Šest godina nakon što su javnost šokirale fotografije vezanih štićenika, a istrage i sudski postupci obećavali promjene, Pazarić se vratio u medije ponovo zbog skandala.

foto: Al Jazeera Balkans / Screenshot

Novi snimak zlostavljanja štićenika Zavoda Pazarić, objavljen proteklih dana, ponovo je otvorio pitanje načina tretmana najnezaštićenijih u našem društvu. Incident u kojem je jedan korisnik ucijenjen da maltretira drugog pokazuje ne samo nasilje unutar ustanove i nepostojanje sistemskih mehanizama zaštite, već i manipulaciju i zloupotrebu moći, kao i niz postupaka moralnog i profesionalnog nedopustivog ponašanja.

Šest godina nakon što su javnost šokirale fotografije vezanih štićenika, a istrage i sudski postupci obećavali promjene, Pazarić se vratio u medije. Ponovo zbog skandala. Upravo obrazac u kojem se o problemima govori tek kada se pojavi dokaz (snimak ili fotografija) zabranjenog ponašanja, pokazuje da ključna pitanja ostaju bez odgovora – kako se štite korisnici, kako se brine o njima, ko snosi odgovornost i šta se mijenja u sistemu.

U Dnevniku 2 Federalne televizije, emitovanom 29. septembra, tri priloga, jedan za drugim, ticali su se tretmana djece i osoba sa poteškoćama u Bosni i Hercegovini. Prvi je bio posvećen protestima Udruženja Kolibri pred zgradom Vlade Kantona Sarajevo koje je posvećeno radu sa djecom sa poteškoćama, prvenstveno djeci iz autističnog spektra, kojem se kasnilo sa uplaćivanjem redovne finansijske tranše Vlade Kantona Sarajevo, te im je zbog uskraćivanja sredstava da plate struju i ostale troškove, bio onemogućen rad. A riječ je o 50.000 konvertibilnih maraka na godišnjem nivou, čiji iznos, u svojoj skromnosti, ne bi smio biti doveden u pitanje, posebno ako se zna da ta ista kantonalna vlada za novogodišnje koncerte, na primjer, izdvaja veće iznose od ovog.

Naredni prilog bio je posvećen snimku maltretiranja štićenika u Zavodu Pazarić. Kako je navedeno, štićenik Zavoda Pazarić je ucijenjen kako bi drugog štićenika maltretirao. Prema riječima uprave, iza svega stoji vozač sanitetskog vozila ove ustanove koji je snimio incident i objavio ga na društvenim mrežama. Direktorica centra kaže kako je isti uposlenik tvrdio da posjeduje kompromitujuće fotografije iz Zavoda (poput onih koje je javnost već imala priliku vidjeti 2019. godine) te da ih je planirao nekome od zastupnika prodati za 50.000 konvertibilnih maraka.

Treći prilog u istom izdanju Dnevnika bio je posvećen tretmanu djece s poteškoćama na Olimpijskom bazenu Otoka u Sarajevu. Naime, roditelji djece s poteškoćama smatraju da bazen nije prilagođen tome da svi korisnici imaju ista prava, te traže odgovornije upravljanje ovom institucijom od javnog interesa. Dodatno, Gradsko vijeće Sarajeva, izvještaj o radu bazena Otoka, jednoglasno je odbilo. Nema potrebe ni objašnjavati šta plivanje za svu djecu, pa tako i djecu sa poteškoćama, jer djeca su djeca, znači za njihov psihofizički razvoj i socijalizaciju. Kakvi mogu biti rezultati posvećenog rada, najbolje svjedoče primjeri Ismaila Zulića i Ismaila Barlova. Naravno, nije nužno da bilo ko ima zlatne medalje da bi kroz njih dobio potvrdu vlastite vrijednosti, ali je višestruka šteta dječacima i djevojčicama uskratiti uslove u kojima bi mogli ostvariti svoj puni potencijal.

Praćenjem, dakle, samo jednog izdanja centralne informativne emisije javnog emitera, može se mnogo toga saznati o tome kakav tretman imaju djeca i osobe sa poteškoćama, kao i njihove porodice u bh. društvu.

Normalizacija nasilja na margini

O ovom slučaju izvještavali brojni mediji – kako oni lokalni i bez impressuma, tako i oni koji su priči pristupili drugačije. Neki od njih su to učinili profesionalno, neki baš i ne.

U izvještaju Televizije N1 navode se brojni problemi kojima je opterećena ova institucija i što je važno, konsultuje se sagovornik iz Unije osoba s invaliditetom Federacije BiH. Na istoj televiziji gostovala je i direktorica Zavoda. Portal Klix je pisao o press konferenciji koju je održala direktorica Zavoda Pazarić Amra Bučan, te objavio i snimak maltretiranja štićenika. Oslobođenje, Radio Sarajevo, Dnevni avaz prenijeli su vijest i uznemiravajući video.

Dva teksta koja se mogu za ovu priliku izdvojiti su sa portala Dnevni avaz: Štićenik Ustanove Pazarić maltretira drugog, vozač saniteta sve snimao pa objavio, umjesto da prekine maltretiranje! u kojem novinar piše: “[...] kako saznaje portal 'Avaza' to nije tačno, radi se o dvojici štićenika a iza cijele mučne scene stoji vozač koji je uposlenik u Pazariću! (U narednim tekstovima ćemo objaviti njegovo ime i prezime!)“ te tekst Hurtić o slučaju “Pazarić”: Vrijeme je da počnemo efikasno kažnjavati kršenje ljudskih prava u kojem se prenosi izjava ministra za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine Sevlida Hurtića.

Takvo, senzacionalističko izvještavanje o Pazariću pokazuje nekoliko ponavljajućih i poznatih problema kada je etičnost i profesionalnost u pristupu temi u pitanju. Mediji koriste emotivno snažne izraze i poređenja poput „stravičan“, „sramotan“, „užas“, „vezani poput životinja”. Takav jezik skreće pažnju i šokira, ali ne doprinosi razumijevanju problema. Fokus se prebacuje na uznemirujući prizor i klikabilni naslov, dok se suštinska pitanja vezana za odgovornost, posljedice i neophodnost unapređenja sistema, stavljaju u drugi plan. 

Objavljivanje uznemirujućih snimaka i fotografija dodatno pogoršava situaciju, jer se nerijetko ovakvim načinom izvještavanja krše ljudska prava vezana za zaštitu identiteta korisnika/ca. Time se najranjivijima u društvu oduzima dostojanstvo, izlažu se stigmatizaciji i ugrožavaju im se prava. Višestruko im se nanosi nepravda skretanjem pažnje u izvještavanju sa realnih sistemskih problema, nasilja i nesigurnosti u kojima žive. Na kraju, senzacionalizam ne vodi ka epilogu. Incident ostaje zapamćen samo kao „skandal“, a izostaje praćenje institucija, sankcija, disciplinskih mjera i sistemskih promjena. Tako mediji, umjesto da otvaraju prostor za reforme i štite prava korisnika/ca, postaju saučesnici u normalizaciji stigmatizacije i nasilja kroz eksploataciju ovih fenomena zbog skretanja pažnje.

Novinarski kodeksi i međunarodne smjernice jasno naglašavaju da se pri izvještavanju o osobama s poteškoćama mora poštovati princip nediskriminacije, što znači izbjegavanje pogrdnih ili sažaljivih izraza, zatim isticanje njihovih sposobnosti i potencijala umjesto isključivog fokusiranja na „probleme“, kao i zaštita privatnosti, odnosno neotkrivanje identiteta bez nužne potrebe. Uz to, novinari imaju odgovornost da izvještavanje iskoriste i za javnu edukaciju, kako bi se bolje razumjelo šta znači živjeti s poteškoćama i koje podrške nedostaju. Nažalost, u praksi u Bosni i Hercegovini ove se smjernice rijetko primjenjuju, češće se koristi senzacionalistički ton, dok zaštita identiteta gotovo u potpunosti izostaje.

Ako mediji žele služiti svojoj društvenoj ulozi, izvještavanje o temama poput Pazarića mora ići dalje i dublje od pukog prenošenja šokantnih snimaka. Potrebno je kontinuirano pratiti postupke institucija i insistirati na epilogu, zaštititi identitet žrtava, posmatrati incidente kroz širi društveni kontekst i problem, dati prostor glasovima stručnjaka, porodica i samih korisnika/ca.

Mediji bi trebali koristiti ovakve prilike za edukaciju javnosti o pravima i potrebama osoba s poteškoćama, a ne za senzaciju, jer Pazarić nije samo priča o jednoj ustanovi, nego ogledalo društva i njegovog odnosa prema onima kojima je oduzet glas – onima koji su najranjiviji. Kada nasilje ostaje bez epiloga, a mediji ga prenose bez zaštite, konteksta i profesionalnog kodeksa tada postaju saučesnici u normalizaciji nepravde. Žrtva u ovakvoj situaciji nije institucija i njen menadžment, nego ljudi zbog kojih postoje. Zbog toga je odgovornost medija, institucija i civilnog društva da kontinuirano insistiraju na promjenama, da traže pravdu, zaštitu i dostojanstvo za marginalizovane.

Pazarić kao podsjetnik na propuštene obaveze i odgovornost institucija

Zavod Pazarić očito ima višegodišnji problem odnosa prema štićenicima i štićenicama, kojima se i javnost i odgovorne institucije bave tek onda kada incidenti dostignu nivo skandala i preko društvenih mreža i medija postanu dostupni pogledu te iste javnosti.

Ustanova za socijalno zbrinjavanje, zdravstvenu njegu, odgoj i obrazovanje - Pazarić, u javnosti poznat kao Zavod Pazarić, javna je ustanova socijalne zaštite smještena nedaleko od Sarajeva. Osnovan je sa ciljem zbrinjavanja i pružanja podrške djeci i odraslim osobama s intelektualnim i psihosocijalnim poteškoćama. U Zavodu trenutno boravi nekoliko stotina korisnika i korisnica kojima bi se trebala osigurati stalna njega, obrazovne i rehabilitacijske aktivnosti, kao i uslovi za dostojanstven život. Ipak, zbog nedostatka sistemske kontrole i neprilagođenih standarda, Zavod je godinama sinonim za afere koje ukazuju na zanemarivanje, nasilje i netransparentan rad, što ga je u više navrata dovelo u fokus domaće i međunarodne javnosti. Do sada nije pokrenut inspektorat za socijalnu zaštitu ovakvih ustanova, što je bila obaveza Vlade Federacije BiH još iz 2019. godine, kada je javnost bila zgrožena fotografijama i izvještajima o vezivanju i zanemarivanju štićenika, što je pokrenulo istrage i širu društvenu raspravu o stanju u ustanovama socijalne zaštite u Bosni i Hercegovini.

Novi incident vraća pažnju na pitanje sistemske zaštite korisnika, odgovornosti zaposlenih i transparentnosti u radu ustanova. I 2023. godine, na televiziji Al Jazeera Balkans, objavljen je snimak o zlostavljanju štićenika u Zavodu Pazarić, o čemu je takođe pisao i Mediacentar.

„Nakon objavljenog snimka, Unija osoba i organizacija osoba sa invaliditetom Federacije BiH zatražila je hitnu smjenu rukovodstva Zavoda Pazarić i održala prosvjede, a Transparency International u Bosni i Hercegovini (TI BiH) zatražio je provođenje vanrednog stručnog nadzora u ovom zavodu. Nakon objave snimka iste večeri održana je i press konferencija koju su sazvali ministar rada i socijalne politike Federacije BiH Adnan Delić i direktor Zavoda Pazarić Samir Suljagić“, napisala je u tom tekstu autorica Anida Sokol.

„Cijeli slučaj je ponovo ukazao na neadekvatne uslove i nasilje u Zavodu Pazarić, četiri godine nakon što su objavljene fotografije i snimak koji prikazuju štićenike vezane za radijatore i namještaj. Nakon tih snimaka, tadašnja uprava zavoda je smijenjena, a Općinski sud u Sarajevu je prvostepenom presudom osudio tri bivša direktora zavoda na po četiri godine i šest mjeseci zatvora zbog nesvjesnog rada u službi. Ovogodišnji slučaj je javnosti pokazao i neprihvatljivo zastrašivanje osoba koje su upozorile na nasilje prema štićenicima u zavodu i ustupile snimak medijima, ali i neprihvatljiv odnos uprave i resornog ministarstva prema novinarskom radu.“

Kako da se ne dešavaju 'Pazarići'

Iako je fokus u ovom slučaju na načinu izvještavanja o ranjivim grupama stanovništva, u kompleksnom slučaju kakav je Pazarić, ne mogu se zaobići generalni uslovi u kojima se štićenici i štićenice nalaze, o čemu je, između ostalih, pisao i portal Žurnal.

„Među nepotrebno zaposlenim u Zavodu Pazarić nalazi se deset građevinskih radnika, više radnika sa ili bez završene osnovne škole, uposlenik sa zvanjem diplomiranog politologa sa zaključenim ugovorom na radnom mjestu defektologa, agronom, desetine krojača, saobraćajnih i građevinskih tehničara, daktilografa...“, napisala je autorica Branka Mrkić u tom tekstu.

„U ovoj ustanovi teško je formirati čak i komisiju u kojoj neće postojati sukob interesa ili sumnja u objektivnost zbog postojanja srodničkih veza. Više desetina srodnika uposleno je u najbližem stepenu krvnog srodstva, desetine bračnih drugova, a više od 70 posto uposlenih je u nekoj  srodničkoj vezi – ovo u svom odgovoru na poslaničko pitanje Damira Marjanovića navodi direktor Ustanove za socijalno zbrinjavanje, zdravstvenu njegu, odgoj i obrazovanje Pazarić Samir Suljagić“, pisao je Žurnal u oktobru 2023. godine.

Standardi Svjetske zdravstvene organizacije, Vijeća Evrope i brojnih drugih međunarodnih institucija jasno naglašavaju da sputavanje smije biti samo krajnja mjera, odnosno iznimka, a ne pravilo. Fokus bi trebao biti na prevenciji i deeskalaciji, tj. individualnim planovima podrške, prepoznavanju okidača, tehnikama smirivanja bez sile, uređenju calm down prostora, timskom odgovoru i obaveznom razgovoru nakon incidenta. Tamo gdje se takvi pristupi dosljedno primjenjuju, pokazalo se da smanjuju broj kriznih situacija i jačaju dostojanstvo korisnika/ca.

Mediji imaju priliku da umjesto sijanja senzacionalizma otvaraju prostor za razgovor o tim rješenjima, da javnosti ne prikazuju osobe sa poteškoćama samo kroz prizmu nasilja, šoka i „uznemiravajućih snimaka“ nego kroz načine drugačije, humane prakse.

Na kraju, i sam Zavod Pazarić na papiru ima mehanizme koji bi trebali osigurati kvalitetnu skrb i zaštitu korisnika i korisnica, no u praksi oni nisu dosljedno sprovedeni niti dovoljno transparentni da spriječe ponavljanje sličnih situacija. Na tome bi mogao biti medijski fokus, kako se ne bi iznova postavljalo pitanje šta da se radi sa Pazarićem nego kako da se prestanu dešavati „Pazarići“.

___