Nagrađivani novinar i autor brojnih knjiga bio je gost Fakulteta političkih nauka u Sarajevu

foto: Mediacentar Sarajevo

„Viktor Ivančić je najvažniji i najbolji novinar postjugoslovenskih prostora, uzor brojnim generacijama novinara“, riječi su novinara i književnika Ozrena Kebe. Ivančić i Kebo razgovarali su na događaju kojeg su organizovali Centar za kritičko mišljenje i Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, uz podršku Ambasade Kraljevine Nizozemske u Bosni i Hercegovini.

Ivančić je, kako je rekao Kebo, autor brojnih knjiga, osvojio je brojne nagrade, uglavnom u inozemstvu, jer ga, kako je rekao, „kući baš i ne šmekaju“. Zajedno sa novinarima Predragom Lucićem i Borisom Dežulovićem, osnovao je kultni magazin Feral Tribune. Danas, Ivančić radi za Novosti i saradnik je portala Peščanik.

Lucić je preminuo 2018. godine, a njegov gubitak je za Ivančića, kako je rekao u razgovoru sa Kebom, nenadoknadiv, jer je s njim privilegija bila raditi. 

„Nije bila samo prijateljska spona, nego i rad u grupi. Kad smo krenuli sa satiričkom rubrikom, a kasnije i sa samostalnim tjednikom, stalno smo radili grupno nas troje. Kasnije je to bilo međusobno lišenje taština, zahvaljujući njegovoj ulozi, kao da je bio ljepak među nama. Ni prije ni poslije taj način rada nisam iskusio“, kaže Ivančić prisjećajući se rada sa Lucićem. Dodao je da „kad ti Predrag kaže nije ti to baš nešto“ nije se postavljalo pitanje zašto, već se odmah radilo nanovo.

„Kad to izgubiš, postaješ neka vrsta intelektualnog invalida. Nema nekoga ko će ti reći ne valja. Predrag je bio čudo jedno“, dodaje Ivančić.

Pritisci na Ivančića se nastavljaju i danas

Prvih 11 godina života Ivančić je proveo u Sarajevu, a poslije toga se preselio u Split. Ispričao je i kako je došao do domovnice u Hrvatskoj.

Prisjećajući se toga kaže da je, pošto je već na početku '90-ih zastupao dosta jake antinacionalističke stavove, kvaka nastala u tome da je rođen u Sarajevu te mu iz tog razloga nisu željeli dati državljanstvo, iako je u Hrvatskoj živio već 20 godina.

„Nisam bio državljanin nikoga, pa smo pokrenuli Feral i poslije šest mjeseci objavili smo naslovnicu sa Slobom i Franjom u krevetu i naslovom 'Jesmo li se za to borili'. Oni su mene poslije toga mobilizirali, međutim ja sam rekao: Nisam vaš državljanin i onda sam je dobio u roku od pola sata“, prisjetio se.

Rekao je da su dvije Feralove satirične montaže izazvale najviše reakcija u historiji magazina.

„Jedna je Franjo i Slobo u krevetu. Dakle, ti pretjeraš do neke mjere da bi ogolio neku suštinu, a prije toga dok smo bili samostalna rubrika u Slobodnoj Dalmaciji imali smo jednu satiričku intervenciju koja je dovela do toga da su sutra došli demonstrirati pred redakcijom. Uzeli smo tri dokumentarne fotografije tri učenika – to je bio Tuđmanov razred, Staljinov razred i Hitlerov razred. To su učeničke skupne fotografije i na sve tri fotografije su njih trojica, svako u svom razredu, stajali u zadnjem redu na sredini. Stavili smo naslov 'Jedna škola, jedna razred, jedan đak'. Kad to tumačiš, to je realizam, ne pretjeruješ da ukažeš na istinu nego je samo uzmeš, evo ti je. I to može biti satira. Nisi osuđen na izmišljanje“, kaže.

Trideset godina kasnije, suočava se sa sličnim problemima. Policija, u februaru ove godine, dolazi na njegovu adresu, ali i na vrata Dežulovića. To je, kako objašnjava, bila inovacija u vidovima pritisaka.

„Radi se o tome da su te dvije proustaške organizacije angažirale svog advokata koji zastupa proustaške stavove i podnijeli su prijavu državnom tužilaštvom da Boro i ja ne živimo na adresi na kojoj smo prijavljeni. Policija je utvrdila da živimo. Dakle, svrha je bila maltretiranje. Policija je unaprijed znala da je lažna prijava, ali na prijavu te proustaške avangarde cijeli mehanizam se zahukta i neko troši pare da ti dolazi na vrata. Tu vidim jednu prešutnu simbiozu između tih radikalno desnih lica u javnom prostoru i države koja to suportira pod firmom 'mi radimo svoj posao'“, ističe Ivančić.

Kaže i da su pritisci sada ozbiljniji nego prije deset godina.

„Oni ipak znaju da ni mene ni Boru neće poljuljati, ali šalju poruku: vidite šta se dešava kad ne pazite šta radite. Takav učinak ima ta vrsta besmislenog maltretiranja“, govori Ivančić.

U nastavku intervjua Kebo se osvrnuo na Ivančićevu rečenicu iz jednog od intervjua u kojoj kaže da „Franji Tuđmanu bolje stoji smrt nego Slobodanu Miloševiću“. Komentarišući je, Ivančić naglašava kako danas u Hrvatskoj u javnoj percepciji vlada puno bolje mišljenje o Tuđmanu koji je mrtav nego, kako je rekao, 2002. ili 2006. kad je Tuđman također bio mrtav.

„Mi vidimo putovanje jednog čovjeka iz historijske ličnosti u mit. Njegove mane se zaboravljaju, vrline se izmišljaju i on više nema ništa u javnoj percepciji, nema ništa sa osobom koja je '90-ih zagorčavala živote. To je naša potreba da uljepšavamo našu prošlost“, kaže Ivančić.

Ivančićeva tehnofobija

Ivančić je, kako je rekao Kebo, radikalni odbijač bilo kakvih tehnoloških inovacija, a sam za sebe kaže kako nema načelan stav o tome, te da je kod njega u pitanju i tehnofobija.

Ispričao je i anegdotu kada je cijela redakcija Ferala prešla na kompjutere, a on je nastavio pisati naredne dvije godine na pisaćoj mašini. Kaže da, kada napiše tekst na pisaćoj mašini, onda je to moralo biti prekucano u kompjuter da bi ušlo u sistem.

„Čak sam jednom Predragu, a on je usvajao tehnologiju, rekao: 'Vidim da ti tekstovi u zadnje doba nisu baš nešto, ti pišeš na kompjuteru i znaš da možeš odmah prekrižiti, ja kad pišem na pisaćoj ne želim da križam, a ti si previše ležeran nisi dovoljno fokusiran, to ti se vidi u tekstovima'. Onda je rekao svoju čuvenu 'Ivančiću, neumjereno se*eš'. A onda sam nakon nekog vremena i ja prešao na kompjuter“, prisjeća se.

Još jedna anegdota koju je ispričao također se tiče tehnologije koja je bila aktuelna u to vrijeme. Kada je kupio videorekorder, Ivančić je, kako je rekao, nazvao Dežulovića da mu pomogne da ga spoji sa televizorom, a onda ga je Dežulović pitao da li je uzeo videorekorder sa dvije rupe ili sa jednom. „Kad sam rekao sa jednom, rekao mi je: 'Dobro je - nisi kupio toster'“, ispričao je Ivančić.

Kebo je u nastavku razgovora rekao da se odbojnost Ivančića prema tehnologiji protegla do današnjeg dana, te da odbija da bude i na društvenim mrežama. Kebo mu je rekao da s tim odbijanjem ne svjedoči bitnim sferama javnog života te da se kompletan život preselio na mreže, kao i da se na mrežama događaji prate u realnom vremenu.

Ivančić mu je odgovorio kako ima dovoljno godina da pristane da „ostane zakinut na mrežama“.

„U ovim godinama mene više tišti to hoću li ja sutra bez pametnog telefona moći uključiti vodu u stanu, struju, bojler... dakle, egzistencijalne stvari. A to za društvene mreže... dobro se osjećam da ostanem po strani, nemam opterećenje da pratim pozorno šta se zbiva“, kazao je.

Tokom razgovora, Kebo i Ivančić su se osvrnuli i na izvještavanje svjetskih medija, prvenstveno BBC-a, CNN-a, New York Timesa, za koje je Kebo rekao da su pali na temeljnom pitanju - na agresiji i genocidu u Gazi. Ivančić se složio s Kebom te rekao kako se boji da je to vrlo opasan simptom nečega ka čemu se ide.

„Stvar je gora što se radi o takozvanim ozbiljnim medijima koje bije glas da su profesionalno kanonski. To je još gore. Imaš ambalažu profesionalnog medija, a ustvari si čista ratna propaganda“, rekao je.

Spomenuvši ratne reportere koji su pratili rat na našim prostorima, Ivančić je istakao kako se s takvim izvještavanjem de facto tada i završilo. Kaže kako danas nema reportera ni iz Ukrajine, a pogotovo ne iz Gaze ili Irana.

„Bezdušno je postalo izvještavanje i potpuno u funkciji vlasti. Bojim se da je to simptom koji će prevladati, a oni koji se tome opiru, neće nestati, ali će biti na sve marginalnijim mjestima“, mišljenja je Ivančić.

Dodao je i kako smatra da smo danas kroz razne medije preinformisani sa sporednim stvarima.

„Kad bi jedan list objavljivao samo ono što je zaista važno za naš život, a odbacio sve ono što je dodatak u igri spektakla, taj bi dnevni list bio debeo kao telefonski imenik. Većina medija se namjerno bavi sporednim stvarima zato da bi proizveli pasivnog čitaoca, gledaoca koji će gledajući sve to reći: 'Ja nemam šta da napravim'“, dodao je.

'Manje zlo je također zlo'

Govorio je i o, kako kaže, refleksu vlasti da čuva samu sebe bez obzira na njene ideološke preferencije, na samu strukturu vlasti, da li je ona autoritarna ili autokratska u formalnom smislu te rekao da su nekad disidenti iz tzv. autoritarnih režima bježali u demokratske poretke da bi mogli slobodnije govoriti te je zapitao kako danas da objasnimo Edwarda Snowdena koji je, kako naglašava, pobjegao iz demokratske države.

„On nam je obznanio da demokratska država krši demokratska prava svojih stanovnika. On je morao iz iste te demokratske države pobjeći da ne bi završio na robiji. Snaga vlasti nije uvijek ovisna o ideološkim pozicijama, pa čak ni o samoj strukturi višepartijskog sistema“, kazao je Ivančić. U tom kontekstu je spomenuo američkog predsjednika Donalda Trumpa za koga je rekao kako „takvi likovi nisu pali s Marsa“, već su proizvod demokratskih procedura.

„Mi se moramo pitati šta je ta demokratska procedura kad se tu pojavi – da li je anomalija ili logična posljedica te procedure. Zašto bi mi birali najbolje? Mi treba da biramo one koji će nas predstavljati, a tu je slučajan izbor puno bolji. I naučili smo nešto iz ovih naših 30 i nešto godina iskustva u političkom životu, a to je da naši narodi nisu Bog zna šta, a politička elita je ono najgore što ovaj narod ima. Oni su gori od prosjeka, oni su esencija...moramo se zapitati jesu li te demokratske procedure toliko intaktne da nećemo govoriti ili o posljedicama, 'samo da se makne Trump' i kao biće bolje. Hoće, ali vrlo su male šanse da se više ne pojavljuju trumpovi“, naglasio je.

Kebo je dodao kako se Ivančić više decenija protivi tezi o „manjem zlu“, a Ivančić je rekao da jeste bolje birati manje zlo, ali ako imamo svijest da ipak biramo zlo.

„Manje zlo je također zlo. Na svakome ostaje da se odluči kakvu relaciju želi uspostaviti sa tim zlom. Da li će apstinirati, jer apstinencija je u nekim stvarima legitimna. To nastojim izbjeći. Mislim da se tu desilo da je politička klasa od nas kidnapirala od nas taj pojam. Ovdje se tumači kao da je nešto što je preduvjet demokraciji. U jednom si trenutku došao, a poslije tvoj udio u odlučivanju je nikakav – to nije demokracija. Trebamo se izboriti za stvarne slobode“, naglašava Ivančić.

Razgovarajući o zločinima počinjenim u posljednjem ratu, te Ivančićevom podsjećanju na to, koje je spomenuo Kebo, Ivančić kaže da je ta vrsta sjećanja nepoželjna.

„Ta sjećanja ne mogu biti samo subverzivna; mogu biti i u službi propagande. Može se i na komemorativan način huškati. Sjećanja na naše zločine – to je zanimljivo jer svi sve znaju. Živim u gradu gdje svi znaju za logor u kojem su završavali ratni zarobljenici. Prve informacije su objavljene '92. godine sa ogromnom količinom najtežih detalja o mučenjima. Logor je nastavio da radi do kraja rata. Nije ta istina doprla do ljudi i dovela do promjene, a onda korak više je da je desetak godina poslije ispred logora podignut spomenik vojnoj jedinici koja je delegirala logorske čuvare. Znamo šta je bilo unutra i smatramo to, dakle, herojskim djelom“, govori Ivančić.

Kaže da je tu izazov za novinare o tome koliko istina vrijedi.

„Da li ti njih možeš samo istinom uvjeriti da to ne valja, da li sama istina bezinteresno puštena u javni prostor može navesti ljude da se ponašaju drukčije? Mislim da ne, nego da se mora spakirati da izaziva nelagodu. To strpljivo radim. Uzaludno, ali mi se čini da to tako treba“, govori Ivančić.

Novinarstvo je 'skup sport'

O medijima danas, Kebo je rekao da je mišljenja da će preživjeti, ali da se novinarstvo polako gasi. Dodao je i da se novinarstvo preselilo na mreže, odnosno da je promijenilo mjesto obitavanja. Ivančić se s njim složio djelomično zato što, kako je naglasio, mreža omogućuje prostor za kritiku, za drukčije mišljenje, ali kad se govori o novinarstvu kao profesiji, njoj je potrebna određena infrastruktura. To je skup sport, smatra Ivančić.

Objasnio je to tako što se prisjetio da je, kada je '89. godine izvještavao sa Kosova, otišao s fotoreporterom, spavao u, kako kaže, dobrom hotelu, imali su unajmljeni automobil, razgovarao sa desetinama ljudi da bi stekao sliku o tome šta se dešava. Kada se vratio, napisao je dvije reportaže.

„Danas nema šanse da će ti to neko omogućiti. Danas će ti dati da pročitaš portale i napišeš tekst. Novinarstvo može preživjeti u onome što je informativni medij. Novinarstvo je za korporativne medije postalo nezgodna stavka u bilanci, jer puno košta. Generalni put je taj da mediji preživljaju puneći se sadržajem spektakla“, naglašava.

Kebo ga je pitao da li postoji zamor kod kolumnista i kako izlazi na kraj s tim, a Ivančić odgovara kako sebi „zadaje sve manje zadataka“.

„Taj obim posla kao prije više ne mogu. Nisam naučio da otaljam tekst, pišem uvijek sporo, teško i puno više vremena trošim na motivaciju nego na realizaciju. Trebam se dobro prisiliti da krenem listati portale da vidim šta će mi danas biti motivacija. Postoji to da vrtiš stvari, matrice se ponavljaju, mijenjaju se imena i akteri, ali matrice događaja se ponavljaju, tako da ti se može desiti da se prepišeš od prije deset godina, a da to ne znaš“, govori Ivančić.

Po završetku razgovora sa Kebom na Fakultetu političkih nauka, Ivančić je uputio poruku studentima, kazavši: „Nestane li novinarstvo, onda se loše piše našem društvu“.

„Meni nijednog trenutka nije palo na pamet da se ostavim tog posla, jer čovjek se osjeća dobro kad obznani neku istinu. Kad napišete tekst, napisali ste istinu, a oglas je suprotno od toga – vi ga znači hvalite. Mislim da će biti ljudi koji žele znati istinu i koji će htjeti objaviti neugodne istine i sad je pitanje da se borimo za infrastrukturu. Važno se postaviti prema sistemu da mu doskočite, neće vam niko servirati, morate se boriti za to“, naglasio je.

Ispričao je kako je na fakultetu na kojem je studirao bio fakultetski list kojeg je finansirao fakultet. Kada su napisali, kako kaže, nešto neugodno o dekanu, fakultet je obustavio finansije. Deset studenata se dalje odlučilo da ode u splitsko brodogradilište, gdje su očistili dva velika hangara, pokupili željezne ostatke i dobili ogromne novce te platili izdavanje. Ostavili su da je list finansirao fakultet te su ga prosuli po prostorijama fakulteta, prisjetio se.

„Mora čovjek da bude i lukav, da pronađe prostore slobode jer nisu tako dovitljivi kao mi“, zaključuje Ivančić.

Dovezao ga isti vozač kao i 1996.

Viktor Ivančić bio je gost Sarajeva i prije 30 godina, kad je bio predavač u Školi novinarstva Mediacentra. Prisjetio se toga, čak i detalja da ga je i tada, i sada isti vozač dovezao u Sarajevo. Tom je prilikom, prije tri decenije, govorio za Oslobođenje.

„O slobodi novinarstva može se govoriti samo na temelju toga da li se piše ono što je istina ili ono što nije“, rekao je Ivančić novinarki Oslobođenja Borki Rudić. Ipak, priznao je tada kako o slobodi novinarstva nerado govori, jer se smatra „nekompetentnom ličnošću za to i jer ne prihvaća bilo kakva ograničenja“. Zbog toga je o Feralu, koji je uređivao, govorio kao o satiričnim, a ne slobodnim novinama.

„Suština satire je pretjerivanje, a ne pretendovanje na iznošenje činjeničnog stanja stvari. Jer, ako nisi pretjerao, onda to nije satira, neće biti smiješno, pa se svako ograničenje čini apsurdnim“, rekao je Ivančić.

Za novinarstvo na ovim prostorima rekao je kako ne bi bilo loše kada bi se usvojili moralni standardi – nikako u vidu nekakvog društvenog dogovora, već poštujući kriterije profesije.

Godinu nakon okončanja rata rekao je i kako bi „volio da Sarajevo i Bosna sačuvaju multikulturalnost, ali…“

„Uz susjede kakve imate, to neće biti nimalo lako“, prognozirao je Ivančić.

Na kraju je Ivančić na pitanje o čemu će Feral Tribune „pisati kada dođu promjene, kada i ako, ne daj Bože, umre predsjednik“.

„Ovo je tlo gdje niču takvi tipovi. Oni se nekim mehanizmima usade u srca naroda i narod ih voli obožavati. Uopće se ne bojim da će Feral ostati bez sirovine, čak i kada Franjo Tuđman umre. Možda ćemo samo mjesecima objavljivati u zaglavlju lista izvješće liječničkog konzilija iz Ljubljane kako je predsjedniku bolje“, zaključio je Viktor Ivančić.

___