Govor mržnje i zapaljiva retorika funkcionera se ne sankcionišu, iako za to postoji zakonski osnov.

foto: Pixabay

U jeku kritika povodom Nacrta izmjena Krivičnog zakonika kojim se kriminalizira kleveta u Republici Srpskoj (RS) te Nacrta Zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija, kao i posljedica njihovog usvajanja, tenzije se dodatno podižu izjavama i postupcima političkih elita. Ovime se stvara atmosfera straha i vrlo neprijateljsko okruženje za slobodnu riječ i djelovanje, dok se većina vrlo spornih izjava uopšte ne sankcionira. Stoga se neminovno nameće pitanje – da li postojeći zakoni uopšte efikasno regulišu govor mržnje i zapaljivu retoriku, ili se pak naprosto ne primjenjuju kada su u pitanju nosioci političke vlasti?

Počevši od imuniteta, Zakonom o imunitetu Bosne i Hercegovine (BiH), delegati Doma naroda i članovi Predstavničkog doma neće biti krivično ili građanski odgovorni za bilo koji postupak izvršen u okviru njihovih dužnosti u Parlamentarnoj skupštini BiH. Članovi Predsjedništva BiH i članovi Vijeća ministara BiH, također, neće biti građanski odgovorni za bilo koji postupak izvršen u okviru njihovih dužnosti. Na imunitet koji imaju, ove osobe mogu se pozvati u bilo koje vrijeme za postupke izvršene u okviru njihovih dužnosti u navedenim institucijama, ali se on ne može smatrati općom preprekom za krivično gonjenje ili pokretanje parničnog postupka. U smislu ovog zakona, "postupci izvršeni u okviru njihovih dužnosti" podrazumijevaju postupke koji proističu iz dužnosti koju pojedinac ima u Parlamentarnoj skupštini, odnosno Predsjedništvu BiH ili Vijeću ministara BiH prema definiciji iz Ustava BiH. Isto zakonsko uređenje je i u RS (Zakon o imunitetu RS), s tim da se imunitet odnosi na poslanike u Narodnoj skupštini RS i članove Vijeća naroda RS za krivičnu ili građansku odgovornost za bilo koji postupak izvršen u okviru njihovih dužnosti u zakonodavnim organima ovog bh. entiteta. Predsjednik i potpredsjednici RS i članovi Vlade RS neće biti građanski odgovorni za bilo koji postupak izvršen u okviru njihovih dužnosti u odgovarajućim organima vlasti. Ograničenje se i ovdje odnosi na postupke koji proističu iz dužnosti koju pojedinac ima, i ne odnosi se na apsolutno svako ponašanje navedenih dužnosnika.

U pogledu regulacije govora mržnje, Krivični zakon BiH reguliše ovu materiju, dok se određena rješenja nalaze i u Zakonu o zabrani diskriminacije, Zakonu o ravnopravnosti spolova, krivičnim zakonima entiteta, Izbornom zakonu. Iako bi ova pravna rješenja trebala biti unaprijeđena, ipak zakonski okvir postoji no provedba je ta koja je sporna.

Fokusirajući se na posljedice govora mržnje koji dolazi od političkih elita, važno je istaknuti da je značajno drugačije da li izjave dolaze od onih koji su prominentni, vođe i na visokim političkim pozicijama u odnosu na one čija je prepoznatljivost niža pa time i odjek takvih izjava. Ovo naravno ne amnestira bilo koju vrstu govora mržnje, neovisno od koga dolazi. Ipak, razumijevanje da ono što dolazi od istaknutih politčara sasvim sigurno će imati veći doseg, ozbiljnije posljedice i veći broj onih na čije ponašanje će u konačnici ovo uticati. Također je važno posmatrati govor mržnje u kontekstu u kojem se dešava, posebno kada se radi o poticanju etničke, vjerske i nacionalne netrpeljivosti. Ništa manje važno je i poticanje mržnje i nasilja prema ranjivim skupinama, reproduciranje rodnih stereotipa, prijetnje, uvrede.

U nastavku će biti analizirano nekoliko izjava predsjednika RS Milorada Dodika koje su javno izrečene povodom aktuelnih događaja a povodom kojih, bar prema dosadašnjim saznanjima, nisu pokrenuti postupci prema važećim zakonima. Dakle, za koga uopšte vrijede zakoni?

Bedemi tradicionalnih vrijednosti

Dodik je gostujući na televiziji K3 23. marta 2023. godine govorio o napadu na  aktiviste organizacionog odbora Bh. povorke ponosa u Banjoj Luci. Kazao je da je na taj "skup" prvo reagovalo petnaestak udruženja građana koje se bave zaštitom tradicionalnih vrijednosti i nastavio: "Ja lično nemam ništa protiv njih, samo neka mi ne prilaze. Zašto je normalno da se oni organizuju, a nije normalno da se organizuju oni koji se njih boje i koji žele da očuvaju tradiciju, porodicu. I oni su, takođe,  ugroženi". Dodik je nadalje najavio da će "RS u narednih nekoliko mjeseci donijeti zakon po kojem će se pripadnicima LGBTIQ zajednice zabraniti pristup obrazovnim ustanovama. To znači da će im "biti zabranjen prilaz vrtićima, školama, fakultetima. Oni tamo neće moći da rade, da prilaze tim ustanovama, neće moći da vrše propagandu".

Ova izjava, kao i najava "zakona", je u suprotnosti sa pravima i slobodama garantovanim Ustavom BiH, Ustavom RS i svakako Evropskom konvencijom o ljudskim pravima (koja ima prioritet nad svim ostalim zakonima u BiH). Naime, katalog ljudskih prava u Ustavu BiH garantuje svim licima na teritoriji BiH ljudska prava i slobode uključujući  pravo na ličnu slobodu i sigurnost; slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugima; pravo na slobodu kretanja. Sva ova prava su grubo prekršena tokom napada na aktiviste u Banjoj Luci, što je Dodik opravdavao tradicionalim vrijednostima i ugroženošću onih koji žele da očuvaju tradiciju i porodicu. Umjesto smirivanja tenzija i pozivanja na razumijevanje za različitosti i prava različitih grupa građana, koja pri tome ne ugrožavaju jedna druge, ovdje je dodatno podgrijana napeta situacija, a osuda nasilničkog ponašanja opravdana i još ohrabrena nastavkom o donošenju zakona kojim će se "zabrane za LGBTIQ osobe" i formalizirati. Sasvim je jasno da, osim što je nasilje koje se desilo strašno samo po sebi, jasna poruka od predsjednika RS da sigurnost i ravnopravnost za LGBTIQ osobe neće biti, već naprotiv, da će se pobrinuti da mu "ne prilaze". Ovakve izjave itekako mogu uticati na nastavak i ohrabrenje nasilja i diskriminacije prema LGBTIQ osobama.

U pogledu dijela izjave kojom Dodik govori o restrikcijama koje želi uvesti za LGBTIQ osobe, kao uostalom i ton cijele izjave, je vrlo jasno u suprotnosti sa Zakonom o zabrani diskriminacije. U ovom propisu navodi se da je diskriminacija svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica na osnovu njihovog spola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, spolnih karakteristika, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima života. Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, i u javnom i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga. Zakon o ravnopravnosti spolova, također, zabranjuje diskriminaciju na osnovu spola i spolne orijentacije. Dakle, sama najava "zabrane pristupa" i rada LGBTIQ osobama u bilo kojoj djelatnosti je u direktnoj suprotnosti sa garancijom nediskriminacije u Ustavu BiH (član 4), garancijom jednakosti iz Ustava RS ("Građani Republike su ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, jednaki su pred zakonom i uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo") te antidiskriminatornim zakonodavstvom BiH.  

Nadalje, Krivični zakonik RS propisuje krivična djela protiv slobode i prava građanina, uređuje diskriminaciju kao krivično djelo, kažnjivo novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine; te u slučaju proganjanjanja lica ili organizacija zbog njihovog zalaganja za ravnopravnost ljudi; a ako djelo učini službeno lice zloupotrebom službenog položaja ili ovlaštenja, kazniće se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. Precizno ovaj član navodi da je krivično djelo uskraćivanje ili ograničavanje slobode ili prava čovjeka utvrđenih ustavom, zakonom ili ratifikovanim međunarodnim ugovorom i to na osnovu razlike u rasi, boji kože, vjeri, polu, rodu ili rodnom identitetu, jeziku, političkom ili drugom ubjeđenju, seksualnom opredjeljenju, nacionalnoj ili etničkoj pripadnosti, imovinskom stanju, rođenju ili socijalnom porijeklu, obrazovanju ili društvenom položaju ili nekom drugom ličnom svojstvu.

Mizoginija naša svagdašnja

"Kod Srba postoji izreka koja kao da je nastala zbog Turković koja kaže: ‘Svaka joj je za šamar’", izjavio je 14. februara 2023. godine Dodik. Nakon ove Dodikove izjave uslijedile su brojne i oštre reakcije, referirajući se na spominjanje nasilja nad ženama kao neprikladno i mizogino. Koristeći se mizoginijom radi obračunavanja zbog političkog neslaganja je duboko poražavajuće, neprofesionalno i u suprotnostima sa svim standardima rodne ravnopravnosti i političke komunikacije.

Zakonom o ravnopravnosti spolova BiH se jamči ravnopravan tretman svih osoba bez obzira na spol, u javnoj i u privatnoj sferi društva. Puna ravnopravnost spolova garantira se u svim oblastima društva, uključujući javni život. Nadalje, Zakon zabranjuje nasilje po osnovu spola, gdje se nasiljem po osnovu spola smatra svako djelovanje kojim se nanosi ili može biti nanijeta fizička, psihička, seksualna ili ekonomska šteta ili patnja, kao i prijetnja takvim djelovanjem koje sputavaju osobu ili grupu osoba da uživa u svojim ljudskim pravima i slobodama u javnoj i privatnoj sferi života. Nasilje po osnovu spola uključuje, ali se ne ograničava, na nasilje koje se dešava u široj zajednici te nasilje koje počine ili toleriraju organi vlasti i drugi ovlašteni organi i pojedinci.

Izjave kojima se, na bilo koji način, poziva ili opravdava nasilje nad ženama, su nedopustive, posebno imajući u vidu da se izriču u društvu koje se još uvijek suočava sa visokim stepenom rodno-zasnovanog nasilja ali i teških društvenih, zakonskih i pravosudnih izazova za sprečavanje i sankcionisanje istog. "Doskočice" o šamaranju žena (jer se ovdje referisalo na izreku koja se odnosi na žene konkretno), ne bi smjele biti dio javnog diskursa, posebno ne onih koji se nalaze na rukovodećoj političkoj funkciji. Ovdje je neophodno naglasiti i dio konteksta koji se odnosi na nasilje nad ženama u politici, gdje se navodi užasavajući podatak da je čak 60 posto političarki u državi iskusilo neki oblik nasilja, a skoro pola njih ga je iskusilo baš zato što su žene.

Krivični zakonik RS propisuje kao krivično djelo javno izazivanje i podsticanje nasilja i mržnje. Ovdje se radi o djelu počinjenom putem štampe, radija, televizije, kompjuterskog sistema ili društvene mreže, na javnom skupu ili javnom mjestu ili na drugi način javnog pozivanja, izazivanja ili podsticanja na nasilje ili mržnju usmjerenu prema određenom licu ili grupama zbog njihovog pola (između ostalih zaštićenih osnova).

Ipak, osim oštrih osuda javnosti ove Dodikove izjave, drugih vrsta sankcionisanja ovakvog govora nije bilo. U cjelokupnoj izjavi, čiji je samo dio o nasilju nad ženama ovdje izdvojen, bilo je i elemenata podsticanja vjerske i etničke netrpeljivosti no sve reakcije su ostale na javnoj "osudi".

Nažalost, ovakva vrsta mizoginog i seksističkog govora je prisutna gotovo kontinuirano kod Dodika. Na meti su se dosada, osim političarki, našle novinarke i političke analitičarke – dakle, ponovo neistomišljenice. Seksističko vrijeđanje žena iz medija na osnovu fizičkog izgleda nešto je što se više puta moglo čuti u Dodikovim javnim istupima, kao i rasističke i šovinističke uvrede usmjerene na etničku i nacionalnu pripadnost, psovanje, prijetnje. Nesankcioniranjem ovakvog ponašanja se dobijaju dvije ozbiljne posljedice: normalizacija, pa čak i odobravanje, takve vrste ponašanja te targetiranje pojedinki u društvu, što može izazvati dalje produžene štete i nesigurnosti za one na koje se Dodik (ili drugi vodeći političari) obruši.

U svjetlu nacrta izmjena Krivičnog zakonika RS, u pogledu kriminalizacije urede, nameće se pitanje – da li bi Dodik odgovarao za ova djela, kao krivična djela uvrede? Ili možda konkretnije pitanje – da li bi nadležno tužilaštvo reagovalo?

Negiranje, glorificiranje, otcjepljenje

"Tamo se nije desio genocid, to znamo svi ovdje u Republici Srpskoj", rekao je Milorad Dodik na konferenciji za novinare u Banjoj Luci 21. februara 2023. godine, nakon što je visoki predstavnik donio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari koji daje mogućnost da se višak doniranih sredstava za ukope i nišane žrtava može preusmjeriti u druge potrebe funkcionisanja tog centra. Ovo nije prvi put da se Dodik služi retorikom negiranja i relativiziranja genocida u Srebrenici, i nakon što je izmjenama Krivičnog zakona BiH ovo djelo propisano kao krivično. Samo u godini dana od kada je bivši visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko nametnuo izmjene Krivičnog zakona kojim je zabranjeno negiranje zločina,"na način koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju", Dodik je sedam puta umanjio ili negirao genocid u Srebrenici.

Visoki predstavnik u BiH je Odlukom kojom se donosi Zakon o dopuni Krivičnog zakona BiH dopunio 2021. godine odredbama kojim se zabranjuje javno odobravanje, poricanje, grubo umanjivanje ili pokušaji opravdavanja zločina genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina utvrđenih pravomoćnom presudom u skladu s Poveljom Međunarodnog vojnog suda pridruženom uz Londonski sporazum ili Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog krivičnog suda ili suda u Bosni i Hercegovini, usmjereno protiv grupe osoba ili člana grupe određene s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovijest, porijeklo ili nacionalnu ili etničku pripadnost, i to na način koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv takve grupe osoba ili člana takve grupe.

U pogledu praksi negiranja – najčešće se radi o negiranju genocida u Srebrenici. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je 2004. donio prvu pravosnažnu presudu za genocid u Evropi, u slučaju generala Radislava Krstića. Stoga, pravna kvalifikacija je nedvosmislena, u skladu sa odredbama Krivičnog zakona BiH.

Dosada se retorika negiranja genocida profilirala kao Dodikov politički mainstream. Protiv njega je Tužilaštvo BiH formiralo predmet zbog negiranja genocida, ali od stupanja na snagu izmjena Krivičnog zakona BiH nije podignuta nijedna optužnica za ovo krivično djelo, unatoč brojnim krivičnim prijavama.

Pored negiranja i opravdavanja ratnih zločina, Dodik se često služi i navodima o "otcjepljenju", "pripajanju Srbiji", "odvajanju RS". Krivični zakon BiH u krivičnim djelima protiv integriteta BiH propisuje upotrebu sile, ili prijetnju upotrebom sile, kao element ovog krivičnog djela što se u izjavama Dodika zapravo i ne može baš pronaći. Međutim, ovakva retorika je opasna, zbog stalnog podgrijavanja straha i držanja otvorenom mogućnosti novog sukoba, što se nerijetko provlači kroz ove izjave. Ovo nadalje uspješno služi održavanju međuetničke netrpeljivosti i opštem osjećaju nesigurnosti u državi.

Ima li "pravne države"?

Umjesto zaključka, potrebno se vratiti na pitanje sa početka – da li zakoni vrijede (i služe) samo za neke ili za sve? Ovo je pitanje posebno osjetljivo kada ga posmatramo iz aktuelnog trenutka prijedloga novih restriktivnih i retrogradnih zakonskih rješenja u RS, dok u isto vrijeme svjedočimo izostanku primjene već postojećih zakona. Društvene posljedice nesankcionisanja govora mržnje su dalekosežne, a u kombinaciji sa jednostranim narativom koji će se legalizirati ukoliko nacrti novih zakona budu usvojeni. Važno je istaknuti pak da prema važećem zakonskom okviru, imunitet Dodika kao predsjednika RS nikako ne obuhvata izjave i postupanja koja su ovdje analizirana, pa čak ni prema nacrtima novih zakona. Izostanak odgovornosti i podlijeganje zakonima države nosilaca vlasti su korak unazad za demokratiju ali ujedno prouzrokuju i urušavanje standarda ljudskih prava i sloboda, koje se odmakom vremena samo usložnjavaju i rastu.

Zakoni, kakvi god da jesu, bi trebali biti isti za sve. Odgovornost za kršenje zakona bi također trebala biti ista za sve. Propitivanje neprimjene zakona u slučaju izjava Milorada Dodika, ali i drugih nosilaca vlasti, je neophodna kako bi minimum povjerenja u pravosuđe bio vraćen. Pravna država treba biti uspostavljena (ili vraćena), no u tom procesu treba krenuti od vrha.

___