Novinarke i novinari u Bosni i Hercegovini (BiH) susreću s različitim izazovima u nastojanju da obavljaju svoj posao. Izloženi su različitim vrstama pritiska, uključujući politički i ekonomski pritisak, kao i verbalnim napadima i prijetnjama, uznemiravanju na internetu, a pristup informacijama im je dosta ograničen. Ovakvi slučajevi, naročito na internetu, se često ne prijavljuju i postojeći statistički podaci ne odražavaju pravo stanje na terenu. 

 

To su neki od zaključaka analize situacije u vezi s pravom na slobodu mišljenja i izražavanja u BiH, s posebnim osvrtom na pristup informacijama i sigurnost novinara. Rezultati procjene predstavljeni su jučer u Sarajevu, na Međunarodni dan demokratije, u Hotel Evropi. Procjena je provedena u okviru zajedničkog globalnog projekta Globalna kampanja za slobodu medija, pristup informacijama i sigurnost novinara, koji finansira Nizozemska, a provode Kancelarija Visokog komesara Ujedinjenih nacija za ljudska prava (OHCHR) i Organizacija Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESCO). U BiH projekat vodi OHCHR. 

 

Uprkos zakonskim odredbama i međunarodnim konvencijama kojima se štiti sloboda mišljenja i izražavanja, počevši od Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Ustava BiH, pa do kantonalnih zakona o informisanju, rezultati istraživanja i druge studije pokazuju da je sloboda izražavanja i štampe u Bosni i Hercegovini izložena ograničenjima. U procjeni se naglašava da novinari/ke rade u zarobljenom medijskom okruženju, uz jak politički pritisak na medije.

 

Mnogi ispitanici koji su učestvovali u istraživanju svoju slobodu izražavanja smatraju donekle dobrom, a to ovisi u kojem mediju novinari rade. 

 

Freelanceri i novinari koji rade za nevladine medijske organizacije navode da mogu slobodno raditi i birati svoje teme, dok su oni koji rade u javnim medijima izjavili da im je sloboda izražavanja ograničena, da ne mogu da izvještavaju o svim temama, ili da moraju da izvještavaju o određenim temama koje nisu od javnog interesa, ali služe političkim ciljevima. Sagovornica, koja radi na javnoj TV stanici u Sarajevu, kazala je da joj je sloboda izražavanja ograničena jer je iz političkih razloga morala izvještavati o određenim pričama za koje smatra da nisu relevantne za javnost. 

 

Kao glavne prepreke slobodnom radu medija novinari u istraživanju navode praksu političkog uplitanja u uređivačku politiku, finansijsku nestabilnost i ograničenja u pristupu informacijama. 

 

Politički pritisci na medije se u ovom istraživanju kao i u drugim istraživanjima pokazuju kao najveća prepreka slobodnom radu medija. Ispitanici smatraju da je finansiranje medija iz lokalnih javnih budžeta jedno od glavnih sredstava vršenja uticaja na uređivačku politiku. Kako ne bi izgubili prihode od oglašavanja, menadžeri medija od objavljivanja izuzimaju teme u kojima se kritički izvještava o oglašivačima ili političkim strankama i poslovnim krugovima povezanim s oglašivačima.

 

Druga glavna prepreka je finansijska nestabilnost. Mediji rade na skromnom marketinškom tržištu gdje su prihodi od marketinga mali, a na tržištu je veliki broj medija koji se bore da dođu do prihoda. U takvom okruženju novinari nisu finansijski sigurni, suočavaju se s teškoćama u nastojanju da pruže kvalitetan sadržaj i koriste se autocenzurom iz straha od gubitka posla ili straha da njihov medij neće dobiti sredstva od oglašivača ili iz javnih budžeta, navodi se u procjeni.

 

“Profesionalnu sigurnost novinara, koji se na dnevnoj osnovi suočavaju sa različitim pritiscima i opstrukcijama, ne možemo delegirati samo institucijama i ne možemo je delegirati samo društvenim okolnostima ili trendovima radikalizacije u cijelom svijetu, već je prosto trebamo raspodijeliti i prema onima koji su vlasnici medija, prema onima koji finansiraju medije pa potiču tu profesionalnu nesigurnost kroz netransparentno finansiranje“, ocijenila je tokom predstavljanja izvještaja u Sarajevu generalna tajnica Udruženja BH novinari Borka Rudić. 

 

Profesionalnoj nesigurnosti, kaže ona, doprinosi jako izražen medijski klijentelizam, i dodaje kako je sve više „sivog novca“ u medijima na bazi kojeg se kreiraju medijski sadržaji.

 

“Mi onda nemamo novinarstvo u interesu javnosti već u interesu onih koji finansiraju medije ili onih koji su različitim logističkim vezama povezani sa vlasnicima medija”, objašnjava Rudić. 

 

 

Treća prepreka slobodnom radu medija, kako je konstatovano u analizi, a koju su najčešće navodili novinari koji rade u medijima nevladinog sektora, je otežan pristup informacijama. Zakoni o slobodi pristupa informacijama često su od suštinskog značaja za rad istraživačkih novinara, ali prema istraživanju, većina ispitanika i ispitanica je izjavila da zakon o slobodi pristupa informacijama koriste tek povremeno. 

 

Novinarima koji rade u dnevnim redakcijama takvi zakoni ne koriste mnogo jer ne mogu čekati na odgovore u zakonski predviđenom roku od 15 dana. Mnogi ispitanici i ispitanice u istraživanju su rekli da tražene informacije dobijaju samo ponekad, a da to da li će dobiti podatke ovisi o brojnim faktorima, poput o kojem mediju je riječ, za koje informacije se traži pristup, u kakvom odnosu je novinar sa službenikom koji dostavlja informacije, i slično. 

 

S poteškoćama u pristupu informacijama naročito se susreću novinari i novinarke u medijima koji kritički izvještavaju o radu javnih zvaničnika. Ispitanici i ispitanice ističu da se s problemima naročito susreću kada traže informacije od određenih pravosudnih organa kao što je Tužilaštvo BiH, kao i od javnih preduzeća na lokalnom nivou. Prema riječima slobodnog novinara iz Sarajeva, javni službenici u institucijama nisu upoznati sa zakonom o slobodi pristupa informacijama, što dovodi do neosnovanog odbijanja novinarskih zahtjeva, nepoštovanja rokova i ćutanja administracije.

 

Tokom predstavljanja publikacije u Sarajevu na ovaj problem pažnju je skrenula i Milanka Kovačević iz internet portala Direkt. Ona kaže kako nikada nisu mogli dobiti informacije iz Javnog preduzeća Termoelektrane Gacko, a da odgovori koji se dobijaju od ostalih institucija često budu neadekvatni, veoma šturi i u suštini ne znače ništa. 

 

„Mnoga vrata će vam biti zatvorena kada je u pitanju ZOSPI i ako ste novinar koji se novinarstvom bavi na odgovoran način“, rekla je ona. 

 

 

Dodatne prepreke slobodnom radu medija su i tužbe za klevetu. Podaci pokazuju da su tužbe za klevetu rasprostranjen oblik vršenja pritiska na novinare.  U procjeni su izneseni i podaci Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini, koja je prikupila i analizirala 207 pravosnažnih presuda, koje su izrečene in meritum, u postupcima za klevetu u koje su bili uključeni mediji i novinari iz cijele BiH u periodu od januara 2016. do oktobra 2019. godine i pregledala oko 1.000 predmeta. Misija OSCE-a je primijetila da je značajan broj tužitelja povlačio tužbe. 

 

Ono što posebno zabrinjava, prema ovim podacima, jeste činjenica da većinu podnosilaca tužbi za klevetu protiv medija i novinara čine zvaničnici ili političari, i to uglavnom muškarci (70 posto). 

 

Misija OSCE-a je takođe primijetila da se tužbe za klevetu uglavnom podnose u vezi sa sadržajima koji spadaju u kategoriju javnog interesa. 

 

Najveći broj tužbi podnesen je zbog medijskog izvještavanja o nepotizmu i korumpiranosti zvaničnika, njihovoj povezanosti ili umiješanosti u zločine počinjene tokom sukoba 1992–1995. i/ili u organizovani. kriminal (uključujući i u vezi s privatizacijom javnih preduzeća), te finansijskim i drugim gubicima u javnim preduzećima uslijed nesavjesnog postupanja u vršenju javne dužnosti. 

 

Prema njihovim podacima, mali dio tužitelja je sporove nastojao riješiti korištenjem alternativnih mogućnosti, kao što je uklanjanje spornog sadržaja ili objavljivanje presude kojom je utvrđena odgovornost za klevetu. To bi moglo značiti da se novčana satisfakcija i dalje smatra najefikasnijim oblikom pritiska za odvraćanje budućih medijskih izvještavanja o tužiteljima.

 

 

U istraživanju su također uvršteni podaci o napadima i drugim kršenjima prava novinara i novinarki. Najviše korištene i citirane podatke pruža Udruženje BH novinari, tokom 2020. i 2021. godine, putem ove linije registrovano je 69 odnosno 71 slučaj napada, prijetnji, kršenja radnih prava, maltretiranja na radnom mjestu, tužbi za klevetu i povrede prava na slobodu pristupa informacijama. Podaci se mogu dobiti i preko safejournalists.net. 

 

„Unutar medijskih kuća potrebno je formirati sigurnosne protokole koji će pomoći novinarima i novinarkama svoj problem rješavaju tamo gdje on zapravo i nastaje“, rekla je generalna tajnica Udruženja BH novinari Borka Rudić.

 

Misija OSCE-a je tokom 2019. kao i tokom 2020. godine za svaku godinu bilježila u prosjeku 30 incidenata koji su uključivali novinare, dok je u 2021. godini registrovala 42 takva incidenta. Prema Misiji OSCE-a, verbalni i online napadi na novinare postali su učestaliji i agresivniji, 40 u vidu govora mržnje, uvreda i kampanja diskreditacije.

 

Od 2019. godine informacije o slučajevima prijetnji i napada na novinare koja su prijavila tužilaštva i sudovi mogu da se dobiju putem Sistema za automatsko upravljanje predmetima u sudovima i tužilaštvima (CMS/TCMS), kojim upravlja

Visoki sudski i tužilački savjet Bosne i Hercegovine. Od 2019. do 2021. godine od strane tužilaštava i sudova prijavljeno je 36 predmeta. Nije poznato da li svi sudovi i tužilaštva koriste termin novinari kada uvrštavaju predmete u ovaj sistem. 

 Od tog broja, 30 predmeta je registrovano u entitetu Republika Srpska; pet u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine; i jedan u Brčko Distriktu. Od tih slučajeva, 26 je registrovano kod Okružnog javnog tužilaštva u Banja Luci. 14 slučajeva se odnosilo na ugrožavanje sigurnosti novinara, rečeno je tokom predstavljanje procjene. 

 

Ipak, većina ispitanika i ispitanica u procjeni je svoj nivo sigurnosti ocijenila donekle dobrim. Ove ocjene su u suprotnosti s brojem različitih oblika kršenja novinarskih prava koje navode ispitanici i ispitanice. To je zato što većina novinara i novinarki smatra da je fizičko nasilje glavni kriterijum za procjenu njihove sigurnosti, te su neki govorili da stanje u BiH nije loše jer nema ubistava i fizičkog nasilja. 

 

Prema mišljenju ispitanika i ispitanica, nivo prijetnji i uznemiravanja na internetu može se pripisati ograničenom povjerenju javnosti u medije i niskom ugledu profesije u javnosti. Diskreditacija novinara od strane pojedinih javnih ličnosti, uključujući političke čelnike, takođe može podstaći upućivanje prijetnji i uznemiravanje novinara na internetu. upućivanje prijetnji i uznemiravanje novinara na internetu. 

 

Ispitanici su takođe naveli nedostatak solidarnosti među medijskim djelatnicima, nedovoljnu zaštitu novinara unutar medijskih kuća i finansijsku nestabilnost kao faktore koji sveukupno doprinose ograničenoj sigurnosti novinara.