Radio će uvijek imati slušaoce

Radio će uvijek imati slušaoce

Radio će uvijek imati slušaoce

Kada su me pitali na početku mog novinarskog službovanja, zbog čega sam odabrala radio, jer je tada televizija bila najprivlačniji medij, odgovorila sam: „Radio će uvijek imati slušaoce“. To mislim i danas i pored svih modernih medija, internet portala, društvenih mreža. A sa čitaocima želim da podijelim neka svoja radijska iskustva.

Lekcije koje se pamte

Bila sam reporter, početnik, i moram reći da je to bilo prilično davno. Za Prvi maj dobijam zadatak da se zajedno sa starijim kolegom javljam u program „uživo“ o tome kako radnička Zenica proslavlja praznik rada. Trema me trese, svjesna sam odgovornosti jer su se tada veliki događaji radili zajedno, sa nekoliko radiostanica iz republika tadašnje Jugoslavije. Pišem tekst, računam da nešto treba improvizovati... Javljam se u program, sve protiče dobro i čak i na iznenadno pitanje iz studija odgovaram u nekoliko logičnih rečenica. Voditelj se zahvaljuje a ja, urednika koji je bio u tehničkom dijelu tadašnjeg Radio Sarajeva pitam – je li bilo dobro?

To moje pitanje su čuli svi slušaoci programa.

Prva pouka: Ne govori ništa u živom programu, i kad ti se čini da je veza prekinuta. Posebno, ne progovaraj u studiju, neposredno prije ili poslije emisije, jer eter je čudna „pojava“ – može prenijeti tvoju komunikaciju i kad si stoposto siguran da je to nemoguće. Pogotovo ako bi to bila neka ružna riječ ili psovka.

foto: pixabay

Radio živi 24 sata, ljudi se rađaju i umiru

Bila je sredina novembra 2012. godine. Radila sam Jutarnji program Radija Slobodna Evropa, pod nazivom „Radio 27“ – to je mreža koja od 1998. okuplja veliki broj radio stanica u BiH, a u našoj političkoj situaciji mora se reći, iz oba entiteta.

Na moju veliku radost, gost programa je bio Fadil Banjanović - Bracika, predvodnik povratka u Podrinje. Govori „uživo“, doživljava povratak kao pitanje života, ponavlja rečenicu dobro poznatu u javnosti – „Vratićemo se pod šljivu ako treba“. Oduševljena ja, oduševljeni slušaoci. Ipak u određenoj mjeri sam zabrinuta. Govori Bracika veoma glasno, crven u licu, pada „u vatru“, brani pravo da se svako vrati svojoj kući. Pravim namjerno pauzu, da se malo smiri, popije vode.

A Bracika samo o Jusićima, Capardama, Mahali, i drugim mjestima...

U jednom momentu kaže: „Učestvovao sam u nekoj emisiji zajedno s Miloradom Dodikom. Dobio sam poruke da branim svoje stavove pa makar se potukao s njim. Mogao sam ja to, vidite me koliki sam, ali nije moje da se šakama borim za povratak. Postoje i drugi načini“, govori Fadil Banjanović.

Nakon jutarnje emisije pravim s Bracikom intervju i za emisiju posvećenu povratku i pravima povratnika. Dobro će doći kad neko od sagovornika „izradi“, obeća pa ne dođe na snimanje. Uskoro odlazim na put i radujem se što imam super intervju s Banjanovićem koji ću ostaviti da se emituje 16. decembra.

Na putu me zatiče vijest: Umro Bracika u 49. godini života!

Teško mi je. Duboko žalim čovjeka koji je sagorio boreći se za osnovno ljudsko pravo – pravo na dom. Ali, za mene se otvara novi problem. Pola emisije će ostati prazno a ja sam izvan Sarajeva.

Tako sam, ne mogu reći naučila, nego obnovila znanje: radio živi 24 sata, a u tih 24 sata ljudi se rađaju ali i umiru. Druga pouka: Nikad ne ostavljajte radijski intervju koji će na emitovanje čekati nekoliko dana, a da tih nekoliko dana niste u redakciji.

Kad se novinarski zadatak čini neostvariv

Jedan od mojih težih zadataka, ali samo zbog toga što su mi nedostajali podaci o ljudima do kojih sam trebala doći, bila je ova vijest: 

„Među samo nekoliko zaslužnih ljudi iz cijelog svijeta kojima je priznanje za hrabrost u povodu 60. godišnjice UN-ove konvencije o izbjeglicama dodijelila vlada SAD-a, je Bosanka Mina Jahić koja je početkom rata spasila Ferida Spahića od sigurne smrti...“

Krećem u akciju... Lako saznajem da će za nekoliko dana, u ambasadi SAD-a u Sarajevu, video linkom biti prenošena svečanost iz Vašingtona na kojoj će govoriti tadašnja državna sekretraka Hillary Clinton i da će biti prisutna i Mina Jahić. Tamo bih mogla uspostaviti kontaktom s njom, ali to je za nekoliko dana. A, radio je medij koji posebno u svom informativnom dijelu, želi reakciju na događaj što prije.

Pokušavam doći do Mine i ubrzo saznajem da živi u okolici Sarajeva. Uzimam telefonski imenik i „okrećem“ upisane Jahiće... uskoro je „upalilo“. Moj strah da starica neće pričati s nepoznatom osobom i to putem telefona, razbija pričljiva Mina. Ne samo da opisuje kako je Feridu vidala rane nakon što je uspio pobjeći sa gubilišta u Pakleniku, nedaleko od Rogatice, gdje je strijeljano oko 50 Bošnjaka, nego Mina daje i ocjenu aktuelne političke situacije u BiH.

„Ja kažem, BiH je najbolja zemlja, nigdje je nema. Išla sam u Njemačku, u Holandiju, u Keln, u Hamburg, bila sam na hadžu. Nejma Bosne nigdje na zemaljskoj kugli, ni zdravije ni ljepše. Al' ne valja narod što trpi ove političare. Samo sebi grabe, samo sebi trpaju, samo se svađaju. A ne gledaju one jadne radnike, meni je njih grehota pogledati. Pa policajci koji su nam najvažniji, pogledajte njihove male plate. I šta ćeš sada ti tu?“, kao najbolji analitičar ocjenjuje Mina.

  
foto: RFE/Pomoćnica državnog sekretara SAD za pitanja populacije, izbjeglica i migracija Anne Richard u Sarajevu se srela s Minom Jahić (juli 2013.)

Ali, ja želim pronaći i Ferida.

Pitam Minu, zna li gdje je, ona kaže da samo zna kako radi na benzinskoj pumpi, možda u Srednjem. Krećem u potragu, nazivam sve pumpe i na kraju, „bingo“ – Ferida ne treba nagovarati, priča o svom bijegu od smrti, Mini koja ga je krila, previjala rane i liječila. Kaže da je gotovo potpuno izliječen stigao do Goražda. Nevjerovatno, i Ferid želi govoriti o vedrijim temama. Želi da znam kako je njegova supruga Mirsada, koja je već bila na putu za Austriju, kada je čula za njegov bijeg iz kolone smrti, odmah krenula nazad. Ja sam zapanjena, umjesto da priča o strašnim danima kada je za dlaku izbjegao smrt, Ferid govori o ljubavi. Kaže kako bi volio da se snimi film o njemu i Mirsadi.

„Ja imam ideju da se prati njen put, naš rastanak, počeo bi film sa našim rastankom, a završio sa našim sastankom. Ja već imam film u glavi, samo nešto ljudi traže scenarije. Ja bih volio nekom priču da ispričam – pa da bude originalan film, originalan događaj, originalna mjesta, originalni dijalozi, monolozi. Ja bih glumio svoju ulogu“, sjećao se Ferid.

Jedina moguća lekcija je - Ne odustajati, a zahvaljujući dobrim ljudima ili onom što se kaže – kad se kockice poslože - zadatak može biti uspješno završen. I ne samo to. Naučila sam nekoliko važnih lekcija o životu i da ono što imamo treba cijeniti. 

Radio dokumenti

Nažalost u današnjem brzom radionovinarstvu, elementi radiofoničnosti, zvukova života kako se to kaže, sve je manje. Gotovo da i nema prirodnih zvučnih efekata u radio programima. Kako bi se dobilo na minutaži, čak se i sagovornici pretvaraju u robote pa izgleda da nikada ne uzimaju daha, ne prave logične pauze, skaču sami sebi u riječ. Čisto skrnavljenje ali i neprofesionalan odnos prema osobi od koje novinar pravi mašinu. Po istom principu ako je moguće izrezati, nestaje kloparanje tramvaja, žamor ulice, dovikivanje ljudi, lavež pasa. Radio se pretvara u sterilnu kutiju koja uglavnom govori.

Sjećam se s radošću mog kolege s Radio Sarajeva (koji nije više među živima) Alekseja Nejmana koji je bio čarobnjak za radio zvukove. Njegova reportaža „Jagin bunar“ je antologijska i danas bi mogla biti prava lekcija škole radijskog novinarstva. On je s dotičnim Jagom u kršu Hercegovine proveo nekoliko dana i noći i bilježio sve što se događalo dok Jago nije konačno pronašao vodu.

Ja sam opet, igrom slučaja, sačuvala kasetu na kojoj sam snimala djecu iz ulaza, u ljeto 1992., koja su djetinjstvo u Sarajevu provodila u skloništu tj. u podrumu. Dvadeset godina kasnije neke sam od njih pronašla, suočila ih s onim što su osjećali i kako su govorili zahvaćeni strahotama rata. Za ilustraciju izdvajam izjavu Tarika Zuberovića, desetogodišnjaka te 1992., i šta je izjavio dvadeset godina kasnije.

1992.: „Meni je najteži ovaj rat. Jedva čekam do slobode i mira da dođe, da se lijepo igram i da se vozim na biciklu. Da se s društvom igram i da se s drugovima igram lopte. A ne stalno da sam u podrumu zatvoren, zbog čega mi je najteže. Jedva čekam kad će mir“.

2012.: Mogao bih sada da ponovim sve što sam tada rekao. Sjećam se bicikla kojeg spominjem. Taj sam bicikl čak i vozio – pod onakvim dejstvima i brojnim granatama. Mi smo, to moje društvo u ratu, pjevali brojne pjesme ali nešto nam je bila posebno draga ona koja počinje „Nedam kamen, kamen zemlje svoje“.

 
foto: Tarik Zuberović, 1992. (porodični album)

Nauk – Treba čuvati neke snimke, nemojte da to bude teret. U mom slučaju, riječ je o sretnoj okolnosti da je kaseta sačuvana ali i spremnosti da nekadašnja djeca a sada odrasli ljudi govore. A vrijednost, bar za mene, neprocjenjiva.

Nauk o različitim radijskim formama

Izjava je oblik koji bi trebalo više korisiti kao ad-hoc komentar dnevnog događaja. Ali, ja se nekako, oduvijek borim sa izjavom koja bi, samo u široj formi, trebala sadržavati sve bitne elemente klasične vijesti, ali... Najčešće sagovornik ode u širinu a zaobiđe suštinu. Zatim, ako se mora uštedjeti na minutama, uglavnom strada upravo ta forma. Izjava ostaje osakaćena a onaj od koga uzimamo izjavu najčešće ispada nerazumljiv ili neko ko nedovoljno vlada tematikom o kojoj govori.

Meni se to desilo sa izjavom predsjednika jedne od prekobrojnih organizacija demobilisanih boraca. Najavljivao je blokade puteva i graničnih prelaza a na samom kraju je poručio – ako se ispune naši zahtjevi... blokade neće biti. Bližio se termin emitovanja misije, u brzini sam izjavu kratila i izbacila upravo taj dio koji počinje sa „ako“. Izjava nije sadržavala sve bitne elemente. Kako opravdati to, iako se radilo o sekundama a ne o minutama pred početak emisije ?

Nikada ne treba tekst početi citatom, odnosno ocjenom koju je dao sagovornik. Evo kako to izgleda:

„Ključni izazovi koji utiču na konkurentnost zemlje su imidž zemlje, koji nije dobar, i moramo ga podići na viši nivo. Važno je da mi u BiH završimo sa uticajem stranačkih elita na donošenje ključnih ekonomskih mjera“, poručio je danas ministar spoljne trgovine i ekonomskih odnosa BiH, Mirko Šarović.

Na radiju nema znakova navoda te slušalac neće odmah znati da li je to novinarska ocjena ili je to neko nekada rekao.

Skraćenice su u novinarskom izražaju na radiju nepodnošljive. Naprimjer: „U nastavku emisije o formiranju vlasti: SDA je predala PDA svoj prijedlog programa rada. Mirsad Kukić je izjavio da PDA ne djeluje sama, već u bloku sa SBB-om i A-SDA. Izetbegović izjavio: Čekat ćemo odgovor DF-a“. A evo kako bi to izgledalo u mojoj interpretaciji:

Trebalo bi, prvi put kada se spominju akteri, navesti njihov puni naziv a zatim je moguće korisititi skraćenice. Jer, dok se izgovaraju skraćenice, slušalac pokušava da odgonetne ko se iza njih krije, prođu važne činjenice odnosno suština vijesti.

Ako imate duži intervju s nekim, pravilo lijepog ponašanja na radio talasima nalaže da se ime ponovi tokom razgovora ali obavezno na kraju. Nije nimalo profesionalno da s nekim razgovarate a na kraju ga ne odjavite. Onaj ko se uključi naknadno možda će se zainteresirati za činjenice koje sagovornik iznosi ali će ostati uskraćen za njegovo ime.

Druga strana priče. Brzina diktira da nekada novinarski rad mora biti završen i da je teško doći do druge strane u želji da saznate potpunu istinu. Nije opravdanje reći „do početka ove emisije taj i taj nam se nije javio na telefon“. Bolje je da vaša „ekskluziva“ sačeka nego da narušite profesionalnost koja se teško vraća.

Radio je medij koji se novinaru naprosto uvuče pod kožu jer zaista pruža brojne mogućnosti kreativnog izražavanja. Mnoge forme su često nepravedno zapostavljene. Naprimjer :

Živa riječ u programu s mjesta događaja je pravi biser u emisiji.

Anketa – mišljenje građana ili određenih grupa stanovništva je nešto što daje osvježenje svakoj emisji i pravi je barometar ekonomske i političke situacije. Riječ iz života ništa ne može zamijeniti. Anketi bi trebalo u principu dati više pažnje, nekada je treba raditi i duže, kako bi se mogli izvući zaključci. Ima li bolje ocjene od situacije u kojoj se nalaze radnici od ove anketirane radnice iz Banjaluke?

„Znate kako je, kao da ide robovlasničko društvo kako je nekada bilo: Čudna dana u zla gospodara, ručku žita a večeri ništa. A mi nemamo ni ručku ni večeri ništa“.

Nešto što se podrazumijeva, ali...

Jezik treba biti jasan, precizan, rečenice kratke bez mnogo kićenja. Strane riječi – tuđice – treba izbjegavati jer ima toliko lijepih, domaćih.

Jednu od najrogobatnijih konstrukcija sam čula prije nekoliko godina i još je dobro pamtim.

Javlja se u program reporter iz parka u kojem se sadi cvijeće i kaže:

„Implementacija projekta koji je finanisan od strane međunarodnih donacija se dobro odvija. Jedini problem je to što, kad radnici parka bace sjeme za cvijeće, dođu ptice i sjeme pojedu pa tako devastiraju park“.

Za kraj

Mnogo toga je ostalo nepomenuto što radio čini prijatnim životnim saputnikom, i u vrijeme ekspanzije drugih medija, novih i modernih.

Pogotovo ako imamo u vidu šta sve lošeg, osim dobrog, to moderno i novo, donosi. Poplava online portala, web stranica čiji vlasnici i urednici često nisu poznati, postaju mjesta mržnje, vulgarnosti, šovinizma... Krijući se iza lažnih imena, učesnici foruma su spremni da čak i priču o uzgajanju cvijeća okrenu u ono standard pitanje „ko je počeo rat u BiH?

Radio ima svoju frekvenciju, ima ljude s imenom i prezimenom, ima mjesto odakle se emituje i ima svog regulatora (Regulatorna agencija za komunikacije).

Zato smatram da će radio, ne samo uvijek imati slušaoce, nego da će se ljudi poželjeti radija.

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.