Prikaz knjige i intervju sa novinarom Ghaithom Abdul-Ahadom.

foto: Ilustracija Ghaith Abdul-Ahad

„Uzastopni, ritmičan, predvidljivi zvuk rata“ kako ga opisuje Ghaith Abdul-Ahad u uvodu knjige „A Stranger in Your Own City: Travels in the Middle East's Long War“ i prikazuje čitateljima ambijent hotelske sobe u Bagdadu dvijehiljaditih, daje jasne naznake da ovo nije prvi rat koji je autor doživio.

Ghaith Abdul-Ahad je irački novinar i autor knjige „A Stranger in Your Own City: Travels in the Middle East's Long War“, objavljene u martu 2023. Novinarstvom se počeo baviti kao dopisnik Guardiana i The Washington Posta tijekom invazije na Irak predvođene od strane Sjedinjenih Američkih Država (SAD) 2003. godine. U zadnjih dvadeset godina izvještavao je iz Iraka, Sirije, Libije, Jemena i Afganistana. Njegovo izvještavanje prepoznatljivo je po ljudskim pričama. Dobitnik je niza novinarskih nagrada među kojima su nagrada za reportera godine koju dodjeljuje The Press Awards u Velikoj Britaniji, prestižne nagrade za izvještavanje o politici The Orwell Prize i dvije nagrade Emmy. Trenutno živi u Istanbulu.

Mediacentar Sarajevo i WARM Festival organizovali su predstavljanje knjige, razgovor sa Ghaithom i izložbu “Crteži iz ratne zone” u Sarajevu 12. jula 2023. godine. Neke od ilustracija možete vidjeti unutar ovog teksta.

I doista, knjiga započinje poglavljem „Moj prvi rat“ u kojem autor opisuje Iransko-irački rat 80-ih godina i time pravi otklon od mnogobrojne literature o ratovima u Iraku gdje, u većini slučajeva, rat počinje američkom invazijom 2003. godine. Poigravajući se sa naslovom, autor daje do znanja da je u Iransko-iračkom ratu bio dijete, te opisuje svakodnevni život u Iraku neposredno prije i tijekom rata, dajući scene zajedničkog života ljudi različitih religija.

Kako navodi u razgovoru za Mediacentar, ovo je i jedan od razloga zašto je knjiga prihvaćena i mimo novinarskih krugova. „Kada sam počeo pričati svoju priču, shvatio sam da ne mogu započeti onako kako započinje svaka novinarska knjiga o Iraku – od te 2003. godine – kao da je cijela historija počela tada, morate ići dalje, ne jednu, nego dvije decenije da vidite moje djetinjstvo (...) a kada sam uveo to poglavlje, od Iračana sam dobio komentare 'ovo je knjiga o našim životima'“, kaže autor. 

Pričajući „svoju priču i priču svog naroda“ Ghaith se suprotstavlja često pojednostavljenim predstavljanjima rata u Iraku kao rezultatu stoljetne mržnje između sunita i šiita, a koju smo često susretali u izvještavanju zapadnih medija. Autor također obrađuje period prije invazije i život običnih Iračana pod američkim sankcijama devedesetih godina. Invaziju iz 2003. godine autor uvodi kroz scenu dolaska stranih ratnih reportera i svoj prevoditeljski angažman – „osjećao sam se kao uljez u njihovom ratu“, te dodaje sarkastično „i pomalo tužno što mi Iračani ne možemo biti podjednako uzbuđeni zbog svega što se dešava“.

Knjiga „Stranac u vlastitom gradu“ nije uobičajena novinarsko-dokumentaristička knjiga o ratu sa zapisima o političkim i društvenim dešavanjima jednog vremena i prostora, ona je ujedno i priča ispričana riječima ljudi iz Iraka. Centralni dio knjige čine dijelovi intervjua sa tri karaktera – stvarna lika – koje je autor intervjuisao kao ratni reporter, a vještinom pripovijedanja gotovo izbrisao granicu  između stvarnog i fiktivnog.

Priča o Fadhelu, jednom od vođa specijalne jedinice šiitske vojske Mahdi koja je bila zadužena za otmice i smaknuća sunita predstavljena je u poglavlju „Špijun“. Fadhel je odrastao u naselju u kojem su zajedno živjeli šiiti, suniti i irački kršćani, te je dobro baratao sa naglascima što mu je u kontekstu sektaškog građanskog rata poslužilo kao alat za infiltriranje u različite zajednice i dojavljivanje o potencijalnim prijetnjama. Sam Fadhel je učestvovao u ubistvima ogromnog broja sugrađana sunita. „Ja sam se pridružio Mahdi vojsci ne zato što želim da se oblačim u crno i što želim da ubijam, nego zato što želim služiti svom imamu i svom narodu (...) oni su prvi započeli“, govori Fadhel. 

Ilustracija Ghaith Abdul-Ahad

„To je knjiga koju pišete za sebe, za svoj narod, ali je to i novinarska knjiga koja dokumentuje događaje koji su se dešavali u društvu i ratu“.

Priča Ume Tasheen, majke „čija su djeca pobijena – od svakog“, pokazuje besmisao stravičnih zločina tijekom građanskog sektaškog rata u Iraku u kojem je njen najstariji sin ubijen od sunita jer se nije htio pokoriti religiji i prestati konzumirati alkohol, a ostala tri su nestala pod vlašću šiita. Krenuli su na posao i više ih nikad nisu našli. Kroz priču Ume Tasheen autor objašnjava i institucionalizaciju otmice - otkupnine koju je uspostavila nova vladajuća elita u Iraku i čitatelje vodi kroz proces spašavanja Tasheeninog posljednjeg živog sina iz zatvora.

Konačno, kroz priču Rafiqa – medijatora za proces: otmica-mučenje-otkupljivanje i saradnika vlasti, autor opisuje kako izgleda „novi Irak“ – brutalan i korumpiran do srži. „Mi smo neutralni – mi više ne gledamo ko je sunit ko je šiit. Mi smo profesionalci – zatočimo ljude, zakačimo ih da vise sa plafona i tučemo ih dok ne postanu bezosjećajna trupla. Šiit ili sunit - nema razlike“, pojašnjava Rafiq u intervjuu.

Ilustracija Ghaith Abdul-Ahad

Na upit kako je bilo moguće doći do intervjua sa zloglasnim počiniteljima teških zločina, Ghaith odgovara kratko: „Da. Uvijek je moguće. Riskantno, ali uvijek je moguće“. Zbog njegovog temeljitog novinarstvog rada i intervjuisanja pripradnika različitih vojski u Iraku, Ghaitha su države Evropske unije u dva navrata pozivale da svjedoči i potvrdi identitet osoba za koje se sumnjičilo da su sljedbenici Al-Quaide – u oba slučaja Ghaith ih je odbio pojašnjavajući da to nije njegov posao – „U oba ova slučaja sam odbio da svjedočim. Sjedili smo u Guardianu i zaključili da to nije naš posao. Dobio sam pristup toj osobi da razgovaram s njom i razgovarao sam i napisao sam priču. Drugačije je ako svjedočite masovnom zločinu, to je druga obaveza, ali ja mislim da sam najmanje kvalifikovano ljudsko biće na svijetu da pričam o pravdi.“  

Ghaith pojašnjava da je današnji Irak najkorumpiranija država na svijetu, ali i država koja je veoma bogata naftom, te da su oni koji su činili zločine uglavnom isti ljudi koji su danas u parlamentu ili ljudi bliski političkim partijama. „Niko ne zna koliko je ljudi umrlo. I niko ne zna koliko je ljudi nestalo. I niko ne zna, znate, za masovne grobnice. Kada govorimo o masovnim grobnicama u Iraku, ljudi govore samo o Sadamovim masovnim grobnicama, ne govore o masovnim grobnicama počinjenim tokom nedavnog građanskog rata“, kaže Ghaith.

U razgovoru za Mediacentar dijeli svoje viđenje novinarstva, stanja medija u Iraku, te generalno društveno-političkih procesa kroz koje prolazi iračko društvo.

Kako ste odlučili da postanete novinar?

Počeo bih rekavši da sam ja „slučajni novinar“. Ja nisam odabrao da budem novinar. Zadesilo me da budem novinar tako što je  najveći rat u svijetu došao u moje dvorište. Doslovno je došao u moju ulicu - jednog dana sam se probudio i vidio američke tenkove u svojoj ulici. Ponukan time, i ja sam izašao na ulicu. Prvo sam radio kao prevoditelj i fotoreporter, a onda sam počeo da pišem vlastite priče. Dugo vremena, naročito prvih godina, to sam radio tako što sam ih pričao kao da se dešavaju negdje drugdje, ne u mojoj ulici i ne u mom dvorištu – kao da je to neki drugi rat u drugom gradu, kao da osmatram ratnu arenu. A onda, u jednom trenutku, počeo sam posmatrati promjene koje je rat izazvao mom gradu, kvartovima u koje sam išao, ljudima koje sam poznavao, ko je postao žrtva, a ko napadač.

Dugo sam se opirao da napišem knjigu o Iraku, htio sam pisati o nečem drugom, a onda sam shvatio – ovo je moja priča i moram je ispričati (...). Kad sam počeo, shvatio sam da ne mogu početi onako kako počinje baš svaka novinarska knjiga o Iraku, od te 2003. godine – kao da je cijela historija krenula od tog trenutka – morate se vratiti, ne deset već možda i dvadeset godina da vidite početak mog djetinjstva i posljedice Iransko-iračkog rata koji je doveo do rata s Amerikom 1991. godine sa sankcijama – a kada sam uključio ovaj dio, počeli su mi dolaziti komentari od Iračana - „O, volim ovu knjigu, ovo je knjiga o našim životima“ (...) dakle, radi se o mješavini ove dvije stvari – to je knjiga koju pišete za sebe, za svoj narod, ali je to i novinarska knjiga koja dokumentuje događaje koji su se dešavali u društvu i ratovima.

Vaš prvi novinarski zadatak?

Prva priča koju sam ikada napisao – naravno, počeo sam kao prevodilac, a kada si prevodilac naučiš mnogo – dobiješ najbolju obuku na svijetu – ali se sjećam prve priče koju sam napisao nakon što sam prenoćio u zatvoru u Iraku – bila je to vrlo smiješna priča.

Dakle, ja sam godinama bio vojni dezerter, izbjegavao sam vojsku, bježao sam od vojske. To je bilo vrijeme Sadamovog režima kad ste se naprosto bojali hapšenja vojne policije koja bi vas strpala u zatvor gdje bi vam odrezali uho i radili sve te stvari. Ja sam to uspješno izbjegavao pet godina, a onda je počela invazija i nakon nekoliko mjeseci zarobili su Sadama. Ja sam, naravno, otišao u Sadamov rodni grad da pripremim neke reportaže. Na povratku sam sreo amerikance koji su me gledali sumnjičavo i strpali u zatvor – nizašta. Imao sam bradu i izgledao opasno. Ujutro sam se probudio i shvatio da je mjesto gdje su me strpali bio vojni zatvor iračke vojske, i pomislio sam  – kakva ironija! To je bilo iste noći kada je Sadam uhapšen. Tako sam napisao kratku kolumnu o noći kada smo Sadam i ja bili u američkom zatvoru – i bila je jako loše napisana, ali mi se svidjelo i to je bilo to.

Ali isto tako sam radio i kao fotograf, snimao sam puno fotografija eksplozija i svih tih stvari i u jednom trenutku sam shvatio da slike nisu dovoljne da ispričaju priču i da moram napisati kontekst. Predložio sam uredniku da pišem, on je pristao i to je postalo moje sredstvo koje koristim i dan danas. Uvijek kažem da postoje dvije vrste priča: priče koje možeš napisati lako, jer imaš slike za njih, napravio si fotografije i priče bez slika – a njih je vrlo teško napisati. 

Ilustracija Ghaith Abdul-Ahad

Kako se vaša novinarska karijera razvijala – da li vam je bilo izazovno zadržati objektivnost izvještavajući iz „svog“ rata?

Jeste, novinarstvo se promijenilo u zadnjih 20 godina, ali i ja lično sam se promijenio u zadnjih 20 godina, tako da se ono što sam prije doživljavao kao novinarstvo sada ne smatram novinarstvom. Za mene je sada novinarstvo pričanje priče neposredno kada pucnjava stane. Onda, 2003. godine, ako bih čuo metak, trčao bih prema njemu da vidim šta se dešava. Ipak, mislim da najbolje priče nastaju onda kada metak stane jer tada možete da vidite šta se dogodilo i tada možete da osmotrite svu realnost toga što se dešava.

Objektivnost je velika riječ. Naravno da si objektivan i moraš biti objektivan osim ako si pristalica neke strane pa želiš da pišeš za njih. Objektivno ne znači da prihvatate okupaciju ili prihvatate počinjena zvjerstva. Jedna od stvari koja me jako nervirala u Iraku je kad su američki novinari govorili o, po njihovim riječima, „našim momcima“ ili „nama“, kada su američku vojsku opisivali kao „nas“ i to mi je bilo jako čudno jer ne bi bilo prihvatljivo da ja, primjera radi, mudžahedine opisujem kao „nas“ kao „ja“ ili tako nešto, i nisam naravno jer oni su hrpa nasilnika koji vrše nasilje nad civilima – pa zašto onda ne izjednačimo ove dvije strane? Zašto mislimo da postoji dobra strana koja čini neke greške, i loša strana koja čini neke greške – ja svaku osobu koja koristi oružje da bi počinila nasilje nad civilima jednako osuđujem i na taj način vidim svoju objektivnost.

Da li vam je pozicija „stranca“ pomogla u toj objektivnosti?

Do „zastranjenosti“ od grada je došlo zato što je rat do te mjere rasparčao grad tako da je on – grad u kojem sam živio trideset godina -  za mene postao tuđi. Jedan kvart je pripadao jednoj vojsci, drugi kvart drugoj, a za prelaz sa jedne strane na drugu morali ste imati identifikacione dokumente i razne papire. Dakle, to više nije bio grad u kojem sam ja odrastao, to je bilo vrlo rasparčano mjesto i na tom rasparčanom mjestu, ako ne pripadaš plemenu, ako ne pripadaš vojskama, ako ne pripadaš mahali, onda si stranac - treba ti ova mala plemenska zajednica da te štiti, a pod plemenskim ne mislim na pleme-pleme, već na bilo koju vrstu male umrežene zajednice, tako da je to stvorilo „stranca“ – i da, zapravo je pomoglo da sagledam stvari objektivno.

Stanje medija danas u Iraku?

To je jako tužna priča. Rekao bih da je jedna od nuspojava ovog rata, između ostalog, bilo i stvaranje slobodnog prostora, svakako, bilo je nasilja, bilo je ubijanja, svih tih stvari, ali bilo je i prostora za slobodno stvaranje, za pisanje fikcije– naravno, ako preživite ubijanja. 

Građanski rat je izrodio sektaške pripadnosti, a sekte su počele da koriste ne samo nasilje, ne samo državne resurse, nego i medije. Tako su mediji postali oruđe u ovom ratu. Postali su oruđe na način da su satelitske TV kanale koristili za uznemiravanje, kako bi stvorili osjećaj da smo „mi ti koji su napadnuti“, pa su mediji postali vrlo ispolitizirani, polarizovani i na neki način militarizirani. Televizija je počela promovisati i opravdavati nasilje, a ne samo da su u vlasništvu vojnih komadanata, nego i bogatih biznismena bliskih vladajućim elitama. Danas ako prebacite na bilo koji irački TV kanal, svi pričaju o korupciji – ali ne o mojoj korupciji, nego o korupciji one druge strane – i to je toliko prisutno da ljudi počinju gubiti vjeru u borbu protiv korupcije, jer svi su toliko korumpirani. Novinari su žrtve tog novca i militarizacije.  

Mi imamo briljantne iračke novinare, nevjerovatne iračke novinare, vrlo hrabre, mnogi od njih su oteti i ubijeni, ali sada ovi koji su preživjeli moraju da rade za jednu ili drugu političku stranku. Pa ima li danas u Iraku nezavisnih medija? Rekao bih ne u Iraku, ali u regiji postoje takve vrste medijskih platformi na kojima možete pronaći neke dobre primjere nezavisnog izvještavanja, ali u smislu televizije, u smislu novina, radija – ne, oni su žrtva rata i korupcije.  Javni servis postoji, ali javni servis nije u službi javnosti, već vladajuće stranke.

Nezavisni mediji koje ste spomenuli, mogu li slobodno da izvještavaju o korupciji?

Mogu, ali opet postoji zastrašivanje, pa uvijek, čak sam i ja kad sam radio intervju s jednim od najozloglašenijih ubica, zastao na trenutak i pomislio – možda ipak ne bih trebao navesti njegovo ime. Čak sam i ja, radeći za strane medije, ne živeći stalno u Iraku, mislio – opasno je nazvati ovu stvar imenom. Zamislite tek kako bi onda bilo nekome ko živi u Iraku.

Kako vidite Irak danas?

Krajnje pitanje koje sebi stalno postavljam je: šta je Irak danas nakon dvadeset godina rata – Irak je jedna od najkorumpiranijih zemalja na svijetu. To je veoma bogata zemlja, svake godine zaradi 120 milijardi dolara od nafte. Dijelovi Bagdada i južni pojas zemlje su tako siromašni – jedan od najsiromašnijih naroda na svijetu, a to je još jedan rezultat ovog etnosektaškog političkog sistema koji imamo u Iraku 2023. godine.

Može li neko tako slab onda pružiti otpor?

Da, 2019. godine došlo je do masovnih protesta – i ovaj protest ako govorimo o sektama, Irakom vladaju islamske političke šiitske stranke, ljudi koji su izašli na ulicu su ljudi ovih stranaka, došli su iz komšiluka, siromašna šiitska „djeca“ i to je stvorilo veliku prijetnju sistemu jer se to siromaštvo, ta korupcija, taj bijes izlio na ulicu.

To je ono što je tužno u Iraku – mi nemamo ni rat ni mir.

Imate „zamrznuti sukob“ – ovu frazu danas koristimo za Bosnu.

Da, imamo zamrznuti sukob, ne između sekti, već između korumpiranih i ostatka zemlje. I ako se to sada ne riješi, mješavina korupcije, lošeg upravljanja, ekološke katastrofe, doći će do nove eksplozije nasilja – da, vrlo sam „optimističan“. 

Postoji li ikakva ozbiljnija inicijativa za procesuiranje počinilaca zločina?

Polovina njih sjedi u parlamentu, a druga polovina kontroliše parlament, drugim riječima - ne.

Niko ne zna koliko je ljudi umrlo. I niko ne zna koliko je ljudi nestalo. I niko „ne zna“, znate, za masovne grobnice. Kada govorimo o masovnim grobnicama u Iraku, ljudi govore samo o Sadamovim masovnim grobnicama, ne govore o masovnim grobnicama nastalim tokom nedavnog građanskog rata.

Kako se onda iračko društvo danas nosi s traumama?

Ne mislim da trauma nestaje iz društva. Ratna trauma je stalno prisutna. Ako se s njom ne nosite na zdrav način, ona će se ispoljiti u nekom drugom obliku – u nasilju, u uličnom nasilju, u homofobiji, mizoginiji, u nasilju među zajednicama – to je uvijek neka forma nasilja. Tako, na primjer, u Iraku imamo vrlo siromašne zajednice na jugu zemlje, a zbog pristupa oružju svaki susret, svaki razgovor bi mogao dovesti do oružanog sukoba u kojem se koriste dronovi i mitraljezi. Zašto? Zato što je to ratna trauma. Oni dolaze sa prve linije, imaju oružje i imaju ljutnju i to se manifestuje na ovaj način. Dakle, radi se o traumi i društvu i kako na njega djeluje, mislim da to ne bi trebalo da nestane, mislim da je bolje zadržati ožiljke od metaka na fasadama zgrada nego ih samo prefarbati i pretvarati se da nije bilo ništa. Za nas u Iraku, taj sukob među sektama je bio toliko brutalan da ljudi sada o njemu razmišljaju kao o nuklearnom oružju, niko ga više ne želi čačkati. Ali ako se o tome ne govori, ako se ne secira, ako se ne suoče ljudi, ako se ne osude oni koji koriste sektašku retoriku i učine odgovornima, to oružje se može opet koristiti već sutra.