Ako smatrate da ste mladi, talentovani, obrazovani, komunikativni, radoznali i uporni, te vjerujete da je vaše mjesto u radio-televizijskom novinarstvu kao voditelja/voditeljice, reportera/reporterke, prijavite se na audiciju Radio-televizije Federacije BiH, koja će se održati od 31.08.2015. do 4.9.2015. u RTV domu na adresi Bulevar Meše Selimovića 12., tekst je dijela oglasa Javnog RTV servisa za audiciju za novinare, objavljen krajem prošlog mjeseca. Reagirao sam tada na svom Facebook profilu (Znači, ko jebe vas što studirate i što ste diplomirali novinarstvo bitno je da "smatrate da ste mladi" te da ste "radoznali, uporni..."! Pitam se kako bi izgledalo da npr. jedna bolnica prima osoblje na ovakav način?! "Ako ste vješti s makazama, nekada ste sami zašili dugme na košulji, zanima vas koliko pacijent može spavati pod anestezijom, nemate nagon za povraćanjem od mirisa bolnica i naravno, smatrate da ste mladi, prijavite se na našu audiciju na odjelu hirurgije". Al' novinarstvo trpi sve, a javni RTV servis nastoji da s "novim talentovanim kadrovima" još dugo ostane tako....), i od objavljivanja oglasa razmišljam o sagovorniku s kojim bih mogao razgovarati o degradiranju novinarske profesije i vremenu u kojem "svi nešto pišu i bave se novinarstvom".

Jedan od uslova bio je da nije analitičar, kako se danas popularno nazivaju osobe koje se, nije bitno šta su po zanimanju, potpisuju kao eksperti za određenu oblast i daje im se prostor u eteru a njihovo mišljenje uzima kao relevantno. "Pa čega bi onda bio analitičar ginekolog?", odgovorila je u jednoj emisiji prof. Svetlana Cenić, uredniku koji je pitao zašto je insistirala da je u emisjiji potpišu kao ekonomista a ne kao ekonomnski analitičar. Ili si ekonomista ili nisi, jednostavno je pojašnjenje primjera kod prof. Cenić, dok je s medijima malo složenije. Mnogo je oblasti srodnih komunikologiji koje se moraju poznavati da bi se relevantno govorilo o mas medijima. S toga je i moj izbor bio težak, ali sigurno vrijedan traženja i čekanja. Tražio sam sagovornika koji je i novinar i književnik i kritičar i publicista i pedagog,  pjesnik, oštar na peru, dobar poznavalac socioloških i kulturoloških prilika...

Goran Sarić (1959), diplomirao je sada već davne 1983. godine istoriju jugoslovenskih književnosti i sh-hs jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Radio je kao profesor jezika i književnosti, a zatim odlazi u  Holandiju gdje posljednjih, skoro dvadeset godina radi u Univerzitetskoj biblioteci Radboud Universiteit Nijmegen. S holandskog jezika preveo je petnaestak knjiga proze, kao i izbor priča holandskih pisaca mlađe generacije. Poeziju, prozu i književnu kritiku objavljivao je u brojnim listovima i časopisima na prostoru bivše Jugoslavije. Krajem osamdesetih bio zamjenik glavnog urednika sarajevske "Književne revije", u ono vrijeme jedne od uglednijih publikacija te vrste u bivšoj Jugoslaviji.

Jedan je od pionira internet kolumni u regiji. Piše i objavljuje kolumne na sajtovima Monet.ba, Vijesti.nl, Tacno.net, E-novine i drugim.

Šta je po Vama dobra kolumna? Šta dobar kolumnista?

Da se odmah razumijemo, mislim da kolumnu nije lako pisati. Trebate reagovati na malom prostoru, obično do dvije kartice, i to brzo. Za mene je dobra  kolumna uvijek pismena, zaokružena priča. Mora, dakle, imati, glavu, trup i rep. Nije važno samo šta, nego i kako. Mnogi ljudi danas „lajkaju“ samo na slaganje s autorovim stavovima. To (meni) nije dovoljno. I, mora prikazati ne samo aktuelni događaj, nego i ono što se krije iza njega – ići, dakle, u dubinu. A to je, priznaćete, vraški teško.

Čije kolumne su danas obavezno štivo?

Svakako one od „feralovaca (VivaLuDež: Ivančić, Lucić, Dežulović), ali i one Gojka Berića, Zlatka Dizadrevića, Ante Tomića, Bobe Đuđrije, Nenada Veličkovća... One su, često, čista književnost!

Šta je (da li je?) internet „donio“ a šta „uzeo“  kolumnama?

Pa, po mom mišljenju, donio je mnogo. Budući da su se, ako ste radili u novinama, kolumne nerijetko solidno plaćale, to je često bio zatvoren krug u koga se teško ulazilo. Sad je to mnogo lakše, otvorenije, pojavilo se puno zanimljivih autora. Naravno, nedostatak je što se pisanje (samo) na internetu, koliko znam, obično ne plaća. Ali, „svaka prednost ima svoju manu“, kao što bi rekla ovdašnja legendarna „četrnaestica“ Johan Krojf. No, mislim da su ovdje prednosti veće od mana.

Da li je čitalac danas zatrpan analitičarima, kritičarima, kolumnistima...? Kako napraviti selekciju (šta čitati, kome vjerovati,...)?

Pa jeste, sigurno da je pretrpan. No, sud koga ćete, i šta, čitati, ipak bih na koncu prepustio čitaocu. Jer, iako je na internetu pravi ocean besmislica ne možete nikog natjerati da čita ono što ne želi. S tim, naravno, što odmah treba brisati uvredljive, šovinističke i nacionalističke komentare, svaki oblik širenja mržnje i netrpeljivosti.

No, tu imate jedan veliki paradoks. Internet je, naime, svojom otvorenošću trebao doprinijeti zbližavanju i boljem razumijevanju ljudi, a imam utisak da se, zahvaljujući mogućnosti formiranja zatvorenih grupa i „klubova“, ljudi nikad nisu manje, i lošije razumjeli. Između ostalog i zbog tog „monologa gluhih“ sam veoma skeptičan kad je ova naša, zapadna civilizacija u pitanju.

Foto: Goran Sarić

Živite i radite u Holandiji i sigurno ste upoznati sa medijskim prilikama koje vladaju u toj, popularno rečeno zemlji slobodnih shvaćanja. Poznajete i prilike koje vladaju na tom polju i na našem balkanskom podneblju. Može li se povući paralela – medijskih sloboda izražavanja u Holandiji i ovdje?

Vjerovatno će Vas iznenaditi, ali sam nakon punih 20 godina boravka ovdje zaključio da – barem što se tiče većih, uticajnijih medija – neke bitne razlike i nema! Naime, glavni mediji su (i) ovdje u rukama vlade, to jest – velikih „igrača“ i korporacija. Postulati su poznati: „mi“ smo demokrate, „oni“ barbari, a Amerika – naša majka. Sve što se ne poklapa sa tim temeljima, (skoro) da ne postoji. U stvari, ako znate čitati između redova, hladni rat nikad nije sasvim ni prestao. Naravno, ima ovdje ozbiljnog, analitičkog novinarstva, ali i ono mora ostati u opisanim međama. A ono što neće – ono je osuđeno na rubove, male tiraže, skoro-pa-ilegalu.

Šta je po Vama rak rana današnjih medija?

Pa upravo to, da su u rukama krupnog kapitala. Ti sve odlučuju. Daju vam privid slobode, demokratiju „na kašičicu“, a onda sve diktiraju. Znam u BiH barem jednog vrsnog novinara – a ima ih, bojim se, na desetine – koji zbog toga što neće u neoliberalističku „suru“ već godinama ne može da nađe posao. A, ponavljam, radi se o vrsnom novinaru. To je ta rak-rana.

Možemo li se uzdati u silne škole i fakultete koji danas obrazuju novinarski kadar da će novinarstvo u dogledno vrijeme postati plemenito i cijenjeno zanimanje kako je bilo ranije?

Mada ni prije ni izdaleka nije bilo savršeno, bilo je sigurno mnogo bolje. Da spomenem samo ondašnju, Ribnikarevu „Politiku“, pa kasnije „Borbu“, pa sarajevski „Svijet“, „Start“, „Džuboks“,  „Galaksiju“... A kad će se stanje u novinarstvu poboljšati? Pri sadašnjem odnosu snaga, bojim se – nikad. Jer, diploma ne znači nepotkupljivost. Ne zaboravite da fakultet završava guzica, a ne glava! Nisu li glavne kolovođe svog našeg zla devedesetih bili raznorazni profmrdr-ovići, sve sami doktori (ne)humanističkih i drugih nauka!

Kad sam bio jako mlad, i ja sam htio studirati žurnalistiku, ali mi je rahmetli Zuko (Džumhur, op.ur.), koga sam imao čast upoznati i katkad praviti mu društvo, jedne prilike rekao: „Sinko, studiraj ti nešto što će ti donijeti štrucu, a, ako to stvarno želiš i umiješ, novinar uvijek možeš postati.“

To nikad nisam zaboravio. Naravno, ovim nipošto ne želim da umanjim vrijednost diplome dipl. žurnaliste, samo želim da ukažem na to da ona, na žalost, često ništa ne govori o etičkim kvalitetama njenog/njegovog vlasnika ili vlasnice.

Ovaj tekst je objavljen u partnerstvu sa Osservatorio Balcani e Caucaso za projekat European Centre for Press and Media Freedom (ECPMF) i sufinansiran sredstvima Evropske komisije. Autori publikacije su odgovorni za njen sadržaj i stavovi koji su u njemu izneseni ni na koji način ne odražavaju stavove Evropske komisije.