Istraživanje stanja u javnim servisima, provedeno prije 12 godina, svodi se na tvrdnju da je na Balkanu novinarstvo oteto novinarima, a mediji oteti javnosti – i to vrijedi i danas.

foto: Unsplash / Ilustracija

Jedan od prvih poteza Pétera Magyara, nakon što je njegova stranka Tisza na mađarskim parlamentarnim izborima uvjerljivo pobijedila Fidesz maknuvši nakon 16 godina s vlasti Viktora Orbána, bila je najava hitne i beskompromisne borbe protiv formalno javnih medija koji su zapravo služili vladajućima. Dodatnu dramatičnost tom istupu osigurala je činjenica da je budući mađarski premijer ovu prijetnju izrekao u programu javne mađarske TV, najjačeg medijskog uporišta Orbánovog autokratskog režima.

„Odmah ćemo suspendirati ovaj lažljivi informativni program i uspostavit ćemo nezavisne, objektivne i nepristrane uvjete“, najavio je Magyar dodavši da će „ovoj tvornici laži doći kraj nakon formiranja vlade“.

Nakon obećanja da će jedan od prvih zadataka nove vlasti biti „deorbanizacija“ medija reagirali su i zaposlenici druge „tvornice laži“ – novinske agencije MTI.

Više od 90 novinara i drugog osoblja uputilo je Upravi zahtjev da im omogući slobodu novinarskog rada. Pismo s istim zahtjevom je poslano i na adresu MTVA, državnog fonda koji nadgleda javne medije kojeg je osnovao Orbán da kontrolira javne medije i kažnjava one koji ne plešu kao on svira.

Hoće li se promjene zaista dogoditi?

Nada da u javnim medijima u Mađarskoj kreću velike pozitivne promjene ne postoji samo u toj zemlji. Da za mađarske medije stižu promjene nabolje najavili su i mediji u regiji, ali vrlo je neizvjesno hoće li se te promjene zaista dogoditi ili je riječ o klasičnom populističkom triku nakon smjene vlasti.

Način na koji ih je Magyar najavio više izgleda kao prijetnja odmazdom i veliko je pitanje ima li nova vlast zaista namjeru osloboditi javne medije političke kontrole ili će Magyar samo nastaviti činiti ono što je radio Orbán.

Politička osveta je veliki motiv za čovjeka koji je u javnim medijima bio ignoriran, cenzuriran i lažno prikazivan gotovo dvije godine s tim da se posljednjih godinu i pol nije osobno mogao pojaviti niti u jednom javnom mediju. A kad se konačno pojavio kao izborni pobjednik novinaru koji je vodio intervju s njim rekao je da „laže dan i noć“.

Magyar je bio nepoželjan u javnim medijima nakon što je sredinom 2024. godine stranka Tisza na europskim izborima osvojila 30-ak posto glasova i drugo mjesto iza Orbánovog Fidesza. On je je ubrzo nakon toga došao na čelo te stranke postavši ozbiljan kandidat u budućoj borbi za vlast u Mađarskoj. Ali sve to se dogodilo u nekoliko mjeseci nakon što je Magyar napustio Fidesz gdje bio Orbánov sljedbenik punih 22 godine.

Koliko je najava oslobađanja mađarskih javnih medija od političkog stiska iskrena, a koliko je to samo krinka za iživljavanje osobnih animoziteta, pumpanje ega i politička prevara tek će se vidjeti. Ipak ne može se reći da makar teoretski šansa za napredak postoji, pogotovo nakon dugogodišnjeg Orbánovog „čeličnog zagrljaja“. Istovremeno, u državama regije poput Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije, gdje je vlast također zarobila javne medije, to nije izgledno u dogledno vrijeme.

BiH po slobodi medija u rangu sa Mađarskom

Prema World Press Freedom Indexu (Svjetskom indeksu slobode medija), redovnom godišnjem izvještaju organizacije Reporters Without Borders (Reporteri bez granica) o stanju (ne)slobode medija u svijetu 2025. godine, od 180 država u kojima se provodi istraživanje Mađarska je bila na vrlo lošem 85. mjestu, ali za jedno mjesto iznad Bosne i Hercegovine, koja poziciju dijeli s Paragvajem i Alžirom.

Uz politički utjecaj na medije u Bosni i Hercegovini kao glavni problemi koji su tu državu smjestili tako nisko na ljestvici medijskih sloboda, u rangu Orbánove Mađarske, u izvještaju se navode financijska ovisnost medija, nestabilno tržište medija i slaba zaštita novinara. U državi u kojoj se vlast dijeli po isključivo prema nacionalnom ključu i u kojoj, uz zajedničke, postoje i entitetski javni servisi, ništa ne može biti jednostavno.

Zajednički javni servis Radiotelevizija Bosne i Hercegovine (BHRT) kao „krovna“ institucija te Radio televizija Republike Srpske (RTRS) i Radio televizija Federacije BiH (RTVBiH) formalno čine Jedinstveni javni RTV sistem BiH sa zajedničkim financiranjem i koordinacijom programa, ali taj sistem nikada nije zaživio u praksi. Upravljačka tijela često ne funkcioniraju godinama, a političke blokade sprječavaju reforme. Poseban je problem RTRS koji je pod potpunom kontrolom entitetske vlasti. Milorad Dodik godinama je Orbánov pandan, a i dalje je taj medij pod njegovom kontrolom.

Za manje od pola godine u Bosni i Hercegovini bit će provedeni opći izbori koji uključuju: državni parlament (Zastupnički dom), Predsjedništvo BiH te entitetske i kantonalne vlasti. S obzirom na političku tradiciju i odnos snaga, ne postoje šanse da se značajnije mijenja struktura vlasti, a pogotovo ne da se dogode neke promjene koje bi omogućile smanjenje političkog pritiska na javne medije.

BHRT je u takvoj financijskoj krizi da je u pitanju opstanak tog formalno glavnog javnog servisa koji je zapravo najslabija karika sistema. Ukupan dug BHRT je preko 30 milijuna konvertibilnih maraka, od čega dvije trećine čini dug prema Europskoj radiodifuzijskoj uniji (European Broadcasting Union, EBU). Glavni uzrok krize je nepravedna raspodjela RTV takse pri čemu entitetski servisi zadržavaju sredstva, pa tako RTRS duguje BHRT-u najmanje 100 milijuna konvertibilnih maraka.

Političarima slobodni mediji nisu ono što priželjkuju

U situaciji u kojoj krovnom javnom medijskom servisu u Bosni i Hercegovini prijete blokada računa, zapljena imovine, pa čak i gašenje servisa, niti političarima u Federaciji BiH nije na vrhu agende, kad su mediji u pitanju, da se ozbiljno bave time koliko su mediji (ne)slobodni. Pogotovo što im slobodni mediji niti inače nisu ono što priželjkuju.

Bosna i Hercegovina je u procesu pristupanja Europskoj uniji i mora prihvatiti obavezu stvaranja funkcionalnog javnog RTV sustava što pretpostavlja stabilno financiranje, institucionalnu neovisnost i jedinstveni javni servis te stvaranje neovisnog i funkcionalnog regulatornog okvira. U praksi je daleko od ostvarenja tih ciljeva što pridonosi niskoj otpornosti medija na političke pritiske.

Formalno postoje regulatorna tijela, a zakonodavstvo je djelomično usklađeno s europskim standardima, no to nije dovoljno. Na primjer, Zakon o javnom RTV sustavu godinama je blokiran, a donošenje novog Zakona o medijima i elektroničkim komunikacijama je proces koji traje. Nedovoljna je i zaštita novinara, prijetnje i napadi i dalje su česti, a institucionalna reakcija je slaba. Prema ocjenama Europske komisije za 2025. godinu i raznim stručnim analizama, Bosna i Hercegovina nije postigla nikakav suštinski napredak koji bi omogućio financijski sigurnije i profesionalno slobodnije medije.

Posljednje regionalno komparativno istraživanje stanja u medijskim javnim servisima, provedeno u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji, napravljeno je još 2014. godine. Proveo ga je tim istraživača u organizaciji ljubljanskog Mirovnog instituta uz sudjelovanje još nekoliko organizacija iz Mreže za profesionalizaciju medija u jugoistočnoj Europi / South East European Network for Professionalization of Media (SEENPM), među kojima je i Mediacentar Sarajevo. Glavni zaključak tog istraživanja koji se može svesti na tvrdnju da je u tim zemljama novinarstvo oteto novinarima, a mediji su oteti javnosti – vrijedi i danas.

Javni servis nije u službi javnosti, nego vladajuće stranke

Hrvatska, koja je 2013. godine postala 28. članica EU, formalno je morala u pristupnom procesu ispuniti razne zahtjeve koji se tiču i slobode medija, kao što će ubrzano morati i Bosna i Hercegovina kad počnu odobreni pregovori, ali pokazalo se da se politička obećanja, pa i potpisani dokumenti i na temelju njih doneseni lokalni zakoni, često ne provode kako je zamišljeno.

Danas je Hrvatska radiotelevizija (HRT) financijski najkonsolidiraniji javni servis u regiji, jer ima stabilno financiranje putem pristojbe, pa je i tehnički najnapredniji. No informativni program, pogotovo televizijski, nije u službi javnosti nego u službi Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), stranke koja je u 35 godina državnosti Republike Hrvatske na vlasti provela 28 godina s priličnom sigurnošću da će provesti još najmanje dvije jer bi sljedeći parlamentarni izbori trebali biti održani u travnju 2028. godine.

Iako je Socijaldemokratska partija (SDP) u dva mandata vodila Hrvatsku ukupno samo sedam godina, i ona je uspjela učiniti ogromnu štetu javnom medijskom servisu čije posljedice ga i danas čine taocem politike. Još 2010. godine, u drugom mandatu SDP-a na čelu države, kad je premijer bio današnji predsjednik države Zoran Milanović, promijenjen je Zakon o HRT-u na način da umjesto dvotrećinske većine parlament bira glavnog ravnatelja HRT-a običnom većinom glasova zastupnika.

To je učinjeno da bi bilo osiguran izbor kandidata SDP-a, a nakon smjene vlasti tu privilegiju maksimalno koristi HDZ koji posljednjih 10 godina praktično postavlja svoje ljude. Oni potom vode HRT kao medijsku podružnicu vladajuće stranke koju sve te godine vodi Andrej Plenković, istovremeno i premijer.

Hrvatska je jedina zemlja u EU u kojoj faktički čelnu osobu medijskog javnog servisa postavlja vlada, a parlamentarni zastupnici sudjeluju u političkom igrokazu u kojem je nemoguć bilo kakav rezultat osim potvrde premijerove volje. Blizu takvom modelu su jedino oni u Mađarskoj i Slovačkoj, ali čak niti u tim zemljama, makar formalno, nije tako očito onemogućen bilo kakav formalan utjecaj oporbe.

U drugim EU državama gdje čelnika medijskog javnog servisa bira parlament potrebna je značajnija većina (2/3 ili 3/5), a postoje i još bolji modeli koji osiguravaju veću neovisnost od političkih utjecaja. To su neovisni odbori, regulatori (medijski savjeti) ili kombinacija institucija. Najbolji su primjeri države poput Njemačke, Francuske, Nizozemske i Švedske. Hrvatski model je najlošiji, poguban po javni interes.

Spuštena brana mogućnosti da RTS zaista postane javni servis

Radiotelevizija Srbije (RTS) je financijski i tehnički također stabilna, ali zahvaljujući i tome što se djelomično financira direktno iz državnog budžeta što ga čini politički ovisnim. No nije to jedini pokazatelj ovisnosti o Srpskoj naprednoj stranci (SNS) i njenom predsjedniku Aleksandru Vučiću koji je na vlasti (bilo kao predsjednik, bilo kao premijer) već 12 godina.

I po broju godina praktično neograničene vlasti Vučić bi mogao dostići Orbána čiji način ponašanja prema medijima primjenjuje u Srbiji. Drugi predsjednički mandat Vučiću istječe za godinu dana, ali bi opet mogao postati premijer. Redovni parlamentarni izbori u Srbiji najvjerojatnije će biti održani krajem ove ili početkom naredne godine, ali s obzirom na način na koji Vučić praktično sam vlada Srbijom, što uključuje brutalne medijske obračune sa svim kritičarima a posebno s političkim oponentima, teško je vjerovati da će SNS i Vučić na tim izborima izgubiti vlast. To znači i dalje spuštenu branu mogućnosti da RTS zaista postane javni servis.

Vučić ima dugu povijest obračunavanja s medijima koji ne služe bespogovorno vlasti još iz vremena kad je dvije i pol godine bio ministar informiranja u razdoblju vlasti Slobodana Miloševića. Kada je on postao kalif umjesto kalifa počeo je obilno koristiti sve političke trikove i prednosti koje mu daje autoritarna pozicija.

Pritom za svoju promociju i demonizaciju svojih protivnika maksimalno koristi privatne medije čijim vlasnicima osigurava razne benefite, a jače „medijske igrače“ koji nisu pod njegovom kontrolom pokušava neutralizirati zloupotrebljavajući državne resurse. Najznačajniji primjer je N1 televizija. Prepoznata kao alternativni javni servis, ta je televizija pod stalnim udarom Vučićeve vlasti – od distribucijskih ograničenja, političkih i medijskih kampanja i regulatorne pasivnosti do ekonomskih pritisaka.

Tom kombinacijom – neutraliziranjem kritičkih medija koje ne može direktno nadzirati te korištenjem privatnih medija za brutalno blaćenje političkih oponenata i bezgraničnu samopromociju – Vučić postiže svoj cilj. Stoga mu nije neophodno da javni servis za njega obavlja najprljaviji posao, ali mora mu biti politički lojalan, pa vodstvo RTS-a, urednici i novinari znaju što ne smiju, a što smiju objaviti, kada i kako.

Političarima ne trebaju mediji koji će izvještavati profesionalno

Tri države (jedna članica EU, jedna kandidatkinja s otvorenim pregovorima i jedna koja pregovore tek treba početi), tri javna medijska servisa i zajednički nazivnik: javni servis nije depolitiziran, a kad će (i hoće li ikada) biti – ne zna se. U teoriji to bi se moglo dogoditi promjenom vlasti, jer samo politika može stvoriti uvjete da javni medijski servis zaista bude u službi javnosti. No, od aktualnih vlasti u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji to nije realno očekivati.

Mađarska bi mogla poslužiti kao primjer da nova vlast zaista želi osloboditi javne medije političkog pritiska – ako se obećanje Pétera Magyara ne raspline kao mjehur od sapunice u sudaru s dnevnopolitičkom pragmom.

U Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji, unatoč budućim izborima, nije izgledno čak niti da ćemo uskoro imati nove vlasti koje bi makar obećavale depolitizirane javne medijske servise koji će moći ostvarivati svoju ulogu. Političari kojima je cilj da vladaju, a ne da služe zajednici, ne žele tretirati javne medije kao javno dobro. Ne trebaju im mediji koji će izvještavati profesionalno, a to znači da pružaju točne, provjerene i uravnotežene informacije uz pluralizam i uključivost.

___