Al Jazeera Balkans je bila prvi ozbiljan međunarodni TV projekt u regiji.

Foto: Screenshot/YouTube

Al Jazeera Media Network (AJMN) kupila je sredinom rujna 2010. godine lokalnu sarajevsku televiziju NTV Studio 99, koja je tada bila opterećena dugovima od oko 2,3 milijuna KM (nešto manje od 1,2 milijuna eura). Redovni program Al Jazeera Balkans počeo se na dotadašnjoj frekvenciji NTV Studio 99 emitirati 11. studenog 2011. godine, tri godine prije početka emitiranja druge regionalne medijske platforme N1. Sjećam se da su me kolege novinari pitali što mislim o tome programu, uključujući i one koji su dobili izdašne ponude da s etabliranih televizija prijeđu na AJB.

Bilo je prošlo tek nekoliko dana od pojavljivanja AJB u TV ponudi na “brdovitom Balkanu”. Svi koji su ikada radili u redakciji nekog tek pokrenutog medija znaju da se, unatoč vremenu i novcu potrošenom u pripremi, te bez obzira na iskustvo i profesionalnu kvalitetu angažiranog medijskog kadra, ozbiljna ocjena rezultata ne može dati preko noći. Tako brzo ne može se čak niti biti siguran kakva će zapravo biti uređivačka politika.

Svima koji su pitali odgovarao sam isto: Važno je da se pojavio medij koji će pokrivati čitavu regiju – nekad političku, a velikim dijelom i danas kulturološku zajednicu. Pogotovo je to bitno zbog nacionalističkih narativa u novonastalim državama, njenim nekadašnjim sastavnicama, koji prožimaju sve pore njihovih društava – počevši od revizionističkih nasrtaja na povijesne činjenice.

Tako se “popravljaju” osobne i kolektivne uloge u prošlom vremenu “bratstva i jedinstva” i osigurava boravak u komfornoj zoni. Stoga je neizmjerno važno da se u regiji pojavio ozbiljan globalni medijski igrač. Ali uvijek sam toj ocjeni dodavao da projekt neće imati smisla ako se budu izbjegavale “hard core” teme i sve se zadrži na objavljivanju cijena na tržnicama u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, Skopju.

Pri tom sam se referirao na jedan od prvih prekograničnih priloga u početnim danima emitiranja AJB programa kojega se sjećam i danas. Bio je to prilično bizaran primjer. Uslijedio je prilog o različitim cijenama goriva u državama kojima je trebao biti namijenjen program balkanskog dijela katarskog globalnog medijskog projekta.

Među medijskim profesionalcima u regiji takvi su prilozi bili “šlagvort” za pošalice o tome da Al Jazeera Balkans, unatoč ogromnim uloženim sredstvima u vrhunsku opremu i pokušaju okupljanja vrhunskih medijskih profesionalaca, neće “dobaciti” dalje od uspoređivanja cijena na tržnicama, benzinskim pumpama i dućanima BiH, Crne Gore, Hrvatske, Srbije, Kosova, Slovenije i Sjeverne Makedonije.

Vrijeme kada su dopisnici iz inozemstva bili misaona činjenica

No, već tada signal – što satelitski, a što kablovski – pokrivao je, uz područje čitave bivše Jugoslavije i dio zemalja središnje Europe. Uz središnju sarajevsku redakciju od prvog dana postojale su redakcije i studiji u Beogradu, Skopju i Zagrebu, a AJB je imala dopisnike u regiji – Banja Luka, Mostar, Podgorica, Priština.

Kao dio Al Jazeera Media Networka, AJB je koristio i dopisnike kompanijske mreže širom svijeta iz Beča, Berlina, Istanbula, Jeruzalema, Londona, Moskve i Washingtona, te sve ostale programske resurse AJMN. To je bilo izuzetno važno zbog toga što su se ovdašnje TV kuće vanjskopolitičkim temama bavile rijetko, a kriteriji prema kojima se odlučivalo što je važna vanjskopolitička vijest bili su sporni, a dijelom je tako je ostalo i do danas.

Bilo je to vrijeme kad su vlastiti dopisnici iz inozemstva postali misaona imenica za gotovo sve redakcije, uključujući i javne medijske servise. Hrvatska radiotelevizija je, naprimjer, u jesen 2010. ukinula čak i dopisništva u susjednim zemljama Sloveniji i Srbiji. Program AJB je time postao još važniji. Uz sve to zaista je bilo suludo plašiti se (ili zloguko se sprdati) zbog početnih “praznih hodova” u stvaranju regionalnog programa vijesti.

AJB je zamišljen kao isključivo informativni program koji ima prepoznatljiv BBC touch – od organizacijskih i informativnih profesionalnih standarda u vijestima do odličnih dokumentaraca. Zbog činjenice da je vlasnik čitave AJMN država Katar generalno postoje zamjerke da je AJMN bila medijski instrument u nekim političkim krizama, uključujući primjedbe na otvoreno propalestinske stavove.

Uz to činjenica je da Al Jazeera ne propituje katarske unutarnjopolitičke teme. No, te teme nisu od važnosti za publiku kojoj je prvenstveno namijenjen program AJB. Također, čak i neprikosnoveni BBC u svojoj javnoj agenda ima promicanje britanskih interesa.

Na kraju, ali nikako najmanje važno, AJB je bio prvi ozbiljan međunarodni TV projekt u ovim krajevima.

Tematske emisije bez političkih cirkusanata

Koliku je pozornost na AJB od početka davana vijestima mogu posvjedočiti i iz vlastitog iskustva razgovora s Goranom Milićem, prvim direktorom programa i vijesti, koji je taj posao radio pet godina.

U vrijeme kad je pripreman početak emitiranja programa AJB, prestalo je emitiranje mojeg projekta “Potraga”, koji je, u produkciji beogradske medijske kuće B92 četiri sezone bio u programima televizija u čak pet zemalja, kao prvi poslijeratni neovisni regionalni projekt koji se nije bavio političkim temama.

Iako je bio gledan istraživačko-dokumentarni serijal o nestalim, skinut je s programa nakon preprodaje B92. S kolegom Milićem razgovarao sam o mogućnosti da “Potraga” bude nastavljena na AJB. Tema je uvijek aktualna, a nova TV se činila idealnom regionalnom platformom. Na kraju od toga nije bilo ništa jer je odluka vrha kuće bila da će AJB proizvoditi samo hard news.

Zbog tako striktne programske orijentacije propala je još jedna mogućnost moje suradnje s AJB nešto kasnije. S vodstvom AJB razgovarao sam o ideji da okupim novinarsku ekipu koju ću “istrenirati” i potom voditi kao istraživački tim AJB. Iako se u početku ta ideja svidjela šefovima AJB, niti ona nije ostvarena – zbog fokusa isključivo na proizvodnju vijesti.

Tako je jedina moja, makar posredna, suradnja s AJB bila rad na dokumentarcu o vojnoj tvornici u Novom Travniku, u sklopu serijala o propasti bh. industrije koji je za AJB “proizveo” sarajevski Žurnal. Kao urednik-mentor Internewsa radio sam na tom dokumentarcu s tada mladim Žurnalovim novinarima i uvjerio se u vrhunsku profesionalnost kolega iz AJB u svakom elementu produkcije. Ostalo moje iskustvo s AJB, uz nekoliko gostovanja u programu, jest gledateljsko. No, medijski profesionalci, za razliku od “običnih” gledatelja, čak i samim praćenjem programa mogli iščitati sve slojeve onoga što čuju i vide kao i značaj onoga čega u medijskim uradcima nema.

U programu AJB bilo je mnoštvo vrlo profesionalnih priloga – od vijesti do dokumentaraca – s globalne razine. A i lokalne su vijesti imale jasnu uredničku logiku i profesionalno su napravljene. Istina, neki sudionici javnog života znali su se požaliti da nisu dobrodošli u programima AJB, a u profesionalnim krugovima moglo se ponekad čuti da nekim temama nije posvećeno odgovarajuće vrijeme ili su ignorirane.

Iako takvi prigovori ponekad možda i nisu bili samo izraz osobne taštine u usporedbi s informativnim programima većine ostalih televizija (a posebno nekih javnih medijskih servisa), program AJB mnogo profesionalnije bavio se temama zaista važnima za društvo. Uz vijesti to je važilo i za tematske emisije u kojima su raspravljali gosti među kojima nije bilo političkih cirkusanata kakve je moguće vidjeti recimo na HTV-u ili RTS-u.

Novinarstvo je prvi i najveći gubitnik

Takav news kanal međutim nije zabavan čak niti većini publike kojoj je i dalje TV medij najčešći ili čak isključivi izvor informacija. O novijim generacijama, koji klasične medije uopće ne koriste, ne treba niti govoriti. Njima su društvene mreže zamijenile klasične medije, ako su ih ikada i koristili, a i na online medijskim platformama “lutajuću” pažnju privlače im sadržaji koji se niti uz najbolju volju ne bi mogli nazvati ozbiljnim novinarstvom.

A starije generacije “na brdovitom Balkanu” toliko su inficirane političkim podjelama, ideološkim svađama te svakodnevnim nacionalističkim narativima i povijesnom revizionizmu (u što su onda uvučeni i oni mlađi, često i nesvjesno) da im je normanalnost nepoticajna.

Stoga je samo “na prvu” apsurdna činjenica da je od prvog dana emitiranja programa, 11. studenog 2011., do odluke vrha Al Jazeere o ukidanju projekta, nepunih 14 godina kasnije, signal AJB dosegnuo gotovo 9 milijuna domova u više od 30 zemalja, ali je vrh kompanije odlučio da taj program više nije isplativ.

U njega je uloženo najmanje 100 milijuna eura, od čega, po izjavama čelnih ljudi projekta, već u prve tri godine čak 65 milijuna, ali one kojima je AJB bila prva opcija pri biranju TV kanala vjerojatno bi se moglo nabrojati u nekoliko minuta poimence. U doba “nove normalnosti” u medijima, novinarstvo je prvi i najveći gubitnik. Zatvaranje medijskih operacija službeno se objašnjavaju “u rukavicama”, ali osnovni razlozi su – ili politika ili novac. Nerijetko – kombinacija prvog i drugog.

Zaposlenici AJB imali su vrhunske tehničke uvjete i natprosječne plaće u usporedbi s većinom profesionalnih kolega, ali u trenutku kad je odlučeno da AJB prestaje postojati nitko unutar AJB nije znao da je kraj. Više od 200 zaposlenika iznenada je ostalo bez posla. Ostaje jedino nadati se da će sad već bivši poslodavac biti maksimalno korektan prema njima u zakonom propisan okvirima.

Zbog izostanka bilo kakvog objašnjenja za gašenje AJB, u trenutku kad je ta činjenica postala vijest, počela su javna nagađanja o razlozima takve odluke, što je uključivalo glasine u rasponu od praćenja dešavanja u Palestini do pronevjere novca.

U prilog tvrdnji da je AJB samo kolateralna žrtva strateških promjena u sklopu kojih se Al Jazeera Media Network sve više prebacuje na online djelovanje može poslužiti kratko, diplomatski uvijeno objašnjenje ukidanja AJB, koje je objavljeno tek nakon što je, poslije zadnjih vijesti, prekinut informativni program.

U toj izjavi se kaže: “Odluka je dio šire strategije jačanja digitalnog prisustva i širenja na nove medijske platforme, čime će Al Jazeera ostati predvodnica u medijskom krajoliku koji se brzo razvija.”

Promjene vrlo loše za novinarstvo i društva

No, programska rezanja zatvaranjem čak pet ureda AJMN u posljednje dvije godine uvjetovana su isključivo političkim razlozima. Najprije su, u svibnju 2024. godine, prisilno zatvoreni uredi u Izraelu (Jeruzalem, Nazaret). Ove godine, neposredno prije gašenja AJB, zatvoren su uredi AJMN u Ammanu (Jordan) te na Zapadnoj obali (Palestina) – kao rezultat krvave “politike drugim sredstvima”.

Uz to treba dodati da je u siječnju ove godine Al Jazeeri zabranjen rad u Demokratskoj Republici Kongo. Al Jazeera Mubasher Misr, specijalizirani televizijski kanal za izvještavanje o događajima u Egiptu tijekom i nakon Arapskog proljeća, također je ukinut zbog političkog pritiska. Kanal je ugasila egipatska vlada i zaplijenila mu opremu, a nekoliko novinara bilo je optuženo i osuđeno zbog navodne potpore terorizmu. Rad AJMN ograničen je ili zabranjen i u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Saudijskoj Arabiji.

Gašenje Al Jazeera Balkans na popisu zaustavljenih programa Al Jazeera Media Network jedino je na popisu gašenja zbog strateških razloga, a ne zbog političkih pritisaka. Jedino je još prestanak emitiranja Al Jazeera America 2016. godine bio dobrovoljan, a objašnjen je ekonomskom neodrživošću. Iako je AJMN medijska organizacija financirana izravno iz katarskog državnog budžeta za koji ABJ ne može predstavljati naročit teret, katarski emir (ili netko u njegovo ime) odlučio je da AJB, barem u postojećem obliku, nije na popisu prioriteta.

Čak i neovisno o tome koliko je iskreno ili nije službeno objašnjenje da je gašenje AJB strateška odluka, važno je da se dogodilo u vrijeme kad se na televizijskom dijelu medijskog tržišta u regiji dešavaju turbulentne “pretumbacije” - dugoročno potencijalno vrlo loše za novinarstvo a time i društva u državama nastalima na prostoru bivše Jugoslavije.

Nova vlasnička struktura drugog regionalnog TV news programa N1 već je uzrokovala kadrovsko i programsko osiromašenje programa, a tek treba vidjeti što će biti s profesionalnim standardima zbog kojih je godinama N1 smatran alternativnim javnim servisom u Hrvatskoj i Srbiji.

Bosni i Hercegovini AJB će silno nedostajati i zbog toga što su javni i entitetski medijski servisi slabašni na svim razinama i pod utjecajima uobičajene “troglave” politike. Vlasničke promjene u međunarodnim medijskim kompanijama, uz postojeće loše stanje, dodatno će i u BiH ojačati medijski utjecaj upliva srbijanske državne verzije “istine” što nikako ne može izaći na dobro.

U svakom slučaju, dok smo imali mogućnost pratiti vijesti i specijalne emisije AJB o regionalnim temama, mi u regiji nismo bili svjesni koliko je dobro što imamo tu mogućnost. Nažalost, bojim se da i sada, kad AJB više neće biti, nismo u stanju shvatiti što smo izgubili. I da će nam mediji poput AJB sve više trebati, iako toga nećemo biti svjesni. 

___