O, jeziče, ženska kućo bitaka, administracijo, socijalna službo, ravnodušna medijska gomilo, koga je briga za sirote djevojčice? Jer važna je senzacija, čitanost, ko prvi do vijesti - njegova vijest.

foto: Pixabay / Ilustracija

Jezik muškaraca voli da prikriva da ne bi označio počinioce (...) Jezik neprestano odslikava naše mišljenje, te nove i drugačije jezičke formulacije svakako mogu da oblikuju stavove na isti način na koji se i one same odražavaju na izgovoreno, napisala je Hana Ćopić u eseju „Žene i jezik“, objavljenom u publikaciji Neko je rekao feminizam? iz 2008. godine. I dalje:

Jasno je da se strukture patrijarhata gnušaju jezičkih policajki, koje će u svakoj diskusiji pre svega istaći kako je govornik/ca nebrojeno puta propustio/la ženski rod. Naravno da se pripadnici struktura moći bune kada dolazi do promena. A to znači da se ništa ne sme podrazumevati. Ni u jednom trenutku ne treba gubiti iz vida da je jezik živa i dinamična kategorija, podložna promeni koja ne isključuje (društveni) uticaj. Naprotiv. Svako od nas ima pravo da bira odgovarajuću jezičku oznaku. I makar se ona u početku činila sitničavom ili banalnom primedbom, priča o jeziku jeste priča o mišljenju, a to može imati i dalekosežne afirmativne posledice po sve nas.

Godinu ranije, u Oslobođenju mi je objavljen tekst pod naslovom „Stidi se, Ferida!“ i podnaslovom „Kako su ženama svijest podigli billboardi, city lightovi i jinglovi“. Izvorno je bio naslovljen „Gender hanume“ (urednik ga je preimenovao, ali je s originalnim naslovom objavljen u mojoj knjizi kolumni i eseja Pokret otpora), jer se s gorčinom i humorom osvrćem na jezik tadašnje šefice Gender centra Federacije BiH.

Jezik koji je gender hanuma tada koristila, govoreći o postavljanju billboarda, citylightova, jinglova kako bi se podigla svijest o nasilju u porodici i nasilju nad ženama, sigurno ni danas ne razumije veliki dio populacije kojoj se ona kobajagi obraća. Kome se onda obraća? Hajd' znaj.

Te godine naš jezik (i „naši jezici“) definitivno je izgubio bitku sa krutim, teško provarljivim, ogromnom dijelu našeg stanovništva nepoznatim engleskim metajezikom. Rat, genocid, nepismenost naroda i politike, pogotovo neefikasnost domaćih „organa“ da urede državu iznjedrili su hiljade, potrebnih i nepotrebnih nevladinih organizacija, sustav koji je odvukao više od polovine donacija na razne honorare, putovanja, smještaj, hranu i piće, a ono malo što ostane ide u pomoć i obrazovanje lokalnih ranjivih grupa i potrebitih svake vrste.

Dimna zavjesa za sav naš politički jad

To neznalačko izgovaranje riječi, posebno onih za koje se mogu naći adekvatne zamjene u našem jeziku, u stvari služi kao dimna zavjesa za sav naš politički jad. Govorimo samo da bi se govorilo. Diskutujemo tek forme radi, tako da bismo prosti puk zadivili našim poznavanjem materije. Ranjavamo jedan ionako osakaćen jezik, koji su prvo politika, a potom i lingvisti podijelili na četiri imena, a onda predali „znalcima“ koji prave nacionalističke razlikovne rječnike kako bi ispunili političke planove (agende) svojih nalogodavaca.

Bosanski jezik tu najviše strada, mada je otvoren i bogat. Jezikoznalci, umjesto da se bave tuđicama u savremenom, svakodnevnom jeziku u okviru svih školskih programa (jer djeca pouzdano ne poznaju tu vrstu jezika, a bogami slabo znaju i vlastiti), iskopavaju ispod kamena arhaizme i propisuju ih kao jezičku normu, a agende, targetiranje, vulnerabilnosti, senzibilizacije, aplikacije, agrevacije, viktimizacije, start-apovi, transgeneracijske traume...  ulaze u naš jezik nasilu, bez objašnjenja, bez sasvim mogućih zamjena.

Na primjer, međunarodni politički jezik koristi riječ nation označavajući državu, a u kontekstu našeg jezika la(h)ko se može politički i politikantski iskoristiti, i koristi se kao razlog za nacionalistička potkusurivanja u krhkom kontekstu države. Ili ovaj primjer: jezičari zadrli da se u imenu Republika Srpska riječ „Srpska“ piše malim slovom jer RS „nije država“ – sa čim se sasvim slažem – ali istovremeno propisuju da se npr. opština Stari grad u Sarajevu piše sa oba velika slova (sic!), čime u entitetu Republika Srpska izazivaju još jedan u nizu besmislenih sitnih ratova, kao da nemamo drugog posla u jeziku nego se svađati oko toga.

Ako se složimo da je jezik i politička kategorija (pa zašto smo ratovali, vele naši politički ne/prijatelji), onda valja misliti i na to, ma koliko druga strana bila nedemokratična i zadrta pa nam uzvraćala drastičnijim mjerama (o bošnjačkom jeziku, na primjer) – ne moramo i mi baš uprijeti da suprotnu stranu izazovemo zbog jednog velikog/malog slova. Malo slovo, veliko slovo – a kad će se živjeti?

Konstrukcije kojima se smiju ljudi od riječi i pera

O jeziku u medijima, koji su – što zbog uvjerenja da urednici sve znaju, što zbog nemanja para – ukinuli lektore ili ih sveli na minimalan broj, da ne govorim. Priglupe konstrukcije kojima se smiju ljudi od riječi i pera. Rečenice bez kraja i repa, sa gomilom nepotrebnih riječi (to nije rječitost). Nepažnja prema elementarnoj komunikaciji na vlastitom jeziku (kako god se zvao). Nepoštovanje vlastitih čitalaca/slušalaca/gledalaca – sve vodi tome da, na primjer, tragična pogibija dvadeset ljudi u teškoj saobraćajnoj nesreći bude u jednom medijskom tekstu (koje drugi samo prepišu) okarakterisana kao „saobraćajna nezgoda“.

Dakle, strava se krije i u jeziku.

U nedjelju 3. novembra na BH Radiju 1 (radio, moj najdraži internet) slušam emisiju „Lokalno“, intervju sa gradonačelnikom Živinica. Istovremeno mi je u dnevnoj sobi uključen BHRT. Na radiju gradonačelnik prosipa med i mlijeko po Živinicama: odlično stanje ekonomije, zapošljavanje mladih, start-apovi, mliječna industrija Noćko, ekologija cvjeta („da očistimo grad od nelegalno deponovanog otpada“) – pa i bezbjednosna situacija zadovoljavajuća, gradi se nova zgrada policijske uprave (tu nije rekao „da očistimo grad od nelegalno deponovanog otpada“). A iz moje dnevne sobe stiže glas sa TV-a:

Riječ je o dvjema djevojčicama čiji je razvoj otežan zbog teških obiteljskih prilika. One su bile smještene u socijalnim ustanovama na području Tuzle, kao i u prihvatilištu Doma za djecu bez roditeljske skrbi Tuzla, odakle su više puta bježale i vraćane od strane policijskih službenika i centara za socijalni rad. Osumnjičeni su iskorištavali njihov bijeg iz ustanova i stanje bespomoćnosti kako bi ih vrbovali, navodili na prostituciju i koristili njihove seksualne usluge i za to im plaćali.

Dakle, pazite jezik: kako bi ih vrbovali, navodili na prostituciju i koristili njihove seksualne usluge (a posebno ovo) i za to im plaćali… Da se radi o punoljetnim osobama s odgovornošću za vlastiti izbor (mada i u to teško mogu povjerovati), nekako bismo i podnijeli ovaj suhi administrativni jezik koji skriva svaku ljudsku nesreću – ali kad se govori o dvjema maloljetnicama – to je naprosto nepodnošljivo. Zašto? Te djevojčice su sve vrijeme silovane! Čak i u vrijeme istrage njih su silovali.

Seksualne usluge od maloljetnih djevojčica, pobogu? I sav taj odvratni muški jezik u saopštenjima sa svih strana, pa i u medijima koji se kobajagi obrazuju u rodno osjetljivom jeziku. Odvratno.

O, jeziče, kućo bitka! O, jeziče, ženska kućo bitaka, administracijo, socijalna službo, ravnodušna medijska gomilo, koga je briga za sirote djevojčice? Jer važna je senzacija, čitanost, ko prvi do vijesti njegova vijest! Još i onaj Fatmir Alispahić, rušeći sve kodekse novinarstva, pravi intervju sa djedom djevojčica, na taj način posredno otkrivajući identitet te djece. Sancta simplicitas. A onda to svi drugi važni bh. mediji serbez prenesu, kao da prenose vijest o sjednici Predsjedništva, na kojoj se nikad ne događa ništa jer se sve dogovara mimo njih.

Ako je jezik 'emanacija duha jednog naroda' onda smo nagrabusili

U zakonima u regiji koji se bave ovom materijom govori se o obljubi (nasilnoj obljubi, obljubi bez pristanka, sa pristankom, kao da smo u biblijskim vremenima). Kad se posljednji put razmislilo o tome da obljuba i nije baš pametna niti umjesna riječ u kontekstu 21. vijeka, da pravosudni i metajezik zakona mora pratiti vrijeme i razvoj jezika samog?

O jeziku društvenih mreža ovdje nemam snage ni govoriti: svi smo saučesnici u zločinu nad maternjim jezikom. Posebno oni koji se jedva znaju potpisati, ali zato u Facebook komentarima znaju sve o svima i svemu. Posebno o prezrenim djevojčicama koje treba kazniti, ubiti, kamenovati, ponovo silovati, a sve zbog tuđeg (muškog) teškog zločina.

Ako je jezik emanacija duha jednog naroda, kako je davno rekao Wilhelm fon Humboldt, onda smo mi nagrabusili i na ovom i na onom svijetu. Svakom prema zaslugama. 

___