Kroz slučaj Miroslava Aleksića, vidljivo je kako se istina oblikuje, relativizira ili potiskuje ne samo u sudnici, nego i u naslovima, emisijama i komentarima, i kako se odgovornost razrjeđuje upravo tamo gdje bi trebala biti najjasnija.

foto: Novinarke protiv nasilja / Ilustracija

Pet godina i dva dana nakon što je protiv njega podnesena prijava za silovanje i polno uznemiravanje polaznica Dramskog studija „Stvar srca“, umro je Miroslav Aleksić. Njegovom smrću krivični postupak pravosnažno završava, a predmet je arhiviran u stanju u kome se nalazi.

Preživjele nisu dobile pravnu satisfakciju, ali ako je za ikakvu utjehu – optuženi nije otišao uz počasti, kao što bi se desilo da nije bilo njihove hrabrosti i odgovornosti. Otišao je kao osramoćen čovjek, uz samo nekoliko prijatelja iz javnog života, koji su i tokom procesa pokušavali biti njegovi stupovi odbrane, negirajući monstruoznost i težinu optužbi.

Takođe je važno, prije i poslije svega, imati na umu da ovo nije nikakva balkanska verzija #metoo slučaja, nego je riječ o osobama koje su bile djevojčice u trenutku činjenja nedjela za koje se pokojnik tereti.

Kada je Milena Radulović odlučila javno progovoriti o seksualnom zlostavljanju koje je preživjela od svog učitelja glume, ta odluka vrlo brzo je izašla iz okvira pojedinačnog slučaja. Njeno svjedočenje otvorilo je prostor za nova priznanja i prijave, ali i za širi društveni trenutak u kojem su žene počele prepoznavati i imenovati vlastita iskustva nasilja. Pokazalo se da ono što se godinama tretiralo kao izuzetak ili incident zapravo slijedi iste obrasce i odvija se u istim vrstama okruženja.

U medijskom smislu Milenina hrabrost pokazala nam je, za početak, koliko je važno imati sigurno medijsko i ljudsko okruženje, kojem će se povjeriti vlastito iskustvo. Zato će prvi intervju koji je dala Milena Radulović biti trajni podsjetnik na važnost profesionalnog pristupa novinara/ki.

Jako je važno što je Milena Radulović imala kontinuiranu podršku dijela javnosti ali i struke, te njenih profesorica i profesora, u čemu je prednjačila Biljana Srbljanović, i sama vlasnica tužbe za „uvredu časti i ugleda“ koju je dobila od bračnog para Aleksić, zbog javnog iznošenja mišljenja o slučaju. (Dovoljna su dva gostovanja u programu K1 kod Jovane Joksimović kao ilustracija njene ljudske i akademske odgovornosti.)

Milena Radulović i Iva Ilinčić podsjetile su nas (ili neke tek naučile) da se seksualno zlostavljanje najčešće ne dešava u nepoznatim prostorima niti dolazi od nepoznatih ljudi, nego unutar odnosa povjerenja, u sredinama koje se predstavljaju kao sigurne, pedagoške, gotovo porodične. Upravo ta bliskost i autoritet koji se u takvim odnosima uspostavlja čine nasilje težim za prepoznavanje, a još težim za prijavljivanje, naročito kada su u pitanju djevojčice i mlade žene.

Sistem koji postavlja pogrešna pitanja

Nakon Mileninog istupa, stotine drugih žena počele su se javljati sa svojim iskustvima. Platforma Nisam tražila postala je prostor u kojem su se ta svjedočenja nizala ne kao izdvojene ispovijesti, nego kao potvrda sistemskog potiskivanja, relativizacije i prešućivanja nasilja. Mnoge od žena koje su se javile, govorile su o iskustvima koja godinama nisu imenovale kao nasilje, jer su bile naučene da ih umanjuju, opravdavaju ili internaliziraju kao vlastitu krivicu.

Istovremeno, reakcije javnosti na Mileninu odluku razotkrile su duboko ukorijenjene obrasce sumnje prema ženama koje progovore. Uz podršku, njen istup pratili su pokušaji diskreditacije i pitanja kojima se odgovornost prebacivala na nju, umjesto na sistem koji je nasilje omogućio. Fokus se pomjerao sa institucionalnih propusta na preispitivanje njenog ponašanja, motiva i trenutka u kojem je odlučila govoriti.

Tokom tri ročišta, Milena Radulović svjedočila je više od deset sati u procesu protiv Miroslava Aleksića, odgovarajući na pitanja suda, odbrane, advokata i samog optuženog. Sudska praksa ne poznaje izuzetke, niti uzima u obzir činjenicu da ovakva svjedočenja podrazumijevaju višestruko ponavljanje traume, ovaj put pred očima javnosti. Proces je bio praćen intenzivnom medijskom pažnjom, u kojoj se sudski postupak često pretvarao u sadržaj.

Umjesto pitanja institucionalne odgovornosti i zaštitnih mehanizama, dio medija se fokusirao na privatne detalje i biografije, dok je sam čin svjedočenja ostajao u drugom planu. Takav pristup dodatno je pojačavao pritisak i osjećaj da borba ne prestaje izlaskom iz sudnice. Milena je u jednom trenutku jasno rekla da je to posljednji put da govori o ovom slučaju, ne zbog nedostatka snage, nego zbog potrebe da sačuva ono što je ostalo od privatnosti i mogućnosti da se život, nakon svega, nastavi.

Možda se ponekad zapitamo nad smislom podcasta zbog njihove rasprostranjenosti, ali oni nam se na primjeru Milene Radulović pokazuju kao važni. I ne samo na njenom, naravno. Navođenjem dijela njih želim podcrtati važnost razgovora sa Milenom ne samo o iskustvu nasilja, jer ono ne smije biti njen jedini identitet, nego i svega onoga što je definiše kao glumicu i osobu, a što smo imali priliku čuti prilikom gostovanja u podcastima Snaga uma, Sigurno mesto, Ćao Nevena, Sada i ovde i Podcast u pidžamama.

Kult nasilja koji se godinama tolerira

Značaj istupa Milene Radulović, a potom i Ive Ilinčić, daleko nadilazi razotkrivanje devijacija jednog čovjeka. Ovaj slučaj ogolio je duboko ukorijenjenu normalizaciju nasilja u društvu, njegov kontinuitet od devedesetih do danas i kult nasilja koji se godinama tolerira, romantizira i opravdava.

U tom kontekstu, nije nevažno podsjetiti da „multimedijalni“ angažman Miroslava Aleksića nikada nije bio prepreka njegovom javnom ugledu. Bio je reditelj svadbe Željka Ražnjatovića Arkana, a snimku koja je kasnije distribuirana možemo posmatrati i kao dokument vremena u kojem je postojao ozbiljan interes za takvu vrstu sadržaja. Čak i da se za taj čin pokušaju pronaći opravdanja u okolnostima ili egzistencijalnoj nuždi, ostaje činjenica da je Aleksić, po vlastitom priznanju, pratio Arkana u ratnim pohodima i bio involviran u njegovo političko djelovanje.

Na suđenju Aleksiću, simbolički raspored podrške bio je jednako važan kao i ono što se izgovaralo u sudnici. Uz Milenu su, između ostalih, stajali Milan Marić i Andrija Milošević, glumci čija javna vidljivost nosi i etičku dimenziju, dok je Aleksića pratio Dušan Savić, figura čiji simbolički kapital počiva na naslijeđenoj mitologiji autoriteta i uspjeha. Upravo na takvim figurama godinama se održavao mit o „čuvenom pedagogu“, pažljivo građen i zaštićen, od vremena kada je škola bila dio sistema do trenutka kada je postala privatni, zatvoreni prostor bez kontrole.

Javnost procesa, koja je uslijedila nakon Milenine odluke da progovori i zaštiti druge djevojke, otvorila je prostor i za pravdu i za brutalnu retraumatizaciju. Masovno prenošenje pitanja odbrane pokazalo je koliko je novinarska etika krhka kada se suoči s nasiljem nad ženama. Umjesto da se govori o snazi potrebnoj da se nasilje prijavi, o mehanizmima šutnje, o djeci koja šute da bi zaštitila roditelje i o profesijama u kojima se nasilje legitimiše kao metoda, javnosti je ponuđeno detaljno prepričavanje poniženja, kao upozorenje svima koje bi se mogle usuditi učiniti isto. U tom smislu, ovaj slučaj nije samo sudski proces protiv jednog čovjeka, nego ogledalo društva koje i dalje lakše vjeruje mitu nego ženi, autoritetu nego djetetu i nasilju upakovanom u uspjeh umjesto istini koja ga razgrađuje.

'Sve priče o užasima počinju pričom o divnim komšijama'

U intervjuima kojima se pokušavao braniti Miroslav Aleksić, a koje je davala njegova supruga Biljana Mašić, posebno se izdvajala uporna relativizacija onoga što se uopšte podrazumijevalo pod obrazovanjem, autoritetom i nasiljem. Dramski studio se neprestano opisivao ne kao škola, nego kao neka vrsta „škole života“, mjesta gdje se, kako je govorila, nisu previše bavili glumom, nego formiranjem karaktera. Upravo u toj formulaciji bila je sadržana suština problema, jer se nasilje koje je prijavljeno pokušavalo prevesti u vaspitnu metodu, a strogoća u navodnu pedagošku nužnost. U tom okviru, rečenica poput one da „biti strog nije uznemiravalo bilo koga“ služi kao pokušaj normalizacije ponašanja koje su svjedokinje i svjedoci opisivali kao ponižavajuće i nasilno.

Posebno je bilo indikativno stalno pozivanje na dugogodišnja prijateljstva i profesionalni staž kao garanciju nečijeg karaktera, kao da je vrijeme provedeno u blizini nekoga automatski značilo i poznavanje njegovih postupaka. Ili kako bi to rekao Janko Baljak: „Sve priče o užasima masovnih seksualnih nasilja počinju pričom o divnim komšijama“.

Tako su se u odbrani pojavljivala imena glumaca i javnih ličnosti, uz sugestiju da je njihova bliskost ili poznanstvo predstavljalo dokaz, dok su se istovremeno umanjivale karijere i motivi žena koje su progovorile, uz opasku da „to i nisu bile velike karijere“ i da je možda riječ o želji za slavom ili medijskom pažnjom. Ta logika podrazumijevala je da je nasilje bilo moguće samo ako je dolazilo od „strašnih ljudi“, kako se u jednom trenutku govorilo, dok su vrijedni, zaposleni i angažovani muškarci unaprijed bili izuzimani iz svake sumnje, jer se, navodno, postavljalo pitanje kada bi uopšte imali vremena da čine zločine.

Mit o posebnoj pedagogiji važniji od svjedočenja o nasilju

U tim istupima često se pojavljivalo i pozivanje na boga, istinu, srce, tradicionalne vrijednosti i „zdrave porodice“, dok su se istovremeno izgovarale rečenice kojima se bez zadrške normaliziralo vrijeđanje djece, nazivanje debelim ili glupim, kao i ideja da su samostalni i nezavisni ljudi zapravo bili prepreka u društvu, a što bi po riječima njegove supruge, bio Miroslav Aleksić. Te kontradikcije bilo je teško previdjeti, jer se rijetko gdje mogla naći tolika količina religijskog jezika uz istovremeno odsustvo elementarne empatije prema onima koji su svjedočili o nasilju.  

Razlike u nastupima, zavisno od medija u kojem je gostovala Biljana Mašić, a po potrebi Aleksić, dodatno su razotkrivale prilagodljivost tog narativa. U emisijama s različitim uredničkim politikama mijenjala se energija, ton i agresivnost odbrane, ali je osnovna linija ostajala ista: insistiranje da se radilo o studiju, a ne školi, da sudski proces još nije imao završnu odluku i da se cijeli slučaj pokušavao svesti na nesporazum, pretjerivanje ili proizvod savremenog „novog roditeljstva“ koje se, kako je govorila, „razvilo iz ženskih magazina“. U tom diskursu, iskustva djevojčica i mladih žena ostajala su sporedna, dok su autoritet odraslih, njihova reputacija i mit o posebnoj pedagogiji bili postavljani kao važniji od svjedočenja o nasilju.

U pokušajima da se javno odbrani Miroslav Aleksić, kroz nastupe njegove supruge otvorilo se i jedno osjetljivo, ali važno pitanje o vrstama i hijerarhijama žrtava. Njen govor, jednako kao i način na koji se pojavila u javnosti, djelovao je kao pažljivo izgrađena strategija samoponištavanja, gotovo svjesno odustajanje od vlastite vidljivosti, snage i identiteta, kako bi se lakše uklopila u narativ lojalnosti, žrtvovanja i „višeg cilja“. Ta pozicija, međutim, ne može se čitati izvan činjenice da je bila istovremeno saučesnica sistema koji je omogućio nasilje, ali i žena duboko uronjena u odnos moći iz kojeg nije postojala jednostavna linija izlaska. Prepoznavanje te složenosti ne znači izjednačavanje njene pozicije s pozicijama djevojčica i mladih žena koje su preživjele seksualno nasilje, niti umanjivanje njihove traume, nego ukazuje na razmjere destrukcije koju nasilje proizvodi i na sve one koje u tom procesu povlači sa sobom. Upravo tu postaje jasno koliko su površna brza rješenja poput ekonomskog osnaživanja ili individualnih strategija zaštite, jer nasilje ne počiva na nedostatku resursa, nego na duboko ukorijenjenim obrascima moći, lojalnosti i šutnje, a njihovo razaranje rijetko dolazi bez dugotrajnih, često nevidljivih posljedica po sve koji se u njihovom dometu nađu.

Da pojednostavim, iako je teško očekivati ljudskost od optuženog za seksualno zlostavljanje, Miroslav Aleksić je nije imao ni toliko da vlastitu ženu zaštiti od procesa i njenu donedavnu reputaciju stavi u službu njegove odbrane. Uvjerena sam da bi na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu na kojem je Biljana Mašić godinama uspješno vodila katedru glume, bili zaštitnički orijentirani da je ostala distancirana od slučaja, a ne potpuno se poistovjetivši se sa slučajem i optuženim počiniocem, odbacujući i suštinski i simbolično svoj identitet, zaboravljajući prezime Mašić i predstavljajući se, kako je vrijeme odmicalo, isključivo kao Aleksić.

Ambicija kao optužba i pitanja koja zvuče kao presuda

Posebno treba obratiti pažnju na konstrukciju narativa „optuženog bez grijeha“ u emisiji Marine Rajević Savić te sugestivno pitanje voditeljice u emisiji „Bez ustručavanja“ koje glasi – da li su djevojke koje su prijavile Miroslava Aleksića bile više ambiciozne u odnosu na ostale. Kao da se spremnost da se izađe u javnost sa najdubljim iskustvom najstrašnije traume može izjednačiti sa ambicijom i željom za uspjehom. I ko bi do uspjeha dolazio kroz procese retraumatizacije i poniženja.

I kada sam kod procesa, iako nismo dočekali završetak ovog o Miroslavu Aleksiću, jedan važan, za koji je Milena Radulović nagrađena i što možemo smatrati „kosmičkom kompenzacijom“, je onaj za ulogu u predstavi „Proces Peliko“.

Predstava švicarskog reditelja Mila Raua, priča je o suđenju Dominiqueu Pelicotu, koji je preko interneta pozivao muškarce da siluju njegovu suprugu u nesvjesnom stanju. Prvobitno odabrana da otvori 59. Beogradski internacionalni teatarski festival – BITEF, koji ove godine nije zvanično održan zbog neslaganja između umjetničkog direktora i odbora festivala, predstava je ipak odigrana pred beogradskom publikom na manifestaciji nazvanoj Ne:Bitef.

Nakon svega ostaje nada da će jednog dana, onako kako je rekla Gisele Pelicot, sram zaista promijeniti stranu.

___