Kako smo došli do toga da nam je gledati nečiju smrt nešto normalno? Gdje je ta nulta tačka?

foto: Josh Hild / Unsplash - Ilustracija

Land of the free, home of the brave
Do you think we will ever be saved?
In the land of dreams, I find myself sober
Wonder when it'll all be over
Wonder when it'll all be over
All be over
Land of the free, home of the brave
Do you think we will ever be saved?
(The Wipers: 'When is over')

Kao „saradnik iz Detroita“ ovih dana sam doživio svojevrstan déjà vu, pa sam se sa početka 2026. vratio na početak 1994. godine. Sebi sam zadao zadatak da napišem tekst o zvaničnom gašenju američkog CPB-a (Corporation for Public Broadcasting), koji bi, na neki način, zaokružio temu odnosa Trumpove administracije i medija, načetu prošlog ljeta. Danas pisati tekst o sličnostima i razlikama između situacije u kojima su se našli BHRT i američki CPB učini mi se isto kao svojevremeno uređivati emisiju „Radio-off“ na Radiju BiH, emisiju koja je, usred rata, trebala da obrati pažnju na teme koje nam u opkoljenom Sarajevu izmiču, a koje su dio svakodnevice u „normalnim“ državama.

Kako u današnjoj Americi pisati o bilo čemu drugom nego o agoniji umiranja jednog ljudskog bića, što se, „uhvaćeno“ iz različitih uglova, neprestano vrti pred našim očima? Kako smo došli do toga da nam je gledati nečiju smrt nešto normalno? Gdje je ta nulta tačka? Koliko daleko ići u prošlost?

Za mene, to je onaj trenutak iz „Odiseje 2001“ kada su naši preci otkrili da su kosti mrtve životinje korisnije kao oružje nego kao oruđe, pa su ubili vođu suparničkog plemena, a ostale otjerali od bare sa vodom. Ako ostanemo na prostoru medija, onda je to onaj trenutak u kome naši dobri momci pobjeđuju njihove loše momke i, naravno, sve što urade, pa bilo to hladnokrvno ubistvo, zločin ili genocid, urađeno je zarad višeg cilja. 

Snimci se, onda, zaustavljaju, seciraju, hladno objašnjavaju, a sve da „čujemo i drugu stranu“, onu koja je, sve u apsurdnoj nadi da opravda postupke dobrih momaka i samo za ovu priliku, spremna da se odrekne Prvog i Drugog Amandmana iz vlastitog Ustava, temelja američkog poimanja ljudskih sloboda.

Bijeg u azil muzike

Najprije pokušam da pobjegnem u azil muzike koju volim pa stavim slušalice, odem u rane osamdesete, samo da bi me tamo dočekalo pitanje grupe The Wipers:

U zemlji snova, osjećam se otriježnjen
Mislim, kad će se ovo završiti
Zemljo slobodnih, dome hrabrih
Misliš li da ćemo ikada biti spaseni?

Onda mi društvene mreže pošalju poruku na ćirilici. Zemlja porijekla, vjerovatno, Srbija.

„Ако се глава предуго држи погнута човек пре или касније почне да пасе.“

E, pa ove su zime Renee Good i Alex Pretti u Minneapolisu visoko podigli glave i za to platili životom. Obični, bijeli Amerikanci su ustali da brane sve one drugačije po boji kože, po akcentu, po začinima koji stavljaju u jelo, po načinu oblačenja i svemu onome što će ICE policija naći da njih razlikuje od nas.

Ovaj medijski „Čas anatomije dr. Nicolaesa Tulpa“ ima na stolu, umjesto ljudskog tijela na Rembrandtovoj čuvenoj slici, leš demokratije i njenih principa slobode govora.

„Eksperti se plaše da Amerikanci gube sposobnost da razlikuju činjenice (fact) od izmišljotine (fiction) te da sve manje ljudi brinu o toj razlici“ („Haos u Minneapolisu otkriva da je internet u ratu sa istinom“, The New York Times).

Možda se i ovdje, nakon ove rečenice, može postaviti pitanje kada je taj proces počeo? Ovaj put biram konkretnu godinu i godišnje doba. Zima, 2017. Tada je Kellyanne Conway, danas zaboravljena savjetnica novoizabranog predsjednika Donalda Trumpa, skovala termin „alternativne činjenice“ (alternative facts), a sve u nastojanju da dokaže da je broj prisutnih na njegovoj inauguraciji bio daleko veći nego što su mediji predstavili. Nekako  u isto vrijeme, The Washington Post je odlučio da u svoje zaglavlje, kao  moto stavi  „Demokratija umire u mraku“  (Democracy Dies in Darkness).

Desetak godina kasnije, citirana rečenica iz The New York Timesa je odavanje priznanja Kellyanne Conway dok, na drugoj strani, vlasnik The Washington Posta, Jeff Bezos, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, novom serijom otpuštanja novinara, lagano gasi „svjetlo na kraju tunela“ koje je ovaj list godinama bio.

Slike, glas, tišina

Nasuprot lažnoj priči koju kreira Trumpova administracija, nasuprot lažnoj stvarnosti koju kreira umjetna inteligencija (AI), stoji umjetnost. Bruceu Springsteenu nije trebala nikakva „objektivna distanca“ pa je, koliko sutradan nakon ubistva Alexa Prettija, nastala pjesma „Ulice Minneapolisa“.

Alex Pretti je ležao mrtav u snijegu
Oni su rekli: samoodbrana, gospodine
Ne vjeruj svojim očima
Ovo je naša krv i naše kosti
Ove zviždaljke i telefoni
Protiv Millerovih i Neominih laži.

Onda bi mi urednici svih mogućih informativnih medija rekli: „Hajde pametnjakoviću, završi ovaj tekst. Šta bi ti uradio da si na našem mjestu?“

Pa, dobro, evo. Najprije bih Morganu Freemanu dao da, baš na Nicollet Avenue, pročita kraj Kafkinog Procesa. I sve snimio na „stari“ način, analognim magnetofonom „Nagra“, da uhvatim toplinu njegovog glasa, da se, u hladnom zimskom danu, osjete dah i pauze dok izgovara riječi. Onda bih izmjerio dužinu snimka, pa napravio crno-bijeli niz slika koji bi počeo i završio fotografijom Eddieja Adamsa „Ubistvo u Sajgonu“ iz 1968. godine. Unutar tog okvira bile bi crno-bijele slike ubistva Renee Good i Alexa Prettija. Bez ikakve muzike.

Slike, glas, tišina.

Ali, na K-ov grkljan padoše ruke jednog od one gospode, a drugi mu zari nož duboko u srce i dvaput ga okrenu. Očima što su se gasile K. još vidje kako gospoda, priljubljenih obraza, pred samim njegovim licem, promatraju konačnu odluku.

- K'o pseto, reče on, kao da će ga sramota nadživjeti.

___