Mobitel je utakmicu pretvorio u simultano, multimedijsko iskustvo koje obogaćuje sadržaj, ali i lako odvlači pažnju od igre

foto: Petter Lagson / Unsplash

Otkako su pametni telefoni, po McLuhanovom proročanstvu, postali produžena čovjekova osjetila, a svi oni koji ih posjeduju su i na internetu, uobičajena je scena postala ovakva: kad za vrijeme zajedničkog gledanja nogometa u nekom prostoru, na primjer kafiću, ili na trgu, ili u bilo kom domu, padne gol – većina poseže za mobitelom. Jedni prate komentare, drugi prate statistike, treći prate objave na društvenim mrežama (jer je neko njihov, na primjer, imao sreću / privilegiju i došao do ulaznice da na stadionu prati spektakl). Ili jednostavno prave fotografije, snimke, reels ili stories u kojima dominiraju prikazi slavlja, odnosno tuge. I onda to, vrlo često, postane viralni sadržaj na nekom portalu, čime svaki navijač može postati dio jednog velikog medijskog događaja.

U takvim, pretpostavljenim situacijama zajedničkog gledanja nogometne utakmice ili kad to radimo i ako sami, kod kuće, gledamo veliki sportski događaj i, na primjer, istovremeno komentiramo utakmicu u aplikacijama za komuniciranje ili grupama na društvenim mrežama, mobitel je postao second screen i neizostavni dio jednog rituala. Time se, a Svjetsko prvenstvo u nogometu kojem su domaćini SAD, Kanada i Meksiko je idealna prilika, postavljaju i ključna pitanja – je li danas mobitel (kroz praćenje statistike, klađenje, gledanje sadržaja koje donose društvene mreže, ali i live blogove ili push notifikacije) postao konkurencija televiziji, odnosno gledanju utakmica uživo, ili je njezin neizostavni pratitelj; dobiva li se korištenjem second screena bogatije iskustvo ili se time gubi fokus na ono bitno?

„Mobitel je danas postao sastavni dio praćenja nogometa, nije zamijenio televiziju, nego je utakmicu pretvorio u simultano, multimedijsko iskustvo koje obogaćuje sadržaj, ali i lako odvlači pažnju od igre“, konstatira Zlatko Ganić, direktor za digitalne medije u sarajevskoj Fabrici.

Prema njegovim riječima, društvene mreže i platforme za praćenje rezultata uživo ipak nisu ugasile socijalni aspekt gledanja utakmica, ali su ga znatno promijenile.

„Ljudi su i dalje zajedno pred ekranom, ali je pažnja sve češće podijeljena, pa se zajednički doživljaj seli i na mobitel, a ne ostaje samo na televiziji“, dodaje Ganić.

Spomenute mreže i platforme, zapravo, proširuju socijalizaciju, smatra Hana Kazazović, kreatorica sadržaja poznatija i kao Cyber Bosanka, dodajući da se „pomoću društvenih mreža ljudi povežu i sa onima koji im nisu blizu i imaju rasprave i diskusije sa njima iako ne sjede zajedno“.

„Činjenica jeste da dosta ljudi postaje previše vezano za mobitel i na neki način zanemaruje živi kontakt čak i kad su ljudi tu, ali bih voljela vjerovati da u društvu uživo ipak prioritet budu ljudi koji su tu i da je online socijalizacija samo mali dodatak na postojeće druženje“, kaže Kazazović.

Ne postoji ništa teže nego danas zarađivati od pažnje publike

Ako već televizija nudi direktan prijenos utakmice i tako privlači pažnju publike, postavljaju se i pitanja koliko su fenomen second screen uspjeli iskoristiti portali i društvene mreže i je li to za njih win-win situacija – budući da mogu doći do nove publike, stvoriti nove formate, ali i ostvariti nove prihode od oglasa?

„Vjerujem da oni u tome traže način za opstanak, jer je u vremenu u kojem živimo sve toliko brzo i publika prečesto mijenja fokus i, realno, mislim da ne postoji ništa teže nego danas zarađivati od pažnje publike“, odgovara Kazazović.

„Ne bih rekla da je to za njih win-win situacija. Više mi se čini da je to borba za pažnju u kojoj ne znam koliko su uspješni. Osim toga, ljudima je preko glave bilo kakve vrste prodaje i reklamiranja i sve je teže opstati u tom svijetu“, dodaje.

Očigledno je i da je u korištenju second screena zapravo prisutan FOMO fenomen (Fear of Missing Out). Međutim, Kazazović primjećuje i kako se situacija i tu „polako mijenja“.

„U posljednje vrijeme sve češće srećem ljude koji svjesno biraju da ih nema, da se sklone sa društvenih mreža i da budu u offline svijetu, bez straha od toga da će nešto propustiti. Čini mi se, mada možda nisam u pravu i moguće da govorim iz ličnog iskustva, da sve nije tako 'napeto' kao prvih par godina korištenja društvenih mreža i da ljudi počinju malo više brinuti o tome na šta i kako usmjeravaju svoju pažnju“, zaključuje Kazazović.

Utakmica se više samo ne gleda, nego konzumira

Na kraju, Ganić ističe da se korištenjem mobitela dok se gleda utakmica jasno pokazuje i generacijski jaz.

„Stariji gledatelji se više oslanjaju na ono što vide na terenu i na svoje razumijevanje igre, dok mlađi uz prijenos prate komentare uživo, statistiku, profile igrača i reakcije na društvenim mrežama“, primjećuje Ganić.

Dilema hoće li second screen postati first screen, jer mlađa publika utakmice gleda na mobitelu, a ne na TV-u, težeći interaktivnosti i personaliziranom doživljaju utakmice, još će izvjesno vrijeme nuditi odgovor po kojem mobitel nije konkurencija televiziji, nego njen neizostavni pratilac. Ili dovesti do toga da se utakmica više samo ne gleda, nego se konzumira (komentira, snima, dijeli, pregledava …) kroz više komunikacijskih kanala istovremeno.

„Mobitel nije ukinuo gledanje televizije, nego je promijenio način na koji gledamo nogomet – učinio ga je bogatijim, ali i raspršenijim iskustvom“, zaključuje Ganić.

___