Mediji nisu samo posmatrači i prenosioci poruke, nego i učestvuju u oblikovanju jezika kojim društvo govori o razlikama

foto: Pexels / Ilustracija

Mediji su nedavno, vođeni navodima sa društvenih mreža, javnosti prenijeli informacije o incidentu koji se desio tokom školskog izleta u Žepču kada je jedan učenik djevojčici povukao hidžab s glave. Uslijedile su reakcije političkih i vjerskih predstavnika, a slučaj je postao povod za raspravu o međuetničkim odnosima u Bosni i Hercegovini.

Prema tvrdnjama porodice, incident se dogodio 2. oktobra, a djevojčica je nakon povlačenja hidžaba bila izložena ismijavanju vršnjaka, dok reakcija nastavnog osoblja nije bila odgovarajuća. Roditelji su, nezadovoljni reakcijom škole, slučaj prijavili policiji. Uprava Osnovne škole „Žepče“ odbacila je tvrdnje da je od roditelja traženo da zaborave događaj, navodeći da incident smatra ozbiljnim i da postupa u okviru svojih nadležnosti.

Javni interes za izvještavanje o mogućoj vjerskoj diskriminaciji djece je neupitan, ali način na koji su mediji pristupili ovom slučaju otvorio je dodatna pitanja. Koliko su doprinijeli razumijevanju problema, a koliko njegovom pretvaranju u još jednu priču o etničkim podjelama?

Od pojedinačnog incidenta do kolektivnih zaključaka

Mediji su imali važnu ulogu u informisanju javnosti o ovom slučaju, ali i veliku odgovornost, s obzirom na to da je riječ o osjetljivoj temi koja uključuje djecu. U ovakvim slučajevima bitno je izvještavati pažljivo, uz uvažavanje šireg konteksta, te izbjegavati generalizacije koje nisu potkrijepljene dokazima. Važan je i odabir sagovornika, čijim se reakcijama daje prostor, kao i terminologija koja se koristi za opisivanje događaja.

Veliki broj medija izvijestio je o incidentu. Portal Detektor objavio je opširan tekst u kojem je, osim razgovora s ocem djevojčice, uključio stručna mišljenja o vršnjačkom nasilju, obrazovnom sistemu i društvenim podjelama. Tekst je ponudio širi kontekst, uključujući činjenicu da se u OŠ „Žepče“ nastava odvija prema dva nastavna plana i programa.

Neki mediji su izvijestili većinom balansirano, ali su se opredijelili za emocionalno naglašene naslove. Tako je portal Source izvještavao o „stravičnom slučaju“, Etto.ba o „potresnoj ispovijesti majke“, a Žepče.ba o „potresnim tvrdnjama“. Iako su pojedini tekstovi uključivali i reakcije škole te jasno pripisivali optužbe njihovim izvorima, izbor naslova ukazuje na korištenje emocionalno naglašenog pristupa, koji može imati posebno snažan odjek kada je riječ o djeci, prema kojoj je javnost naročito osjetljiva.

Istovremeno, pojedini mediji prenosili su opširne dijelove objava s društvenih mreža, uključujući kvalifikacije učesnika incidenta i tvrdnje o međuetničkim odnosima koje nisu bile nezavisno potvrđene.

Odgovornost medija

Prepoznavanje moguće diskriminacije i ukazivanje na društvene podjele dio je uloge medija u služenju javnom interesu. Problem nastaje kada se na osnovu jednog incidenta donose zaključci o motivima učesnika, odgovornosti čitavih zajednica ili rasprostranjenosti etničke mržnje, bez dovoljno dokaza koji bi ih potkrijepili.

Mediji imaju obavezu informisati javnost, ali i odgovornost da načinom izvještavanja ne doprinose produbljivanju društvenih podjela.

Sociolog Vladimir Vasić upozorava da postoji opasnost da se svaki incident među djecom proglasi dokazom dubokog društvenog sukoba, ali i suprotna opasnost da se ozbiljna diskriminacija svede na običnu dječju svađu.

„Ne treba unaprijed pretpostavljati da svaki sukob ima etničku ili vjersku pozadinu, niti ignorisati takvu mogućnost kada postoje pokazatelji da je ona relevantna“, objašnjava Vasić, dodajući da je potrebno ispitati konkretne činjenice, motive, kontekst i reakcije institucija.

Djeca ne odrastaju u društvenom vakuumu

Ipak, pitanje šireg društvenog konteksta ne može se zanemariti. Političke poruke o etničkim i vjerskim razlikama ne ostaju ograničene na predizborne skupove i plakate. Mediji ih prenose, interpretiraju i ponekad dodatno pojačavaju, čime učestvuju u oblikovanju javnog diskursa koji dopire i do djece.

Komunikologinja Ružica Ljubičić smatra da političari često koriste vjersku netrpeljivost u svojim porukama, posebno kada pripadnike drugih zajednica predstavljaju kao prijetnju ili manje vrijedne.

„Vjersku netrpeljivost mnogi političari koriste kao jedno od svojih glavnih oružja u političkim porukama i sloganima. Tokom predizborne kampanje bilo je mnogo huškanja, te pozivanja na očuvanje nacionalnog identiteta, što samo po sebi nije problem. Međutim, problem nastaje kada se onaj ko ne pripada određenoj grupi predstavlja kao zaostao, primitivan i neko ko se ne može uklopiti u narativ civilizacije“, kaže Ljubičić.

U takvoj atmosferi mediji imaju važnu ulogu u odlučivanju koje će poruke dobiti prostor i kako će biti predstavljene javnosti. Prema riječima Ljubičić, problem nastaje kada mediji preuzimaju političke formulacije bez kritičkog odmaka.

„Za Bosnu i Hercegovinu to je izuzetno problematično, budući da ovdje žive tri konstitutivna naroda. Ako mediji slijede te političke floskule, onda nastaje problem jer se ne otvara prostor za kritičko razmišljanje“, upozorava.

Ipak, naglašava da je važno razlikovati pristupe različitih medija. Dok dio najčitanijih medija prenosi političke poruke bez dovoljno konteksta, postoje i analitički mediji koji ostavljaju prostor za kritiku i dublje razumijevanje političke atmosfere. Upravo način na koji mediji predstavljaju političke poruke, a ne samo njihov sadržaj, može utjecati na to kako će ih javnost razumjeti.

Zbog toga odgovornost medija ne završava tačnim prenošenjem izjava političara. Nekritičkim ponavljanjem neprijateljskih poruka mediji mogu doprinijeti njihovoj normalizaciji, čak i kada ih sami eksplicitno ne podržavaju.

Takvi narativi ne moraju direktno doprijeti do djece putem vijesti. Oni se prenose i kroz razgovore odraslih, porodične odnose, društvene mreže i školsko okruženje.

„Djeca ne odrastaju u društvenom vakuumu, već u konkretnom sistemu vrijednosti, simbola, poruka i odnosa“, objašnjava Vasić.

Prema njegovim riječima, djeca ne moraju razumjeti historijsko porijeklo određenog sukoba da bi usvojila podjele koje iz njega proizlaze.

„Dijete možda ne razumije politički konflikt, ali može naučiti prema kome treba da osjeća strah, nepovjerenje ili odbojnost“, ističe.

Prenošenje predrasuda nije automatsko

Vasić naglašava i da prenošenje predrasuda nije automatsko. Porodica, škola i vršnjaci mogu djelovati i kao korektivni faktori, posebno kroz razvijanje empatije, kritičkog mišljenja i poštovanja različitosti. Ipak, kada se neprijateljski govor ponavlja i kada ga koriste osobe s autoritetom, postoji rizik da ga djeca počnu doživljavati kao prihvatljiv oblik komunikacije.

Ljubičić smatra da incident u Žepču otvara pitanja koja prevazilaze odgovornost pojedinaca i zahtijevaju preispitivanje uloge obrazovnih i odgojnih institucija.

„Moramo se zapitati ko je tom dječaku prenio takvu poruku i zašto bi mu pokrivena djevojčica predstavljala strah. To otvara duboka pitanja kojima bi se trebali baviti i naš obrazovni sektor i odgojne strukture“, kaže Ljubičić.

Dodaje da odgovornost ne snose samo političari i mediji, nego i odrasli koji oblikuju vrijednosti s kojima djeca odrastaju, uključujući roditelje, nastavnike i vjeroučitelje.

Dijete kao simbol

Osim načina na koji mediji predstavljaju društvene podjele, izvještavanje o Žepču otvorilo je i pitanje zaštite privatnosti djece.

Pojedini mediji objavljivali su fotografije povezane s djevojčicom i njenom porodicom, dok su izvještaji sadržavali informacije o školi, nastavnim programima i okolnostima incidenta. Čak i kada ime djeteta nije objavljeno, takvi detalji mogu omogućiti njegovu identifikaciju.

Nejira Pašić, regionalna projektna voditeljica za prava djeteta pri Globalnom kampusu za ljudska prava u Sarajevu, upozorava da zaštita privatnosti ne podrazumijeva samo prikrivanje imena i lica.

„U stvarnosti, naročito u manjim sredinama poput Žepča, kombinacija nekoliko informacija može biti sasvim dovoljna da ljudi prepoznaju o kome je riječ“, kaže Pašić.

Posebno upozorava na mogućnost sekundarne viktimizacije, odnosno dodatnog povređivanja djeteta kroz reakcije koje uslijede nakon samog incidenta. Čak i kada su motivirane podrškom, javne rasprave, dijeljenje fotografija i komentarisanje identiteta mogu proizvesti nove rizike.

„Postoji opasnost da se iskustvo jednog djeteta počne koristiti kao argument u širim društvenim sukobima, pri čemu djevojčica prestaje biti posmatrana kao osoba, a postaje simbol određene vjerske ili etničke zajednice“, upozorava Pašić.

Konvencija UN-a o pravima djeteta, posebno članovi 3. i 16, propisuje zaštitu najboljeg interesa djeteta i njegovog prava na privatnost. To ne znači da mediji trebaju izbjegavati izvještavanje o diskriminaciji, nego da javni interes ne podrazumijeva automatski i opravdanost izlaganja djeteta javnosti, smatra Pašić.

Izvještavati o problemu, a ne produbljivati ga

Odgovorno izvještavanje o sličnim incidentima zahtijeva provjeru činjenica, jasno razlikovanje navoda od utvrđenih okolnosti i izbjegavanje generalizacija o etničkim ili vjerskim zajednicama. Umjesto senzacionalističkih naslova i nekritičkog prenošenja političkih reakcija, mediji mogu istražiti postupanje institucija, dostupne mehanizme zaštite djece i okolnosti koje omogućavaju diskriminaciju.

Važno je uključiti stručnjake za dječja prava, obrazovanje i društvene odnose, ali i voditi računa o privatnosti sve djece uključene u incident, uključujući i onu čije se ponašanje ispituje.

Kako naglašava Pašić, moguće je istovremeno osuditi nasilje, zahtijevati odgovornost i odbiti kolektivne optužbe.

„To nisu međusobno suprotstavljeni ciljevi“, zaključuje.

Incident u Žepču ne može sam po sebi dokazati postojanje široko rasprostranjene etničke mržnje među djecom, ali jeste povod za ozbiljno preispitivanje društvenog okruženja u kojem odrastaju. Mediji u tom okruženju nisu samo posmatrači i prenosioci poruke. Oni učestvuju u oblikovanju jezika kojim društvo govori o razlikama, pripadnosti i drugima.

Problem, kao i obično, nastaje dosta prije nego se desi incident. Pitanje nije samo kako mediji izvještavaju kad se nasilje dogodi, već i kakve poruke svakodnevno prenose prije nego što ono postane vijest.

Članak je finansirala Evropska unija i regionalni projekt „SMART Balkans – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan“ koji implementiraju Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Centar za istraživanje i kreiranje politike (CRPM) i Institut za demokratiju i medijaciju (IDM) kojeg je finansijski podržalo norveško Ministarstvo vanjskih poslova.

Sadržaj članka je isključiva odgovornost implementatora projekta i ne odražava nužno stavove Evropske unije, norveškog Ministarstva vanjskih poslova, Centra za promociju civilnog društva (CPCD), Centra za istraživanje i kreiranje politike (CRPM) ili Instituta za demokratiju i medijaciju (IDM).