Midhat Ajanović Ajan o animaciji, karikaturi, stripu i vremenu u kojem je humor postao čin otpora

foto: Privatna arhiva

U biografiji Midhata Ajanovića Ajana, pisca i povremenog karikaturiste, kako za sebe kaže, odnedavno stoji i da je, kao profesor medijske estetike, u penziji. U rodnom Sarajevu diplomirao je novinarstvo, animaciju je učio u Zagreb filmu, a od 1994. živi u švedskom Göteborgu, gdje je napisao i odbranio doktorski i postdoktorski rad iz oblasti filmologije.

Objavio je više knjiga raznih žanrova na nekoliko jezika, uključujući i 12 romana, te više djela iz historije i teorije filma, animacije, stripa i karikature. Za svoj rad nagrađivan je na uglednim književnim i filmskim manifestacijama i izložbama diljem svijeta. Između ostalih, pripalo mu je posebno priznanje za doprinos u proučavanju animacije koje dodjeljuje zagrebački Animafest.

Za roman Portret nacrtan ugljenom i kišom dobio je, na Međunarodnom sajmu knjige u Göteborgu 2010. godine, Klas de Wilderovu nagradu koja se dodjeljuje najboljem švedskom piscu useljeničkog porijekla.

Iako konkretan povod, odnosno konkretnih povoda za intervju s Vama može biti jako puno, izdvojio bih projekcije Vaših animiranih filmova u Kinoteci BiH, održanih u okviru Međunarodnog festivala 'Sarajevska zima'. Jeste li se, nakon odlaska u penziju, odlučili fokusirati na animaciju ili ste i dalje posvećeni svemu onome što čini Vašu karijeru, da ne kažem i život, a to su karikature, strip, novinarstvo, publicistika, predavanja…

Mene zapravo najviše zanima samo pripovijedanje, pa kad imam nešto reći pustim da priča sama nađe svoj medij. Kao pripadnik generacije koja je odrastala na stripu, vrlo rano shvatio da su u ljudskoj komunikaciji crtež i slika kao i Bosanci i Hercegovci – jedno te isto. Ili preciznije: jedno bez drugog ne može. Da biste do kraja artikulirali nešto što želite reći u nekim slučajevima morate napisati roman. U nekima je pak dovoljna karikatura.

Čime sam se bavio u pojedinim periodima moga života uglavnom su odlučivale okolnosti kojima sam bio izložen, mnogo manje se radilo o mojim željama. Možda se to promijeni sad kad sam u penziji? Vidjet ćemo. Imam nekoliko projekata koje bih sada želio realizirati ako me zdravlje posluži. Jedan od njih je prikupljanje materijala i objavljivanje monografskog strip-albuma „Mali partizan“, kojeg su scenarist Aleksa Mikić i crtač Abdulah Kozić objavljivali u Malim novinama tokom šezdesetih. Mi smo nevjerovatno, rekao bih samoubilački, nemarni kada je u pitanju naša kulturna baština. Ako uspijem, to će biti jedan moj skromni doprinos da se spasi, po mom sudu, najvrjednije djelo bosanskohercegovačke strip-tradicije.

U animiranom filmu Goya - Munch - Lautrec povezali ste vrhunsku likovnu umjetnost i karikaturu, kao poseban koncept konvergencije.

To je prije bio neki instinkt nego svjesna odluka, jer kad sam pravio taj film nisam ni znao za konvergenciju kao pojam. U slučaju filma koji spominjete povezivanje dva medija dogodilo se kao posljedica mog interesa za umjetnost i želje da važne stvari gledam kroz humorističnu prizmu. Nekako nikad nisam volio medijsku čistoću. U vrijeme nastanka tog mog filmčića Ithiel de Sola Pool je već bio iskovao termin konvergencija misleći na brisanje granica između različitih medija. Već devedesetih će digitalni mediji sa svojim „enciklopedijskim kapacitetom“ (Jean Murray) sasvim promijeniti komunikacijsku, a time i civilizacijsku paradigmu. Nju obilježava protok između medijskih platformi, suradnja između različitih medijskih industrija i mobilnost medijske publike. Mnogo kasnije sam čitao Henryja Jenkinsa i njegovo „konvergencija se ne događa zbog novih tehnologija, bez obzira koliko sofisticirane one postale – konvergencija se događa u umovima pojedinaca i kroz njihove društvene interakcije“. Pa da, čovječe, pomislio sam, ja sam oduvijek tako mislio. Samo nisam znao da to znam.

Ako se zadržimo na animaciji, odnosno knjigama o animaciji, zanimljivo je da ste ne samo objavljivali djela posvećena tom području ljudskog djelovanja, nego ste i svoj doktorski i postdoktorski rad usmjerili u tom pravcu. Gdje su u ovom trenutku na svjetskoj mapi bosanski, ali i balkanski animirani filmovi?

Kao prvo moramo znati da je digitalizacija promijenila poziciju animacije. Od jednog skrajnutog medija koji je, slično poeziji, opstajao manje-više na entuzijazmu svojih poklonika, vremenom je postao mainstream. Danas je gotovo nemoguće izbjeći animaciju u svakodnevnom životu. Zahvaljujući raznim digitalnim medijima, praktički stalno gledamo animirane slike (zabava, umjetnost, elementi u televizijskim reklamama, filmovima, muzičkim spotovima i računalnim igrama, tzv. mikroanimacija sastavni je dio naših računala, mobitela i svih elektroničkih naprava…). Komunikacija putem animiranih ikona postala je iznimno važan dio navigacijskog procesa. I produkcija se radikalno izmijenila: nema više potrebe za prethodnim pripremama u obliku crteža, lutaka itd. Sve se može obaviti izravno u računalu. Posljedično tome, animacija se snažno razvija u najrazvijenijim zemljama svijeta i male zemlje to sad teško mogu pratiti.

Ipak, mislim da je stanje u našoj regiji zadovoljavajuće ako govorimo o tzv. umjetničkoj animaciji. Hrvatska animacija se još uvijek drži dobro (A propos, prošle godine sam u New Yorku kod poznatog izdavača „Routledge“ objavio knjigu Animation in Croatia). Nije to naravno više vrijeme „Zagrebačke škole crtanog filma“ kada su hrvatski animatori bili u samom svjetskom vrhu, ali je Hrvatska i dalje među, recimo, deset evropskih zemalja u smislu nacionalne animacijske produkcije. Slovenačka animacija se jako podigla u posljednjih dvadesetak godina, srbijanska i makedonska svako malo izbace neko zanimljivo ostvarenje. I u BiH je situacija daleko bolja nego što bi to čovjek očekivao s obzirom na opće stanje u zemlji. Imamo nekoliko vrhunskih animatora (Aleta Rajič, Ivan Ramadan, Toni Huml…), a zanimljivo je da se Banja Luka etablirala kao naš vodeći animacijski centar u svim aspektima animacijske kulture. Sve su uspjeli zaklopiti, od edukacije, zavidne produkcije, pa do festivalske prezentacije. To je za mene jedna od najpozitivnijih stvari koja se dogodila u našoj postratnoj kulturi.

Važan je i Vaš akademski angažman, konkretno u Švedskoj, gdje ste dugo godina predavali o historiji i estetici animacije, ali i pisali mnoge radove, studije i knjige. Mogu li se komparirati švedska, evropska, svjetska iskustva u akademskom proučavanju i poučavanju animacije s onima na ex-YU prostorima?

Godine 1995. na festivalu u Göteborgu su prikazana moja dva igrano-animirana filma: Ikar i Voajer koji su završeni 1991. i 1992. godine, iako se to protivilo festivalskim pravilima. Zbog rata koji je spriječio njihovu normalnu distribuciju učinjen je presedan i filmovi su prikazivani u više projekcija od kojih jedna u prepunom kinu „Draken“ u programu „Maksimalno animirano“. Nakon projekcije na koktelu dobio sam pun džep vizit-kartica raznih producenata, režisera, novinara uz napomenu da im se „obavezno javim“. Međutim, nisam bio previše raspoložen za to jer, računao sam, to je bio kraj moje filmske karijere. Shvatio sam da je moja realna životna situacija bila takva da ću morati ostati u Švedskoj dugo vremena i da moram naći bilo kakav posao. Pokušavao sam kao ilustrator, strip-scenarista, animator… Ispostavilo se da su mi se prvo otvorila vrata akademske karijere na što uopće nisam računao. To je ono što sam vam rekao o životnim okolnostima. Napisao sam magistarsku radnju o srednjoevropskom humoru u regionalnoj animaciji, doktorski rad o animiranoj karikaturi i postdoktorski rad o animiranoj slici kao historijskom izvoru.

Bez lažne skromnosti, ja sam time uveo animacijske studije kao akademsku disciplinu u švedsko sveučilište. Prije mene na švedskom jeziku ništa suvislo nije napisano o animaciji, čak ni o švedskoj. Animacija je, kao recimo košarka, jedna od oblasti u kojoj je Jugoslavija bila daleko ispred Švedske. Znate, nismo mi baš u svemu zadnji u Evropi, mada nam to često tako izgleda. Mi, mislim na sve Južne Slavene, nalazimo se jako visoko u evropskom kontekstu kada su u pitanju individualni kvaliteti. Naš problem je što smo kontrolu nad kolektivnim životom i društvenim sistemom prepustili nacionalističkom ološu.

Dozvolite mi i ličnu notu. Kad sam, prije desetak godina, pripremao magistarski rad na temu (ne)moći karikature u savremenim medijima citirao sam neke od Vaših radova, ali i razgovarao s Vama na tu temu. Rekli ste tada kako je izostanak karikature u bh. medijima dokaz gušenja slobode govora, ali i slobode građana. 'Gdje nema humora, nema ni elementarne inteligencije, ljudi nisu sposobni kritički i samokritički reflektirati vlastitu stvarnost, niti uspostaviti zdravu distancu prema samima sebi i svojim uvjerenjima', odgovorili ste. Je li se šta promijenilo u posljednjem desetljeću?

Jeste, ali nagore! Kao što je praktički sve krenulo nagore nakon tračka optimizma koji se javio u prvom desetljeću novog milenija. Surovi kapitalizam, raspomamljen nakon poraza ideje socijalizma i onoga što je bila njena žalosna praksa, nezaustavljivo ide ka uništenju ljudske civilizacije. Kao da se ostvaruje mračno proročanstvo Rose Luxemburg o tome da čovječanstvo ima samo jedan izbor: socijalizam ili smrt. Izgleda da smo izabrali smrt. Složit ćemo se da su četiri stupa kapitalizma: 1) privatizacija i komodifikacija javne imovine, 2) sve i svatko može postati instrument ekonomske spekulacije, 3) stvaranje i manipulacija krizama, 4) dohodak se raspoređuje prema gore (od nižih klasa, država, regija...). Zajedničko za ta sva četiri elementa je etičko sljepilo.

Međutim, riječ karikaturist rimuje se sa humanist. Praktički bez izuzetka, najveći karikaturisti u povijesti zastupali su lijeve ideje, principe humanizma i tolerancije. Obrnut slučaj zapravo je nemoguć, jer apologija diktatorskih režima, nacizam, šovinizam, rasizam li seksizam naprosto ne mogu biti karikatura niti uopće humor koliko god da joj katkad bili slični.

Ako se osvrnemo oko sebe, odnosno pogledamo u susjedstvo, neki od Vaših kolega (Predrag Koraksić, Dušan Petričić, Marko Somborac, Nikola Plečko) još objavljuju karikature – i nije im za to potreban novinski format. Zar je vlasnicima portala, ako su već novine u velikim problemima s prodajom i dolaskom do publike, toliko daleka ideja odvojiti prostor za karikaturu, bilo na samom portalu, bilo na društvenim mrežama? Je li i tu izgovor isti kao i za izostavljanje analitičkih članaka, reportaža i drugih žanrova koji zahtijevaju vrijeme, angažman, pa i novinarsku hrabrost – nedostatak novca?

Da, stvarno ste spomenuli respektabilna imena. Mislim da će buduće generacije o historiji našeg vremena učiti iz Koraksićevih karikatura. Već sam negdje rekao da je karikatura jedno od malobrojnih sredstava koja modernom čovjeku stoje na raspolaganju da drugačijim očima vidi medijskom kakofonijom sve zagađeniju i zamagljeniju stvarnost. To je moguće zahvaljujući temeljnoj metodi karikaturalnog izraza u bilo kojoj njegovoj formi koja se sastoji od analitičkog promatranja i deriviranja pojava bitnih za egzistenciju ljudskog bića, njihovog predočavanja putem reduciranje i eliminacije manje važnih, odnosno prepoznavanjem i izvlačenjem na površinu gradivnih elemenata koji presudno utječu na tu egzistenciju, te njihovim montažnim kombiniranjem u svrhu kritičke interpretacije danih pojava. Rezultat je neusporediva jednostavnost i direktnost kojom karikaturist traga za istinom o svom društvu ili državi. Kada je riječ o sadržini, suštinski element karikature, jeste antiautoritarna politička poruka i ironijska distanca. Zato se za karikaturu odvaja malo ili nimalo prostora na medijskim platformama koje su u vlasništvu kapitalističke elite.

Još jednom ću se vratiti na nešto što ste mi rekli prije desetak godina – 'karikatura se ne mora samo crtati'. Možete li pojasniti tu tvrdnju?

Karikatura je prije svega način razmišljanja i estetski izbor. Već je Baudelaire u svom glasovitom eseju „Quelques caricaturistes francais“ govorio o „poetskoj karikaturi“ i „karikaturalnoj poeziji“ smatrajući svoju pjesmu „Strvina“ karikaturom u formi pjesme. Činjenica da ona nije preslikavanje stvarnosti već njena tendenciozna interpretacija trajno određuje karikaturu kao društveni komentar. Moderna karikatura je rođena usporedo sa javljanjem buržoaske kulture u sjevernoj Italiji, preciznije u Bolonji krajem 16. stoljeća, kao reakcija na renesansne dogme o idealnim, „antičkim“ proporcijama ljudskog lica i tijela. Umjesto uljepšavanja i idealiziranja čovjeka i njegovog svijeta, kako su to činili renesansni umjetnici, karikaturisti su isticali ružniju i tamniju stranu stvarnosti, upozoravajući tako na realno stanje čovjekovog postojanja.

Karikatura ne može nastati u miljeu nečega što je nepoznato, u svijetu fantazije, groteske ili nadrealizma, već dolazi kao rezultat prepoznavanja dijela svijeta kojem pripadamo, a koji je za nas bio skriven i nevidljiv. Stoga se mnogo više nego u samoj formi, koja je uobičajeno humoristični crtež (engleski cartoon), ali može biti i film, fotografija, literatura, pantomima i mnogo što drugoga koje se služi različitim karikaturističkim metodama kakve su inkongruencija, pretjerivanje ili deidealizacija.

Druga pretpostavka karikaturističnog izraza nalazi se u aktivnom kritičkom stavu i odnosu prema okruženju u kojem je određeno djelo nastalo. Ja sam prije desetak godina objavio esej o filmskoj karikaturi u kojem sam dokazivao da su filmaši poput Keatona, Tatia ili Anderssona, osim što su veliki redatelji, jednako tako uspješni karikaturisti. Veliki karikaturisti koji se sjajno služe ogromnim izražajnim mogućnostima karikature.

I sam sam napisao dva romana služeći se karikaturalnom metodom: Gađan i Salijevanje strave.

No, ono što se mora crtati jeste Vaša druga velika ljubav, a to je – strip. I o njemu ste dosta pisali, a iz knjige Stripologija izdvajam ovaj citat: 'Strip [je] kao slagalica kutija napunjenih maštom, snovima i slikama iz povijesti ljudskih života'. Ako je tako, čini li mi se da je strip na margini? I ako jeste, zašto je to tako?

Ne bih se složio. Mislim da se stripu nakon 1990-te dogodila jedna „produktivna katastrofa“. Sveopća digitalizacija je vrlo brzo uništila strip-industriju. Interes za strip kod dječje publike, nekada veoma brojne, nakon pojave digitalnih medija, osobito video-igara, počeo se naglo smanjivati. Upravo u tom periodu krize i vrtoglavog pada naklada strip-izdanja iz 1990-tih došlo je do kreativne obnove i unapređenja stripa. Strip se, kao i druga literatura, preselio u područje individualnog i neovisnog. Autori više nisu u obavezi raditi okovani nalozima tržišta jer se moralo prodati na stotine tisuća primjeraka kako bi se industrija održala već su počeli dijeliti sudbinu drugih autora knjiga.

Ljudi često pojam „knjiga“ sinonimski povezuju sa romanom i poezijom, iako je knjiga prije svega medij, sredstvo objavljivanja različitih sadržaja uključujući tu i strip. Nakon devedesetih i propasti strip-industrije, strip se sve više objavljuje kao knjiga, a sve manje kao album ili sveska. Stoga se otvorio prostor za strip za odrasle, strip-književnost koja se još tamo od Spiegelmanovog Mausa i Mooreovih/Gibonsovih Čuvara razvija strelovitom brzinom. Usudio bih se reći da je, izuzmu li se dva prva desetljeća u dvadesetom stoljeću, posljednjih tridesetak godina period renesanse autorskog stripa. Neka od uopće najzanimljivijih pripovjedačkih djela našeg doba su strip-knjige kao Blankets Craiga Thompsona, Sethov It's a Good Life, If You Don't Weaken, Jimmy Corrigan: The Smartest Kid on Earth, Chrisa Warea i mnogi drugi.

I karikatura, i strip, i animaciju nastaju na crtežu, jednom od osnovnih i najstarijih oblika ljudske komunikacije. Koliko su ugroženi pojavom umjetne inteligencije i kako, uz takve izazove, zadržati 'trag ljudske ruke'?

To ćemo uskoro vidjeti. Još se nisam počeo aktivnije služiti AI-om, ali na osnovu ono malo što znam o tome, čini mi se da je to jedna gigantska mašina za plagiranje. Te bi stvari trebale podlijegati zakonskoj regulativi. Ali ko to da učini kada „današnje države nisu ni toliko suverene da same izaberu reklamni slogan za svoju robu“, kako je rezignirano pisao Kundera.

U načelu mislim da svaku novu tehnologiju možemo mjeriti količinom slobode koju je donijela sa sobom. Mi sa sigurnošću možemo reći da je veš-mašina donijela mnogo slobode, naročiti ženama. Za digitalizaciju nisam siguran. Ne osjećam se slobodnim dok god mi neki bankovni službenik određuje kako ću trošiti moj pošteno zarađeni novac ili ako mi u svakom trenutku mogu ukinuti bankovni identitet zbog mojih političkih stavova, pa ne mogu platiti ni odlazak u toalet, iako sam, recimo, visoki službenik u UN-u.

Što se tiče ljudske ruke, mislim da tu postoje dvije opcije. Jedna je da AI totalno preuzme vizualnu kulturu i komunikaciju, a druga je da se dogodi ista stvar kao sa digitalnom animacijom. U početku, dok su samo inženjeri poznavali tehniku, ti filmovi su bili ukočeni, prazni, često i glupavi. Čim su umjetnici ovladali tehnikom digitalni programi su postali ono što mašine trebaju biti – alat.

Ono u čemu je trag ljudske ruke itekako prisutan jesu manipulacije kojima su platforme koje je donio internet postale beskonačan prostor za iskazivanje frustracija, dezinformacija, govora mržnje… Jesu li se akademska zajednica, umjetnici, intelektualci povukli pred tom bukom i mrakom? I što mogu učiniti da se mračno doba koje živimo okonča?

Veliki Umberto Eco je pred smrt govorio o „invaziji idiotluka“ jer je doslovce svakome omogućen pristup javnosti. Dakle, nije baš da intelektualci nisu upozoravali, ali ko ih sluša u općoj kakofoniji. Viralno širenje vijesti ima logiku i strukturu trača. I istu svrhu. Javni prostor je pretvoren u internetsku kaljužu. Sve se može objaviti, što znači da se ništa ne može objaviti. Sve je dozvoljeno, dakle sve je zabranjeno. Istina fluktuira kompjuterskim ekranima tek kao jedna od mnogobrojnih verzija. Fotografija je izgubila status dokumenta. Egotripizacija je zaraza koja se brže proširila od corona-virusa. Svi pišu, niko ne čita. Inflacija „umjetničke“ ponude rezultirala je devalvacijom umjetnosti. A šta smo mi ljudi bez umjetnosti? Ništa! Baš ništa.

Iluzija je da otuđenim radom čovjek može kupiti svoj privatni život, svoju navodnu slobodu. U devetnaestom stoljeću industrijalizacija je razdvojila privatni od profesionalnog života. Regulirati privatni život radnika postala je tada centralna preokupacija vladajuće klase. U tome poslu glavno sredstvo su mediji s pomoću kojih se otupljuje pažnja radnih ljudi tako što je se zaokuplja banalnostima ili, u novije vrijeme, mržnjom prema „onim drugim“.  Mi danas bez ekrana ne možemo zamisliti naše stanove, oni su nepotpuni i prazni bez svjetlucavih piksela. Još je davno Marshal McCluhan usporedio elektronske medije sa produžetkom našeg centralnog nervnog sistema.

Međutim, čovjeku sreću donosi jedino interakcija sa drugim ljudima. Mi smo sretni kad se zaljubimo, odemo sa prijateljima na utakmicu, zapjevamo na derneku, vidimo dobar film… Cjelodnevno buljenje u ekran nam ne može zamijeniti te stvari koliko god nas uvjeravali u suprotno.

Razum nam govori da bismo morali tehnološki i svaki drugi razvoj racionalizirati, usporiti ili sasvim zaustaviti. Ako mi to ne učinimo, učinit će planeta.

___