Karikatura, ta možda najplemenitija i najhumanija od svih vrsta umjetnosti, svjedoči o stanju u određenom društvu i vremenu čak i kad je prognana iz javnog života. Naročito tada.

JEDNA OD NAJŽIVOPISNIJIH MEDIJSKIH POJAVA NAŠEG DOBA, slovenski erudit Slavoj Žižek prije nekog vremena u «New York Timesu» doveo je u vezu karikature koje se izruguju muslimanskom proroku Muhamedu sa stvaranjem «Islamske države». Žižek koji svoje lucidne analize često zasniva na stvarima o kojima baš i ne zna previše zaključuje da su one karikature «glupe» i da nijedan «istinski fundamentalist» ne bi trebao bjesniti na njih. Nažalost, niti su glupe niti su karikature. Zapravo, glupe su koliko je «glupa» tempirana bomba postavljena ispod stola za ručavanje koja će sigurno eksplodirati, ali ne zbog svoje gluposti već zato što je tempirana i zato što je bomba. Osim toga, karikatura koja to zbilja jeste ne može biti glupa, da tako kažem, ontološki budući su njena centralna svojstva inteligencija i duhovitost.

INDIKATIVNO JE DA U RASPRAVE O TIM CRTEŽIMA nikad nisu pripušteni kompetentni ljudi. Ozbiljna diskusija, da je takve bilo, neminovno bi dovela do najmanje pet zaključaka: (1) Kod karikaturalnog portreta se kao model koristi tipičan, masovno prepoznatljiv, a u slučaju političkih ličnosti "oficijelni", portret neke osobe. Upravo stoga što je njegova fizionomija bila poznata najširim masama, jedna od prvih javnih osoba koje su karikirani bio je Napoleon. Stoga je nemoguće napraviti portretnu karikaturu proroka Muhameda koji je, ako prihvatimo da je ta osoba uopće postojala, zabranjivao da ga se portretira pa ne postoji figurativna predodžba o njegovom izgledu. Mi dakle možemo portretirati samo našu predrasudu o njemu. (2) Staviti glavu čovjeka na tijelo životinje je najprimitivnija destilacija značenja kakva se zatječe još u pećinskim crtežima. Za tako jeftini efekt dovoljna je naime inteligencija primata. Vizualna kultura, napose karikatura, mnogo je kompleksniji oblik komunikacije, takav koji je prilagođen čovjeku koji se svakodnevno služi kompjuterom, a ne kamenom sjekirom. Smisao karikature nalazi se u njenom potencijalu da strgne površinske slojeve i izloži duboki, nevidljivi i često skriveni smisao određenog fenomena koji personificira karikirana osoba, a to zahtijeva daleko viši nivo sofistikacije nego što je nacrtati psa sa ljudskom glavom. (3) Neke historijske usporedbe ovdje se naprosto nameću. Uzmemo li primjerice doktorsku disertaciju historičara Larsa M Anderssona En jude är jude är en jude (Otprilike: «Jevrej je Jevrej i uvijek samo Jevrej») primijetit ćemo zapanjujuću sličnost između onoga kako su Jevreji crtani tijekom 1930-te i muslimani danas. Riječ je ne samo o podudarnostima na motivskoj razini, već i u grafizmu, katkada se radi čak o istom tipu šrafiranja. (4) Nesporno je da je karikatura, kako god je definirali i doživljavali, jedan humoristički diskurs. Je li neko vidi nešto duhovito u tim «karikaturama»? Ako da, šta bi to bilo? (5) Konačno, i najvažnije, zašto su se ti crteži Muhameda pojavili u novinama koje inače ne objavljuju karikaturu?

NAIME JEDNA JE STVAR KADA ANARHISTIČKI «Charlie Hebdo» objavi crtež koji kao predstavlja Muhameda jer su njegov pretežni sadržaj ionako karikature, a među njima i veliki broj provokativnih crtanih viceva koji tematiziraju zbilja nepodnošljiv teror nad ateistima koji danas vrše sve religije bez razlike. Tu je u pitanju koncept i stav. Nešto je sasvim drugo kada novine koje, ili nikad nisu objavljivale karikature, ili su ih zbog smanjenog broja stranica izbacili, odjednom daju veliki prostor karikaturama koje se rugaju proroku Muhamedu. U pitanju je tendenciozna namjera ili bolje rečeno narudžbenica poželjne reakcije određenih slojeva u društvu. U «mračno doba socijalizma» karikaturisti su crtali po vlastitoj inicijativi ili po narudžbi teme, ali ne i sadržaja. Znale su se tabu-teme i ono što se nije smjelo crtati, ali se kritika društva ipak mogla izraziti alegorijom. U privatnim novinama zemalja zapadne demokracije od političkog se karikaturista često naručuje i tema i sadržaj što je, recimo, fino prikazano u filmu Zodiac (2007) Davida Finchera. Stoga ne može biti nikakve dileme o tome da pojava rugalačkih crtarija koje duboko vrijeđaju uglavnom najsiromašnije, najneobrazovanije i one koji nemaju glas u medijima, nije bila slučajna.

Insert iz filma Zodiac

ZAŠTO JE UOPĆE DOŠLO DO TOGA? Pretpostavljam da tu ima više razloga, od onih vezanih za dramatičan pad tiraža novina, ksenofobičnih uvjerenja samih vlasnika medija, pa do konkretnih političkih ciljeva i interesa. Već dugo vremena islamofobija figurira kao centralna strategija kojom se putem medija kreira masovna mržnja. Tako kratkovido i neodgovorno nastojanje da se, prvo, pod istu kapu stavi milijardu po svemu, osim po religiji, različitih ljudi i da ih se onda sasvim izolira i izopći iz civilizacije rezultiralo je na jednoj strani monstruoznim devijacijama u dijelovima samog islamskog svijeta, Talibanima, Al Qaidom i konačno glavosječama iz «Isila», tim vlažnim snom vojne industrije. Na drugoj strani imamo razorne posljedice islamofobije po sama demokratska društva na što se medijski kontrolori očito ne obaziru previše. U Švedskoj je, na primjer, nedavno stranka krajnje desnice «Švedski demokrati» izašla na izbore sa platformom borbe protiv «islamizma koji je današnji fašizam i komunizam». Iako je u toj rečenici stao jedan cijeli tanker kontradikcija i zdrave gluposti, 800 000 odraslih ljudi glasalo je za njih. Najkonkretnija politička posljedica je da Švedska izvanredno komponirana i kompetentna vlada, u kojoj se našlo mjesta i za jednu mladu ministricu rođenu u Foči, zbog premalog broja mandata u parlamentu ima totalno sužen manevarski prostor tako da će zemlja skoro sasvim sigurno ući u stanje političke nestabilnosti.

UPOTREBA CRTANE PROPAGANDE KOJA SLIČI NA KARIKATURU PO FORMI, ali ne i u supstanci, nije nova u historiji masovnih medija. Poznat je slučaj brutalnih «karikatura» na račun mormona koji umalo nisu inicirali genocid nad pripadnicima te sekte, kao i crteža koji su potpirivali rasizam, anitisemitizam, homofobiju, seksizam i osobito rusofobiju koja se javlja u ciklusima i čini se kao već pripremljena alternativa za islamofobiju. Usput budi rečeno, jedan od prvih strip-albuma u modernom smislu bio je “Historija Svete Rusije“ (L'histoire de la Sainte Russie, 1854), rusofobni bestseler slavnog ilustratora Biblije Gustavea Doréa odakle potječu brojne vizualizirane predrasude, simplifikacije i mistifikacije o «ruskoj opasnosti». U svom briljantnom antiratnom filmu Juriš lake konjice (The Charge of the Light Brigade, 1968) Tony Richardson je efektno inkorporirao animacije Richarda Williamsa koji je oživio rusofobne “karikature” kojima su francuski i engleski listovi mobilizirati javnost za rat protiv Rusije.

Animacije Richarda Willimsa za film Juriš lake konjice (The Charge of the Light Brigade, 1968) Tony Richardsona

GLAVNI PROBLEM NAŠE CIVILIZACIJE, a s tim se zbilja ne bi trebalo biti teško složiti, sadržan je u tome da ekstremno malobrojni pojedinci i grupe prisvajaju višak vrijednosti koji stvara cijelo čovječanstvo. Ili drugim riječima, što milioni poštenih izgrade to nekolicina gramzivaca prigrabi za sebe i još nas natjera da se međusobno mrzimo i ubijamo. Takav svjetski poredak moguć je samo u situaciji masovne psihoze i paranoje koja ljude odvraća od temeljnih političkih, demokratskih, ekoloških i ekonomskih pitanja. Mozak zaražen mržnjom nije u stanju vidjeti jasno da su, recimo, muslimani daleko više žrtve terora nego teroristi, da se planeta pretvorila u džunglu u kojoj je legalizirana otimačina tuđe teritorije i pljačka tuđih prirodnih resursa, da danas ako si dovoljno jak možeš ubiti susjeda i uzeti mu kuću, da je, kako to napisa Manuel Rivas, “jedina stvarna granica ona koja ne da sirotinji blizu kolača». Upravo stoga našem vremenu, kao i valjda svakom drugom, potrebna je karikatura, a ona, po tome ćemo je najlakše prepoznati, ne proizvodi mržnju nego razobličava njene uzroke. Kako sam to već ranije zapisao «karikatura je jedno od malobrojnih sredstava koja modernom čovjeku stoje na raspolaganju da drugačijim očima vidi medijskom kakofonijom sve zagađeniju i zamagljeniju stvarnost.» (Karikatura i pokret, Zagreb 2008). Međutim, ta možda najplemenitija i najhumanija od svih umjetnička vrsta, izumire u našem dobu, a umjesto nje nam se podmeću huškački crteži koji pozivaju na mržnju. A karikatura, ne zaboravimo, svjedoči o stanju u određenom društvu i vremenu čak i kad je prognana iz javnog života. Naročito tada.

KARIKATURA NIJE «SMIJEŠNI CRTEŽ kako to piše u enciklopedijama i «karikiranje» nije pojednostavljivanje, već produbljivanje. To je prije svega način gledanja na svijet i estetski izbor. Mnogi pisci su se koristili literarnom karikaturom kao primjerice E. T. A. Hofmann ili Baudelaire u svojim pjesmama kakva je Strvina (Une charogne). Kunsthistoričarka Marta Banta u svojoj knjizi Barbaric Intercourse (New York 2003) tvrdi da je Picassova Guernica (1937) zapravo karikatura. Djela danas možda najvećeg živućeg evropskog reditelja Roy Anderssona u osnovi su filmske karikature izuzetne stilske uvjerljivosti, baš kao što su to bili filmovi njegovih velikih prethodnika i uzora Fellinia i Tatia.

 Reklame Roya Anderssona

Chaplin se koristio metodama karikature kada je u suverenom remek-djelu Veliki diktator (1941) razobličio Hitlera. Jezik karikature koristi Godfrey Reggio u dokumentarcu Koyaanisqatsi (1982) ili beogradski dokumentarist Boris Mitić u Doviđenja kako ste (2009). Temeljna pretpostavka karikaturističkog izraza nalazi se u aktivnom kritičkom stavu u odnosu prema okruženju u kojem je karikatura nastala. Hogarth, Goya, Daumier i drugi utemeljili su karikaturu kao komični diskurs kojim se izražava krajnje ozbiljno, a za karikaturistu rezervirali pozicija skeptika. Karikatura je umijeće izrugivanja sili i nepravdi, a ne dodvoravanje istoj. Za razliku od religije, a slično filozofiji, karikatura se ne pita u šta trebamo vjerovati, već šta možemo znati. Našem svijetu, ovakvom kakav je, ne trebaju vjernici, već oni koji sumnjaju.

Insert iz dokumentarca Koyaanisqatsi (1982) Godfrey Reggia

U SVOJOJ KNJIZI SUSRET MILAN KUNDERA citira kolegicu Veru Linhartovu koja kaže ”Pisac je prije svega slobodan čovjek”. Duboko se ne slažem s tim! Književnost je institucionalizirana i pisci, ogromna većina njih, ližu spirine sa dna tanjura zaostalih nakon gozbi moćnih i bogatih. U svijetu nakaradnih kriterija pisci imbecilnih knjiga i reditelji glupavih filmova tretirani su u javnosti kao svete krave dok karikaturist, čak i kada je genij, biva prezren i nepriznat, a danas i nezaposlen jer su njegovi tradicionalni poslodavci mediji odustali od objavljivanja karikatura. No, historija to uvijek nekako izravna i u svojim knjigama istinu o nekom vremenu nalazi mnogo više u karikaturi neko u bilo kojoj drugoj formi izražavanja. Neće na primjer recentnu historiju južnoslavenskog dijela Balkana budući historičari tražiti u knjigama naših brojnih “književnih velikana”, u kilotonima praznine i dosade, već u karikaturama Predraga Koraksića. Odgovorno i ozbiljno tvrdim, a to uvijek mogu i dokazati, da je karikatura barem jednako vrijedna vrsta umjetnosti kao i književnost ili film, a ja o sve te tri oblasti ponešto znam. Karikatura se stoga mora početi proučavati na studijima umjetnosti, žurnalistike i komunikacija. Karikaturist mora biti tretiran sa respektom, kao profesionalac koji je plaćen za svoj posao. Na kraju, karikatura se mora vratiti u medije, barem u one koji žele da im vjerujemo kad kažu da su slobodni. Naime, najsigurniji indikator da je neki medij zbilja slobodan je taj da objavljuje karikature. I obrnuto.