Regionalna saradnja

Regionalna saradnja

U velikom broju slučajeva koji su vezani za teška kršenja ljudskih prava na teritoriji bivše Jugoslavije, zločin je počinjen u jednoj, a počinioci i/ili svedoci nalaze se u drugoj državi. Takođe, u svim državama regiona postoji ustavna zabrana izručenja vlastitih državljana. Navedene činjenice pojačavaju potrebu za saradnjom država u regionu na progonu ratnih zločina i to u svim fazama: počev od pretkrivičnog postupka, pa sve do samog suđenja.

Pored toga što su države regiona Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Crna Gora i Srbija pristupile konvencijama Saveta Evrope koje se odnose na pružanje međunarodne krivično-pravne pomoći i ekstradiciju, tužilaštva navedenih država zaključila su i posebne sporazume o saradnji u pretkrivičnom postupku na suzbijanju svih oblika teškog kriminaliteta, uključujući i ratne zločine. Radi se o memorandumima o ostvarivanju i unapređenju saradnje u borbi protiv svih oblika teškog kriminala, koji su zaključeni u prvoj polovini 2005. godine između tužilaštava Bosne i Hercegovine i Srbije, Hrvatske i Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine i Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Navedeni sporazumi predviđaju da pomoć između tužilaštava uključuje:

a) pribavljanje i razmenu obaveštenja, izveštaja i dokumenata kada za to nije potrebna prinuda, uključujući i izjave osumnjičenih ili drugih lica,

b) razmenjivanje informacija koje omogućuju ili doprinose istraživanju ili sprečavanju kriminalnih delatnosti,

c) razmenjivanje zakona i drugih zakonskih propisa iz područja krivičnog prava i drugih područja kada je to potrebno za vođenje krivičnog postupka,

d) po potrebi razmenjivanje pravnih shvatanja iz krivično – pravnog područja i

e) razmenu ostalih podatka.1

Prema tekstu sporazuma, izuzeci od pružanja pomoći i saradnje obuhvataju situacije: ako njegovo izvršenje može naneti štetu suverenitetu, bezbednosti i/ili drugim osnovnim interesima države državnog tužioca koja pruža pomoć, ili je u suprotnosti sa zakonskim odredbama države tog državnog tužioca; ukoliko državni tužilac kojem je zahtev podnesen drži da će izvršenje zahteva uticati na krivični postupak u njegovoj državi.2 Takođe, rezultat izvršenih zahteva ne može se bez dozvole državnog tužioca koji je dao pomoć koristiti u svrhu različitu od one za koju je pomoć tražena i data.3 Ipak, izuzetak od ove odredbe postoji u situaciji ukoliko je korišćenje ili otkrivanje rezultata ispunjenog zahteva neophodno na osnovu zakona i propisa koji propisuju postupanje državnog tužioca koji je podneo zahtev u krivičnom postupku.4

Sporazumima je takođe predviđena i mogućnost davanja evidencija i utvrđivanja identiteta i mesta gde se nalaze osobe i imovina.5

Na kraju, predviđena je i obaveza učesnika da će se saradnja i aktivnosti, koje se preduzimaju na osnovu ovih sporazuma, ostvarivati u skladu sa Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.6

U praksi, navedeni sporazumi su se pokazali kao veoma značajni, a jedan od najuspešnijih primera je saradnja srpskog i hrvatskog tužilaštva u slučaju Lora, koji se vodi pred Županijskim sudom u Splitu, u Hrvatskoj.

Takođe, treba istaći da je 2006. godine Državno odvjetništvo Republike Hrvatske zaključilo sporazume o saradnji u progonu učinilaca krivičnih dela ratnih zločina, zločina protiv čovečnosti i genocida sa Vrhovnim državnim tužilaštvom Republike Crne Gore i Tužilaštvom za ratne zločine Srbije.7

Tužilac za ratne zločine Republike Srbije i Vrhovni državni tužilac Republike Crne Gore potpisali su 31. oktobra 2007. godine u Podgorici Sporazum o saradnji u krivičnom gonjenju učinilaca krivičnih dela protiv čovečnosti i drugih dobara zaštićenih međunarodnim pravom. Odredbe ovog sporazuma primenjivaće se za krivična dela ratnih zločina počinjenih na području bivše SFRJ, odnosno prema državljanima Srbije i državljanima Crne Gore, s obzirom da usled ustavnih odredbi nije moguća ekstradicija niti ustupanje krivičnog gonjenja.

Najveći značaj ovih sporazuma leži u činjenici da će njihova primena doprineti prekidu prakse nekažnjivosti, stvorene postojanjem ustavnih barijera o neizručivanju državljana Crne Gore i Srbije Republici Hrvatskoj, u pogledu postupaka za ratne zločine, koji su počinjeni na teritoriji Hrvatske. Na osnovu ovih sporazuma, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske će ustupiti Vrhovnom državnom tužilaštvu Republike Crne Gore i Tužilaštvu za ratne zločine Republike Srbije sve slučajeve u kojima postoji dovoljno dokaza, a osumnjičeni su državljani Crne Gore ili Srbije i nalaze se na teritoriji jedne od ove dve države.

I pored postojanja navedenih sporazuma o saradnji tužilaštava nekih od država bivše Jugoslavije, bilo bi dobro da se ta saradnja ujednači i stabilizuje. Ovo bi moglo da se postigne zaključivanjem multilateralnog međudržavnog ugovora, kojim bi države regiona na celovit i ujednačen način rešile pitanje saradnje na progonu ratnih zločina. Ovakav ugovor bi otklonio dileme vezane za pravnu prirodu sporazuma tužilaštava i njihovo mesto u nacionalnim pravnim sistemima. Takođe, s obzirom na zabranu izručenja vlastitih državljana, trebalo bi afirmisati primenu načelo aut dedere, aut judicare8.

FUSNOTE

1 Član 2 navedenih sporazuma

2 Član 15 navedenih sporazuma

3 Član 18 navedenih sporazuma

4 Član 21

5 Članovi 23, 24 i 25

6 Član 29.

7 U Budvi je 28. jula 2006. godine potpisan Sporazum između Državnog odvjetništva Republike Hrvatske i Vrhovnog državnog tužioca Republike Crne Gore, dok je Sporazum između tužioca za ratne zločine Republike Srbije i Državnog odvjetnika Republike Hrvatske zaključen 13. oktobra 2006. godine u Zagrebu

8 Ili izruči, ili sudi