Ravnopravnost na vidiku...

Ravnopravnost na vidiku...

Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju osoba sa invaliditetom, u proceduri donošenja na federalnom nivou. Cilj i obaveze koje donosi novi zakon.

Već dvije godine diplomirani profesor engleskog jezika i književnosti Tifa Tučić dijeli sudbinu većine Bosanaca i Hercegovaca: nezaposlena je i uz to je osoba sa oštećenim vidom. Ali, ona ipak odiše optimizmom i vjerovanjem u bolje dane. Dane koji bi za osobe sa invaliditetom trebali nastupiti donošenjem zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju osoba sa invaliditetom.

Tifa je dva puta aplicirala za posao, prvi put nije ispunjavala uslove konkursa, drugi posao je dobila, ali tek djelimično:

"Pa, koliko sada mogu reći, radim i ne radim, s obzirom da je to nekih osam do deset
dana ukupno za nekoliko mjeseci i uglavnom se obavlja putem interneta."

Tifa je poznata tuzlanskoj javnosti kao hrabra i uporna osoba, ali svakako i među studentima, đacima i volonterima:

"Trenutno radim puno stvari, prevodim s interneta pretežno studentima za seminarske, velike su potrebe za tim, i srednjoškolcima ako nešto treba oko diplomskih radova. Nastojim što je bolje moguće uraditi svoj posao da se stekne povjerenje u mene i moj rad. Važno mi je da sačuvam dobar glas, da dobro radim svoj posao."

Tifa Tučić je i saradnica časopisa za slijepe, prati dešavanja iz adaptivne tehnologije vezano za slijepe osobe i za potrebe časopisa prevodi članke sa engleskog jezika. Ona još volontira u Udruženju studenata sa posebnim potrebama i u Udruženju građana oštećenog vida Tuzla.

Šta predviđa novi zakon

Prema posljednjim podacima, u aprilu 2009. godine, na evidenciji Službe za zapošljavanje TK, nalazilo se ukupno RVI 1.517, dok je invalida svih ostalih kategorija bilo 797.
U decembru prošle godine, RVI je bilo 1.503, a invalida svih ostalih kategorija 827.

Prijedlog zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju osoba sa invaliditetom, predviđa zapošljavanje ovih osoba pod općim i posebnim uslovima, odnosno na otvorenom tržištu rada i u ustanovi ili privrednom društvu, koje je osnovano radi zapošljavanja lica sa invaliditetom.

Organizacije na koje se ova obaveza ne odnosi, dužni su uplaćivatu u Fond 0.5 posto mesečne bruto plaće svih zaposlenih.

Zapošljavanje lica sa invaliditetom pod posebnim uslovima, podrazumijeva zapošljavanje osoba sa težim invaliditetom (70 posto) i toliko smanjenom radnom sposobnošću da nije opravdano očekivati njihovo zapošljavanje pod općim uvjetima. Njihovo zapošljavanje obavljat će se u ustanovama ili privrednim društvima koje su osnovane u tu svrhu, u tzv. zaštitnim radionicama predviđenim za uposlenike invalide.

Status zaštitne radionice ostvaruje privredno društvo koje u odnosu na ukupan broj zaposlenih, zapošljava 40 posto osoba sa 100 postotnim invaliditetom, koja u skladu sa zakonom ostvaruju pravo na pomoć i njegu od druge osobe.

Status zaštitne radionice ostvaruje i privredno društvo koje u odnosu na ukupan broj zaposlenih zapošljava i 40 posto osoba sa 70 postotnim invaliditetom, odnosno najmanje šest takvih osoba.

Kako donošenje i značaj Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju osoba sa invaliditetom vidi i tumači Suada Selimović, stručna savjetnica u Ministarstvu za rad i socijalnu politiku Tuzla?

"Na federalnom nivou je u proceduri donošenje zakona koji se odnosi na zapošljavanje lica sa invaliditetom gdje bi poduzetnici bili obavezni da zapošljavaju lica sa invaliditetom, znači određeni broj, ili da plaćaju određene naknade na ime toga. Znači, sredstva koja bi opet podržalo zapošljavanje osoba sa invaliditetom. Po usvajanju tog zakona očekivati je da se unaprijedi nihovo zapošljavanje."

Ona dodaje da trenutno po zakonu "poslodavci nisu obavezni" da zaposljavaju lica sa invaliditetom i da je to, tek njihova "dobra volja".

Narednih dana očekuje se da Vijeće ministara verifikuje Prijedlog zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju. Do kraja ove godine ustanove, fondovi, javna preduzeća, privredna društva i druga pravna lica, koja nisu osnovana za zapošljavanje osoba sa invaliditetom, dužni su uposliti jednu invalidnu osobu na trideset devet  zaposlenih. U naredne četri godine, odnosno do kraja 2013. godine, taj odnos se smanjuje, i na svakih šesnaest zaposlenih dužni su uposliti jednu osobu sa invaliditetom.

Predsjednik Udruženja građana oboljelih od distrofije Tuzla, Tahir Dizdarević, o donošenju novog zakona kaže:

"Ukoliko preduzeća odbiju zaposliti zakonom predviđeni broj invalida, onda su dužni da uplaćuju u fond za invalidne osobe u smislu doprinosa koji se plaćaju za sve ostale radnike koji su u radnom odnosu, to su doprinosi za penziju."

Tahir Dizdarević navodi da se za svakog može naći odgovarajući posao u skladu sa njegovim i njenim fizičkim mogućnostima.

Cilj je zapošljavanje u drugim preduzećima i ustanovama

Distrofičari su lica oboljela od nervno mišićnog oboljenja zvanog distrofija, uzrokovano propadanjem mišićnog tkiva. O zapošljavanju distrofičara, Dizdarević kaže:

"U ovoj državi i u ovom sistemu se teško koji distrofičar može zaposliti. Ima distrofičara koji su još u stanju pokreta. Rijetko će se koji distrofičar zaposliti u zdravu sredinu,  jer neće niko invalida. Međutim, Udruženje distrofičara je otvorilo jedno preduzeće pri ovoj organizaciji, preduzeće se bavi knjižarskom i grafičkom djelatnošću i mi imamo tri objekta u gradu, knjižare, gdje zapošljavamo naše invalide koji su u psihofizičkom stanju da mogu da rade neke poslove. Rijetko koji da se zaposli, onda nema ni svoje egzistencije. Distrofičar, u svakom slučaju dobija socijalnu pomoć, penziju ili je nosilac tuđe pomoći ili njege od strane drugog lica. Znači oboljeli od distrofije su socijalni slučajevi pretežno, ali mi nastojimo da ga zaposlimo i da on u periodu od 5 godina zaradi penziju kao i onaj zdravi kome je potrebno 40 godina."

Udruženje građana oboljelih od distrofije formirano je '92. godine, ali je zbog ratnih dešavanja rad Udruženja prekinut. Od njegovog ponovnog aktiviranja '96. godine do danas, uz pomoć ovog udruženja, sedam distrofičara je poslato u penziju, a na putu da ostvare penziju su još tri distrofičara.

Direktorica preduzeća "HO Lotosice" Tuzla, Enisa Bratanović, problem zapošljavanja osoba sa invaliditetom svodi na neodgovarajuću društvenu svijest:

"Ove osobe bi mogle raditi u bilo kom preduzeću da je svijest naših ljudi drugačija, ali bez obzira koliko Lotosice promovirale svoj rad, promovirale naše mogućnosti i potrebe, naše proizvode, kvalitet našeg rada, ja slobodno mogu da kažem da je svijest naših ljudi na niskom nivou, svijest i kupaca i poslodavaca i onih koji traže posao. Mada smo se mi dokazali,  većina onih kupaca koji su kod nas radili radne uniforme koje mi uglavnom proizvodimo, ovdje se vraćaju ili nas preporučuju drugim kupcima."

 

Barijere u gradu i u našim glavama

Koliko je društvena svijest u BiH (ne)razvijena svjedoče i podaci istaživanja pod nazivoma "Jesmo li jednaki", koje je sprovela nevladina organizacija "Klub 2015" iz Banjaluke, u kome je zaključeno da je položaj osoba sa invaliditetom izuzetno loš. Samo četvrtina javnih ustanova u BiH pruža najosnovnije uslove za zapošljavanje osoba u invalidskim kolicima, a u gotovo 40 posto objekata u bh. opštinama osobe u invalidskim kolicima nemaju prilagođen prilaz. U istraživanju se došlo do podatka da u BiH nijedna benzinska stanica nema toalet koji bi mogla koristiti lica u invalidskim kolicima. Ispitivanjem u hotelima i motelima uočeno je da samo 31,8 posto njih imaju prilagođen ulaz za osobe u invalidskim kolicima. Takođe, svaki četvrti hotel (23 posto) može invalidima pružiti punu uslugu. U istraživanju je zaključeno da je uzrok ovome nedostatak volje da se donesu potrebni zakoni.

Što se tiče opštine Tuzla, arhitektonske barijere u gradu više nisu gorući problem. Opšina Tuzla je formirala koordinaciono tijelo za rješavanje pitanja invalidnih lica. Većina objekata u gradu  ima riješen problem arhitektonskih barijera, udruženja koja rade sa licima sa invaliditetom se sastaju sa koordinacionim tijelom i traže neophodno rušenje barijera i spuštanje prilaza.

Suada Selimović, stručna savjetnica u Ministarstvu za rad i socijalnu politiku Tuzla, zaključuje:

"Svaka javna ustanova i organizacija su dužne obezbijediti pristup svim licima na javnim površinama, uključujući i invalidna lica. Znamo da su to zakonske obaveze po svim deklaracijama vezanim za lica sa invaliditetom. U Tuzlanskom kantonu je dosta urađeno, međutim tu nas čeka još puno obaveza, svi trebamo sa svog aspekta, sa svog dijela nadležnosti uticati na to."

Međutim, ne predstavljaju problem samo arhitektonske barijere, već i barijere u glavama ljudi. Prava lica sa invaliditetom regulisana su Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom. Među njihovim osnovnim pravima, regulisanim navedenim zakonom, je i prioritetno zapošljavanje.

Ocjenjujmo sposobnost, a ne invalidnost!

U skladu sa izmjenama ovog zakona regulisano je da se lica sa invaliditetom razvrstavaju prema utvrđenom procentu oštećenja organizma u dvije grupe (umjesto dosadašnjih pet) i to lica sa invaliditetom sa 100% oštećenja organizma i lica sa invaliditetom sa 90% oštećenja organizma.

Koliko je procjena invaliditeta humana, zbog zapošljavanja ovih osoba, Husnija Hasanbegović, doktor društvenih nauka iz oblasti edukacije i rehabilitacije, kaže:
"Naša zajednica, odgovorni ljudi, pogrešno postavljaju stvar. Komisije za procjenu invaliditeta, odnosno sposobnosti i nesposobnosti, nekome kažu da ima 95% invalidnosti, a drugima 100%. Zašto se to događa, da li zbog društvenih frustracija. Samim tim, ako osoba pristane da bude 100% invalidna osoba, automatski sama sebe limitira za bilo koji društveni angažman. Postavlja se pitanje: da li naši odgovorni organi koji bi se trebali ponašati u skladu sa svojim obavezama poštuju prava invalidnih osoba. A to pravo uključuje i pravo na rad. Ako sam ja nekog proglasio stopostotnim invalidom, što u prijevodu znači da je on nevrijedan, onda kako možemo procjenjivati za koje su poslove te osobe sposobne? Mi bismo trebali da formiramo komisiju za procjenu sposobnosti, pa da vidimo šta ta osoba može da radi, a ne da je limitiramo. Treba da smanjimo procenat invalidnosti, samim tim što ćemo povećati procenat sposobnosti, odnosno, procjenjivanje za šta je koja osoba sposobna."

Kada su u pitanju djeca i mladi, komisija koja djeluje na nivou kantona je upravo afirmativno definisana, kao Komisija za utvrđivanje sposobnosti i određivanje podrške djeci i omladini sa posebnim potrebama, kako bi se utvrdilo šta je moguće razviti i kako  podstaći osobu da razvija preostale sposobnosti.

Konfuzan zakon
Danas jedini Zakon koji reguliše prava osoba sa invaliditetom,Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica sa djecom, među osnovnim pravima lica sa invaliditetom sadrži:
- lična invalidnina,
- dodatak za njegu i pomoć od strane drugog lica,
- ortopedski dodatak
- pomoć u troškovima liječenja i nabavci ortopedskih pomagala
- osposobljavanje za rad (profesionalna rehabilitacija, prekvalifikacija i dokvalifikacija)
- prioritetno zapošljavanje
Prema ovom zakonu, osobe sa invaliditetom su razvrstane u dvije grupe, sa 100% prva, odnosno 90% oštećenja organizma druga grupa. Kako Zakon štiti radno nesposobne osobe, zakonom data, zakonom su im i oduzeta dva od šest navedenih osnovnih prava.

Međutim, nalaz i mišljenje o nesposobnosti za rad, daju ljekarske komisije. Suada Selimović  pojašnjava:

"Značajno je istaći da su određena prava lica sa invaliditetom, do poslednjih izmjena navedenog zakona, bila jedinstveno regulisana na nivou Federacije BiH.

Kada je u pitanju humanost procjene invaliditeta, procjena stepena invalidnosti se vrši u cilju zaštite njihovih interesa, odnosno ostvarivanja zakonskih prava na određene oblike socijalne zaštite.

U općini Tuzla djeluje 18 udruženja koja se bave problemima osoba sa invaliditetom. Registrovano je oko 7500 osoba sa invaliditetom. Prema zvaničnim podacima Centra za socijalni rad, u prošloj godini je za utvrđivanje invaliditeta podnesen 7451 zahtjev, od čega je 4496 riješeno pozitivno, uz napomenu da jedan veći broj invalidnih osoba nije podnosio zahtjev.

Tifa Tučić, uz nadu predviđa najsvjetliju budućnost naših građana:
"Mijenjanje svijesti je spor proces, najveće barijere prema osoba sa invaliditetom su u glavama ljudi, takve barijere je nateže i uklanjati. S obzirom da živimo u tradicionalnom društvu, nizak nivo svijesti prema potrebama i pitanjima invalidnosti nije iznenađujući. A u proteklih deset godina u Tuzlanskom kantonu, zahvaljujući djelovanju organizacija osoba sa invaliditetom i drugih značajno je porasla svijest građanstva prevashodno prema osobama sa invaliditetom. Želim ovdje napomenuti, za razliku od većine gradova u BiH i lokalne vlasti u općini Tuzla su senzibilne prema pitanjima invalidnosti."

Kada će društvo prepoznati njihov kvalitet?

Preduzeće "HO Lotosice" Tuzla jedno je od rijetkih koje razvija socijalno poduzetništvo osoba sa invaliditetom. Preduzeće trenutno zapošljava devet osoba sa invaliditetom, ali više njih je prošlo kroz razne edukacijske kurseve i pripremljeno za razne poslove. Prvenstveno se bave proizvodnjom radnih odijela, ali i grafičkim dizajnom, izradom čestitki za sve prigode (godišnje plasiraju na tržište gotovo 14 hiljda čestitki), a uskoro će krenuti i sa proizvodnjom suvenira i namještaja. Što se tiče samog kvaliteta rada, direktorica preduzeća, Enisa Bratanović, kaže:

"Mogu da kažem da što se tiče kvaliteta rada, da se taj kvalitet apsolutno ne razlikuje. Ali, što se tiče fizičkih mogućnosti, odnosno postizanje određene norme, moramo priznati da osobe sa invaliditetom upravo zbog određenih nedostataka,  ne mogu da ispune normu, kao uslovno rečeno zdrave osobe. Međutim, kad te osobe savladaju određene radnje, kad nauče kako će raditi, kad već steknu nekakvu rutinu, onda slobodno mogu reći da one rade kao potpuno zdrave osobe."

Ovo preduzeće kvalitetom je zadovoljilo mnoge kupce, među njima i njemačko tržište, što pokazuje da osobe sa invaliditetom mogu biti dobri radnici. Cilj udruženja je borba protiv diskriminacije za ravnopravan položaj na tržištu rada.

Projekti zapošljavanja osoba sa invaliditetom 2006/2007. godina**:
- 2006. godine, ukupna vrijednost projekta je 150 000, od čega 10. 000 su sredstva službe za zapošljavanje TK, a zaposleno je 26 osoba sa posebnim potrebama.
- Drugi projekat u 2006. godini čija je vrijednost bila 276. 000 KM sredstva Federalnog zavoda za zapošljavanje i Agencije za rad i zapošljavanje, zaposleno 46 osoba
- U 2007. godini vrijednost prvog projekta je bila 322. 560 KM sredstva Federalnog ministarstva rada i socijalne politike i Federalnog zavoda za zapošljavanje, ovim projektom zaposleno je 48 osoba
- I drugi projekat u 2007. godini čija je vrijednost bila 144. 000 KM, sredstva Federalnog ministarstva rada i socijalne politike i Federalnog zavoda za zapošljavanje, planirano zapošljavanje 20 osoba.
Trenutno veliki problem ovom preduzeću predstavlja poslovni prostor, koji im diktira i proizvodnju i broj uposlenika.

"Imamo veliki broj osoba koje su ovdje završile edukaciju i zavisno od obima posla, odnosno potreba koje se ukažu za njihovim angažmanom, mi njih ponovo primamo. One rade po ugovoru na određeno vrijeme, ja se nadam da će doći bolja vremena i da ćemo  imati baš bukvalno ovdje jednu malu fabriku, gdje ćemo još osoba sa invaliditetom educirati i novih koji nisu prošli kroz edukaciju, ali i onih koji su prošli edukaciju zaposliti. Ja već imam pripremljeno, da kažem dobro educirano, pet, šest ratnih invalida koje planiramo zaposliti na CNC mašini, tu nam trebaju samo dvije prostoije za finalizaciju i za proizvodnju, za taj repro materijal."

Iz Ministarstva za rad i socijalnu politiku Tuzla poručuju:
"Mnoge nevladine organizacije treba da se ugledaju na njihov rad jer je podrška iz inostranstva sve je manja, što znači i ostale nevladine organizacije treba da se okreću samofinansiranju i iznalaženju načina kako da svojim radom sebi obezbijede određeni dio sredstava za rad udruženja. Što se tiče prostora trenutno nemamo rješenje, ali ćemo podržati iznalaženje uz podršku opštine."

* Prema podacima Humanitarne Organizacije Partner Banja Luka


**Podaci iz Ministarstva za rad i socijalnu politiku Tuzla