Kako snimiti televizijsku reportažu

Kako snimiti televizijsku reportažu

Kako snimiti televizijsku reportažu

Šta je TV reportaža? Kako se pravi? Ko su članovi tima koji je stvaraju i šta je čiji posao? Koje su osnovne vrste reportaže po temama? Ovaj tekst ima za cilj da početnika koji radi na reportaži spasi velikih problema i najčešćih grešaka.

Televizijska reportaža jedan je od najsloženijih žanrova novinarskog TV izraza. Karakterišu je tematska raznovrsnost i dubina, dramaturški i rediteljski izazovi, poseban stil snimanja i montaže. Veoma je zastupljena u programima televizijskih stanica i vrlo je popularna. Za mnoge reportere rad na reportaži predstavlja najvažniji, pa možda i najlepši iskorak u karijeri.

Ali, prosto je neverovatno koliko je malo prostora na internetu posvećeno ovom žanru. Pre nego što sam počeo da pišem ovaj tekst, hteo sam da konsultujem stručne sajtove i vidim kako su kolege i stručnjaci obradili ovu temu. Iznenadjujuće – bilo na jezicima našeg regiona, bilo na engleskom jeziku, na internetu se može naći bukvalno sve u vezi sa televizijskim novinarstvom osim onog osnovnog – na šta sve treba misliti kada vas urednik iznenada pošalje na teren da radite reportažu.

Razlog je možda i to što je TV reportaža disciplina koja se izučava na fakultetima, najčešće ceo semestar, pa se možda zbog toga veruje da je nemoguće u nekoliko hiljada karaktera sažeti njenu kompleksnost. Ali, mnogi reporteri nisu imali tu sreću da steknu specijalizovano akademsko obrazovanje i zato ovaj tekst ima za cilj da pomogne onima, a posebno reporterima početnicima, koje je urednička odluka da ih pošalju na teren i snime reportažu zatekla u redakciji nespremne. Tekst će se, dakle, pre svega zasnivati na redakcijskom iskustvu.

Na kraju ovog uvoda, da razrešimo dilemu mnogih početnika: trajanje priče ne određuje žanr. Ne postoji vremenski okvir koji neku televizijskuj priču čini reportažom. Ona može trajati i samo jedan minut. Najčešće, traže se slotovi (blok u programskoj šemi televizijske stanice) od 24 ili 52 minuta. Ređe, reportaže traju kao celovečernji igrani film.

Šta čini dobru reportažu?

Odgovor na ovo pitanje je u suštini jednostavan. Potrebne su dobra priča i dobra slika. Međutim, televizija je višedimenzionalni medij koji spaja sliku, zvuk i reči. Samo ukoliko ispunimo profesionalne norme sva tri izražajna sredstva, imaćemo rezultat koji će privući gledaoce.

Za reportažu je potrebno mnogo slike kako bi montažer i reditelj imali izbor kada materijal uđe u montažu. Računa se da je poželjan odnos snimljenog i upotrebljenog materijala 6:1, što znači da je za jedan minut reportaže potrebno snimiti šest minuta materijala. Međutim, ovaj odnos u praksi često ne prelazi 3:1, ili čak 2:1. Kod ozbiljnih profesionalaca ide čak i do 10:1, što je standard kojim se vode reditelji igranih filmova.

Osnovno pitanje i u ovoj novinarskoj disciplini je: “Šta je priča“? Reportaže mogu biti aktuelne – informativne, političke, privredne, kulturne i sportske, istorijske, putopisne, obrazovne - ili jednostavno mogu biti portreti ljudi. Suštinski, u praksi ih možemo podeliti na one koje se bave nekom ličnošću, događajem ili mestom. Od toga kojom se od ove tri mogućnosti bavimo u mnogome će zavisiti i način na koji će se program snimati.

Na primer, ukoliko radimo reportažu o radnicima na železnici, sasvim je logično da će ekipa najviše vremena provesti sa njima dok obavljaju svoje poslove. Opet, ako se bavimo portretom poznatog pisca ili glumca, priču ćemo graditi oko intervjua koji ćemo sa njim napraviti. Ukoliko snimamo reportažu o nekom mestu, selu, planini ili gradu, pejzaži će možda biti dominantni, ali ćemo imati i dodatni zadatak da intervjuišemo što više osoba koje su na neki način vezane za to mesto.

Mogućnosti izraza u reportaži su bezbrojne i praktično ih ograničava samo mašta autora. Postoje hiljade načina na koje se može snimiti priča o poznatoj osobi ili događaju. Ali jedno pravilo se ne sme zaboraviti – ono o čemu govorimo moramo imati snimljeno!

Ko učestvuje u pravljenju reportaže?

Ekipa koju bi bilo dobro imati za rad na reportaži relativno je brojna i uključuje ljude više profila i specijalnosti. U praksi, međutim, najčešće će se desiti da imate samo snimatelja, eventualno i asistenta snimatelja, odnosno tonca, i na vama će biti sav posao organizacije i snimanja. To je posledica činjenice da je snimanje reportaža, naročito ako uključuje putovanja, vrlo skupo, i većina televizija će nastojati da smanji troškove.

Idealan tim za snimanje reportaža izgledao bi ovako:

• Reporter ili autor – reportažu sprovodi u delo, prolazeći kroz čitav proces od ideje do završne montaže. Osim što će sa ostalim članovima ekipe podeliti svoje ideje oko realizacije snimanja, njegov ili njen zadatak je da istraži priču, pronađe odgovarajuće sagovornike, piše OFF-ove (tekst koji će se čitati). Pošto reportažu, između ostalog, karakteriše i snažan autorski pečat, očekuje se da reporter gledaocima prenese sopstvene impresije o priči na kojoj radi.

• Snimatelj – od čijeg umeća zavisi kvalitet slike koju ćete dobiti. Reporter i snimatelj moraju blisko da sarađuju jer od njihovog međusobnog razumevanja zavisi da li će početna ideja biti realizovana kako je zamišljeno.

• Asistent snimatelja ili tonac – asistira snimatelju u svemu i istovremeno je zadužen za kvalitet tona, podešavanje tonskih uređaja na kameri i instalaciju i držanje mikrofona. Zadužen je i da „nosi teško“, na primer, stativ kamere ili torbu sa dodatnom opremom.

• Reditelj – u bliskoj saradnji sa reporterom i snimateljem vodi računa o slici i dramaturgiji priče. Predlaže šta snimati i kako, sklapa sekvence u celinu i predlaže načine dramatizacije priče.

• Producent ili organizator – „katica za sve“. Vodi računa o trošenju novca iz budžeta projekta, organizuje prevoz i prenoćište, održava komunikaciju između članova tima, zakazuje snimanja i rezerviše snimateljske ekipe, vodi računa o satnicama, u kontaktu je sa sagovornicima, učestvuje u istraživanju priče, obezbeđuje sve što je ostalim članovima tima potrebno... Ova, u svakom slučaju neophodna osoba (koju TV ekipe na ovakvom zadatku najčešće nemaju u timu zbog štednje), zapravo najviše pomaže autoru, jer ukoliko televizija nije u stanju da obezbedi producenta, sav nabrojani posao pada na pleća reportera. Reporter, opterećen svim organizacionim problemima, po pravilu završava tako da se više bavi potragom za prenoćištem ili zagubljenim računom nego samom pričom. Zato se uloga producenta ili organizatora ne treba podceniti.

• Montažer – priključuje se ekipi po završetku snimanja i sa autorom i rediteljem montira reportažu.

• Muzički urednik – ima zadatak da pronađe odgovarajuće zvuke i muziku za podlogu slike, kao i da „sredi“ ton, odnosno, obezbedi da ton reportaže bude u okvirima profesionalnih standarda, da ništa ne bude preglasno ili pretiho, da izbaci šumove i slično.

Bez obzira na to koga vam i koliko ljudi televizija da za rad na reportaži, obavezno tim ljudima posvetite pažnju pre odlaska na snimanje i ispričajte im šta je vaša ideja. Jedino će tako svi članovi ekipe znati tačno šta želite. Konsultujte se sa njima. Niko od vas ne očekuje da budete najpametniji na svetu. Ko zna, možda kroz takve razgovore shvatite da je vaš početni koncept bio potpuno pogrešan.

Rad na priči

Ono što reportažu odvaja od vesti je uloga autora u prenošenju emocija. Dok je zadatak autora vesti pre svega da novinarski objektivno prenese informacije i zaštiti ih od subjektivnosti, svoje ili svojih sagovornika, od autora reportaže očekuje se ipak nešto drugačiji pristup. Od njega se traži da bude i emotivan, odnosno da prenese na gledaoce svoje emocije. Reportaža koja ne nosi nikakve emocije je neuspela i zato se od autora očekuje da ostavi snažan lični pečat i prenese ili sugeriše sopstvene emocije o nekome ili nečemu, jednovremeno se držeći tačnih i proverenih činjenica.

Emocije: Uzmimo za primer jednu od tema najgledajnijih vesti – ratni sukob. Snimanje posledica rata na jednoj od strana u sukobu (jer je reporter retko u prilici da se nađe na obe u kratkom vremenskom periodu) u standardnim vestima mora biti odmereno i izbalansirano. Slike gladne dece pokraj tela mrtvih roditelja izazvale bi utisak da samo ta strana pati. TV stanice izbegavaju ovakve prizore i zbog etičkih standarda i zamagljivanja činjenica koje treba što jasnije da prenesu pred talasom emocija.

Novinar koji ima zadatak da napravi reportažu sa istog mesta ne mora neophodno da koristi najstrašnije snimke koji se mogu napraviti, ali je njegov posao upravo da prenese atmosferu, odnosno emocije koje budi situacija na licu mesta kako bi dopunio vesti i „dao im dubinu“. To u osnovi znači da njegova redakcija shvata da život ne čine samo činjenice o tome koliko je ljudi poginulo, koji su objekti pogođeni, već i ljudi sa svojim dramama, emocijama, nesrećama...

Reportaža će, dakle, namerno preneti te emocije (strah, očaj, nadu i sl), ali će istovremeno paziti na činjenice. Na primer, ako je na jednoj strani sukoba poginulo šestoro vojnih lica za mesec dana, a na drugoj šest hiljada civila, ne možete praviti tužnu priču o porodicama šest poginulih vojnika bez mnogo tužnije priče o šest hiljada civila. Odnosno, nećete ignorisati šest vojnih žrtava, ali nećete ni izazvati utisak da samo ta strana pati, ili da pati podjednako.

Ovo naravno ne znači da je potrebno pisati lirske pasaže, biti patetičan ili na drugi način prenaglašeno emotivan. Tako se samo ispada smešan. Naprotiv, umerenost je put ka uspešnoj reportaži.

Takođe, etički standardi u TV novinarstvu podjednako važe za reportažu kao i za bilo koju drugu formu TV priče.

Fokus: Druga veoma bitna stvar je naći fokus priče. To može biti nešto ili neko ko će biti tačka oko koje će se priča pokrenuti. Fokus bitno olakšava, a često i diktira dramaturšku koncepciju ili zaplet. Bez njega će priča lako ispasti ravna, dosadna ili haotična.

Na primer, ako je zadatak snimiti život čobana na nekoj planini, najlakše je da ekipa provede tri dana na svežem vazduhu, snima pastire sa stadima, a reporter sa njima popriča o tome da li je zimi hladno, da li je pešačenje teško, da li ih pas sluša, a vukovi jedu ovce.

Sa malo truda, međutim, ekipa će se dovesti u situaciju da prisustvuje zanimljivom, autentičnom događaju oko kojeg se može izgraditi priča. Tako se može desiti da neka ovca zaluta, ili se čobani među sobom oko nečega posvađaju. Ukoliko iskoristite taj momenat, u tim karakterističnim scenama pronaći ćete tačku oko koje ćete kasnije moći da gradite ostatak priče. Potražiti u snimljenom materijalu slike i reči koje vode ka toj svađi i dramatizovati ih kao zaplet, na primer. Ako nakon toga prikažete i svađu koja otkriva mnogo o pastirima i njihovoj životnoj situaciji, ispričali ste o njima veoma mnogo za malo vremena, na efektan način. Dakle, neophodno je pronaći momenat koji će ljudi zapamtiti, prepoznatljiv detalj koji u svega nekoliko trenutaka sažima suštinu pastirskog posla.

Ako radite nečiji portret, pronađite prelomne tačke u njegovom ili njenom životu i njih iskoristite za fokus priče kao bitne momente za zaplet. To može biti lični sukob sa nekim poznatim savremenikom, nekim ko je u životu te osobe ostavio poseban trag, emotivna veza (potpisniku ovih redova najljigaviji metod koji se koristi samo u krajnjoj nuždi), ili uloga osobe u nekom prelomnom trenutku za zemlju u kojoj živi. Akcenat na takvim momentima priči će dati dinamiku, ali treba voditi računa da se slučajno ne dogodi da istaknete događaj koji u životu sagovornika zapravo i nije bio toliko važan. Proverite i da li se datumi uklapaju u istoriografiju. Ljudsko sećanje često je nepouzdano.

Detalji: Treća, ali svakako ne i najmanje važna stvar – u reportaži slobodno insistirajte na detaljima. Krupni kadar ruku radnika dok ih pere, detalj na kući u gradu o kom snimate priču, ili lice obožavatelja muzičkog benda među hiljadama posetilaca na koncertu, izuzetno su snažna izražajna sredstva. Vodite, međutim, računa da detalji budu reprezentativni za realno stanje stvari. Ako se svi na koncertu dosađuju, a troje pijanih vrište i skaču, to jeste najdinamičniji, ali nije reprezentativan detalj koji u masi možete zabeležiti.

Drugi ugao: Korišćenje takozvanog „drugog ugla“ takođe ume da bude veoma korisno. Na primer, ako radite reportažu o fudbalskom klubu, pronađite njihove najveće rivale i pitajte ih šta misle o klubu koji je tema vaše priče. Zamislite, zatim, da radite priču o prosjacima. Zaustavite ljude koji pored njih proilaze i pitajte ih zašto im ne daju novac. Sa svega nekoliko dobrih odgovora u anketi izazvaćete kod gledalaca delić osećaja prosjaka kojeg neko gleda sa prezrenjem ili tera uz psovke i druge grubosti.

Najčešće greške

Previše teksta: Ne opterećujte reportažu nepotrebnim tekstom. U tu zamku se lako upada, a iz nje teško izlazi. Naime, mnogi reporteri insistiraju na predugim off-ovima, vole da se ističu u toj disciplini, ali to je posledica nepoznavanja televizije i nerazumevanja činjenice da je slika ono što se pamti.

Nedostatak ambijentalnog zvuka: U mnogim TV reportažama primetićete da je priča nekako „nabijena“, „gusta“ i nećete biti sasvim sigurni zašto je to tako. Odgovor je u tome da su off-ovi nalepljeni na izjave bez ikakvog predaha i da emisija „ne diše“. U čemu je problem i šta fali? Fale ambijentalni odnosno IT („interni ton“) tonovi. To je onaj zvuk koji se hvata kao atmosfera, neke zalutale rečenice ljudi koje snimate, zrikavci po vrućini, ili šum vetra. IT ton je jedno od najmoćnijih izražajnih sredstava, čiji se efekat teško da rečima opisati. Naime, snimajući atmosferu dodajete sasvim novu dimenziju koja na gledaoca deluje stimulativno. Takav ton gledaocu omogućava da se identifikuje sa pričom i  kao da ga prenosi na mesto snimanja. Dakle, što više IT tona i što manje teksta - to je put ka dobroj reportaži.

Neadekvatna muzika: Muzika je takođe važno izražajno sredstvo, ali se u praksi često nepažljivo koristi. Muzička podloga je još jedno sredstvo za dočaravanje atmosfere, ali se cela priča da pokvariti njenom pogrešnom upotrebom.

Osnovni recept je jednostavan – u dramatičnim scenama mnogo basova, u setnim scenama melanholija, a u vedrim scenama razigrani i visoki tonovi. Međutim, treba dobro paziti na kontekst. Tako je u emisiji o nekom velegradu sasvim nelogično pustiti sporu muziku tamo gde se nastoji pokazati njegova veličina i užurbanost. A ukoliko je u pitanju putopisna reportaža, treba se konsultovati sa nekim ko zna koja muzika potiče iz kraja o kom pravite reportažu. U tom slučaju i muzika postaje faktografija kao i podaci koji se iznose u tekstu.

Robovanje formama: Ne treba biti opterećen formom. Na primer, ne moraju sve izjave da budu snimane kao za vesti, takozvane talking heads odnosno torzo u kadru. Izjava se može uzeti i dok neko radi, hoda, nešto pokazuje, objašnjava. Takođe, ne moraju sve izjave biti u obliku rečenica. Izjava u nekim situacijama može biti i gromoglasan smeh ili uzdah.

Propušteni događaji: Na kraju, što više vremena treba iskoristiti za snimanje jer slike nikada nije previše. Opasnost tokom snimanja reportaža leži i u tome što ekipe često znaju da se opuste i prepuste mestu u kojem su skraćujući svoje „radno vreme“ na terenu. Ako je, opet, ekipa negde gde je izazova previše, često se desi da se kamera prerano odloži u uverenju da je posao obavljen i da je dobrog materijala već dovoljno snimljeno. Kameru uvek i svuda treba nositi sa kasetom u njoj, čak i kada ekipa ide na ručak, jer će se često desiti da ekipa zažali što u nekom trenutku nije imala kameru sa sobom.

Još par reči početnicima

Istina je da će početnik sebi učiniti veliku uslugu ako shvati koliko malo zna i koliko je važno iskustvo koje on nema. Istina je i da će bez samopouzdanja praviti nizove grešaka koje će ga na kraju možda paralisati. Prepoznajete paradoks? Teško je jednovremeno biti svestan svog neznanja i pun samopouzdanja. Pokušajte, zbog toga, da se uzdate u to da ćete biti dobar profesionalac ako budete mnogo učili.

Za početak, ako vas pošalju da se na terenu pozabavite jednom od najdelikatnijih formi TV novinarstva i ponesete odgovornost za čitavu ekipu i njen budžet, pomozite sebi tako što ćete potražiti tuđa znanja i iskustva. Ovaj tekst je jedan (ne i jedini) način da pokušate da izbegnete velike greške. Pokušajte da ga iskoristite jer, iako rane greške imaju mnogo manji uticaj na novinarsku karijeru nego što se to ambicioznim i usplahirenim početnicima čini, imaju mnogo veći uticaj na njihovu sliku o sopstvenim profesionalnim sposobnostima nego što je to većina novinara i svesna.