SP u medijima, kratki historijat

SP u medijima, kratki historijat

SP u medijima, kratki historijat

Svjetska prvenstva u fudbalu pratim od 1966 godine. Imao sam 11 godina i mislim da sam vidio sve utakmice koje je iz Engleske prenosila JRT (Jugoslovenska radio televizija). Bio je juli (11.07. – 30.07. 1966.) i ovaj VIII Kup Žila Rimea kako se u to vrijeme zvalo Svjetsko prvenstvo u fudbalu bilo je i prvo koje je direktno prenosila televizija.

O ranijim prvenstvima smo znali samo kroz priče iz kojih sam shvatao da su na svjetskom prvenstvu čuda sasvim normalna a da pojedini igrači posjeduju natprirodne osobine. Do tada smo slušali radio prenose i moj odnos prema fudbalu uglavnom je nastao na zamišljanju onoga što su mi saopštavali radio reporteri. Dodajte dječiju maštu i shvatićete zašto sam mislio da pojedini igrači povremeno lete a neke šuteve prati dim jer su ispaljivani iz nogu – dinamita.

Jedna od mitskih storija iz mog ranog djetinjstva jeste priča o Peri Radakoviću članu jugoslovenske fudbalske reprezentacije sa prethodnog prvenstva u Čileu (1962. Jugoslavija je zauzela četvrto mjesto). On je dao jedini gol nekoliko minuta prije kraja meča u kojem je Jugoslavija pobijedila Njemačku sa 1:0. Radaković je tokom meča bio povrijeđen (ali je „stisnuo zube“ kako su javljali reporteri) i sa čalmom na glavi nastavio meč i onda u 85 minuti „pocijepao mrežu“ što je jedan radio reporter opisao kao“ gol koji ne bi odbranio nijedan golman na svijetu“ i nakon kojeg je „čileanska publika pljeskala čitav minut“. Tu su priču naše novine godinama ponavljale pa sam u sebi stvorio sliku koju je danas teško i prepričati. Decenijama kasnije negdje sam na TV vidio taj pogodak. Šta reći? Ima stvari koje najbolje žive u sjećanjima.

No, vratimo se u 1966. Ja sam se bukvalno tresao na pomisao da ću na televiziji vidjeti Brazilce i Pelea jer sam o njima već stekao čvrsto uvjerenje da se ne radi o ljudima sa ove planete. Priče o njihovim pobjedama na dva ranija Svjetska prvenstva već su se pretopile u legende. Na prvenstvu 1966. učestvovalo je 16 reprezentacija (10. Ervropa, 4. Južna Amerika, 1. Azija i 1. Srednja Amerika) i odmah nakon završetka grupne faze ulazilo se u fazu četvrtfinala. Utakmice u grupama su igrane u isto vrijeme tako da je TV mogla prenositi samo jednu utakmicu. Sve četiri utakmice četvrtfinala su takodje igrane u isto vrijeme što će reći da su gledaoci mogli vidjeti direktno samo jedan od mečeva. Tek od polufinala utakmice su planirane različitim danima.

SP prenosi bez uvoda i reklama

Kako tada tako i narednih 20-tak godina televizija je uglavnom prenosila utakmice. Nije postojao nikakav uvodni program niti gosti. Bio je samo direktan prenos i komentator. Kad bi se završio fudbal nastavljao bi se redovan program. Nakon prve utakmice Engleska : Urugvaj (0:0) bez pauze prikazana je Nušićeva drama „Gospodja ministarka“ u trajanju od dva sata. Reklame su bile rijetke, nikad nisu emitovane u toku utakmica. Zvale su se ekonomsko- propadandni program pa će vam i danas neko od starijih za marketing prostor reći – evo EPP-a.

U to vrijeme naš televizijski program je najčešće počinjao oko 6 popodne i završavao se oko 11 sati. U utorak 11. jula 1966. počeo je u 19,10 najavom programa i vijestima. Zatim prenos utakmice Bugarska : Brazil /Evrovizija). U pauzi tekme EPP a nakon utakmice u 21,10 Vijesti i odjava programa.

U medijskom smislu znali su se zadaci. Radio je opisivao, televizija pokazivala a novine objašnjavale. I tu nije bilo miješanje u tuđe poslove. Sve negdje do 90-tih gledanje Svjetskog prvenstva u fudbalu izgledalo je otprilike ovako. Popodne i naveče utakmice na TV a sutra ujutro sa cijelim naramkom novina u baštu kafane na proučavanje, analizu i zajedničko komentarisanje. Televizija se ograničavala samo na prostor 90 minuta igre a sve ostalo bilo je prepušteno novinama. Osim dnevnih najčitanije su bile specijalizirane (SN, Sport, Tempo). Fudbal je bio samo na sportskim stranama i trebalo je pravo čudo da se takva vijest pojavi na naslovnoj stranici dnevnih novina Prva strana novina uvijek je bila rezervisana za domaću politiku, druga za Tita te uspjeh ljevice u svijetu odnosno probleme u kapitalističkim društvima. Prvi put, koliko se sjećam, fudbalska vijest stigla je na naslovnu stranu juna 1968. kada je Jugoslavija pobijedila Englesku (svjetskog prvaka) i ušla u finale Kupa nacija kako se tada zvalo Evropsko prvenstvo. Na naslovnu stranu stigao je fudbal ali je zato sa istog mjesta izostala vijest da su u to vrijeme trajali studentski protesti (Studentska gibanja 1968) koji su, kasnije se ispostavilo, dramatično uticali na naše živote. Sljedeći put naslovna strana sa fudbalom desila se na početku Svjetskog prvenstva u Njemačkoj, 1974 godine. Jugoslavija je igrala uvodnu utakmicu sa Brazilom i to je otvorilo lokalne naslovnice. Tada je neriješen rezultat (0:0) fudbalerima čestitao sam predsjednik Tito a oni mu vratili telegram obećanjem da će „dostojno reprezentovati boje naše socijalističke samoupravne zajednice na najvećoj sceni svjetskog fudbala“.

Basnoslovne nagrade od hiljadu funti

Svjetsko prvenstvo u Engleskoj 1966 godine interesantno je i po tome što je po prvi put jedan fudbalski meč (finale, Engleska: Njemačka 4:2) emitovan posredstvom satelita („Early Bird“) i za sve kontinente. Računalo se da je oko pola milijarde ljudi u svijetu gledalo ovaj meč.

Kako su pisale novine za pobjedu su fudbalerima bile predviđene basnoslovne nagrade. Svakom engleskom fudbaleru u slučaju pobjede bilo je obećano 1000 funti sterlinga (tadašnjih 2000 dolara). Portugalcima 4000 dolara a najviše igračima Urugvaja, čak 10.000 dolara. Jedino je njemački savez objavio da njihovi fudbaleri neće dobiti ništa veće premije  nego za običan susret u domaćoj ligi a to je 250 maraka ili 82 dolara u šta niko nije vjerovao. I bili su u pravu.

Tako je počela moderna fudbalska era.

Kostur sa 16 timova i 4 grupe zadržan je do 1982. (Španija) kada je uveden sistem sa 24 tima u 6 grupa. Sadašnji sistem sa 32 kluba i 8 grupa uveden je 1998. (Prvenstvo u Francuskoj). Već od 70-tih satnica utakmica je pravljena kako bi se najveći broj njih mogao vidjeti na TV ekranima. Jugoslovenska televizija uvela je II program početkom 70-tih i prikazivala je 80% utakmica svjetskog prvenstva. Krenule su, doduše skromno, prve specijalizirane TV emisije sa gostima. Print je odgovarao sa dodacima dnevnih novina u kojima je bio „najsveobuhvatniji“ pregled svega što nas očekuje u narednih mjesec dana.

"Brand" koji je promijenio sve

Svjetsko prvenstvo postajalo je, a da to nismo ni znali, „brand“. On se neosjetno uvlačio u naše živote i uveliko diktirao naš kalendar, planove. Ja sam prvi put 1990. u Italiji na stadionu gledao jednu utakmicu (Verona, Jugoslavija : Španija 2:1) ne znajući da je to posljednja pobjeda jugoslovenskog tima na Svjetskim prvenstvima. Kasnije ću ići na Evropska i Svjetska prvenstva ali uvijek kao turista i nikad kao navijač.

Fudbal uopšte a Svjetsko prvenstvo posebno - danas su jedan od najvećih biznisa. Svi profitiraju. Od najmanje kafane u kvartu do Fife. Ja se tačno sjećam datuma kada se posljednji put mogla regularno nabaviti karta za finale Lige prvaka. 25. maja 2005. kada su igrali Liverpool i Milan. To je posljednji put da si mogao doći u Istanbul nabaviti kartu za pristojnu cijenu i bez velikih problema ući na stadion. Već naredne godine to je bilo nemoguće ako nisi bio povlašteni navijač jednog od finalista ili u predsjedništvu fudbalskog saveza svoje zemlje.

Za Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj (2006.) karte sam dobio na lutriji. Ovogodišnje svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi pratio sam kući na TV ili u „Burencetu“, kafani u mom sarajevskom kvartu. Nakon prenosa prelazim na Internet i po stoti put pogledam golove, prve izjave, komentare. Ako sam pri šutu i ja dodam svoj. Sutradan kupim novine ali prelazim preko sportskih strana bez zadržavanja jer mi nemaju ništa novo kazati.
Kad sam kod kuće u program se uključujem, tačno u trenutak početka utakmice. Želim izbjeći reklame koje su postale važnije od prenosa. Podsjećam na televiziju iz 60-tih godina koja se uključivala tek u početak utakmice a u 90 minuti gasila signal kako bi nastavila po planiranoj programskoj šemi koja je predviđala dvije jednočinke Ežena Joneska.