Novinarka Jutarnjeg lista Tanja Rudež predstavila je priručnik „Kako pratiti znanost u medijima“ koji je nastao u sklopu projekta koji je finansiralo Društvo za zaštitu novinarskih autorskih prava (DZNAP), javlja Hrvatsko novinarsko društvo (HND). 

 

Kako novinari mogu pronaći zaista stručne izvore? Kako bi trebali provjeriti svoje izvore i uvjeriti se da imaju odgovarajuće znanje? Koji je najbolji način za predstavljanje suprotnih stajališta? – neka su od pitanja na koja odgovara priručnik.

 

Posljednjih godina u hrvatskim medijima sve je izraženija potreba za praćenjem tema u čijoj je osnovi nauka, a kako navodi autorica, pandemija Covid-19, potresi i ubrzavanje klimatskih promjena samo su neke od tema koje su se nametnule, te još jednom pokazale kako je u redakcijama važno imati naučne novinare. Budući da većina hrvatskih medija nema ili ne može zaposliti isključivo naučne novinare, Rudež je odlučila napisati priručnik da bi kolegama pomogla u praćenju određene naučne teme ili intervjuisanja naučnika.

 

Dodaje da se naučni novinari suočavaju sa sve većom potrebom za prenošenjem činjenično tačnih informacija različitim tehnikama pripovijedanja kako bi dotakli i racionalnu i emocionalnu stranu svoje publike. Također, informaciju moraju prenijeti na način koji laička publika može razumjeti, pojednostavljujući složene ideje i naučni žargon bez gubitka tačnosti. Kako uspjeti u tome, autorica priručnika pojašnjava kroz lično iskustvo, iskustva kolega naučnih novinara, ali i savjete globalno priznatih naučnika.

 

„I novinari i znanstvenici pišu članke, pri čemu novinarski članak počinje najvažnijom informacijom, a kod znanstvenog je obrnuto. Stoga možete ići ravno na zadnji odjeljak da vidite o čemu se radi u znanstvenom radu. Ako imate vremena, pročitajte rad više puta jer ćete sa svakim novim čitanjem produbiti svoje razumijevanje. ‘Proguglajte’ i provjerite jesu li druge studije objavljene na ovu temu i jesu li autori ikada iznijeli kontroverzne ili neopravdane tvrdnje novinarima“, jedan je od isječaka iz savjeta Tanje Rudež za kolege koje se bave naučnim novinarstvom.

 

Ona u priručniku pojašnjava i zašto se u naučnom novinarstvu ponekad odstupa od „svetog pravila“ da treba imati obje strane priče. Dobre naučne priče, kaže, ne donose obje strane rasprave kada je samo jedna tačna: ne uključuju kreacioniste u priči o evoluciji, klimatske skeptike u priči o klimatskim promjenama ili aktiviste antivakserskog pokreta u priči o cjepivima.

 

Ističe kako je pandemija uveliko uticala na način publiciranja rezultata istraživanja: umjesto da prođu uobičajeni proces naučne i anonimne recenzije (peer review), koji u vodećim časopisima može potrajati i godinu ili dvije, pa onda budu dostupne javnosti, naučne studije najprije su, kao tzv. preprinti, objavljivane u repozitorijima ili poslužiteljima koji su uglavnom bili dostupni svima. Onda su te studije stizale u medije koji su ih tumačili na različite načine, a i sami naučnici često su o rezultatima istraživanjima raspravljali na društvenim mrežama. Sve to je uticalo na stvaranje javnog mnijenja pa čak i na bujanje teorija zavjera.

 

Ovakve su teme, piše li se o njima nestručno, pravi rasadnik dezinformacije.

 

Društvo za zaštitu novinarskih autorskih prava (DZNAP) je priručnik finansiralo u cilju promicanja odgovornog autorstva, a cijeli priručnik dostupan je na stranici DZNAP-a i možete ga pronaći na ovom linku. 

 

Izvor: HND