Prije nekoliko godina sam išao kod žene koja gleda u kašike. Htio sam da lično istražim tu seansu, da vidim ima li tu ustvari ikakve mistike ili nam je to sve od tranzicije.

Dok sam čekao da se kašike okrenu kašikarin telefon nikad nije prestao zvoniti. Zvao je narod sa svih strana, kao što sam i ja prethodno zvao, da zakaže termin za seansu. Osjetila je kašikara – intuicija je valjda u opisu njenog posla - da razmišljam o finansijskim potencijalima njenog biznisa pa me preduhitrila sa pitanjem čime se ja bavim. Rekoh da sam reditelj, na šta ona podiže djelic peškira kojim su bile pokrivene kašike, i zagleda se u dubinu budućnosti. Imaćeš neki projekat, reče ona, pri tome ne precizirajući da li se radi o dokumentarnom ili igranom, ili možda građevinskom projektu. U tom periodu sam pisao o ženi koja gleda u kašike pa sam zbog tog i otišao da se lično uvjerim, prvo, da li ona stvarno postoji, i drugo, da na svojoj koži okusim magiju. Upitah je koliko to sve košta, da mi se kojim slučajem ne zanebesa od cijene te istraživačke avanture. Kašikara odmahnu glavom i reče da se Alahova dova ne može platiti. Da li je dvadeset maraka dovoljno, rekoh, bez namjere da uvrijedim svevišnjeg. Ona klimnu glavom, jest. Alahmanet. Valjda dova, razmišljao sam poslije, ne može na cjenovnik jer bi tada morala ili makar trebala i u poreznu. Ali, to su bile samo špekulacije dok je kašikarin biznis-plan izgledao mnogo izvjesnije, nije pokazivao rizične simptome stagnacije, ni kratkoročno ni dugoročno.

Pitanje je da li je ovakvih mešetara i prije bilo u ovolikom broju, ili su nam, zbog medijske prenatrpanosti i inflacije informacija, sad toliko pred očima da nam se čini da ih je više nego ikad.

Ima tu neke mistike, pa makar ona bila samo u činjenici da ljudi iz nekog mističnog razloga vjeruju da im takve i takvi mogu pomoći. Nije to od juče, zapisi su se pisali, bacao se grah, olova salijevala, sihre podmetale, skoro pa oduvijek. Pitanje je da li je ovakvih mešetara i prije bilo u ovolikom broju, ili su nam, zbog medijske prenatrpanosti i inflacije informacija, sad toliko pred očima da nam se čini da ih je više nego ikad. A ima ih raznih i bizarnih. Jedan od proroka koji su trenutno in je Mile Tarot, čiji glas obično pojačam kada se oglasi na frekvenciji Radio Sarajeva. Tragikomedija je to, nekad više tragedija, a nekad opet više naginje na komediju. Pita ga žena, čuo sam lično, za koga će joj se kćerka udati, kaže Mile, uzmite šlag u spreju, i namažite ekran televizora, i onda... kada se šlag povuče ili spadne, ostaće lik budućeg zeta. Po Tarotu «samo sme da se sluša samo narodna i rok muzika», jedna je od čuvenijih Miletovih krilatica koja je već postala kult.

Pored Mileta tu je i cijela lepeza egzotično obučenih gatara, vidovita ova, vidovita ona, po novinama i opskurnim TV-kanalima. Sve u svemu, izgleda da budućnost nije nikad više bila in.

Tragikomedija je to, nekad više tragedija, a nekad opet više naginje na komediju. Pita ga žena, čuo sam lično, za koga će joj se kćerka udati, kaže Mile, uzmite šlag u spreju, i namažite ekran televizora, i onda... kada se šlag povuče ili spadne, ostaće lik budućeg zeta.

A možda nam je sve to ustvari od sadašnjosti, od tranzicije. Sama se riječ tranzicija već podobro ofucala i izlizala, valjda od prevelike upotrebe, da je prije vremena počela zvučati kao sumnjivi antikvitet, slična jeftinim išmirglanim zidovima po ovovremenskim restoranima koji bi kao trebali ličiti na starinu, Toskanu, nešto što je starije nego što zapravo jeste. Zaista možda i nema nikakve mistike u tome da ljudi strahuju od toga šta nosi budućnost jer je sadašnjost do te mjere sumnjiva i stresna, jer mi zapravo živimo u vakumu u kojem je jedan sistem otišao a drugi još nije došao. Pri tome kao da nismo sigurni da li želimo da taj neki novi sistem uopšte i dođe, iako dobro znamo da je stari umro, rahmet mu duši. Nije ni čudo onda što tako zbunjeni, te pameti, idemo se raspitivati za hodžu negdje u Lašvanskoj dolini koji, kažu, skida sihre ali i podsihre.

A kako je bilo prije? Bez obzira što je to jedna subjektivna slika, jer zbog poznatog fenomena selektivnog pamćenja i sjećanja ono prije često izgleda bolje u poređenju sa ovim sada, bez obzira na te pristrasnosti, čini se ipak da smo manje strepili od budućnosti. Vjerovatno zbog toga je bilo i manje jeftinih proroka. A to od čega sada cvikamo, to što još uvijek nije dokraja zaživilo, ta tržišna ekonomija, već sada pokazuje znake opasne vitalnosti. Jasno je da se broj proroka povećao zbog potražnje na tržištu. Koga je uopšte briga što je to ustvari tržište naših vlastitih života i besanice.