Tužbe i presude za discipliniranje i(li) ohrabrivanje novinara

Tužbe i presude za discipliniranje i(li) ohrabrivanje novinara

Većina novih demokratija i u ovom regionu, uz časne izuzetke, odbija
dekriminalizaciju klevete. Vlastima su očito draže represivne mjere
nad medijima nego naknada štete onome ko je zaista oštećen.

Željko Bodrožić nije prvi a vjerovatno ni posljednji novinar na prostorima bivše Jugoslavije koji je sudski kažnjen zbog navodne klevete i uvrede počinjene u jednom mediju, ali je svakako jedini kojem je država, mimo novog sudskog postupka, tu kaznu poništila i još mu nadoknadila pričinjenu štetu.

Slučaj ovog novinara i urednika «Kikindskih novina» tuženog za klevetu i uvredu vukao se po sudovima u Srbiji nekoliko godina, kao i nebrojen broj sličnih u zemljama bivše Jugoslavije. Ali jedinstvenim ga nije učinio toliko velik protok vremena, ni istovjetno stanovište domaćih sudova u Srbiji koji su se njime bavili i svi do jednog, od prvostepenog do višeg suda, donijeli osuđujuću presudu.

Posebnim ga, naime, čini upornost osuđenog Željka Bodrožića, koji nije pristajao na takvu presudu, prema sopstvenoj izjavi, «ni po cijenu da završi i u zatvoru»1, kao i intervencija Komiteta UN za ljudska prava koji mu je pružio snažnu podršku i obavezao Srbiju da mu nadoknadi štetu, što je ona, nakon oklijevanja koje je trajalo pune tri godine, ipak učinila.

Štetu i kazne ovdje na Balkanu u pravilu plaćaju novinari, osim, kao u ovom primjeru, kad slučaj dobije međunarodne dimenzije.

Zakonski i sudski apsurdi

Šta je to «skrivio» Željko Bodrožić? On je, prema listu «Dnevnik»2, u «Kikindskim novinama» 2001. godine objavio komentar u kojem je oštricu pera usmjerio ka tada visokom funkcioneru SPS (Socijalistička partija Srbije, prim. aut.) i direktoru preduzeća «Toza Marković» u Kikindi Dmitru Šegrtu. Ključna za sud je bila ova rečenica:
«Pošto je spiskao 'Tozine' milione na kampanju SPS i JUL-a (Jugoslovenska udružena levica, prim. aut.) i druge partijske igrarije... uvidevši da 'nema više trtemrte' odlučio je da 'pokaže srednji prst' i svojoj partiji i postane 'veliki pobornik' reformi koje sprovodi vlada druga... ops:gospodina kancelara Đinđića...».

U krivičnim zakonima u većini zakonodavstava evropskih zemalja i danas postoji mogućnost suđenja za klevetu, ali već dvije decenije ni u jednoj članici Evropske unije (osim u Poljskoj, Rumuniji i u Mađarskoj prije ulaska u EU) nije zabilježen takav slučaj.

 


Dakle, u svom je komentaru napisao da je taj politički funkcioner i direktor (D.Š.) «spiskao milione» i promijenio partijske boje i, kako se to u narodu jednostavno kaže, postao – prelivoda.

Sudeći po sudovima koji su nakon toga odlučivali o tužbi za klevetu, novinar Ž.B. je oklevetao tužitelja D.Š. za političko kameleonstvo («spiskani milioni» izgleda nisu igrali neku značajniju ulogu u «težini grijeha») i kažnjen je novčanom kaznom od 10.000 dinara (1 euro – 76,7 dinara na dan pisanja teksta).

Pošto je presuda postala pravosnažna, novinar je podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je, prema pisanju «Politike»,3 odbilo Tužilaštvo (nije jasno zašto Tužilaštvo!), pa se on, nakon što su iscrpljeni svi pravni lijekovi u zemlji, 2003. godine obratio Komitetu UN za ljudska prava. Komitet je dvije godine kasnije donio odluku da država Srbija treba da mu isplati obeštećenje za štetu koju je pretrpio zbog krivičnog postupka u kome je oglašen krivim.

Da nije političko-sudskih i zakonskih dimenzija koje ga prate, ovaj slučaj kao iznimka («jedna lasta ne čini proljeće») možda i ne bi zasluživao naročitu pažnju. Ali, na njemu se najbolje mogu vidjeti svi apsurdi zakonskog i pravosudnog tretmana klevete i uvrede do prije nekoliko godina - kako u Srbiji, tako i u njenom susjedstvu. Oni su u međuvremenu – pod međunarodnim uticajem i pritiskom - djelimično napušteni. Bolje rečeno, tek su na putu da budu napušteni...

Ključna stvar koja svakom upućenijem u sudske postupke o kleveti mora pasti u oči u ovoj priči tiče se novčane kazne. Ne njene visine - u konkretnom slučaju iz Kikinde moglo bi se reći da je novčana kazna vrlo skromna (pogotovo ako se mjeri prema nekim drugim slučajevima u zemljama bivše Jugoslavije) - već njenog postojanja.

Problem nije samo u tome što su i danas na snazi stari zakoni (francuski zakon o medijima potiče iz 1881. godine!), već što se oni rigorozno primjenjuju upravo u tzv. novim demokratijama (i) na Balkanu.

Novčana kazna, naime, podrazumijeva krivični postupak, krivičnu odgovornost, kaznu i plaćanje određenog iznosa - u državni budžet. U slučaju neplaćanja novčane kazne slijedi privođenje u zatvor u trajanju od nekoliko dana do nekoliko mjeseci (čak i godina), u zavisnosti od visine novčane kazne i odluke suda onda kad neplaćenu novčanu kaznu preinačuje u zatvorsku. Ali, krivični postupak uključuje i mogućnost neposrednog izricanja zatvorske kazne, u slučajevima kad to zakon predviđa, što se u praksi u većini slučajeva svodi na uslovne kazne (izvršenje odgođeno na godinu ili dvije ukoliko se ponovi isto krivično djelo) i ne isključuje mogućnost pokretanja novog (parničnog) postupka za dobijanje naknade štete, što se često događa. Dodatni je problem i u tome što krivični zakoni po prirodi stvari ne podstiču slobodu izražavanja, za razliku od specifičnih zakona o medijima ili o kleveti.

U krivičnim zakonima u većini zakonodavstava evropskih zemalja i danas postoji mogućnost suđenja za klevetu, ali već dvije decenije ni u jednoj članici Evropske unije (osim u Poljskoj, Rumuniji i u Mađarskoj prije ulaska u EU) nije zabilježen takav slučaj.

Naprotiv, svi se sudski postupci za klevetu odvijaju isključivo u parničnim postupcima i završavaju odbijanjem ili dodjeljivanjem materijalnog (novčanog) obeštećenja oštećenoj strani. Do takve prakse došlo se i pod uticajem Evropskog suda za zaštitu ljudskih prava i preporuka Vijeća Evrope (Preporuka Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope broj 1589 iz 2003. godine).

Razlika između ova dva sudska postupka – krivičnog i parničnog – i pravnih posljedica koje imaju očigledna je i laicima i zbog toga široko prihvaćena u Evropi. (Napomena: vara se svako ko bi pomislio da je prihvaćena zato što zbog neplaćanja novčanog obeštećenja/nadoknade štete ne stoji prijetnja upućivanja u zatvor, jer se u pravno uređenim državama svaka sudska odluka, pa i naknada štete, izvršava dobrovoljno ili prisilno na odgovarajući način!).

Ali, kao što je Vijeće Evrope navelo u obrazloženju citirane Preporuke 1589, medijski zakoni u većini evropskih zemalja su zastarjeli (naveden je primjer Francuske) i «premda se u praksi ne primjenjuju – daju savršeno opravdanje novim demokratijama da ne demokratizuju sopstvene zakone o medijima».

Nove demokratije, stari zakoni i navade

Ovo upozorenje itekako ima smisla, jer većina novih demokratija i u ovom regionu u startu odbijaju i pomisao na radikalni zahvat dekriminalizacije klevete (jedina tri pozitivna primjera u jugoistočnoj Evropi su Bosna i Hercegovina, Ukrajina i Gruzija).

Većina se zadovoljava djelimičnom dekriminalizacijom i zadržavanjem krivičnih postupaka, pod izgovorom da «ni u Evropi nije ništa bolje». Vlastima su očito milije represivne mjere (krivični postupci, novčane i zatvorske kazne, ili makar prijetnja zatvorom kao zamjena za neplaćanje) nego naknada štete onome ko je zaista oštećen. Stalo im je više da (i na ovaj način) discipliniraju medije nego da stvarno oštećenima omoguće punu satisfakciju.

Problem, međutim, nije samo u tome što su i danas na snazi stari zakoni (francuski zakon o medijima potiče iz 1881. godine!), već što se oni rigorozno primjenjuju upravo u tzv. novim demokratijama (i) na Balkanu.

To se može vidjeti i u slučaju već pomenutog kikindskog novinara i urednika Željka Bodrožića koji je – dvije godine nakon vrlo precizne preporuke Komiteta UN i čak četiri godine nakon načelnih preporuka Vijeća Evrope - prošle godine umalo završio u zatvoru. Pošto je on, dakle, odbijao da plati dosuđenu novčanu kaznu, Opštinski je sud u Kikindi 2007. godine donio izvršnu presudu da mu se novčana kazna preinači u kaznu zatvora u trajanju od 80 dana4.

Njegovi su prijatelji, humanitarne i druge organizacije u zadnji čas skupili 32.000 dinara (kazna, plus sudski troškovi, plus zatezne kamate), uplatili umjesto njega i onda digli javnost na noge i uticali na Vladu Srbije da se, prema preporuci UN, konačno umiješa i obešteti samog Ž.B. i one koji su dali novac za kaznu. Uz to je njemu lično, prema preporuci Komiteta UN, iz državnog budžeta plaćeno ukupno 800.000 dinara kao naknada štete5.

U BiH, koja je potpuno izbacila klevetu iz krivičnog zakonodavstva 2001. i usvojila posebne zakone o zaštiti od klevete, nema novčanih (naravno, ni zatvorskih kazni!) za novinare i urednike, već samo novčanih obeštećenja, i to ne u pretjerano visokim iznosima.
Da li će i drugi novinari i mediji u zemljama bivše Jugoslavije imati toliko energije, upornosti i sreće da ishoduju sličan rasplet nakon što su ih domaći sudovi po nekim starim zakonima proglasili odgovornim i obavezali da plaćaju novčane kazne i uz njih novčana obeštećenja, ili im i danas prijete upućivanjem u zatvor.

Primjer Željka Bodrožića je ohrabrujući i stimulativan i za druge, jer se u principu mogućnost međunarodne intervencije otvara svima nakon što su sve ove novostvorene države postale članice Vijeća Evrope. Svi njihovi državljani, naime, imaju pravo da traže i dobiju pravnu zaštitu od Evropskog suda za zaštitu ljudskih prava (u vrijeme kad je Ž.B. pisao žalbe, morao se obratiti na adresu UN pošto Srbija tada nije bila članica VE), ali tek pošto iscrpe sve pravne mogućnosti u vlastitim zemljama.

Većina se, ipak, zadovoljava tek pisanjem žalbi domaćim sudovima i, onda kad ne uspiju, plaćanjem novčanih kazni i naknade štete... Takvih je slučajeva na desetine u Srbiji, Hrvatskoj i u Crnoj Gori svake godine. Izuzetak je, kako je već rečeno, Bosna i Hercegovina. Ali prije tog bh. iskustva, koje zaslužuje posebnu pažnju, nešto i o sasvim suprotnom primjeru i o crnogorskoj sudskoj praksi.

Najviše i najpristrasnije kažnjavaju podgorički sudovi

Premda su tužbe i osuđujuće presude protiv novinara i medija najbrojnije u Srbiji, novinari ipak najgore prolaze u Crnoj Gori. Na prvom mjestu zato što su neke izrečene novčane kazne i dosuđena obeštećenja pred tamošnjim sudovima najviša, ali još više zbog stanovišta koja tamošnji sudovi zauzimaju, a u potpunoj su suprotnosti sa praksom i standardima Evropskog suda.

Dva novija i dosta publicirana primjera – prvi, presuda protiv podgoričkih «Vijesti» i direktora ovog lista Željka Ivanovića i, drugi, presuda protiv autora Andreja Nikolaidisa - mogli bi da posluže kao najbolja ilustracija za prethodni zaključak.

Slučaj prvi: Novinar i direktor «Vijesti» Ž.I. je tužen zato što je premijeru crnogorske vlade Milu Đukanoviću nanio nenadoknadiv «duševni bol» težak – milion eura (!), na koliko je glasio njegov odštetni zahtjev.

Kako mu je nanio toliku bol? Pa tako što je – nakon što je doslovno isprebijan od batinaša u centru Podgorice – neposredno nakon toga izjavio medijima da iza napada na njega stoji Milo Đukanović. Ivanović isprebijan, a Đukanović trpio bol... Doduše, nije trpio baš dugo, jer je ubrzo podnio tužbu i zatražio naknadu štete (još jednom: milion eura!). I, naravno, nije dugo čekao da mu sud dodijeli «skromnih» 20.000 eura. I to još s kakvim obrazloženjem u presudi:
«Dosuđeni iznos nije i ne može biti ekvivalent povrijeđenog dobra tužioca, niti je to svrha naknade ove štete, jer čast i ugled čovjeka su vrijednosti koje su novčano nemjerljive. Ali satisfakcija oštećenom daje mogućnost da naknadu štete doživi kao prijatan doživljaj koja će doprinijeti uklanjanju štete kao neprijatnog doživljaja»6

Ova presuda i po visini dosuđenog obeštećenja (20.000 eura) i po obrazloženju ne može se drugačije tumačiti osim kao politička i sudska zaštita premijera kome se pruža mogućnost da «naknadu štete doživi kao prijatan doživljaj»... Da nije toliko ozbiljno, bilo bi vrlo smiješno. Još bi se moglo govoriti i o (ne)pismenosti sudije koji je pisao obrazloženje presude, ali u ovako ozbiljnim stvarima to je ipak u drugom planu.

Drugi slučaj: poznati režiser Emir Kusturica je prije nekoliko godina tužio novinara i pisca Andreja Nikolaidisa u krivičnom i potom nedavno u parničnom postupku i dobio obje presude u svoju korist. Prvom su presudom podgoričkog suda autor A.N. i njegov izdavač Miodrag Perović («Monitor») kažnjeni novčanom kaznom u iznosu od 5.000 eura, a drugom da - nadoknade štetu režiseru («zbog pretrpljenih duševnih boli») u iznosu od 12.000 eura7.

Andrej Nikolaidis je 28. maja 2004. godine u podgoričkom «Monitoru» objavio kolumnu pod znakovitim naslovom «Dželatov šegrt» u kojoj je govorio o odnosu ovog režisera i njegovog glavnog sponzora iz devedesetih godina. I premda je u objavljenom tekstu očigledno da autor iznosi vlastite poglede i stavove (dakle, mišljenje, koje je prema standardima Evropske konvencije i presudama Evropskog suda zaštićeno), pišući o općepoznatim stvarima i komentirajući Kusturičine izjave i postupke, sudovi u Podgorici našli su da su oni «uvredljivi i klevetnički». Da apsurd i skandal bude još i veći, sudovi su svoj zaključak potkrijepili i time što su u presudi istakli da se autor «s podsmijehom izražava o Kusturučinim umjetničkim dometima»(!).

Crnogorsko pravosuđe očito ukida mogućnost umjetničke kritike u svojoj državi i još Nikolaidisu naređuje da državi plati 5.000 kazne i dodatno Kusturici, za utjehu za «načinjenu štetu», još 12.000 eura. Podgoričke presude prosto vapiju za tužbama protiv države Crne Gore pred Evropskim sudom za zaštitu ljudskih prava.

Efekti dekriminalizacije klevete u BiH

U Bosni i Hercegovini, koja je pod međunarodnim patronatom potpuno izbacila klevetu iz svog krivičnog zakonodavstva krajem 2001. godine i usvojila posebne zakone o zaštiti od klevete (po jedan za svaki od dva entiteta), već šest godina nema novčanih (naravno, ni zatvorskih kazni!) za novinare i urednike, već samo novčanih obeštećenja za oštećene tužitelje. I to ne u pretjerano visokim iznosima, uglavnom između 500 i 3.000 eura, a samo u vrlo rijetkim slučajevima do 5.000 eura. Uz to, u najvećem broju dosuđenih naknada šteta sudovi uglavnom obavezuju obje strane (tužitelje i tužene) da svako plaća svoje sudske troškove, osim onda kad je u cjelini prihvaćen tužbeni zahtjev i visina zahtijevane naknade, što je prava rijetkost. U slučaju odbijanja tužbi, dakako, tužitelj sam snosi sudske troškove za obje strane.

Ova razumna sudska politika istina nije uticala na znatnije smanjenje tužbi za klevetu, iako ih je danas manje nego prije samo 4-5 godina (danas približno oko 200 na godišnjem nivou prema 350 u svim sudovima BiH u 2004.). Dosuđene relativno umjerene naknade štete imale su, ipak, velikog uticaja na nove tužbene zahtjeve koji se više ne mjere gramzivim apetitima u milionskim iznosima kao prve dvije godine i ograničavaju se tek na sume uglavnom dosad presuđene ili nešto veće od toga.

U najvažnije pozitivne efekte primjene zakona o zaštiti od klevete – značajnije i od ova dva naprijed navedena – spada zaštita slobode izražavanja i zaštita medija od učestalih nasrtaja javnih ličnosti i pogotovo političara. Sudovi, naravno, nikoga ne mogu spriječiti da podnosi tužbu, pa ni političare, poslanike, ministre i premijere – koji, za razliku od susjednih zemalja, tužbu ne mogu podnijeti kao funkcioneri, već samo u vlastito ime. Tako su i danas najbrojnije upravo tužbe takvih ličnosti, što je i razumljivo jer se o njima najviše i najčešće vrlo kritički i vrlo oštro priča i piše.

U čemu se, dakle, ipak može naslutiti sada već značajnija sudska zaštita slobode izražavanja i zaštite medija? Kao što oba zakona o zaštiti od klevete u BiH ističu (član 2. Zakona o zaštiti od klevete Federacije BiH i član 1. Zakona Republike Srpske), «pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen... i (onda kada izražavanja) mogu uvrijediti, ogorčiti/šokirati ili uznemiriti». Uz to, oba zakona obavezuju sudove da ih tumače «na takav način da se primjenom njegovih odredbi u najvećoj mjeri obezbjeđuje princip slobode izražavanja» (član 3. Zakona FBiH i član 2. Zakona RS).

I premda je ova obaveza postojala od prvog dana primjene novih zakona, sudovi ih se do nedavno nisu pridržavali u većoj mjeri. Tek pošto su počeli intenzivnije primjenjivati i citirati Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava (član 10.) i presude Evropskog suda za zaštitu ljudskih prava, nerijetko se u ocjeni profesionalnog ponašanja novinara oslanjati i na važeći Kodeks za štampu BiH (www.vzs.ba), bosanskohercegovački su sudovi donijeli nekoliko važnih presuda za koje se slobodno može reći da utemeljuju novi demokratski standard bh. pravosuđa.

Sarajevski i banjalučki sudski primjeri

Navedimo samo dva najnovija slučaja, jedan banjalučki i jedan sarajevski, od kojih se ovaj drugi može označiti nekom vrstom prekretnice. Sarajevski je Općinski sud, naime, 11. jula 2008. odbio tužbu premijera RS Milorada Dodika protiv RTV Federacije BiH i novinara Bakira Hadžiomerovića i Slobodana Vaskovića, zaključujući da su «novinari izrekli vrijednosne sudove na temelju činjenica koje su im bile dostupne i da nije došlo do prekoračenja dozvoljene slobode informiranja javnosti». U presudi se takođe ističe da «...kada novinar ima legitiman cilj, kada je u pitanju nešto od značaja za javnost i kada su uloženi razumni napori u potvrđivanju činjenica, medij se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su neke činjenice neistinite...».

Slična ovoj je i presuda banjalučkog Okružnog suda, koji je, takođe u julu 2008, odbacio prvostepenu presudu nižeg suda u korist potpredsjednice Skupštine opštine Prijedor Azre Pašalić i nepovoljnu po novinarku Besimu Kahrimanović i tuženo «Oslobođenje». Sud je zauzeo stanovište da su novinarka i medij iznijeli vrijednosni sud na osnovu utvrđenih činjenica i da «javne ličnosti nemaju pravo na dodatnu zaštitu od suda javnosti», kako je inače zaključio i u presudi napisao prvostepeni sud u Prijedoru.

Ohrabrujuće i pozitivno, makar bili jedini pozitivni primjeri, i zasad samo u Bosni i Hercegovini.

-----

1
citat prema «Dnevniku» , www.mediacenter.org.yu, objavljeno 19.6.2008.

2 www.mediacenter.org.yu, objavljeno 19.6.2008.

3 www.politika.co.yu, objavljeno 19.6.2008.

4 www.beta.co.yu, objavljeno 5.4.2007.

5 www.mediacenter.org.yu, prema «Dnevniku», objavljeno 19.6.2008.

6 citat prema «Slobodnoj Bosni», 22.5. 2008. godine, 66. strana.

7 više o tome na sajtu „Vijesti“.