Kriminalci pod zaštitom tajnih službi Piše Saša Leković  Kriminal je neizostavan dio povijesti samostalne hrvatske države. Umorstva i krađe u ratnom okruženju opravdani „viškom zanosa“, poratne ucjene, iznude i otmice, lopovska pretvorba, prljava borba za političku prevlast uz zloupotrebe tajnih službi, vojske i policije... U toj mračnoj priči sve je više mrtvih na ulicama. Već pet mjeseci u Zagrebu traje istraga protiv skupine koju policija i tužitelji terete za kriminalno udruživanje, ucjene i likvidacije.

Globus u nekoliko nastavaka donosi mnogobrojne podatke o ratu u hrvatskom podzemlju. Organizirani kriminal u Hrvatskoj je nerijetko potican od nekih ljudi iz državnih institucija čija je zakonska obaveza da se protiv njega energično bore.

Oblačnog ponedjeljka, 3.travnja 2000. 33-godišnji Veselin Marinov sjećat će se do smrti. No, koliko će dugo to sjećanje trajati, vrlo vjerojatno, neće ovisiti o njegovim planovima i želji za životom. Već su brojni njegovi znanci prestali hodati zagrebačkim asfaltom. Razlika je samo u raskrižju ili kafiću pred kojim se to dogodilo. Sve ostale razlike među njima izbrisane su onog trenutka kad ih je sustigao smrtonosni metak.

Tog ponedjeljka Marinov je iz sudnice Županijskog suda u Zagrebu izišao zadovoljan, nepravomoćno oslobođen optužbe za krijumčarenje četiri kilograma heroina koji je policija našla u automobilu pred njegovim stanom, u svibnju lanjske godine, i zaplijenila. U sličnoj situaciji netko drugi, običan, vjerojatno bi završio u zatvoru. Suca bi odvjetnici teško uvjerili da je policija najvjerojatnije tu drogu podmetnula, tj. da je posrijedi policijska namještaljka, što je ustvrdio jedan zatvorenik prije nego što je otpravljen u Haag.

Veselin Marinov, međutim, nije običan čovjek. Na svjedočenju zatvorenom za javnost, kao svjedoci njegove obrane govorili su čak i bivši predstojnik UNS-a Ivan Jarnjak te, dva puta, Josip Perković, veteran jugoslavenskih, a potom hrvatskih tajnih službi - sigurno najmoćniji obavještajac Hrvatske, koji iako umirovljen, po vlastitoj izjavi, i dalje radi za HIS. S obzirom na ishod suđenja nema dvojbe da su bivši šefovi tajnih službi potvrdili izjave Marinova o njegovu radu za te službe.

Droga u džipu

Je li ga samo ta činjenica spasila od zatvorske kazne, teško je reći, ili su Jarnjak i Perković možda iznijeli i neke posebne obavještajne zasluge Veselina Marinova za njegovu drugu domovinu Hrvatsku? Što se god zapravo dogodilo iza zatvorenih vrata sudnice, ne bi bilo prvi put u ovoj zemlji da je nekoga kod koga je nađena droga na slobodu izvukla tvrdnja špijunskih šefova: Da, on je naš čovjek.

Ni onaj zatvorenik koji je sumnju o policijskom podmetanju Marinovu izrekao svjedočivši u postelji zatvorske bolnice u Svetošimunskoj prije prisilnog odlaska u Haag nije običan čovjek. On je Mladen Naletilić Tuta, bivši zapovjednik Kažnjeničke bojne HVO-a, osumnjičenik za ratne zločine.

Višegodišnji pripadnik te Tutine postrojbe bio je i Marinov, koji je dogurao i do Tutina osobnog čuvara. Na kraju je, kao i mnogi drugi Tutini ljudi, završio u Zagrebu. Drogu su, navodno, u džip Veselina Marinova podmetnuli isti oni policajci koje su njegovi odvjetnici nedavno optužili da su pokušavali natjerati Marinova da svjedoči protiv Nikice Jelavića i ostalih uhićenih iz tzv. mafijaške organizacije, ucjenjujući ga za posjeta u zatvoru.

Jelavića i društvo s Marinovom povezuje između ostaloga, i pokojni Damir Džeba, razmetni kompleksaš, posrednik u krijumčarenju ukradenih automobila i cinkaroš, tip kojim su se također razne službe rado koristile. Po tvrdnjama Marinova i njegovih odvjetnika, upravo je Džeba namjestio u dogovoru s policijom, da se sporni heroin pojavi u Marinovljevu džipu. Tuta je istražnom sucu izjavio i da je Džeba donio drogu među njegove vojnike, a pola godine nakon pronalaska 250 grama heroina u džipu jednoga od Tutinih vojnika, Veselina Marinova, Džeba je likvidiran kao 22 žrtva nemilosrdnog rata što u zagrebačkom podzemlju traje već deset godina.

Za nekolicinu tih ubojstava nakon uhićenja optuženi su Nikica Jelavić i društvo, protiv kojih istraga traje već pet mjeseci, ali ubojstvo Damira Džebe nije među navedenima u kaznenoj prijavi. Među najzaslužnijima za odlazak Jelavića i ostalih u remetinečki zatvor upravo su policajci koji se sumnjiče da su podmetnuli drogu Marinovu i poslije ga u zatvoru ucjenjivali.

"Slučaj Marinov" postao je tako lakmus papir za iščitavanje geneze organiziranog kriminala u prvom desetljeću samostalne hrvatske države i nemoći vlasti, ili nedostatka želje, da se kriminalu odupre.

Tko je Veselin Marinov?

Ali, tko je uopće Marinov? Rođen je kao Veselin Marinov Mironov 16.siječnja 1967. u bugarskom gradu Varni, iako uporno tvrdi da je rođen u Sarajevu. Navodno je u Moskvi završio Visoku policijsku akademiju, a među kriminalcima kruži priča da je zapravo špijun kojeg je školovao KGB. Kako je unatoč tome već sa 23 godine počeo služiti vojsku u HVO-u i to dvije godine prije početka rata u BiH, zna samo on, ali u jednoj njegovoj službenoj izjavi stoji upravo to, da je u HO-u bio od 1990. do 1996.

Središnji ured Interpola u Sofiji traži ga zbog krađe vozila i nakita, a u Hrvatskoj je protiv njega podignuta optužnica za silovanje. Marinov se tereti da je potkraj 1998. silovao jednu djevojku prijeteći joj pištoljem koji je imao metak u cijevi. Zbog tog slučaja određen mu je, pa ukinut, pritvor, a postupak još nije završen. Po tvrdnji tužitelja, protiv Marinova vode se još i postupci zbog ovjeravanja neistinita sadržaja, protupravne naplate i posredovanja u prostituciji. Marinov je također svojedobno bio među uhićenima u spektakularnoj akciji specijalaca u sesvetskom Intim-baru. Zbog toga je već i pravomoćn osuđen na šest mjeseci zatvora, a kaznu još nije izdržao.

Zanimljivo je da je u svojim iskazima policiji, tužiteljima, braniteljima i u društvu kriminalaca svaki put drugačije opisivao svoju ulogu u slučaju Intim-bara, javne kuće koju je kontrolirala jedna tajna služba. Ondje su tajno praćeni i snimani visoki policijski i vojni dužnosnici te političari, ali i pripadnici zagrebačkog podzemlja, kako bi bili lakše ucjenjivani i iskorištavani. Marinov je jednom rekao da ga je u Intim-bar sa zadatkom da kontrolira što se u njemu događa postavio tadašnji načelnik Odjela za borbu protiv organiziranog kriminala u Policijskoj upravi zagrebačkoj, Perica Martinović, poslije poznat i kao osobni čuvar Stipe Mesića u predsjedničkoj kampanji. Drugi je put tvrdio kako je taj zadatak dobio osobno od generala Ljube Ćesića Rojsa.

"Ali, Marinov je lažljivac i nitko ne zna što je od onoga što govori uopće istina", kaže jedan Marinovljev znanac. Sve to nije bila prepreka da Marinov bude angažiran u hrvatskoj obavještajnoj službi te da ga ta činjenica zatim i spasi od zatvora. Štoviše, 1995. zalaganjem tadašnjih špijunskih šefova, dobio je hrvatsko državljanstvo. Ustavni sud, međutim, tu je odluku poništio i naložio obnovu postupka. Danas Veselin Marinov Mironov nije hrvatski državljanin, a njegova su hrvatskaa putovnica i osobna iskaznica bezvrijedni komadi papira. Ali jedno je sigurno: ako ipak konačno ne zaglavi u zatvoru, neće završiti ni u smještaju za nepoželjne, iščekujući da ga Hrvatska deportira u rodnu Bugarsku, niti će biti izručen tamošnjoj policiji, unatoč zahtjevu Interpola.

Nakon oslobađajuće presude u slučaju heroina jedan visoki policijski dužnosnik ponudio je autoru ovog feljtona okladu: "Neće proći ni mjesec dana, a Marinov će ponovo dobiti hrvatsko državljanstvo. Nije važno kako i pod kojim imenom. Previše toga zna. Zar bi inače takav čovjek mogao biti pod okriljem tajnih službi? Mislim da nitko ne želi riskirati da se on pojavi, naprimjer, kao svjedok u Haagu. Stoga će biti zaštićen, ili..." Nije trebao dovršiti rečenicu da bi bilo jasno što je želio reći.

Poruka u metku

Sve je dakle tu: ubojstva, droga, ucjene, podmetanja, međusobna kriminalna suparništva, tanka a često i nepostojeća linija razgraničenja između "dobrih" i "loših" momaka, zatim vojska, ratni zločini, ismijana policija, nemoćno pravosuđe, zloupotrijebljene tajne službe... Visoka politika samo je naoko u cijeloj priči  nevidljiva, ali već i djeca znaju da nema organiziranog kriminala bez korumpiranih državnih službenika i kriminalnih mozgova u samom državnom vrhu.

Nedavno je čak i Josip Manolić, bivši predsjednik hrvatske Vlade i šef svih tajnih službi javno optužio pokojnog ministra obrane Gojka Šuška da je znao za kriminal, pa čak i tko je počinio neka ubojstva, ali nije želio ništa učiniti: "Pusti, oni će nam još trebati", navodno je rekao Šušak. Tako bar tvrdi Manolić. Šušak je mrtav pa se ne može braniti. Zanimljivo je, međutim, da ni živi svjedoci kriminala u vrhu hrvatske politike nisu reagirali na Manolićevu optužbu ni jednom rječju. Svi znaju da najbolje šute mrtva usta, a nitko ne želi biti sljedeći mrtvac. Stoga se netko nastoji prilagoditi situaciji prebacivanjem u suprotni kriminalni tabor, netko uspješnim dodvoravanjem novim vlastima, netko skrivanjem optužujućih dokumenata na sigurno.

Potpuna i konačna istina o prvih deset godina organiziranog kriminala u samostalnoj hrvatskoj državi možda nikad neće biti poznata. Policija će uspjeti dokazati samo dio, pravosuđe će nakon toga procesuirati još i manje. Prestrašeni građani, koji su odavna prestali vjerovati u iluziju da se sve to događa nekom drugom i negdje drugdje, uglavnom će o svemu i dalje doznavati iz novina. A novinari će uglavnom napadati. Oni koji budu i "pogađali" i dalje će, kao i oni nepokolebljivi u policiji i oni nepotkupljivi u pravosuđu, s vremena na vrijeme dobivati manje ili više diskretne, ali nedvosmislene poruke: pazi što radiš. Poruke onima koji su za kriminalni vrh mnogo opasniji - jer ne nagađaju, nego znaju, ali su i mnogo ranjiviji - i dalje će biti neusporedivo jasnije i brže. Ime im je - metak.

"Ratni" kriminalci

Sve je počelo na prijelazu desetljeća. Obrazlažući to potrebom u obrani domovine, državne su vlasti zažmirile na povratak u zemlju mnogih međunarodnih kriminalaca koji su lukavo ugrabili svoju šansu, domaći su kriminalci puštani iz zatvora, a regrutirani su i još golobrad mladići. Rat je kao i obično, načinio kriminalce i od nekih koji nikad ranije nisu ni sanjali da bi to mogli postati. Nakon rata na površinu su uspjeli isplivati samo neki od mnoštva tih "ratnih" kriminalaca, koji su nerijetko i sami sebe pokušavali uvjeriti da zapravo samo koriste svojoj domovini. Svi drugi bili su i ostali topovsko meso - izvršitelji prljavih poslova. Kad bi koji od njih otkazao poslušnost, osilio se, pokušao sam upravljati svojim životom ili samo rekao koju riječ previše - bio bi likvidiran.

Prvo je bilo krijumčarenje oružja i droge. Nastavljeno je s ubojstvima koja su opravdavana tobožnjim borbenim operacijama, borbom protiv neprijateljskih špijuna ili "prerevnim" nacionalizmom. Bila su to zapravo, brutalna grabežna umorstva iz najprimitivnijih pobuda. Kad se prešlo na otimanje poduzeća lopovskom privatizacijom i na druge "suptilnije", kriminalne djelatnosti za tvrde momke s ulice u tome nije bilo mjesta. Najviše što su mogli očekivati jest da sjednu za stol popiti piće sa svojim kriminalnim idolima i šefovima. Možda još samo da povremeno čuvaju leđa svojim nalogodavcima dok oni kockaju sa sebi ravnima ili uživaju u važnoj nogometnoj utakmici u loži za koju im je ulaznice nabavio poznat igrač ili nogometni dužnosnik. I naravno - da prežive.

U vrijeme kad je preživjelih naglo počelo bivati sve manje, još se u javnosti pokušavala održati iluzija o gotovo idiličnoj situaciji. Policijski pamfleti prepuni statističkih podataka o "visokom stupnju javne sigurnosti u odnosu na ostale zemlje u tranziciji" bile su često jedina reakcija na svaku novu uličnu likvidaciju. Pravosudne i političke institucije nisu učinile čak ni taj minimalni napor. Tadašnji ministar unutarnjih poslova Ivan Penić i njegov pomoćnik za kriminalističku policiju Željko Sačić u medijskim istupima teško su se uspijevali složiti o tome ima li uopće u Hrvatskoj organiziranog kriminala.

"Posavljaci" i "Hercegovci"

Pred kraj Penićeva mandata preživjelih je bilo još manje, a nakon spektakularnog uhićenja skupine oko Nikice Jelavića čak je i MUP proglasio to šaroliko društvo jednom od dvije najjačih zaraćenih bandi u Zagrebu i cijeloj državi.

"Godinama se znalo da je šef najjače kriminalne skupine u Hrvatskoj Zlatko Bagarić. On je, uz iskustvo međunarodnog kriminalca iz Frankfurta, gdje je slovio kao jedan od najopasnijih ljudi s područja bivše Jugoslavije, imao i najjaču kriminalnu "infrastrukturu", ali i potporu osoba na visokim političkim dužnostima, od kojih su mu neki bili i više nego obični znanci", kaže bivši visoki dužnosnik jedne hrvatske obavještajne službe.

"Kada je Bagarić ubijen, nije imao dostojna nasljednika. Nikica Jelavić nametnuo se kao najsposobniji i najbeskrupulozniji među Bagarićevim ljudima od povjerenja, ali bez potpore iz dijela političkih, obavještajnih i policijskih krugova ta ekipa više ne bi mogla dugo opstati. Istina, sad su ti ljudi u pritvoru, podnesene su kaznene prijave, vrlo vjerojatno bit će podignute i neke optužnice, ali nemojte misliti da je sve gotovo. Postoje oni koji silno žele da se organiziranom kriminalu ne stane na rep, a budite sigurni da imaju načina da to i provedu", tvrdi taj bivši obavještajac. "Pravo je čudo da je itko uopće uhićen, s obzirom na to kako se radilo. Odgovorno tvrdim, jer to pouzdano znam, da su tajne službe, uz politički motivirana prisluškivanja novinara, članova nevladinih udruga i drugih 'opasnih' intelektualaca, pratile i prisluškivale čak i ljude iz kriminalističke policije. Podacima do kojih se dolazilo prisluškivanjem manipulirali su najmoćniji političari i pravi vladari tajnih službi, te su ih na kapaljku dijelili svojim ljudima, često i samim kriminalcima. Podatke o kriminalcima pribavljene metodama tajnih službi policijski operativci pak često uopće nisu dobivali", ispričao nam je čovjek koji više ne radi u obavještajnoj zajednici, ali, kao i ostali sagovornici o ovoj temi, želi ostati anoniman.

Predvodnikom druge snažne kriminalne skupine čije je postojanje priznala policija, suprotstavljene Bagarićevoj, odnosno danas Jelavićevoj, javnost posljednjih nekoliko godina smatra Vjeku Sliška. Kako je Sliško rođen u bosanskoj Posavini, a Bagarić je Slavonac podrijetlom iz Hercegovine, govori se o "Posavljacima" i "Hercegovcima", iako Globusovi sugovornici iz policijskih ali iz kriminalnih krugova upozoravaju da su to samo okvirne odrednice.

"Niti su svi 'Posavljaci' zaista iz Posavine niti svi 'Hercegovci' imaju veze s Hercegovinom. Bagariću su se priključili mnogi dečki iz Rudeša, poznati po krađama automobila, te neki Vukovarci. Prvih poratnih godina Vukovarci su bili izuzeto jaki. U Zagrebu i okolici intenzivno su se bavili reketom. Poslije su se neki maknuli iz posla, a neki su se priključili velikim interesnim skupinama. Ne treba zaboraviti ni Zadrane, pogotovu kad je riječ o poslovima s drogom. Među 'Posavljacima' naprimjer ima i sve više pravih Hercegovaca, pogotovu otkako se promijenila vlast u Hrvatskoj. Osim same jezgre te skupine i nisu baš monolito čvrste, a u obje ima i mnogo domaćih momaka, Zagrepčana. Ali, oni su većinom prisiljeni raditi najniže i najprljavije poslove. Uostalom, upravo zato oni najčešće pogibaju", objašnjava iskusni policijski stručnjak.

On podsjeća da su potkraj lanjske godine uhićeni "Hercegovci", ali ne i "Posavljaci". "To se može tumačiti na više načina", kaže on, "ali najjednostavnije objašnjenje glasi: ili policija nema dovoljno dokaza ili 'Posavljaci' imaju prejaku političku potporu. Nemojte se zavaravati, s promjenom vlasti nije se baš sve promijenilo..."

Sliško i Jelavić

Iako javno obilježen kao šef jedne od dviju najmoćnijih kriminalnih skupina u zemlji, Vjeko Sliško poriče bilo kakvu vezu s kriminalom i kriminalcima. To govori i policajcima kad ga pozovu na informativni razgovor, većinom kao mogućeg svjedoka u nekim slučajevima ili kao cilj atentata. Jednako je govorio i autoru ovog feljtona, u svom prostranom stanu u središtu Zagreba, samo nekoliko dana nakon četvrtog atentata na njega, zbog kojega je uhićen Nikica Jelavić. "Nikicu Jelaviću opće ne poznajem. Nikad s njim nisam imao nikakav sukob i ne bih ga prepoznao da ga sretnem na ulici", hladno je ponavljao taj  30-godišnjak, koji za sebe tvrdi kako je samo uspješan poslovni čovjek koji se bavi aparatima za igru, dok je očito mnogo puta ponavljanom gestom pažljivo u kristalne čaše ulijevao Martell.

Istina, pred zakonom, Sliško je službeno potpuno čist. "Nisam upoznat da u Hrvatskoj postoje bilo kakvi kriminalni klanovi. Ja osobno ne pripadam ni jednome niti poznajem bilo koga iz tog miljea. Bagarića sam vidio jednom u njegovu kasinu "Joker", kad sam onamo slučajno navratio. Mislim da je to bilo 1992. Nikad nisam imao namjeru otvarati kockarnicu, zanimalo me samo kako to izgleda. Upoznao nas je zajednički znanac. Nakon toga nismo se nikad više vidjeli" tvrdio je Vjeko Sliško.

Čovjek čija je odluka da razgovara s novinarima iznenadila i same novinare tom je prigodom kategorički opovrgnuo da poznaje ikoga iz skupine koja je dva dana prije našeg razgovora uhićena  i osumnjičena za sudjelovanje u zločinačkoj organizaciji zajedno s Nikicom Jelavićem, čovjekom koji ga je navodno, namjeravao ubiti. "Nikada nisam upoznao te ljude niti sam ih vidio. Informacije o njima imam samo iz medija, ali nisam baš previše čitao crnu kroniku. Ja držim aparate za rekreaciju. To su biljari, pikado, aparati za stolni nogomet. Nemam svoje lokale, iznajmljujem strojeve po tuđim lokalima. Mene nitko nikad nije ucjenjivao niti je od mene što tražio. Nemam saznanja da je Bagarić pretendirao na moj posao. O insinuacijama da je on meni prijetio ne znam ništa", ispričao je tada Sliško. To što su na njega izvršena čak četiri atentata komentirao je riječima: "Onaj tko me hoće ubiti sigurno je bolesna uma."

Tko je tko?

Zlatko Bagarić – Iako je u Frankfurtu imao uhodan „posao“, prije desetak godina vratio se u Hrvatsku. Nitko ne dvoji da je bio šef najjače kriminalne skupine u državi, u kojoj su bili i ljudi što su mu bili vjerni još u njemačkim danima. Kada su počele likvidacije na ulicama Zagreba, uglavnom su stradali „Bagarićevi ljudi“, no njega osobno kao da se nitko nije usudio napasti. Kontrolirao je kockarnice, a ljudi iz njegove okoline bavili su se raznim vrstama ucjena i iznuda. Bagarića je skupo koštala bahatost. Pošto je cijelu noć pijan maltretirao braću Rodić, ubili su ga pred svojim lokalom u Dubravi, ujutro 15. travnja 1998.

Vjeko Sliško – Dok je Bagarić započinjao svoju kriminalnu karijeru, 14 godina mlađi Sliško bio je pučkoškolac. Kafać i tvrtka za iznajmljivanje poker-aparata predstavljali su početak čovjeka koji je još kao mladić stekao bogatstvo i posao s automatima proširio izvan Hrvatske. Mediji ga prozivaju kao vođu skupine koja je jedina uspjela ojačati toliko da se može natjecati s Bagarićevim klanom. Sliško, međutim, tvrdi da nema ništa s kriminalom. Pred zakonom on je doista formalno čist. Pošto je izbjegao četvrti atentat za koji je optužen Nikica Jelavić, izjavio je da Jelavića ne bi prepoznao na ulici. (nastavlja se)

Globus – travanj 2000.