U narednom periodu predstavljat ćemo organizacije civilnog društva koje, pored ostalih aktivnosti, pokušavaju djelovati na povećavanju transparentnosti vlasti u BiH, a i sami prikupljaju podatke koji mogu biti relevantan izvor za novinarske istraživačke priče. Kratki prikaz osnovnih informacija o organizacijama bit će predstavljen kroz ilustraciju, dok će rad na prikupljanju i obradi otvorenih informacija biti predstavljen kroz intervju.

Kada se dogodi da imamo nepotpune informacije, onda pošaljemo dodatni zahtjev da nam popune, ako recimo tražimo podatke o primanjima pojedinaca a dobijemo samo koeficijente bez imena, onda tražimo dopunu. No mi ne možemo znati da li se na spisku nalaze sve osobe koje rade na određenom mjestu. Ko kaže da neko nije izostavljen sa spiska, i mi ne možemo znati jer nismo išli od čovjeka do čovjeka i prebrojavali. 

Baze pravimo u excel tabelama koje su prilagođene na takav način da su pretražive. Vizuelno je veoma teško prikazati ono što mi objavljujemo.Ako hoćete da objavite strukturu zaposlenih na određenom mjestu, kako ćete to prikazati na mapi? Recimo, naša baza podataka o tekućim rezervama sadrži nivoe vlasti, kantone, Brčko distrikt, entitete. Kada otvorite svaku razinu možete pojedinačno vidjeti koliko je određena osoba dobila iz tekuće rezerve i po čijem naređenju.Tu se nalazi masa podataka, hiljade unosa i ne možete koristiti mapu da bi to bilo pregledno. Vizualno možemo prikazati koliko je koji kanton potrošio iz rezervi, ali ako nemate podatak ko je tu rezervu koristio, onda je gotovo beznačajno.

Da li imate podatke ko je od novinara ili medijskih kuća koristio podatke dostupne na vašim platformama?

Novinari obilato koriste naše podatke. Rijeki se pozovu na nas, većina ih se ne poziva. Znači svi prilozi koji su nastali o imovini političara, nastali su na temelju naših baza podataka jer mi imamo bazu podataka od 120 osoba političara u BiH i ta baza sadrži i njihove biografije i njihove imovinske kartone i provjere tih katona i informacije koje nisu sadržane u tim imovinskim kartonima, eventualno informacije o optuženicama, presudama, krivičnim prijavama ili nešto tako i mnogi koriste tu bazu podatka.Sada kada su bile demonstracije u BiH, kada su bile one parole „Ko su naši milioneri“ , novinari su obilato koristili te informacije, a nisam baš vidjela mnogo njih koji su se pozivali na nas. Svako odgovara za svoj rad. Ko je profesionalan on će se pozvati, ko nije sve i da ga nazoveš i kažeš pozovi se, vjerojatno neće.

Da li nam možete opisati jedan proces traženja informacija od zvaničnih institucija. Koje korake jedan novinar mora poduzeti kako bi došao do informacija? Kako pojedinačni nivoi vlasti reagiraju na zahtjeve za pristupu informacijama?

Proces traženje informacija zavisi od razine vlasti kojoj se obraćamo i od institucije do institucije. U većini slučajeva napišemo zahtjev u kojem se pozovemo na Zakon o slobodnom pristupu informacijama i čekamo odgovor. Pojedine institucije odobre cjelokupnu informaciju pa je ili posalju poštom ili faksom ili odobre uvid u dokumente i kopiranje onog što nama treba. Neke institucije odobre samo dio informacije, neke institucije ne daju ništa a neke i ne odgovore na dopis. U slučaju kada dobijemo samo dio, šaljemo ponovo zahtjev i tražimo kompletnu informaciju ili dokument sa pojašnjenjima zašto trebaju odobriti sve tražene informacije.

U slučaju da ne daju informacije šaljemo žalbu toj instituciji ili obmudsmenu ili žalbenom vijeću. Sve zavisi što onaj ko odgovara navede u odgovoru kome se možemo žaliti. Nekada informaciju dobijemo na osnovu žalbe. Kada nam ne pođe za rukom idemo na tuzbu. Tužili smo recimo Graničnu policija, ADS i presuda je bila u našu korist.

U slučaju da institucija ne odgovori ništa žalimo se upravnom inspektoratu na šutnju administracije. Neke institucije odobre samo uvid što je otežavajuća okolnost jer što znači uvid bez mogućnosti kopiranja?! U nekim slučajevima isti zahtjev za pristup infomacijama slali smo punu godinu dana...U nekim slučevima iste informacije smo trazili od više institucija. Neke institucije odmah daju informacije a druge po tom istom zahtjevu odgovore da su to podaci lične prirode i njihovo odavanje bi bilo kršenje Zakona o zaštiti ličnih podataka. Međutim nekada jednostavno nismo ostvarili pristup informacijama unatoč svemu što smo poduzeli.

Da li uopšte, na osnovu CIN-ovog iskustva moete reći da postoji sloboda pristupu informacijama u BiH? Da li institucije otežavaju ili olakšavaju taj pristup?

U BiH ne postoji potpuna sloboda pristupa informacijama. Da bi ostvarili pristup na informacije morate biti pravnik. U nekim slučajevima institucije traže pečat na dopis, objašnjenje zašto vam informacija treba ili traže broj protokola što zakonom niti je propisano niti je potrebno za otvarivanje pristupa informacijama. Pristup informacijama je ostavljen na proizvoljno tumačenje zakona pojedincima unutar institucija.

Da li je potreban veliki tim ljudi za rad na bazama podataka? 

 Mi nismo mnogobrojni. Nas je desetak novinara sve skupa sa urednikom. Dobro smo organizirani i predani smo svom poslu. Mi nemamo veliki kvantitet priča, za razliku od drugih medija koji su u dnevnom novinarstvu pa imaju svaki dan masu tih nekih članaka mi u prosjeku imamo godišnje od 30 do 40 istraživačkih priča koje zahtjevaju svoje vrijeme i uglavnom su to priče oslonjene na te primarne podatke koje mi skupljamo. Znači oslonimo se mi na neke izvještaje , ali mi dosta priča radimo na temu primarnih i onda već imamo te informacije koje nam trebaju za priču i onda od njih gradimo baze. Neke u smislu baš baza, a neke samo kao excelovu tabelu koju linkujemo uz priču. To zahtjeva vrijeme, ali sad da je to posao koji zahtjeva tim od 100 novinara nije. Stiže se.

Naredni planovi su nam isti kao i do sada. Radimo istim tempom u prikupljanju i obradi tih informacija. Mi se borimo sa nekim institucijama, nisu svi spremni da daju svoje informacije, pa onda ne znam dovijaju se raznim načinima kako da vam ne odgovore na zahtjeve, a onda mi njih tužimo. Ili nastavimo pisanjem žalbe i na taj način navikavamo institucije da trebaju i da postoji zakon po kojem oni moraju davati informacije. Dosta medija radi na principu izjava i onda institucije nisu navikle da neki medij uloži mjesec, dva, tri vremena da bi dobio određeni dokument. Ali i to je jedna od naših misija – da se institucije naviknu da trebaju davati informacije i da daju informacije.