Što su digitalne tehnologije prisutnije u svakodnevnom životu, to je važnije starijim generacijama olakšati snalaženje u svijetu informacija na internetu – na način koji ih podstiče na učenje kroz razmjenu iskustava.

foto: Lidija Pisker

Šta odgovoriti na poruku na Facebooku u kojoj vam se traže lični podaci za dobitak na navodnoj nagradnoj igri? Kako prepoznati dezinformacije koje se šire putem Viber grupa? Da li je sigurno prihvatati zahtjeve za prijateljstvo od nepoznatih osoba? To su neka od pitanja koja me pitaju moji seniori s kojima sam u svakodnevnom kontaktu što kroz porodicu, što kroz posao i volontiranje.

Online svijet sve više postaje dio njihove svakodnevice, pa i naši razgovori sve češće idu u tom smjeru. Ipak, bojazan da će negdje pogriješiti, kao i strah od prevara i manipulacija, često prevladaju i početnu radoznalost pretvore u pretjerano nepovjerenje, a ponekad i u potpuno odustajanje od korištenja interneta.

Upravo me to potaknulo da u Bosni i Hercegovini, a kasnije i u Italiji, organizujem radionice s grupama starijih osoba, želeći da nepovjerenja – i odustajanja – bude što manje.

Ovo su neke od lekcija koje sam dosad naučila.

Zabranjen pristup aploudima i klikbejtima

Učenje mora biti obostrano i ravnopravno. Ne kao „školski“ princip predavanja odozgo prema dolje, već kao razmjena u kojoj svi učimo. Polazna pretpostavka u pripremi obuka treba biti da starije osobe nisu „prazna tabla“, nego osobe s bogatim iskustvom korištenja analognih medija.

Osim toga, starije osobe ne koriste isključivo tradicionalne medije, kako se često pretpostavlja, nego istovremeno koriste i digitalne i analogne izvore informacija. Televizija i radio i dalje imaju snažnu ulogu u njihovim životima, ali internet portali i društvene mreže postaju jednako važan izvor informacija.

U okviru pilot istraživanja Mediacentra Sarajevo, s kraja 2024. godine, o medijskim navikama starijih osoba na kojem sam radila, 90 posto ispitanika i ispitanica starijih od 65 godina navelo je da koristi internet za pristup vijestima i informacijama. Može se reći da je starija populacija „tranzicijska generacija“, odnosno grupa koja je jednom nogom čvrsto oslonjena na tradicionalne medije, dok drugom korača kroz digitalni svijet. Zato edukacije trebaju pomoći u povezivanju ta dva svijeta: onog u kojem su odrasli i onog u kojem danas žive.

Ova kombinacija tradicionalnih i digitalnih medija posebno je vidljiva u načinu informisanja. Veliki broj ispitanika i ispitanica Mediacentrovog istraživanja navela je da informacije provjeravaju tako što ih upoređuju između različitih izvora, na primjer, kombinovanjem televizije, portala i razgovora s drugima (članovima i članicama porodice, prijateljima i prijateljicama, komšijama i komšinicama).

„Lidija, a zar to znači da smo mi nepismeni“, bilo je pitanje koje sam dobila u toku jedne radionice o prepoznavanju dezinformacija na društvenim mrežama u Zenici kad sam upotrijebila termin „medijsko opismenjavanje“.

Naravno da ne, ali ovo pitanje me je potaklo na razmišljanje. Da bi programi obuke bili inkluzivni, važno je obratiti pažnju na jezik koji koristimo jer učesnici i učesnice radionica (za nas, nešto mlađe generacije) uobičajenu terminologiju mogu doživjeti kao patronizirajuću i zbunjujuću.

Zato u komunikaciji prema učesnicima i učesnicama obuka izbjegavam ne samo korištenje termina „medijska pismenost“, već i upotrebu anglizama i uopšte stručnog jezika koji može djelovati nerazumljivo. Umjesto „medijske pismenosti“ koristim pojmove kao što su „razumijevanje medija i interneta“ ili „sigurnije korištenje interneta“. Riječ „upload“ mijenjam sa „postaviti“, a termin „clickbait“ objašnjavam kao „senzacionalistički naslov koji mami na klik“.

Bitne su potrebe, ne godine

Osim složenog žargona, treba izbjegavati i pretpostavku da svi imaju isto predznanje. Stariji ljudi su raznolika grupa s različitim interesima, sposobnostima i potrebama, pa stereotipe koji starije osobe vide (ili prikazuju) kao tehnološki nesposobne treba zaboraviti.

Na jednoj radionici u Rimu, dok smo govorili o prepoznavanju lažnih vijesti, jedna učesnica je bez problema uporedila dva primjera manipulativnih naslova i objasnila drugima koje korake preduzima u prepoznavanju nepouzdanih vijesti. Istovremeno, druga učesnica u istoj grupi nije znala kako da pošalje link u Facebook poruci. Upravo takve situacije pokazuju koliko je važno pristup prilagoditi pojedincu, a ne godinama, i ostaviti prostor da učesnici i učesnice uče jedni od drugih.

Najuspješniji su kratki, praktični i ponovljivi koraci: kako provjeriti izvor informacije, kako potražiti istu vijest na drugim portalima, kako razlikovati vijest od oglasa i kako prepoznati manipulativnu fotografiju. Posebno je važno da edukacija bude vezana za konkretne situacije iz njihovog svakodnevnog života i da se veže za teme koje ih zanimaju.

Prema istraživanju Mediacentra iz 2024. godine, 63,16 posto ispitanika i ispitanica koristi društvene mreže kako bi pratili vijesti i političke teme. Ovaj rezultat potvrđuje značaj društvenih mreža kao glavnog izvora informacija o aktuelnim dešavanjima i političkim zbivanjima. Na drugom mjestu po popularnosti nalazi se zdravlje i medicina, koje prati 61,05 posto ispitanika i ispitanica.

Radeći na pomenutom istraživanju, te razgovarajući s mojim seniorima, ove teme sam uključila u igru „Čovječe, ne zbuni se“  koja je nastala pod okriljem udruženja Naš most Zenica u kojem volontiram. Igra se zasniva na konceptu igre „Čovječe, ne ljuti se“, koju starije generacije dobro poznaju i rado je se sjećaju (i igraju). Pitanja u tri grupe izazova (Provjeri izvor; Klikni s oprezom; Prepoznaj lažnu vijest) su inspirisana našim razgovorima i situacijama iz digitalnog svijeta na koje su članovi i članice udruženja nailazili.

Nakon prvog prototipa izrađenog na običnom papiru, igra se razvijala kroz radionice sa članstvom Našeg mosta i drugim zeničkim udruženjima. Testirajući je, korigovala sam pitanja, dinamiku igre i primjere koje smo koristili. Upravo zato je igra živa i topla, oblikovana iskustvima starijih osoba koje su je igrale.

Igra je dostupna svima koji je žele koristiti u svom radu. Može biti samostalna aktivnost, ali isto tako i dio šireg programa obuka kao zabavan interaktivni model provjere znanja na početku, u sredini ili na kraju programa. Pitanja se mogu mijenjati u skladu s potrebama, a takođe i prilagoditi radu s drugim grupama. Upravo mogućnost eksperimentisanja je, za mene, najzabavniji dio ove igre: uskoro u Italiji planiram testirati igru s unucima i unukama i njihovim bakama i dekama u međugeneracijskim timovima i jedva čekam tu partiju.

Materijali za igru (uputstvo za igru, pitanja i odgovore, tablu i kartice) dostupni su na ovom linku, a tablu za igru i kartice možete odštampati u najbližoj kopirnici (u boji). Za igranje vam isto tako može poslužiti i obična tabla „Čovječe, ne ljuti se“ – dovoljno je da na nju označite polja za izazove u tri različite boje i koristite standardne figurice u četiri boje i kocku za bacanje.

Šta najbolje funkcioniše u svijetu?

Kao primjeri dobre prakse u evropskom kontekstu posebno se izdvajaju međugeneracijski pristupi, jer stvaraju osjećaj ravnopravnosti i omogućavaju lakšu razmjenu iskustava. Najuspješniji su programi obuke koji se fokusiraju na male, interaktivne i praktične radionice. Starijim osobama često pomaže kad imaju vremena da ponove korake i kad im se omogući prostor za razgovor o vlastitim iskustvima. 

Model „jedan na jedan“, koji omogućava individualni ritam učenja, učinkovit je jer nekome treba više vremena da razumije tastaturu na telefonu, dok neko drugi brzo savlada osnovne korake, ali mu treba pomoć u procjeni pouzdanosti izvora. Fleksibilnost je jednako važna kao i sadržaj.

Uključivanje članova i članica porodice u procese podrške starijim osobama može biti od velike koristi. Oni mogu pomoći u motivaciji starijih osoba i pružiti dodatnu podršku kod kuće. Organizovanje zajedničkih aktivnosti može ojačati veze unutar porodice i stvoriti pozitivno okruženje za učenje.

Jedan od zanimljivih, i jednostavno primjenjivih, projekata je Digimentor projekt koji su proveli srednjoškolci u Estoniji. U okviru ovog programa, srednjoškolci i srednjoškolke su preuzeli ulogu edukatora i edukatorica, provodeći praktične radionice o sigurnosti na internetu, društvenim mrežama i aplikacijama.

Kako to funkcioniše u praksi? Umjesto suhoparnih predavanja, mladi mentori i mentorice koristili su neformalan pristup prilagođen potrebama starijih osoba. Fokus je bio na praktičnim sesijama gdje mladi objašnjavaju kompleksne teme kroz svakodnevne primjere, pružajući individualizovanu podršku.

Ovakav model gradi povjerenje i potiče međugeneracijsku solidarnost, jer starije osobe često lakše prihvataju pomoć od unučadi ili mladih volontera i volonterki nego od nepoznatih instruktora i instruktorica. U Bosni i Hercegovini, na primjer, sličan model bi se mogao implementirati kroz formiranje tandema mladih volontera / volonterki i starijih osoba u lokalnim centrima za zdravo starenje, mjesnim zajednicama, penzionerskim ili omladinskim udruženjima ili bibliotekama.

I mimo skupih projekata, smislen i višestruko koristan rad sa starijim osobama je moguć i bez puno novca i infrastrukture, onako kako ga već godinama rade brojna lokalna udruženja koja okupljaju starije generacije. Takav pristup ne samo da je moguć, nego i nužan, jer upravo kroz njega digitalna inkluzija može postati put ka društvenoj uključenosti.

Tekst je nastao u okviru projekta „Osnaživanje starijih: Putovanje kroz medijsku pismenost od zemalja Višegradske grupe do Balkana“, koji predvodi organizacija Transitions, a finansira Nacionalna fondacija za demokratiju (NED). Projekt je dvogodišnja inicijativa sa ciljem unapređenja medijske pismenosti među starijim osobama u Bosni i Hercegovini, Bugarskoj i Crnoj Gori.

___