Slučaj ratnog zločinca koji je na Facebooku negirao zločine nad prijedorskim Bošnjacima i Hrvatima produbio je rane razorenog društva i ponovo otvorio pitanja o primjeni zakona

foto: UDIK

Više od tri decenije nakon okončanja rata u Bosni i Hercegovini, proces tranzicijske pravde i suočavanja sa prošlošću nije završen. Još se traga za više od 7.000 ubijenih, a svake godine se iznova vrše reekshumacije ukopanih kako bi se dodali novopronađeni i novoidentifikovani posmrtni ostaci.

Svjedoka je sve manje, a u javnom prostoru često svjedočimo govoru mržnje, negiranju genocida u Srebrenici i svih drugih ratnih zločina, vrijeđanju žrtava. Osuđeni ratni zločinci se u narodima kojima deklarativno pripadaju slave kao heroji, djeca uče historije koje pogoduju nacionalističkim narativima i idealima u kojima su odgajani, a etnonacionalističke vođe sve češće pozivaju na podjele i potpaljuju plamen netrpeljivosti.

Porodice ubijenih i preživjele žrtve retraumatiziraju se, a na ulicama često sreću i osumnjičene za ratne zločine koji decenijama bježe pred pravdom ili pak osuđene ratne zločince koji su odslužili kazne.

Uvreda za žrtve i porodice

Ni Prijedor u tome nije izuzetak. Smješten na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, na obali rijeke Sane, nosi teško ratno breme. Grad koji pamti zloglasne logore Trnopolje, Omarska, Keraterm. Grad u kojem je ubijeno više od 3.000 ljudi, Bošnjaka i Hrvata, od čega 102 djece. Planski su ubijani obrazovani nesrbi, intelektualci, doktori, umjetnici, sportisti, profesori, inženjeri... Tijela Prijedorčana pronađena su u desetinama masovnih grobnica na području više općina i tri države. Još uvijek se traga za nekoliko stotina nestalih, a istražitelji vjeruju da postoji još neotkrivenih masovnih grobnica.

Krajem maja 1992. nesrpskom stanovništvu u Prijedoru naređeno je da na svoje kuće, na vidno mjesto, istaknu bijele zastave. Na ulicama Prijedora, morali su nositi bijele trake oko ruke.

Upravo je to bio uvod u sistemska istrebljenja, mučenja, zatvaranja, ubijanja, silovanja, progone nesrpskog stanovništva. A u znak sjećanja na hiljade ubijenih, 31. maj se u Prijedoru, zemlji i svijetu obilježava kao Dan bijelih traka.

Prijedor ima i najveći broj osuđenih ratnih zločinaca. Jedan od njih je i Damir Došen. Bio je vođa smjene stražara u logoru Keraterm.

„Kriv sam zato što sam pristao da budem u Keratermu. Kriv sam zato što im više nisam pomagao. Zbog toga sam kriv pred Bogom, pred tim ljudima i pred vama, časni Sude“, naveo je Došen pred Haškim tribunalom izjašnjavajući se krivim za progon kao zločin protiv čovječnosti.

U zamjenu za priznanje krivice, povučene su preostale tačke optužbe. Osuđen je na pet godina. Ovaj ratni zločinac danas živi u Prijedoru.

Više od dvije decenije nakon što je izašao iz zatvora, Došen se ponovo našao u centru zbivanja, ovaj put zbog negiranja bijelih traka i ratnih zločina u Prijedoru putem komentara na društvenoj mreži Facebook.

Korisnik profila Damir Kain Došen napisao je: Bijele trake ste izmislili kao i sve laži koje ste izgovorili i dan danas ponavljate kao papagaji, priložite bar jedan, bilo kakav dokaz o bijelim trakama… nema, jer niste nosili bijele trake. Sami ste sebi učinili to zadovoljstvo da vas pohapse i pritvore u tvornicu keramičkih pločica zbog masovnog učešća u napadima na srpsku vojsku i policiju.

Masovne grobnice uporedio je sa septičkom jamom.

Iz Tužilaštva BiH ističu da su zaprimili ukupno tri prijave: dvije koje su uputili predstavnici udruženja žrtava, te jednu koju je uputio uposlenik Tužilaštva BiH koji je ujedno i građanin sa tog područja, a koji je u proteklim godinama radio na većem broju ekshumacija i procesa traženja nestalih na području Prijedora i okoline.

„Sve prijave su objedinjene i u predmetu postupaju Tužilaštvo BiH i SIPA“, kažu odgovorni i dodaju da se uposlenik pri podnošenju prijave pozvao na član 213. stav 1. Zakona o krivičnom postupku BiH.

A pomenuti član Zakona odnosi se na obavezu prijavljivanja krivičnog djela:

(1) Službena i odgovorna lica u svim organima vlasti u BiH, javnim preduzećima i ustanovama dužna su da prijave krivična djela o kojima su obaviještene ili za koja saznaju na koji drugi način.

Društvene mreže pravno se tretiraju kao javni prostor

Doc. dr. Davor Trlin, profesor ustavnog prava na Internacionalnom univerzitetu Burch, objašnjava da je kažnjavanje i sankcionisanje negiranja genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, kao i veličanja ratnih zločinaca u Bosni i Hercegovini, regulisano Krivičnim zakonom BiH.

„Ključna pravna prekretnica dogodila se u julu 2021. kada je visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini iskoristio svoja ovlaštenja i donio Odluku kojom se mijenja i dopunjuje Krivični zakon BiH, unoseći izmjene u član 145a. Prema ovim dopunama, krivičnim djelom se smatra: javno odobravanje, poricanje, grubo umanjivanje ili pokušaj opravdavanja zločina genocida, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina utvrđenog pravosnažnom presudom, ako je postupak usmjeren protiv skupine osoba ili člana skupine s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovijest, porijeklo ili nacionalnu ili etničku pripadnost, na način koji je podoban da podstakne na nasilje ili mržnju“, ističe sagovornik.

Kaže da Krivični zakon Federacije BiH (član 163) i Krivični zakonik Republike Srpske (član 359) sadrže opća krivična djela protiv ustavnog poretka koja se odnose na izazivanje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje.

Trlin objašnjava i da Tužilaštvo BiH i ovlaštene službene osobe imaju i zakonsku mogućnost i eksplicitnu obavezu da reaguju po službenoj dužnosti čim saznaju za postojanje osnova sumnje da je počinjeno krivično djelo.

„Službena dužnost znači da tužilac ne mora čekati formalnu krivičnu prijavu građana ili organizacija. Osnov sumnje može proizaći iz medijskih napisa, javnih istupa, objava na društvenim mrežama ili bilo kojeg drugog izvora informacija. Zakon koristi termin 'javno'. Društvene mreže poput Facebooka, X-a ili Instagrama, čak i kada se radi o privatnim profilima pojedinaca, pravno se tretiraju kao javni prostor ako je sadržaj dostupan većem broju ljudi i ako je podoban da izazove predviđene posljedice (podsticanje mržnje ili nasilja)“, ukazuje sagovornik.

Nema opravdanja

Kada govorimo o ustavnopravnoj i krivičnopravnoj praksi u Bosni i Hercegovini, kaže Trlin, moramo napraviti jasnu distinkciju između normativnog i empirijskog.

„Iako je Tužilaštvo BiH nakon jula 2021. formiralo na desetine i stotine predmeta, broj podignutih i potvrđenih optužnica, a naročito osuđujućih presuda, i dalje je izuzetno nizak. Ima više razloga za to. Kao prvo, tužioci se često suočavaju s visokim dokaznim standardom. Zakon zahtijeva da je negiranje izvršeno 'na način koji je podoban da podstakne na nasilje ili mržnju'. Pravna odbrana se obično poziva na slobodu izražavanja, pa tužilaštvo mora dokazati da je izrečeni stav prešao granicu slobode govora i postao direktna prijetnja ili podstrekavanje na mržnju. Kada su u pitanju društvene mreže, tehnički izazov predstavlja procesno-pravno dokazivanje ko stoji iza određenog profila, što usporava istrage“, kaže Trlin.

Ipak, naglašava da u slučajevima kada javne istupe vrše prepoznatljive javne ličnosti ili sami osuđenici za ratne zločine, pasivnost tužilaštva se ne može pravno opravdati. Profesor ustavnog prava objašnjava i da su službena i odgovorna lica u svim organima vlasti, javnim preduzećima i ustanovama dužna prijaviti krivična djela. Posebne obaveze i mehanizme praćenja i sankcionisanja elektronskih medija koji prenose ili omogućavaju širenje govora mržnje i negiranje zločina imaju i institucije poput Regulatorne agencije za komunikacije.

„Zakonski okvir u Bosni i Hercegovini pruža sasvim dovoljno osnova za procesuiranje ovakvih pojava. Problem ne leži u nedostatku zakona, već u nedostatku dosljedne pravosudne prakse i hrabrosti institucija da zakon primijene u njegovom punom kapacitetu. Slučajevi u kojima osuđeni ratni zločinci koriste javni prostor za ponovno povređivanje žrtava i negiranje vlastitih zlodjela moraju biti prioritet u radu državnog tužilaštva“, poentira Trlin.

'Mučio je najbliže članove moje porodice'

Edin Ramulić dugogodišnji je aktivista za ljudska prava i aktivista Centra za mlade „Kvart“ iz Prijedora. Preživio je logor Trnopolje. Njegovi otac Uzeir i brat Enes nisu preživjeli Keraterm. Otac je ubijen u logoru, a brat odveden u nepoznato. Edin i danas traži njegove posmrtne ostatke.

Ramulić kaže da je, kada je vidio komentar na Facebooku, odlučio reagovati kako situacija ne bi eskalirala. Podnio je prijavu protiv Došena.

„Za mene je ta situacija bila izuzetno teška, pogotovo što je ta osoba zlostavljala mog oca i mog brata prije nego što će biti ubijeni. Mučio je najbliže članove moje porodice. Da li je odgovoran i za njihovu smrt... Za oca direktno nije, a za brata je nejasno, jer se i dalje vodi kao nestala osoba iz Keraterma. Ipak, činjenica jeste da ih je mučio i zlostavljao“, kaže Ramulić. Komentar mu je izazvao mučninu, tugu, frustraciju, a nametnulo se i pitanje: Šta sad?

A u Prijedoru, kako objašnjava Ramulić, Došen važi za „žestokog momka“. Zbog njegove biografije, Prijedorčani su, kaže Ramulić, u strahu. Podsjeća i da je Došen tokom suđenja pokazao određenu pozitivnu dimenziju priznavši zločin i ulogu koju je imao.

„Međutim, sad taj teret ponovo pada na njega i zato sam iskoristio dostupni pravni mehanizam, ali bez pretjerane nade da će to brzo biti završeno i da će rezultirati presudom“, kaže Ramulić.

Smatra da je ipak važno preventivno djelovati, zbog svih drugih koji će možda biti osnaženi i krenuti putem govora mržnje ukoliko Došen ne bude sankcionisan. Ramulić je obaviješten da je predmet formiran i da je imenovana tužiteljica. Smatra da je to značajno, jer će Došen, barem tako, osjetiti neku vrstu posljedice.

„To znači da se već nešto desilo i imat će nekog utjecaja. Hoće li to rezultirati da on bude zaustavljen ili će nastaviti sa negiranjem – pogotovo ako ne dođe do sankcije – to ćemo tek vidjeti“, kaže Ramulić.

Podsjeća i da smo tokom rata, kao društvo, doživjeli teško razaranje. „Ranjeni smo, povrijeđeni, a nikada se nismo ni pokušavali liječiti“, poručuje Ramulić, dodajući da nismo radili na duhovnom niti fizičkom oporavku, ozdravljenju i kao zajednica i kao pojedinci. I to nam se, upozorava, sada vraća kao boomerang.

„Stasale su nove generacije koje su odrasle u takvom ambijentu. Već desetak godina ponovo gledamo mlade ljude koji nemaju nikakve veze s ratom, ali imaju veze sa srpskim nacionalizmom. I pokušavaju braniti ideje srpskog naroda. U Prijedoru imamo grupu ljudi koja se zove Samopoštovanje“, upozorava Ramulić i dodaje da su mladi ljudi proizvod toga što se u dovoljnoj mjeri nismo bavili suočavanjem sa prošlošću ili smo to činili na pogrešan način.

Kaže i da smo stvorili narativ koji je usmjeren da drugog predstavi u najgorem svjetlu i da nas zacementira u podjelama.

„Svi više-manje radimo na tim podjelama, a Bosna i Hercegovina ne može funkcionirati kao podijeljena zemlja i dugoročno to nije najbolja budućnost“, smatra Ramulić.

Kaže da se i sam odrekao statusa zarad izgradnje zdrave kulture sjećanja. Novim generacijama, upozorava, ne smijemo ostavljati razloge za osvetu.

Zaštititi istinu

Ramulić smatra i da se građanima, iako većinom ne žele podjele, problemi serviraju kroz političke, religijske i kulturne agende. Ističe i da je akademska zajednica dobrim dijelom dio ratobornih i nacionalističkih priča i da u suštini gotovo svi rade protiv običnih građana.

Boji se da smo u nekoj vrsti ćorsokaka, jer ni obrazovanje ne nudi rješenje. Svaki dio Bosne i Hercegovine ima svoje udžbenike i historiju koja se prenosi na djecu.

„U ovom trenutku, obrazovanje je suštinsko mjesto gdje se zapravo razdvajaju generacije“, kaže Ramulić dodajući da niti jedna od tri nacionalne pozicije u Bosni i Hercegovini neće lako odustati od kontrole obrazovanja.

Mišljenja je da bi možda trebalo ojačati nauku i kulturu i od tih sfera napraviti potpuno zdravi dio društva. No bojazan postoji, jer često su i te sfere pod diktatom nacionalnih politika. A svijet postaje opasno mjesto, pa se ni međunarodna intervencija ne čini dobrim rješenjem u ovom trenutku.

„Sve dok Tužilaštvo BiH ne radi u interesu žrtava i građana, vraćat ćemo se govoru mržnje. U normalnom demokratskom društvu, dokumentovanje i sudski utvrđene činjenice bi bili dovoljni, ali u ovakvoj podijeljenoj zajednici, istina se uvijek mora dodatno zaštititi“, kaže Edvin Kanka Ćudić, koordinator Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK).

Važnu ulogu imaju i mediji. Oni čija sjedišta redakcija su uglavnom u Federaciji BiH, izvijestili su o komentaru ratnog zločinca na Facebooku, a potom i o prijavama koje su upućene Tužilaštvu BiH. Posebnu pažnju slučaju Došen posvetio je Detektor. Pratili su prijave i redovno objavljivali nove informacije.

A da bi naše društvo ozdravilo, važno je da pogledamo istini u oči, pružimo ruku pomirenja i krenemo u izgradnju Bosne i Hercegovine kao države prosperiteta, poštovanja i zajedništva. Mjesta negiranju ratnih zločina i vrijeđanju žrtava ne smije biti. Nigdje. I nikada.

Članak je finansirala Evropska unija i regionalni projekt „SMART Balkans – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan“ koji implementiraju Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Centar za istraživanje i kreiranje politike (CRPM) i Institut za demokratiju i medijaciju (IDM) kojeg je finansijski podržalo norveško Ministarstvo vanjskih poslova.

___