Sportski novinar Zdravko Lipovac prisjeća se detalja iz bogate karijere, ali i najslavnijeg i najtežeg događaja koji je pratio

foto: Krzysztof Dubiel / Unsplash / Ilustracija

„Ljudi, pa je li to moguće? Ludnica, šta je ovo?“, uzviknuo je slavni sportski novinar Mladen Delić nakon gola kojim je, u sudijskoj nadoknadi, nogometna reprezentacija Jugoslavije pobijedila Bugarsku i plasirala se na Euro 1984. Iako je ta decembarska noć možda najavljivala nogometnu zoru u Jugoslaviji, to se nije dogodilo, a francuska epizoda završila je neslavno – kao i mnoge prije nje. No, Delićeva reakcija ostala je sinonim za dane slave televizijskog i radijskog novinarstva, a Hrvatska radiotelevizija (HRT) uvrstila ju je među najveće trenutke u svojoj, 100 godina dugoj historiji. I na sve to, broj pregleda na svim platformama HRT-a dosegnuo je iznose koji se pišu s najmanje sedam brojeva. Delićev glas i uzvik time su samo potvrdili status legende, nadživjeli trenutak i postali dio svakodnevice mnogih na balkanskim prostorima.

Mladen Delić bio je samo jedan u nizu televizijskih i radijskih komentatora sportskih događaja, prije svega nogometnih utakmica, čijih se glasova, a posebno duhovitih i karakterističnih opaski sjeća publika širom bivše Jugoslavije. Vrijeme radija, a posebno Vremena sporta i razonode ili Sporta i zabave, jedinstvenih formata koji su se hrabro borili protiv mnogo jačeg konkurenta u obliku televizije i njenih komentatorskih aduta (kao što su spomenuti Delić, ali i Boris Mutić, Milka Babović, Nikola Bilić, Zoran Popovski, Sead Hadžijahić, Vladanko Stojaković, Milojko Pantić, Dragan Nikitović…) donosilo je u domove prepoznatljive glasove Radivoja i Marka Markovića, Miodraga Stojiljkovića, Jordana Ivanovića, Mirka Kamenjaševića, Jove Jovanovića, Ede Pezzija, Borisa Đorđioskog… Posebno mjesto zauzimao je Ivo Tomić, za kojeg je njegova matična kuća HRT nedavno napisala da „nije samo prenosio utakmice – on ih je pretvarao u priču“. „Legendarni radijski komentator ostao je upamćen po rimama, dosjetkama i rečenicama koje su generacije navijača znale napamet“, objavio je HRT u povodu svog 100. rođendana.

Fuad Prnjavorac, Ivo Tomić, Marko Marković i Zdravko Lipovac [iz monografije 'Radio Sarajevo']

Jedan od glasova koji su obilježili radijski eter bio je i onaj Zdravka Lipovca, sportskog novinara u redakciji Radio Sarajeva. U razgovoru za Media.ba, kojem je povod bio Svjetsko prvenstvo u nogometu, prisjetio se detalja iz bogate karijere. Iako nije brojao sve utakmice koje je prenosio, iako se sjeća mnogih detalja s mnogih od njih, jer je ipak sve pratio iz prvog reda, odmah uz teren, jedna mu je ostala u posebnom sjećanju – baš kao i mnogima u tadašnjoj Jugoslaviji, baš kao i mnogima u tadašnjoj Argentini. Utakmica četvrtfinala Svjetskog prvenstva, koju su u Firenci 30. juna 1990. godine odigrali Jugoslavija i Argentina, bila mu je, priznaje, vrhunac karijere u sportskom novinarstvu.

Priča o najslavnijem nerealiziranom penalu

Nije se puno pripremao za to veliko takmičenje, jer je pratio reprezentaciju i bio vrlo blizak s tadašnjim selektorom, Ivicom Osimom. Imali su puno toga zajedničkog, jer je Lipovac svojedobno bio član juniorskog pogona Željezničara, čak su zajedno i redovno igrali mali nogomet u Skenderiji, ali i razgovarali, zajedno s drugim novinarima, o reprezentaciji, pa i o nekim kadrovskim rješenjima. No, ono što mu je posebno ostalo u sjećanju jeste izvođenje jedanaesteraca koji su, nakon utakmice koju su Jugoslavija i Argentina odigrali bez golova, odlučili o putniku u polufinale.

„Švabo [Osimov nadimak – op.a.] nije htio da gleda penale, jer je govorio kako ih mrzi. Samo je, dok je odlazio, rekao Vujoviću: 'Zlatko, hoćeš ti pucati?' na što mu je ovaj odgovorio: 'Nemojte, šefe, jer mene ionako mrze. Ako promašim penal, mrzit će me još više'. I tu se onda, sa onom ceduljom na kojoj su bila imena igrača, sve zapetljalo“, prisjeća se Lipovac.

Serrizuela pogađa za Argentinu, Stojković pogađa rogalj, kako kaže Lipovac, odnosno mjesto gdje se sastavljaju prečka i stativa, Burruchaga daje gol, baš kao i Prosinečki, Maradoni penal brani Ivković, Savićević izjednačuje, Troglio pogađa stativu…

„I sad dođe do onoga kad je trebalo da puca Hadžibegić, ali on nešto priča sa sudijom Röthlisbergerom. Mi to ne čujemo, jer smo bili na tribini... I sudija njega vrati, a ode Brnović. Tu je, na neki način, uticao na obojicu, jer kod penala je važna koncentracija. Brnović potom puca penal totalno nespreman. Psihički se nije spremio za tako nešto, a gleda ga cijela Jugoslaviju. Nikad nije pucao penale ni u Budućnosti, ali se tako zateklo. Kad je opucao, Goycochea to odbrani“, prepričava dalje Lipovac.

Nakon toga, Dezotti pogađa za 3:2 i ponovo prema golu kreće Hadžibegić.

„I isto tako [kao i Brnović] opuca katastrofalno loš penal. Nikad se ne puca tako poluvisoko, jer je idealno za golmana“, zaključuje Lipovac priču o najslavnijem nerealiziranom penalu u bivšoj Jugoslaviji.

Iako izbjegava odgovor na pitanje je li, zajedno s drugim kolegama novinarima, na neki način uoči Mundijala i savjetovao Osima, dodaje da „on nije toliko ni pitao za mišljenje“.

„Samo mi je, na jednoj kafi prije utakmice protiv Njemačke [na otvorenju Mundijala], rekao kako će staviti sve najbolje što ima, a kad, s oproštenjem, dobiju po guzici, onda će sastaviti ekipu kako hoće. Tako je i bilo“, ispričao je Lipovac. Jugoslavija je tu utakmicu izgubila 1:4, a Lothar Matthäus, kako je to i priznao samom Lipovcu tokom jednog razgovora puno godina kasnije, odigrao je najbolju od svih 155 utakmica u dresu njemačke reprezentacije.

„A što baš protiv nas“, upitao ga je Lipovac.

Navijanje je moralo ostati po strani kad utakmica počne

Prije odlaska na Mundijal u Italiju, Lipovac je punih 11 godina komentirao brojne utakmice, najviše prvoligaške. I imao je, zajedno s kolegama, puno posla, jer je Radio Sarajevo pokrivao cijelu Bosnu i Hercegovinu, koja je imala najviše klubova u najvišem rangu jugoslavenskog nogometa. Živo se sjeća mnogih trenutaka, odlučujućih golova, igrača i trenera. Priznaje da je bio vezan uz Željezničar, ali to je moralo ostati po strani kad utakmica počne.

„Uvijek sam gledao da se ne provalim da sam Željovac, ali i da tačno i realno prikažem stanje na terenu“, kaže Lipovac.

Zdravko Lipovac [iz monografije 'Radio Sarajevo']

Ljubav prema komentiranju utakmica razvio je još u dječačkim danima, kad je kupovao sportske novine, proučavao sastave klubova, ponavljao imena igrača, ali i stjecao iskustvo koje će mu kasnije dobro doći u karijeri. Kad je već, kao mlad novinar, stigao u redakciju, učio je od starijih kolega.

„Sjećam se kad mi je Mirko Kamenjašević dao koristan savjet, pa rekao: 'Sine, kad prenosiš prvo i najvažnije je da napišeš uvod i eventualni zaključak, jer se ono prvo i posljednje pamti, a ono između – to ode'. A kad sjedneš na atletsku stazu, a utakmica počne, ne čuješ ti ni onih 48.000 navijača, koliko je znalo biti na Koševu, nego samo razmišljaš o onome što vidiš na terenu“, priča Lipovac.

I on se živo sjeća utakmice protiv Bugara na Poljudu, ističući kako su „nas tada tako razvalili da je trebalo biti jedno 5:0 za njih da nije bilo Simovića“, ali i ukazuje na još jednu čuvenu opasku Mladena Delića, koja je postala nešto kao poštapalica u Bosni i Hercegovini.

„Da, da, govorio je tad Delić i ono: 'Ne sam, Safete. Ne sam, Safete.' Isto tako, nije ni vidio da je pobjednički gol dao Radanović, pa prestaje pričati, a onda ga čuješ kako nekoga pored sebe pita ko je strijelac“, priča Lipovac.

'Na Grbavici je nastala tišina koja se čuje'

Ako mu je utakmica protiv Argentine bila vrhunac karijere, lično i profesionalno kao najteži trenutak izdvaja samo jednu riječ, jedan pojam, jedno ime – Videoton.

„Kad su dali taj gol i kad je nastupio tajac na stadionu, Jovo Jovanović je samo rekao: 'Na Grbavici je nastala tišina koja se čuje'. Pazi, treba se sjetiti tako nešto da kažeš“, konstatira Lipovac.

Željezničar je do tog, nesretnog 87. minuta imao rezultat koji ga vodi u finale Kupa UEFA i susret sa Realom, ali je Czuhay postigao gol, u jednom od rijetkih napada Mađara. Njime je izbacio Željezničar iz takmičenja i zaustavio ga na putu slave.

„Kasnije mi je Jovo Jovanović rekao da se prepao da ću umrijeti, jer sam bio toliko blijed. A mi sve već spremili, i karte kupili, da idemo u Madrid. Hajd' što meni propade Madrid, ali što Željezničaru propade Real. Cijelo bi se Sarajevo zatalasalo, jer ti dolazi jedan Real Madrid. I, uz to, još dobiješ i pare od UEFA kao finalista. Nisu to bile pare kakve se sad daju, ali je za jednog malog Želju to tada bilo veliko“, zaključuje Lipovac.

Zdravko Lipovac u društvo veterana Željezničara Miše Smajlovića, Duška Jovanovića i Radeta Matića

Na kraju, uz živo sjećanje na gol Videotona ili firentinske penale protiv Argentine, na brojne prijenose koji su praćeni uz radio i televizijske prijemnike kao prozor u svijet, na Delićevu euforiju i Jovanovićevu tišinu, jasno je da oni nisu samo prenosili utakmice, nego i stvarali kolektivnu memoriju, postavljali standarde sportskog novinarstva i gradili medijsku baštinu jednog zajedničkog, geografskog i sportskog, prostora. I nisu to samo anegdote, nego i lekcije, nisu to samo nostalgične priče, nego i podsjećanja da se autentičnost i profesionalizam ne mogu režirati, nego – baš kao nekad na atletskoj stazi uz teren – iskreno, jasno, slikovito i preživjeti i prenijeti.

___