Sportski događaji moraju se gledati uživo, ne podnose 'spoilere' i zbog toga ostaju posljednji masovni medijski spektakl

foto: Freepik

Svjetsko prvenstvo u nogometu, koje uskoro navršava stoljeće svog postojanja, fenomen je po mnogo čemu, a ponajprije po tome što niti jedan sportski događaj, ma koliko veliki i značajan bio, ne privlači toliku pažnju publike. I ta publika, bez obzira što sve češće koristi online sadržaje, prati najbolje nogometne reprezentacije svijeta – na klasičnoj televiziji.

U doba platformi kao što su Netflix i YouTube ili društvenih mreža kao što je TikTok, rekord gledanosti drži jedna nogometna utakmica. Finale Svjetskog prvenstva koje se 2022. godine igralo u Kataru i u kojem je Argentina pobijedila Francusku pratilo je, prema službenom izvještaju o gledanosti koje je objavila FIFA (Audience Report: FIFA World Cup Qatar 2022), gotovo 1,42 milijardi ljudi širom svijeta.

U tom smislu, moguće je postaviti pitanja: zašto televizija opstaje baš zbog velikih događaja, koliko tu „idilu“ narušavaju oni koji kupe prava, pa baš i ne mogu svi gledati sve utakmice, koliko je zajedničko gledanje utakmica socijalni trenutak, bez obzira što društvene mreže pokušavaju da ga naprave asocijalnim? I možda ključno pitanje: je li Svjetsko prvenstvo u nogometu dokaz da, usprkos tome što svaki dan gubi bitke od streaming platformi, televizija ipak dobija najveću od svih bitaka – medijski spektakl koji donosi natjecanje najboljih nogometaša svijeta?

„Iako milijuni gledatelja nogometa danas to čine preko streaming platformi, Mundijal svojim značajem, formom, veličinom, ekonomsko-financijskom težinom, pripisanom društveno-političkom važnošću i tomu slično, nadilazi uske konture individualiziranih korisničkih praksi kakve nudi internet. Zato se tu televizija – klasičan, a i dalje globalno najpopularniji masovni medij – nameće kao logičan posrednik, ali i djelatan akter, u realizaciji jednog takvog mega spektakla“, ukazuje profesor Hajrudin Hromadžić sa Odsjeka za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci.

Za rečeno daje i vrlo opipljive, praktične primjere koju ukazuju na takav aspekt. Podsjeća kako smo dugo mogli pratiti „intenzivno ekonomsko-političko natezanje“ između FIFA-e na jednoj, te Kine i Indije na drugoj strani, po pitanju (ne)potpisivanja televizijskih prava za prijenos utakmica ovogodišnjeg Svjetskog prvenstva u nogometu „za ta dva nepredstavljivo velika tržišta bez kojih takav događaj naprosto ne bi bio isti“. Ističe kako je pritom bio ključan, kao i uvijek, ogroman novac koji je u igri.

Posljednji masovni medijski spektakl

Sportski događaji, uključujući nogometne utakmice i pogotovo one na svjetskom prvenstvu, moraju se gledati uživo, ne podnose spoilere i zbog toga, među ostalim, ostaju posljednji masovni medijski spektakl. Televizija, uz sve svoje prednosti koje još uvijek ima u odnosu na druge platforme, isto tako opstaje baš kroz sport.

„Sport kao najveća zabava za šire mase uvijek je bio predmet interesovanja medija i njihove publike, posebno one pored 'malih ekrana'. Od postanka televizije i prijenosa slike uživo stvorila se neraskidiva veza između znatiželje za nečim novim i želje za prisustvom na mjestu događaja, iako sjedimo u udobnosti svog doma“, podsjeća Igor Kristić, sportski novinar BHRT-a koji iza sebe ima puno utakmica u nogama, pogotovo na najvećim nogometnim smotrama.

Shodne tome, nastavlja, „jedan od najvećih sportskih događaja kakav je Svjetsko nogometno prvenstvo, generacijama je, zahvaljujući televizijskim prijenosima, bio dio 'couch' navijačkog 'folklora' gdje se svaki potez, gol, emocija s terena doživljavao kao da smo tamo, ali na malo drugačiji način“.

„Upravo to naslijeđe, bez obzira na nove medijske tokove koje preferira mlađa publika, učinilo je da prijenosi nogometnog Mundijala i dalje imaju veliku vrijednost, komercijalnu svakako, ali i u pogledu bilionske gledanosti“, konstatira Kristić.

Definitivno je, nasuprot spomenutom streamingu, a pogotovo društvenim mrežama koje ljude uglavnom čine asocijalnim, zajedničko gledanje velikih nogometnih utakmica pred TV-om zapravo socijalni trenutak. Prema Hromadžiću, to i jeste „jedan od klasičnih primjera tzv. medijskog događaja (media event), uvriježenog koncepta u antropologiji i sociologiji medija“.

„Nogomet je općenito igra koja je oduvijek vodila ka nekim oblicima kolektivnog, grupnog svrstavanja, navijačkog grupiranja, antagoniziranja i slično. Otud i česti rituali zajedničkih, kolektivnih gledanja nogometnih utakmica ispred TV-a na različitim javnim lokacijama i mjestima, u kafićima, na trgovima, u kino i sportskim dvoranama. Navijački je doživljaj tada naprosto intenzivniji“, konstatira Hromadžić.

Jasna politička i ekonomska zaleđa

Jasno je i da su prakse zajedničkog navijanja povezane, odnosno intenzivirane i s tehnološkim razvojem. Hromadžić u tom smislu ukazuje na „potencijale koje nudi suvremena tehnologija u vidu sve većih televizijskih ekrana sa sve boljom rezolucijom slike, na primjer, što stvara kontekstualne preduvjete kako bi se spomenute kolektivne ritualne prakse mogle efektno realizirati“.

„Također se važno prisjetiti da historija intenziviranja povezanosti televizije, nogometa, navijača i gledatelja, ima jasna politička i ekonomska zaleđa. Konkretnije, premijerska politika Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji tokom 1980-ih doticala se i nogometa na način promišljenih promjena profila navijača na stadionima“, vraća Hromadžić priču u ne tako davnu prošlost.

„Komercijalizacijom tržišta nogometa, provedenom iza kulise 'čišćenja' stadiona od huliganstva i navijačkog nasilja, desila se i socijalno-klasna promjena. Nekadašnju radničku i nižu srednju klasu na stadionima sve više zamjenjuju imućniji dijelovi populacije, a konstantno raste i prisutnost žena i djece na stadionima, cijelih srednjoklasnih familija. Televizija tu nastupa kao nadomjestak za one 'prognane' sa stadiona, koji ujedno postaju ciljana, unosna i profitabilna niša za plasman reklamno-oglašivačkih televizijskih sadržaja, stalne i nezaobilazne pratilje u prijenosima nogometnih utakmica“, objašnjava Hromadžić.

Gledanje utakmica više nije pravo, nego privilegija

U svemu tome, a pogotovo komercijalizacijom sporta i jedne tako popularne sportske igre kao što je nogomet, dogodila se i negativna praksa u kojoj gledanje utakmica više nije pravo, nego privilegija jer postoji nejednak pristup jednom medijskom sadržaju. Nekad su svjetska prvenstva u nogometu bila „opće dobro“, baš kao i Olimpijske igre, a danas se očito događa da privatne sportske platforme kupovanjem prava na prikazivanje ruše univerzalnost i moć povezivanja koju ima nogometna igra.

„Svima je jasno da su prošla vremena gdje je vladala stara poslovica 'i vuk sit i ovce na broju', jer su globalizacija, te savremeni politički i ekonomski tokovi, stvorili 'novi' svijet gdje prečesto iskonske ljudske vrijednosti, među kojima i one sportske, više nisu primarne. 'Prokleti' novac je zamijenio utemeljene subjekte i predikate u koje smo vjerovali, pa je sada glavno pitanje kolika je cijena i koliko se od toga može zaraditi“, smatra Kristić.

Iako je televizija i dalje bitan igrač u distribuciji sportskih sadržaja do publike, dodaje, pojavile su se i brojne druge medijske platforme koje po sistemu pay per view diktiraju tržište i samim tim utiču na brojnost svjetskog auditorija.

„Osim toga, to nezdravo medijsko tržište odavno je uništilo temeljnu svrhu javnih televizija da svakom čovjeku osigura prozor u svijet iz svog dnevnog boravka, prateći političke, kulturne, zabavne i sportske sadržaje. Tako je, recimo, na primjeru predstojećeg Mundijala, Javni RTV servis Bosne i Hercegovine ostao bez šansi da svojim gledateljima omogući besplatno praćenje utakmica nogometne bh. reprezentacije, ali i ostalih sa prvenstva“, konstatira Kristić. [U međuvremenu, Federalna televizija osigurala je prijenos utakmica reprezentacije Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu u nogometu 2026. godine. Prava je entitetskom javnom servisu ustupio Telekom Srbije.]

Zaključno, prognozira da će nam „ono što ne možemo pratiti postati daleko i strano“, te strahuje da će „uskoro u velikoj mjeri nestati televizijske publike, a s njom i interes za velike sportske događaje poput Olimpijskih igara ili svjetskih nogometnih prvenstava“.

Jedan od rijetkih i posljednjih kolektivnih rituala

Dok se to ne dogodi, svjetska prvenstva u nogometu ostaju i opstaju kao jedan od rijetkih i posljednjih kolektivnih rituala čovječanstva upravo zahvaljujući televiziji.

„Kolektivni rituali ljudskih masa i dalje su postojani, bez obzira na pojačanu kulturu individualizma i osobne rituale korištenja suvremenih medijskih tehnologija. To je naprosto arhaična karakteristika, sazdana valjda u habitusu čovjeka kao vrste. Pritom su spomenuti rituali, poput zajedničkog gledanja nogometnih utakmica na televiziji, vrlo opipljiv i prepoznatljiv oblik takvih praksi“, napominje Hromadžić.

„Tu se mogu testirati razne varijable tzv. identitetskih politika, recimo navijačka privrženost određenom klubu ili reprezentaciji, nacionalni identitet, povezanost s kvartom ili naseljem, vjernost nekom socijalnom mjestu poput omiljenog kafića, itd. Dakle, cijeli jedan široki spektar praksi, rituala, ali i simboličko-identitetskih markera, s televizijom kao funkcionalnim alatom stavljenim u službu precizno određenih društvenih funkcija“, zaključuje.

Sve to ćemo gledati i na ovom Mundijalu, kojem su domaćini SAD, Kanada i Meksiko, ali i na onom jubilarnom, 2030. godine. Tad će najbolje nogometaše svijeta ugostiti čak šest država: Maroko, Portugal i Španija, kao zajednički domaćini, te Argentina, Paragvaj i Urugvaj koje će biti domaćini tri posebna meča otvaranja kojim će se slaviti prvo stoljeće najveće nogometne smotre na svijetu. Bez obzira ko bude zaslužio pehar namijenjen najboljoj reprezentaciji, bez obzira ko bude proglašen najboljim igračem turnira, kraljevski tron ipak je rezerviran samo za njeno medijsko veličanstvo – televiziju.

___