Od ratova do tranzicije, od cenzure do demokratije – kako je 'Vreme' izgradilo i sačuvalo novinarstvo kao poziv.

foto: Ilustracija

Iako na početku uvodnika, napisanog u povodu 35 godina od izlaska prvog broja magazina Vreme, glavni i odgovorni urednik Filip Švarm postavlja pitanje kako su „opstali tri i po decenije“ i odmah primjećuje da „to spada u ozbiljnu misteriju“, odgovor ipak daje na kraju teksta. „Rad u 'Vremenu' nikad nije bio tek običan novinarski posao. Riječ je o nečemu neusporedivo većem od toga – riječ je o pozivu“, zaključio je Švarm.

Upravo je definicija novinarstva kao poziva, a ne običnog posla, obilježila prvih 35 godina Vremena, osnovanog 29. oktobra 1990. Pokrenuto u sumrak iako jednostranačkog ipak jednog puno boljeg vremena na jugoslavenskim prostorima (što će se kasnije), odnosno u osvit iako višestranačkog ipak jednog jako teškog vremena za sve države nastale raspadom zajedničke države (što će se kasnije potvrditi), Vreme je uporno i strpljivo bilo jedno od temelja budućeg i drugačijeg novinarstva, glas razuma i nezavisne misli u vrijeme ratova i nacionalističke propagande, promocije demokratskih vrijednosti i ljudskih prava, borbe za drugačije društvo i bolje odnose sa susjedima.

„Iako je nestala Jugoslavija i nastao rat, temeljni koncept 'Vremena' je preživio. Razlog je taj što je iza izlaženja i opstanka naših novina stajao moralni imperativ svih nas koji smo ga stvarali“, napisao je Švarm. „Riječ je o otporu ratovima, demagogiji, nacionalizmu, kultovima ličnosti, autokratiji, kriminalu, pljački naroda i, ujedno, našoj snažnoj borbi za ljudska i građanska prava, demokratiju, život dostojan čovjeka, sve uvrijeđene i ponižene“.

Kad je trebalo biti u prvim redovima borbe za istinu, Vreme je tu bilo; kad se trebalo boriti protiv cenzure i propagande, Vreme je tu bilo; kad je trebalo progovoriti o našim ratnim zločinima, Vreme je to, među prvima, hrabro radilo; kad je trebalo pod lupu kritike staviti vlasti, ali i opoziciju, Vreme to nije propustilo učiniti.

Uvijek bili na pravoj strani historije

„'Vreme' nikad nije moralno posrnulo. Tokom svih proteklih godina uvijek smo bili na pravoj strani historije. Tako je i sada“, napisao je Švarm. „Predsjednici, premijer, ministri i njihovi režimi dolaze i odlaze, mi ostajemo. Bez nas je nemoguće sagledati i razumjeti istoriju Srbije i postjugoslavenskog prostora u posljednjih trideset i pet godina, a što se tiče njih – neka sami vide što će pričati djeci i unucima“.

I kad su u Srbiji, nakon 5. oktobra 2000. godine, nastupila neka druga, postmiloševićevska vremena, Vreme je i dalje donosilo analitičke i istraživačke tekstove te pokrivalo sve teme i probleme koje su obilježile i srpsko, ali i društva drugih društava u okruženju kao što su organizovani kriminal, korupcija, tranzicija, privatizacija, stalne političke promjene i (pokušaje i promašaje) evropskih integracija. Njegovali su cijelo to vrijeme forme pomalo zaboravljene u modernom novinarstvu – analizu i intervju, osvrt i komentar, esej i reportažu, držeći se savremenih grafičkih rješenja i poštujući visoke uredničke standarde.

Glavni urednik podsjeća kako je uređivačka politika sažeta u sloganu, „djelomično i nehotice pozajmljenom od Pulitzera“: „Nezavisni uvijek, neutralni nikad“. Ističe i kako se u Vremenu „ne pravdaju nikome osim publici“. Citira jednog od svojih prethodnika, prvog glavnog i odgovornog urednika Zorana Jeličića, koji je u prvom broju Vremena napisao kako će novom listu „cilj biti vrh dostignutih vrednosti u novinarskom zanatu i društvu uopšte. Izvan toga, 'Vreme' nema ni trajnih saveznika niti stalnih protivnika“.

„Što se nas tiče, tako je i ostalo. Ipak, stekli smo trajne neprijatelje čiji su pritisci, podmetanja, napadi samo mijenjali formu i traju kroz čitavu našu istoriju – kako 29. oktobra 1990, tako i 29. oktobra 2025, a neće ih manjkati ni ubuduće“, smatra Švarm. „To su oni koji bi da istinu zamjene lažju, lične interese poture pod narodne, poltronstvom zatru lični integritet, relativiziraju pljačku, ratove i sva ostala svoja nepočinstva. Nikad im nismo popustili, nikad i nećemo“.

U svih ovih 35 godina za Vreme su pisale stotine novinara i javnih ličnosti, objavljivani su radovi majstora fotografije, ali i karikature (forme gotovo zaboravljene u današnjim novinama). Autorice i autori dobivali su domaća i međunarodna priznanja, a Vreme od 2001. bira ličnost godine prema osnovnom kriteriju – „pozitivnom doprinosu unapređenju društvenih institucija u javnom interesu“. Bilo je među laureatima i ministara, i guvernera, i boraca za ljudska prava, i generala, i naučnika, i umjetnika, i književnika, i glumaca, i novinara te pobunjenih studenata i studentkinja (za 2024. godinu, po prvi put, dodijeljena je kolektivna nagrada „za nezabeleženi demokratski način odlučivanja, otvorenost za dijalog i nenasilan način borbe za javni interes uprkos klevetama, provokacijama i fizičkim napadima“).

Nesporno je, na kraju, kako je Vreme, uz doprinos novinarstvu ovog podneblja, sasvim sigurno oblikovalo i generacije novinara, ali i publike, te imalo značajnu kritičku i analitičku ulogu. I da od toga sigurno neće odustati, jer je takvo novinarstvo, nezavisno i beskompromisno, potrebno svakom društvu – bez obzira radilo se o Srbiji ili nekoj drugoj državi.

___