Za Ramu i Ibrahima novinarstvo je borba za postojanje, potreba da se stvarnost ne iskrivi i da se patnja ne pretvori u statistiku.

foto: Ustupljeno Mediacentru

Za njih novinarstvo nije bio izbor, već potreba, gotovo kao čin preživljavanja i otpora. Odrasli u stvarnosti u kojoj su vijesti bile lično iskustvo, a trauma svakodnevica, shvatili su da istinu moraju prenijeti sami, jer niko drugi to neće učiniti za njih. U svijetu gdje se palestinski glasovi sistemski potiskuju, a novinari targetiraju, njihovo izvještavanje je mnogo više od posla. Ono je borba za postojanje, potreba da se stvarnost ne iskrivi i da se patnja ne pretvori u statistiku.

Za Ramu, iz okupirane Zapadne Obale – to znači stajati pred kamerom dok iza nje niču novi kontrolni punktovi i nestaju slobode.

Za Ibrahima – to znači iz Gaze nositi istinu čak i kada više nema kuće u koju bi se mogao vratiti.

Ćutanje je jednako odustajanju, a to sebi ne mogu priuštiti – ni oni, ni narod koji predstavljaju.

'Nikada to nije tipičan radni dan'

Iz svog stana udaljenog samo 11 kilometara od okupiranog Istočnog Jerusalema krenula bi i po dva sata ranije, ali nikada ne bi stigla na vrijeme. U kratku WhatsApp poruku „Qalandia checkpoint again“ stalo bi i „oprosti na kašnjenju“, i sva muka zbog činjenice da je opet podvrgnuta beskonačno iscrpljujućoj i ponižavajućoj kontroli izraelske vojske.

Naselje Kafr 'Aqab, u kojem živi sa suprugom i dvoje male djece, administrativno pripada Istočnom Jerusalemu, ali je geografski smješteno na okupiranoj Zapadnoj obali i pod palestinskom je upravom. Zbog političke i teritorijalne složenosti tog područja, iako je dio Jerusalema, praktično funkcionira kao Zapadna obala. I u toj administrativno-političkoj zbrci, Rama (34) obitava i radi cijeli život.

„Krećem se između Zapadne obale i Jerusalema, vodim intervjue, prevodim ih i uvijek se nanovo suočavam s pitanjima izraelskih vojnika o identitetu, novinarskoj iskaznici, mediju za koji radim“, priča Rama.

„Dug dan obično završi zadržavanjem na nekom od kontrolnih punktova, što moj povratak kući odgađa za najmanje dva sata. Ponekad, ako sam na terenu u Jeninu ili Nablusu, ceste ostaju zatvorene do kasne večeri ili se, zbog provjera na kontrolnim punktovima, do narednog dana ne mogu vratiti porodici. Nikada to nije tipičan radni dan. Kao freelancerka, radim nekoliko dana u mjesecu, ali čak i za one koji svakodnevno odlaze na posao, to je rutina“.

Rama je producentica na terenu – pronalazi sagovornike, organizuje snimanja, vozi, brine da sve prođe sigurno... Poznaje svaku ulicu od Hebrona do Istočnog Jerusalema i gotovo svakoga ko ima neku priču, a takvih je, bez sumnje, za tako mali prostor, i previše.

Borba za istinu i/ili borba za život

Ako biste Ibrahima (36) u Gazi, zamolili da vas poveže s nekim ko sve navedeno dobro radi, rekao bi iz prve da je to Rama. Njih dvoje nikada se nisu sreli jer jednom nije bilo dozvoljeno otići u Gazu, a drugom napustiti je. Nakon napada Hamasa na Izrael 7. oktobra 2023. godine i odmazde koja je uslijedila – a koju su brojne humanitarne i organizacije za ljudska prava kasnije okvalifikovale kao genocid – ta ideja činila se nedostižnom. Ne i za Ibrahima, oca bolesne trinaestogodišnjakinje koja je trebala hitnu operaciju srca i sina starice kojoj je život ovisio o hemodijalizi.

„U dubini duše sam osjećao da moram ostati kako bih ispričao našu priču, ali s bolesnom kćerkom i majkom, nisam imao alternativu“, pojašnjava Ibrahim.

U martu 2024, kada se broj žrtava u Gazi već mjerio desetinama hiljada, Ibrahim i njegova porodica uspjeli su izbjeći u Egipat. U godini, koliko su proveli u toj zemlji, Ibrahim je volonterski pomagao palestinskim izbjeglicama. Prije pet mjeseci on i njegova porodica našli su sigurno utočište u Irskoj – s kćerkinom operacijom i priliku za novi život. Iako kilometrima daleko, Ibrahim je i dalje profesionalno vezan za Gazu. U koordinaciji s novinarskim ekipama na terenu pokušava osigurati da palestinski glasovi u što većoj mjeri dopru do svijeta.

„Ne trebaju mi njihovi opisi da bih znao kako je“, kaže Ibrahim, podsjećajući da je i sam tokom rata bio raseljen najmanje šest puta. Svaku tu selidbu opisuje kao putovanje smrti.

Ibrahimov prvi susret s novinarstvom dogodio se u ratu, ali onom iz 2014. godine, kada je kao fikser angažovan da radi za jednu njemačku televiziju, a kasnije i sa drugim novinarima koji bi dolazili u Gazu. Iako je taj rat trajao manje od dva mjeseca, smatrao se, do tada, najvećim sukobom izraelske vojske i Hamasa. Bilo je teško, sjeća se Ibrahim, ali ni približno kao posljednji rat u kojem je stranim novinarskim ekipama Izrael zabranio ulazak u enklavu. Sav teret izvještavanja pao je na lokalne novinare – svaki njihov izlazak na teren pokazao se kao kockanje sa životom.

„Jedan zadatak u Deir al-Balahu mi se urezao u sjećanje. Upravo sam završio snimanje. Bila je noć. Zbog policijskog sata i konstantnog granatiranja morao sam ostati. U hladnu zoru, granatiranje je nastavljeno, a ja sam otišao uzeti abdest (ritualno pranje prije molitve). U blizini prostora za pranje bila je mrtvačnica. Pogledao sam na pločicu s imenom, nastavio dalje, a zatim zastao, shvativši da je riječ o mom bliskom prijatelju i kolegi s kojim sam radio prije rata“, sjeća se Ibrahim.

Ostao bez mnogih prijatelja i kolega

Prema podacima Vladinog ureda za medije u Gazi, tokom dvije godine rata ubijeno je najmanje 252 medijskih djelatnika. Za kratko vrijeme, Ibrahim je ostao bez mnogih prijatelja i kolega. Uslovi u kojima su radili bili su katastrofalni. I sam je, svakodnevno, stajao pred istim teškim izborom – da li uopće izaći na teren i izvještavati ili ostati. U konačnici, smatra da je i jedno i drugo nosilo podjednak rizik jer je bombardovanje bilo neselektivno. Ili još gore – novinari su bili mete. Takve optužbe Izrael odbacuje.

Iako se izvještavanje iz Gaze doživljava kao najopasnije zbog direktnih ratnih djelovanja i stalnog bombardovanja, slučaj Shireen Abu Akleh pokazao je da ni novinari na Zapadnoj obali ili u Istočnom Jerusalemu nisu sigurni. Novinarka Al Jazeere ubijena je u maju 2022. godine dok je izvještavala o raciji izraelske vojske u izbjegličkom kampu u Jeninu, iako je na sebi imala zaštitnu kacigu i prsluk s natpisom PRESS. Nakon prvobitnog odbijanja optužbi za njeno ubistvo, izraelske vlasti su utvrdile da postoji velika vjerovatnoća da je novinarku pogodila izraelska vojska, ali nenamjerno.

Činjenica da za smrt Shireen Abu Akleh do danas niko nije odgovarao, za Ramu može značiti samo jedno: „U bilo kojem trenutku na putu do kuće izraelski vojnici mogu zapucati na mene i moju djecu, bez ikakvog razloga. I bez posljedica. Niko nije siguran.“

Na terenu, svako je prepušten sam sebi

Nepostojanje fizičke i pravne sigurnosti za palestinske novinare ogleda se i u tome što ih izraelska ekstremno desničarska vlast nerijetko označi kao prijetnju, a kontrolisani pravosudni sistem, bez ikakvog validnog dokaza, optuži za terorizam. Rama je o tome više puta izvještavala. Uporedo s tim, i sama je bila izložena uznemiravanju i prijetnjama izraelskih vojnika – posljednji put kada je počeo rat u Gazi, a njoj zabranjen pristup starom dijelu Jerusalema.

„Osjećala sam se diskriminisanom. Bila sam nemoćna i duboko isfrustrirana jer mi je oduzeto pravo na rad, bez ikakvog razloga. Loše raspoloženi izraelski vojnik mi je, samo zbog moje palestinske pripadnosti, uskratio priliku da nastavim raditi sa stranim novinarima“, objašnjava Rama, uz napomenu kako je to ugrozilo njenu egzistenciju.

Zbog loših uslova rada i ekonomske nesigurnosti, mnogi palestinski novinari promijenili su profesiju. Rama nije, uprkos tome što nema stabilan posao. Iako medijske kuće za koje radi cijene njen rad, kao freelancerka nema nikakvu zaštitu. Za razliku od stranih novinara, ne može dobiti ni izraelsku novinarsku iskaznicu, što je, kako navodi, ostavlja potpuno isključenom. Palestinski novinarski sindikati i lokalne mreže se u takvim okolnostima solidarišu, ali na terenu, svako je prepušten sam sebi.

„Teško je i depresivno. Bliski prijatelji, članovi porodice misle da trebam ostaviti novinarstvo jer su zbog izvještavanja mnogi ostali bez posla ili završili u izraelskim zatvorima. Ružno je kad znaš da tako lako, bez razloga, možeš ostati bez slobode, bez vremena koje dijeliš s porodicom. Predugo živim u strahu, kao i većina mojih kolega, ali ne mislim da zbog toga trebamo prestati. I ako odem u zatvor zbog toga što izvještavam, neka to bude za dobrobit profesije i za moju zemlju“, poručuje Rama.

Dvostruki standardi u izvještavanju – kroz pogrešan kadar i bez dubine

Izvještavanje svjetskih medija ima presudnu ulogu u oblikovanju načina na koji svijet shvata život u Palestini. Dvostruki standardi bili su očigledni još prvih dana nakon 7. oktobra 2023. Mnogi svjetski mediji usvojili su izraelski narativ bez provjere, ne odstupajući ni kada je bilo očigledno da je zasnovan na dezinformacijama i propagandi.

„Tada bi posegnuli za novom taktikom – politički su povezivali ljude s određenim grupama. Nekoliko medija odbilo je slijediti dominantni zapadni narativ. No njihovo uravnoteženo izvještavanje bilo je moguće samo zato što su lokalni novinari rizikovali živote da bi dokumentovali istinu i podijelili je“, podsjeća Ibrahim.

Pritisak zapadnih medija s jedne strane i potreba za preživljavanjem s druge, činili su, za njega i ostale kolege u Gazi, novinarski posao nepodnošljivim. Prema njima je vladalo nepovjerenje i, ukoliko su željeli da njihove priče budu objavljene, morali su, kako navodi Ibrahim, i u najtežim okolnostima, pod granatama i konstantnom paljbom, tragati za dodatnim izvorima i potvrdom.

„Od nas se tražilo da dijelimo uživo lokacije na kojima se nalazimo, da dokazujemo svaku izgovorenu riječ. U jednom trenutku je uvedeno pravilo da se objavljuje samo ono čemu je novinar lično svjedočio na terenu“, kaže Ibrahim.

I sama opterećena istim problemom, na pitanje šta bi voljela da ljudi izvan Palestine znaju o Palestini, Rama odgovara: „Da sve što su vidjeli i čuli u medijima nije ništa u poređenju sa stvarnom patnjom Palestinaca. Frustrira me što svjetski mediji ignorišu ono što oblikuje našu svakodnevicu: borbu da se i u životu pod okupacijom ostane dostojanstven, da se preživi i sačuva porodica. Umjesto da se čuje naš glas, priče o nama pričaju drugi – kroz pogrešan kadar, bez dubine. Zbog toga, svijet ne vidi ono što je stvarno.“

Novinarstvo koje se živi i trauma s kojom se živi

Prije 7. oktobra 2023. godine, izvještavanje svjetskih medija o izraelsko-palestinskom odnosu bilo je uglavnom usmjereno na izuzetne događaje poput ratova i sukoba, dok su svakodnevni aspekti života pod okupacijom – ograničenja kretanja, diskriminacija ili apartheid – uglavnom zanemarivani. Uz takav pristup, palestinska tragedija doimala se kao na niz izolovanih incidenata, a ne kao sistemska nepravda i svakodnevna borba za opstanak.

S ratom u Gazi došlo je do pomaka u načinu izvještavanja. Društvene mreže omogućile su autentičan uvid u živote ljudi na terenu – svijet je Palestince upoznao kao stvarne ljude s emocijama i pričama, a ne samo kroz brojeve i statistiku. To je potaknulo i veći angažman globalne javnosti, ali nije zaustavilo krvoproliće i ublažilo traumu s kojom žive naši sagovornici, čak i nekoliko hiljada kilometara daleko od Gaze, kao što je slučaj s Ibrahimom.

„I sada nas zovu rođaci da kažu da su gladni, žedni i da nemaju nikakvu sigurnost. Ili vam neko blizak pošalje poruku kojom traži oproštaj u slučaju da ne preživi noć.“

Zbog straha da će izgubiti nekoga bliskog, Rama doživljava noćne more. Odnedavno je, kako bi suzbila stres, tugu i strahove, počela koristiti i lijekove. No to je sudbina većine novinara koji izvještavaju s okupiranih palestinskih teritorija.

„Svako jutro se budim uz saznanje da moje kolege iz Gaze rizikuju i gube živote radeći svoj posao. To bi mogla biti i moja sudbina, da sam u Gazi. Ponosim se njihovom hrabrošću, ali srce mi je slomljeno. Osjećam strah, tugu, ljuta sam. Gledajući vijesti, svjedočite ubistvima dragih kolega s kojima sarađujete, a ne možete pomoći. Istovremeno, imam dodatnu odgovornost da nastavim pričati njihove priče. Za mene, to je razlog zašto sam izabrala ovaj put“, zaključuje Rama.

___