Lokalne SoJo priče, nastale kroz projekt 'Saradnja za rješenja: Mediji, civilno društvo i mladi za inkluzivnije lokalne politike', prerasle su medijski sadržaj i otvorile prostor za dijalog, povjerenje i promjene u zajednici.

foto: Mediacentar Sarajevo

Prava snaga novinarskog rada ne završava u redakciji. Ona postaje vidljiva tek kada priča dođe do publike, izazove reakciju i otvori razgovor. Tada se gradi povjerenje, a lokalno novinarstvo pokazuje svoj puni potencijal.

Projekt „Saradnja za rješenja: Mediji, civilno društvo i mladi za inkluzivnije lokalne politike”, koji realizuje Fondacija za razvoj medija i civilnog društva Mediacentar Sarajevo uz podršku Ministarstva vanjskih poslova Njemačke putem ifa (Institut für Auslandsbeziehungen) i zivik programa finansiranja, na tom tragu spojio je novinare i novinarke, junake i junakinje njihovih priča, te članove lokalnih zajednica, nevladine organizacije i javne institucije stvarajući prostor za dijalog uživo.

Iskustva iz Banjaluke, Bihaća i Gradiške pokazuju da lokalno novinarstvo, naročito ono zasnovano na principima novinarstva usmjerenog na rješenja (Solution Journalism, SoJo), dobija dodatnu vrijednost kada ne ostaje „zarobljeno” na ekranu (televiziji, portalu ili društvenim mrežama), već se nastavlja kroz konkretne razgovore i akcije u zajednici.

„Novinari i novinarke iz lokalnih zajednica najbliži su svojim sugrađanima i sugrađankama. Povjerenje koje grade s ljudima ne nastaje u jednom susretu, već kroz dugotrajan rad i svakodnevno prisustvo u zajednici”, kaže Selma Zulić Šiljak, voditeljica razvoja programa Mediacentra Sarajevo.

Ipak, i kvalitetne priče ponekad ne nailaze na snažan odziv čitalaca i čitateljki. Razlozi za to najčešće nisu u radu novinara i novinarki, već u lokalnom kontekstu, navikama publike ili samom izboru teme.

„Na svim organizovanim događajima zabilježen je odziv institucija, dok ostaje izazov kako dugoročno jačati prisustvo i interes građana. To je proces koji zahtijeva vrijeme i postepeno navikavanje publike na izlazak iz digitalnog prostora u živi dijalog”, dodaje Selma Zulić Šiljak.

Dobra priča traži reakciju

Reportaža RTV USK o komunalnim taksama na kladionice u Bihaću postala je polazna tačka za širi društveni razgovor. U diskusiji su učestvovali predstavnici gradske uprave, Ministarstva obrazovanja Unsko-sanskog kantona, obrazovni radnici i organizacije civilnog društva koje rade s mladima. Razgovarali su o značaju SoJo pristupa i dodatno produbili temu koja je sa kantonalnog medija prerasla u priču od šireg javnog interesa širom Bosne i Hercegovine, pa i izvan granica zemlje.

Kenan Kečanović i Dalila Dupanović radili su na ovoj temi tri mjeseca, pokazujući da u različitim dijelovima Bosne i Hercegovine, na nivou gradova i opština, postoje rješenja koje je važno analizirati, jasno predstaviti javnosti i dugoročno pratiti njihovu primjenu i efekte.

„Problem je dugo bio 'guran u stranu', zbog čega su ljudi bili frustrirani. Uz to, u Bosni i Hercegovini postoji prešutno pogodovanje političkih elita industriji igara na sreću, što stvara osjećaj nemoći. Ipak, kada je priča jasno pokazala razmjere problema i konkretna rješenja, ona je od 'priloga' postala ventil za nešto što je drugo tinjalo. Upravo je ta kombinacija problem-rješenje izazvala snažnu reakciju javnosti”, kaže Kenan Kečanović.

Ovakav pristup otvorio je prostor da se tema sagleda i kroz njene dugoročne posljedice, naročito one koje utiču na mlade i ranjive grupe u zajednici.

„Za mene je bilo ključno da ne ispričamo ovu temu samo kroz problem, već i kroz posljedice koje svakodnevno vidimo, posebno kada je riječ o mladima”, ističe Dalila Dupanović. „Kada novinarstvo pokaže da rješenja postoje, ali i da njihova primjena zavisi od političke volje i institucionalne odgovornosti, priča dobija težinu i ne može se lako ignorisati. Nakon objave priče došao je pravi 'val' širenja informacija širom Bosne i Hercegovine, što je omogućilo da i druge lokalne zajednice vide rješenje za isti problem. Smatram da bolje od toga ne može”. 

Od teksta do konstruktivne rasprave

U Gradišci se pokazalo kako konkretna priča može oživjeti društveni angažman.

Bojan Trgić, novinar i urednik portala Micro mreža iz Gradiške, po prvi put je radio SoJo priču, a dokumentovao je život i podršku starijima kroz redovna mjesečna druženja u mjesnoj zajednici Kruškik.

„Ideja je bila da pratim jedino ovakvo okupljanje starijih na području Gradiške, a posebno me zainteresovalo što u svemu posreduju mladi iz Sportsko-rekreativnog centra 'Kruškik'. Priča je korisna osobama treće životne dobi jer pokazuje da lokalna zajednica može da stvori pristupačne i inkluzivne prostore u kojima stariji aktivno provode vrijeme”, kaže Trgić.

Reakcija zajednice bila je trenutna i pozitivna. Na sljedeće druženje došla je i predstavnica lokalne vlasti, što pokazuje da je grad prepoznao ovu inicijativu kao dobar primjer.

Uticaj priče proširio se i dalje: organizvovan je okrugli sto s ključnim akterima: Centrom za socijalni rad, gradskom upravom, organizacijama civilnog društva i Udruženjem penzionera. Format događaja omogućio je produbljivanje teme kroz otvoren razgovor i razmjenu iskustava, dodatno podstičući dijalog medija, lokalnih institucija i građana.

Sport osoba s invaliditetom vs. javnost: Ko je stvarno pobijedio?

Tekst Vladimira Kovačevića s portala Gerila je na primjeru Odbojkaškog kluba invalida Banjaluka pokazao da sport osoba s invaliditetom u entitetu Republika Srpska funkcioniše uglavnom kroz samoinicijativu, dok sistemska podrška i održivost gotovo da ne postoje. Poređenjem s praksama u Srbiji, istaknuti su nedostaci u inkluzivnosti i organizaciji.

Kako bi se dodatno otvorio prostor za diskusiju i uključivanje zajednice, u Banjaluci je organizovan panel posvećen ključnim nalazima ove novinarske priče. Tokom panela, predstavnici lokalnih udruženja osoba sa invaliditetom, sportskih klubova, medijski stručnjaci i stručnjakinja za mentalno zdravlje i inkluziju naglasili su da ovakvi razgovori mogu potaknuti dugoročne promjene. Jedan od zaključaka panela bio je da bi mediji trebalo da „pređu sa jednokratnog izvještavanja o uspjesima sportista sa invaliditetom, na sistemsko praćenje i implementaciju rešenja”, dok pitanje angažovanja šire publike i dalje ostaje otvoreno.

„Najveći utisak na mene ostavila je volja ljudi sa invaliditetom da ostanu aktivni i redovni u sportu, njihova želja za životom i neodustajanje. S druge strane, izostanak empatije i ravnodušnost drugih nisu me iznenadili”, ističe Kovačević.

Iako su se pozivu za diskusiju odazvali donosioci odluka - predstavnici resornog ministarstva i nadležnog odjeljenja banjalučke gradske uprave - autor je razočaran skromnim odazivom šire javnosti, što, kako ističe, „nije bilo iznenađenje”.

„Ljude jednostavno ne zanima ovakva tematika. Da smo pravili okrugli sto s nekim kontroverznim ličnostima iz realityja ili sumnjivim političarima, sala bi bila puna. Generalno, nema interesa za ozbiljne priče. Dok se zadovoljavamo mrvicama, mrvice ćemo i dobijati”, dodaje Kovačević, ali završava s dozom optimizma.

„Priča ipak može imati dugoročni uticaj, ali da bi institucije ozbiljnije reagovale, neko od njih mora to da traži”.

Lekcije iz projekta

Zajednički imenilac svih ovih primjera jeste sposobnost lokalnog novinarstva da bude pokretač društvenih promjena, naročito kada se prati SoJo princip.

Selma Zulić Šiljak podsjeća i na ostale priče nastale kroz projekt, koje su otvorile razgovor s donosiocima odluka i predstavnicima civilnog društva: tekst iz Cazina i Banjaluke o stipendiranju i školovanju za zanate, priču o lokalnom udruženju žena iz Bosanskog Petrovca koje predstavlja „žilu kucavicu” ženskog organizovanja, članak o zidu protiv poplava, ali samo s jedne strane Une, te istraživanje o pristupačnosti liječenja osobama s teškim oboljenjima kroz poređenje entiteta Republika Srpska i Federacija BiH.

Priče poput stipendiranja i prekvalifikacije srednjoškolaca podstakle su širu društvenu diskusiju o obrazovnim i lokalnim politikama, dok je dirljiva priča o bosanskopetrovačkom Udruženju žena 'Nada' pokazala potencijal organizovanog aktivizma. Tekst o podfondu „Duša djece” otvorio je teme odgovornosti institucija za potrebe onkoloških pacijenata i osoba sa teškim oboljenjima.

„Teme su različite, formati su različiti, ali zajednička poruka jeste da su mediji neformalni mehanizam za učešće javnosti u procesu nametanja prioriteta institucijama, te da priča može potaknuti javnu diskusiju i da je to nasušna potreba. Iskustvo iz ovog projekta pokazalo nam je da novinari i novinarke lokalnih i kantonalnih medija mogu iznijeti važne i značajne priče, ali da su im za to potrebni resursi i vrijeme”, kaže Selma Zulić Šiljak.

U skladu s tim, Dalila Dupanović dodatno ističe izazove manjih sredina. „Teško je pronaći novinare koji imaju vremena za SoJo priče. Ipak, važno je da osluškuju zajednicu i poznaju mehanizme vlasti. Dobra priča uvijek pokreće dijalog. Ključno je da novinari imaju vrijeme, resurse, mentorstvo i stimulaciju što bi omogućilo da ovakve priče zaista doprinesu promjenama”.

Sličan pogled dijeli i Kenan Kečanović. „Novinari mogu postići najviše kada njihove priče natjeraju ljude da razmišljaju, a ne samo prelistaju sadržaj. Samo im treba jasno pokazati zašto je neka tema važna za njihov život, ohrabriti ih da postave pitanja i razviju kritičko mišljenje”.

Iako će se mjerljivi učinak pratiti kroz duži vremenski period, jasno je da su ove priče čitane i dobro prihvaćene u zajednici. Osim toga, one nude i alate organizacijama koje nastavljaju da rade i zagovaraju teme iz priča uključujući bolji položaj lokalnih udruženja, sport osoba s invaliditetom, pristupačnost liječenja, sigurnost mladih i slične inicijative.

Projekt realiziramo uz podršku Ministarstva vanjskih poslova Njemačke putem ifa (Institut für Auslandsbeziehungen) i zivik programa finansiranja. Projekt implementira Fondacija za razvoj medija i civilnog društva „Mediacentar“.

___