Na javnoj raspravi učesnici su obrazložili zbog čega ZOSPI mora uključivati pravo na žalbu.

Foto: Vanja Stokić

Nakon pritiska javnosti, domaćih i međunarodnih organizacija i udruženja novinara, juče se javnoj raspravi u Brčko distriktu odazvalo petnaestak ljudi. U sali je bilo novinara, predstavnika međunarodnih organizacija, institucija Brčko distrikta, ali i privatnih kompanija. Otprilike polovina njih iskoristila je priliku da kritikuje predloženi Zakon o slobodi pristupa informacijama u Brčkom te uputi konkretne smjernice za njegovo poboljšanje.

Sva fizička i pravna lica koja nisu prisustvovala javnoj raspravi imaju mogućnost da što prije pošalju svoje komentare i prijedloge na adresu Kancelarije gradonačelnika (nasloviti na Radnu grupu za izradu nacrta) i Zakonodavnu komisiju u Skupštini Brčko distrikta. Nacrt zakona nije jednostavno pronaći online – dostupan je, zajedno s ostalim materijalima, putem linka na kojem su objavljene informacije o 11. redovnoj sjednici Skupštine Brčko distrikta, održanoj 21. maja.

Upravni sporovi traju dugo i koštaju mnogo

Jedna od najčešćih zamjerki na nacrt zakona jeste uskraćivanje prava na žalbu građanima, novinarima i drugim licima koja traže informacije, u slučaju kada njihov zahtjev za informacije bude odbijen ili kada ga institucije prosto ignorišu.

Zakonska rješenja koja su trenutno važeća u Bosni i Hercegovini (BiH) propisuju da tražioci informacija mogu, u slučaju da nisu dobili tražene informacije, dostaviti prigovor instituciji koja nije postupila po zahtjevu ili, u slučaju novog zakona na nivou institucija BiH, poslati žalbu Žalbenom vijeću pri Vijeću ministara BiH. Ukoliko se institucije ogluše i o žalbu, naredni korak je podizanje tužbe, odnosno pokretanje upravnog spora pred nadležnim sudom. Sporni nacrt zakona u Brčkom ne dopušta podnošenje žalbe, već se građani odmah upućuju na tužbu. Iako to možda djeluje kao kraći put i ušteda vremena, dobro je zadržati pravo žalbe jer se ono u praksi pokazalo funkcionalnim.

Ena Kljajić Grgić, rukovoditeljica Centra za pružanje pravne pomoć u organizaciji Transparency international BiH (TI BiH), istakla je da se jedan od prvih komentara ove organizacije na sporni nacrt zakona odnosio upravo na uskraćivanje žalbe građanima. Ona podsjeća da pravo na žalbu propisuju Ustav BiH, Statut Brčko distrikta, ali i Zakon o opštem upravnom postupku.

“Neki predvidivi rok u kojem se upravni spor riješi je oko 400 dana, što je mnogo. Mi smo ukazali i na to da upravni spor košta. Lako je nama pravnicima da podnesemo tužbu, ali šta je sa novinarima koji nisu vični pravu, šta je sa običnim građanima? Oni moraju da angažuju advokata. Jedan upravni spor će da košta 1.200 maraka, plus da dodamo na to još i troškove sudskih taksi. A Evropska konvencija i Tromso konvencija, kojima se svi rukovodimo u ovo procesu, kažu da pristup informacijama treba biti omogućen sa što manje troškova i gubitka vremena za podnosioca zahtjeva“, naglasila je Kljajić Grgić.

Ona takođe podsjeća na opterećenost sudova, navodeći informacije da se na odluku suda u upravnom sporu u Banjaluci čeka oko tri mjeseca, dok u Sarajevu taj period ide i do četiri godine. Upravo su ovo okolnosti koje se moraju uzeti u obzir kada se donose odluke o ukidanju žalbe i upućivanju građana direktno na upravne sporove.

“Transparency je sprovodio istraživanje prošle godine. Imali smo uzorak od skoro 400 institucija kojima smo slali zahtjeve. U zakonskom roku smo dobili odgovor na 200 njih. Za ostalih 200 smo ulazili u postupak, žalba za ćutanje administracije ili žalba kada nam donesu odluku. Kada na kraju sve saberemo, samo 12 upravnih sporova smo pokrenuli. Znači, bez te žalbe mi bismo imali 200 upravnih sporova“, upozorava ona.

To u praksi znači da bi Transparency International BiH svojim tužbama opteretio sudove i uložio značajna finansijska sredstva. S obzirom na to da u 90 odsto slučajeva sudije presuđuju u njihovu korist, institucije bi morale iz budžeta da ovoj organizaciji nadoknade novac za troškove advokata i sudske takse. Zapravo, na gubitku bi bili građani, čiji bi novac bio uzaludno potrošen, ali i koji ne bi na vrijeme dobili informacije od javnog značaja, koje su prvobitno uskraćene.

Nermina Kuloglija Zolj, novinarka Balkanske istraživačke mreže (BIRN), tokom javne rasprave tražila je u ime svoje redakcije da se u nacrt zakona doda mogućnost žalbe. Nacrt zakona je, prema BIRN-u, suprotan ZOSPI-ju na nivou institucija BiH, koji jasno propisuje da rješenje o uskraćivanju informacija mora da sadrži pouku o pravnom lijeku i naziv organa na koji se može uputiti žalba.

“Stavom kojim se propisuje da li je zahtjev uredan ili neuredan, odnosno da ga institucija može odbiti kao neurednog, također nije ostavljen prostor za žalbe, što opet smatramo uskraćivanjem. I tu molimo da se ostavi mogućnost žalbe“, navela je Kuloglija Zolj.

Prva verzija uključivala mogućnost žalbe

Aida Nišić, predsjednica radne grupe za izradu ovog zakona, objasnila je da je u prvoj verziji bilo navedeno da se žalba može dostaviti Apelacionoj komisiji (koja odlučuje po žalbama protiv prvostepene odluke institucije Distrikta), Pravosudnoj komisiji (za rješavanje po žalbi protiv prvostepene odluke pravosudne institucije Distrikta) ili Upravnom odboru javnih preduzeća, ustanova i drugih pravnih lica čiji je osnivač Distrikt. Kom tijelu se šalje žalba zavisi od toga kojoj instituciji je dostavljen zahtjev za informacije, koje je ista institucija uskratila.

Ona ističe da je u svojim komentarima na prvu verziju zakona Institucija ombudsmena za ljudska prava BiH navela da se ovakvim određivanjem drugostepenog organa dovodi u pitanje nezavisnost odlučivanja.

“A s druge strane, široko određenje drugostepenog organa može uticati na uspostavu jedinstvene prakse i pravne sigurnosti građana. Preporučuju uspostavu neovisnog tijela za odlučivanje po žalbama na odluke o slobodi pristupa informacijama svih institucija Distrikta. Sigma, koja je konsultant Evropske unije, također je u svojim komentarima isticala manjkavosti predloženog modela žalbenih tijela, navodeći da se u međunarodnoj praksi mogu izdvojiti tri glavna modela“, pojašnjava Nišić.

To su žalbe specijalizovanom, nezavisnom nadzornom tijelu, odnosno povjereniku za informisanje, te žalbe hijerarhijski nadređenom tijelu, uz mogućnost pokretanja sudske revizije. Treći model je direktan pristup sudskoj reviziji odmah nakon prvostepene odluke, naglašava Nišić.

Iako je nacrt zakona usvojila Vlada Brčko distrikta u septembru 2024. godine, kako ističe Nišić, predstavnici Delegacije EU su od gradonačelnika tražili da se sačeka s usvajanjem, kako bi radna grupa još jednom razmotrila komentare konsultantske kuće Sigma. Komentari su predlagali da Vlada Brčkog razmotri dvije mogućnosti rješavanja po žalbama – osiguranje direktnog pristupa sudu i pravo na podnošenje žalbe Apelacionoj komisiji, pored čega bi podnosilac imao pravo da se direktno obrati sudu.

“Radna grupa se odlučila za jednobraznost, odnosno da se u svim slučajevima ide na pokretanje upravnog spora”, navodi Nišić.

Donošenje zakona bez političke trgovine

U vezi s tom intervencijom Delegacije Evropske unije, generalna sekretarka udruženja BH novinari Borka Rudić podsjetila je na loše iskustvo sa zakonom na državnom nivou.

“Mislim da u Brčko distriktu ne bismo smjeli dozvoliti da se, radi nekih viših političkih interesa, žrtvuje pravo na slobodu pristupa informacijama. U ljudskim pravima i zaštiti ljudskih prava kroz zakone ne smije biti političke trgovine“, kazala je ona.

Raspravi su prisustvovali i predstavnici OSCE-a i Delegacije Evropske unije u Bosni i Hercegovini, ali nisu davali svoje komentare niti su se uključivali u diskusiju.

Kao moguće probleme u sprovođenju zakona, Rudić vidi i nedovoljno definisanje pojma “lični podaci”, posebno u dijelu zakona koji se tiče zaštite privatnosti i prava na zaborav.

“Imali smo problema sa anonimizacijom sudskih presuda koje su za novinare i za medije potpuno neupotrebljive jer je ime zatamnjeno. Iz tih dokumenta, koji bi trebali biti javni, ne možemo kreirati medijski sadržaj. A skrivati nečije ime i prezime, naročito ako je javni zvaničnik, na čelu javnih organa...”, navela je ona.

Potrebne kazne za rukovodioce institucija

Trenutno nacrt zakona propisuje kazne za pravna i  fizička lica koja ne poštuju zakon, i to do 20.000 KM. Međutim, nisu predviđene kazne za rukovodioce institucija.

“Trebate razmisliti i o tome da su u prekršajnim odredbama izostavljene one stvari koje nama suštinski trebaju, a to je da se prekršeno kazni rukovodilac ili službenik koji neće da odgovori po zahtjevu. Onaj koji ćuti pa mi moramo zbog toga da idemo na sud. To jednostavno nije u redu, nije pravično, protivi se nekoj logici“, istakla je Ena Kljajić Grgić u obraćanju predstavnicima Radne grupe i institucija Brčkog.

Prema trenutnim odredbama, institucija može odbiti da odgovori na pitanja ukoliko zahtjev ima neki formalni nedostatak. Takav zahtjev se odbacuje zaključkom, koji nije upravni akt i na osnovu njega se ne može pokrenuti upravni spor. Tada građanin ili novinar nema načina da se žali na odluku institucije.

“Upravni akt je rješenje. Rješenjem se odlučuje o nečijim pravima i obavezama. Zaključkom se ne odlučuje o nečijim pravima i obavezama, nego o nekim formalnostima. I tu ćemo doći u problem, ukoliko iz člana 26 ne promijenimo stav 5, pa kažemo da se protiv ove vrste zaključka može izjaviti žalba, a što je tako predviđeno i Zakonom o upravnom postupku u Brčko distriktu. Znači, to vam je procesna greška zbog koje će kasnije, kada nekog uputite na sud, nečija tužba da bude odbačea. To je možda previd eksperata, možda nisu upratili ovu grešku, ali ta greška postoji i na nju se mora reagovati”, pojašnjava Kljajić Grgić.

Nadzorni organi bez ovlašćenja

Ona se u svojim komentarima takođe bavila nadzorom nad sprovođenjem ovog zakona te precizirala da su trenutno propisana tri nadzorna organa, od kojih samo jedan ima ovlaštenje da obavlja taj posao. Radi se o upravnoj inspekciji, Pravosudnoj komisiji i Komisiji za praćenje rada Vlade, institucija Distrikta i predstavki građana u Skupštini Distrikta. Do sada su ovi poslovi bili povjereni upravnoj inspekciji, u kojoj su zaposleni diplomirani pravnici s najmanje pet godina radnog iskustva u struci i koja jedina ima ovlaštenje da nadzire sprovođenje zakona.

“U Pravosudnoj komisiji su donekle pravnici, ali Pravosudna komisija je organ koji se sastoji od devet članova. Zakonom o Pravosudnoj komisiji nije im dato ovlaštenje da rade upravni nadzor. Kad je u pitanju komisija Skupštine, ona se sastoji od pet članova, nju čine odbornici. Uz dužno poštovanje, ja sam uspjela da pronađem biografske podatke za odbornike — nijedan od njih nije pravnik. Oni takođe nemaju ovlaštenja da rade upravni nadzor. Ova komisija može da daje mišljenja, ali njihova mišljenja ne obavezuju. To znači da ćete imati situaciju da, kad nadzor vrši Pravosudna komisija i skupštinska komisija, taj nadzor će biti samo deklarativan”, upozorava Kljajić Grgić.

“Moramo da vodimo računa o našoj političkog organizaciji”

Javnoj raspravi prisustvovao je i Siniša Milić, gradonačelnik Brčko distrikta. On je u svom obraćanju istakao da su institucije ovog grada kroz organizaciju javne rasprave pokazale da žele da rade na poboljšanju Zakona o slobodi pristupa informacijama.

“S tim što i dalje moramo voditi računa o onim stvarima koje su bitne u ovom procesu – a to je da donesemo zakon koji će biti potpuno usklađen s određenim standardima, ne samo kada su u pitanju mediji i pristup informacijama, već i onome što je naša obaveza: da sarađujemo sa Sigmom, da vodimo računa i o našoj specifičnoj političkoj organizaciji“, naglasio je Milić.