'Kad je riječ o novinarstvu, danas sve manje ima uredničkog koša, tj. korpe u kojoj završavaju neuspješni novinarski radovi', kaže Gordana Sandić-Hadžihasanović.

foto: Ilustracija

Radiotelevizija Bosne i Hercegovine ove godine obilježava 80 godina postojanja. Zapravo, podsjeća na slavnu rečenicu: „Smrt fašizmu – sloboda narodu! Ovdje slobodno Radio Sarajevo“ kojom je, 10. aprila 1945. godine, pokrenuta jedna medijska kuća, označivši simboličan početak cijele jedne epohe u postojanju Bosne i Hercegovine.

Mediacentar tim povodom donosi serijal intervjua s osobama koje su obilježile jedan trenutak u postojanju Radio Sarajeva i koje su, i kad je prije 10 godina objavljena monografija Radio Sarajevo, podijelile sa publikom sjećanje na neko drugo vrijeme kad su ispisivane stranice značajnog perioda bosanskohercegovačkog novinarstva.

'Možeš pred mikrofon, ali neka sljedeći tekst bude još bolji'

„Meni je Radio Sarajevo dalo mnogo toga – šansu da radim i da se dokažem, da iznesem svoj stav, da učim i da se usavršavam, da predlažem, da putujem. Najljepše godine mog života, mog sazrijevanja, stvaranja vlastitog doma, rođenja moje djece, stvaranja najčvršćih prijateljstava – bile su na Radiju“.

Napisala je to u tekstu „Kako sam porasla“, objavljenom u monografiji Radio Sarajevo, Gordana Sandić-Hadžihasanović – danas penzionerka, a nekad novinarka i urednica na Radio Sarajevu (kasnije Radio Bosne i Hercegovine), te na Radiju Slobodna Evropa.

„Priče o prošlim vremenima, obično počinju poređenjem – nekada i sada. Kad je riječ o novinarstvu, primjećujem, sve manje ima uredničkog koša, tj. korpe u kojoj završavaju neuspješni novinarski radovi“, kaže Sandić-Hadžihasanović. „Kroz to sam prošla i ja kada sam 1975. godine počela raditi u unutrašnjo-političkoj redakciji Informativnog programa Radio Sarajeva. Tada smo mi, mladi novinari, najviše strepili od Save Trifunovića koji je s velikim autoritetom znao pogužvati i baciti tekst, ako on nije ispunjavao osnove novinarskog zanata. I tako više puta do momenta kada bi naš Savo podigao naočale i rekao: 'Možeš pred mikrofon, ali neka sljedeći tekst bude još bolji'. Tako se kalio novinarski kadar“.

Prisjeća se da nije bilo drugačije ni u ostalim radijskim profilima, pa su spikeri, tonski snimatelji, reditelji, muzički urednici, lektori... svi redom imali „svog Savu Trifunovića“ koji je osiguravao kvalitet programa.

„Radio Sarajevo je sa svojih nekoliko programa bio ne samo kuća talentovanih zaposlenika, nego dobrih i kvalitetnih ljudi“, nastavlja priču. „Tako smo se lako dogovarali, priskakali jedni drugima u pomoć, stvarali nove ideje i nove radio sadržaje. Sa ove vremenske distance, to mi izgleda tako nemoguće da sama sebi postavljam pitanja: da li se radi o nostalgiji za nekim boljim, sretnijim i mladalačkim danima; da li je, u današnje vrijeme, puno problema i neizvjesnosti, sjećanje na to doba, naprimjer na '80-te godine, samo neka iluzija?“

Ipak, sigurna je, da nikada i nigdje na tako malom prostoru nije bilo više talentovanih ljudi spremnih da u svakom momentu podrže svoje kolege. „U vrijeme jugoslovenske radio-difuzije i zdravog takmičarskog duha među radio stanicama, željeli smo da budemo najbolji“, kaže Sandić-Hadžihasanović.

Čuven je u to vrijeme bio festival u Ohridu, na kojem su proglašavani pobjednici u različitim novinarskim kategorijama, pa su se i novinarske i tehničke ekipe Radio Sarajeva ozbiljno pripremale, odnosno kako kaže sagovornica: „Svi smo se mobilisali, smišljali ideje i način realizacije“. Za priloge od tri minuta spremali su se nekoliko sati, a originalni zvukovi su im, kako priznaje, „bili nešto kao opsesija“.

„To je bio taj radio izvan studija, u čemu je šampion bio Aleksej – Aco Nejman. Poznata je priča o njegovom višegodišnjem snimanju u hercegovačkom kršu kako čovjek, po imenu Jago, traži vodu. Ta reportaža je bila fantazija zvuka, narodske mudrosti, ljudske nade i razočarenja. Dobila je prvu nagradu na međunarodnom festivalu koji se održavao u Turskoj. Gledala sam Acu kako danima i noćima preslušava snimljeni materijal od nekoliko sati kako bi nastala reportaža od 30 minuta“, prepričava Sandić-Hadžihasanović.

Nekad se ostajalo i po cijelu noć na radiju

Za borbu s vremenom, odnosno minutama, kaže da je „noćna mora svakog radio novinara – bilo da je riječ o emitovanju informativnih emisija, gdje ne smije biti kašnjenja kada se oglasi 'pik' (znak tačnog vremena) ili o preobimnom snimljenom materijalu od kojeg treba uzeti najviše deset posto za verziju koja će ići u eter“.

„Ovo drugo je značilo sate i sate preslušavanja traka kako bi se odabrao najbolji dio. Tako se dešavalo da, ukoliko prilog ide u Jutarnjem dnevniku u šest sati, novinar ostane cijelu noć u redakciji do finalnog proizvoda“, ukazuje Sandić-Hadžihasanović. „I meni se to desilo kada sam htjela napraviti kritički osvrt na rad organizacije radnika – komunista koji su se zvali Aktiv. U želji da dokažem da im bolje pristaje naziv Pasiv, provela sam noć za radnim stolom preslušavajući sate snimljenog materijala“.

Da i sama ima noćne more zbog odgovornosti da u studio stigne na vrijeme, prepričava kroz anegdotu o snu koji sanja i sada, kad je u penziji. „Sanjam da sam zakasnila – da sat otkucava 15 sati, a Dnevnik ne počinje. Možete zamisliti moju sreću kad shvatim da je to bio samo strašan san“.

Praveći paralele ondašnjeg i sadašnjeg novinarstva, spominje još jednu razliku. Novinari su u njeno vrijeme morali pratiti sve sjednice, sastanke, forume, ma koliko oni trajali. Nije bilo press konferencija putem kojih se javnost obavještavala o toku ili zaključcima tih zasjedanja, nego „snimaš, pišeš, snimaš, pišeš… do iznemoglosti, a sve gledaš na sat“.

„Sjećam se, jednom smo Vladimir Bilić i ja pratili sjednicu Saveza sindikata BiH. Kad je već bilo krajnje vrijeme da krenemo i sastavimo izvještaj, ustali smo i najtiše što može, krenuli prema izlazu. Tadašnji predsjednik Sindikata Raif Dizdarević je u punoj sali zagalamio: 'Gdje ćete vi, drugovi novinari? Ovo što će se dešavati dalje, takođe je važno'. I mi smo se vratili. Srećom, već se uvela praksa javljanja 'uživo', što su omogućavali naši snimatelji, tako da slušaoci nisu ostali uskraćni za informaciju o sindikalnom sastanku“, prepričava Sandić-Hadžihasanović.

Važnost čistih rečenica, bez suvišnih epiteta i nepotrebnog kićenja rečenice

U sjećanju na predivne kolege i kolegice, urezalo joj se i upozorenje doajena bh. novinarstva Ante Šterlova – Šjora, koji je insistirao na čistim rečenicama, bez suvišnih epiteta i nepotrebnog kićenja rečenice.

„Kad sam previše patetike ubacila u tekst o slijepoj, mladoj pjesnikinji, rekao mi je da ne treba ni u čemu pretjerivati i da je luksuz rasipati informacije, ali i emocije, kao što su žalost i radost. U svim mojim aktivnim novinarskim godinama, držala sam se toga kao da mi je nekadašnji urednik za vratom“, priznaje Sandić-Hadžihasanović. „Koliko je Šjorovo upozorenje i danas aktuelno, pokazuje situacija oko ispraćaja pjevača Halida Bešlića. Mnogi su rasipali žalost kako bi promovisali sebe“.

Na kraju se vraća na početak teksta i postavlja pitanje: gdje je danas urednički koš? Nema ga, odgovara, jer kako pogužvati i baciti tekst napisan u digitalnoj formi.

„Šalu na stranu, ali zbog izostanka 'uredničke ruke' sve češće u medijima kao izvor informisanja se navodi: 'kako nezvanično saznajemo', 'kako nam je rekao diplomata koji želi ostati anoniman', 'iz dobro obaviještenih krugova'... Ako se kojim slučajem vijest pokaže tačnom, dotični medij će se hvaliti kako je prvi imao informaciju tj. ekskluzivu. I danima poslije će navoditi 'kako smo prvi objavili'... Ako bude suprotno, nikom ništa. U Radio-televiziji Sarajevo to se ne bi moglo desiti. Izvori informisanja su se provjeravali više puta“, podsjeća Sandić-Hadžihasanović.

„Zato, s radošću i uz veliko poštovanje, divim se tom 80-godišnjem dobrodržećem starcu, današnjoj Radio-televiziji Bosne i Hercegovine koja, sigurna sam, čuva obraz profesionalnog novinarstva. A to, što državni medij, nije briga države, to je već mrlja na obrazu politike i političara“.

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.