U svijetu leptirova i medvjeda

U svijetu leptirova i medvjeda

U svijetu leptirova i medvjeda

Ovaj što je uništio moju Fuji kamericu nije imao duksericu. Bio je u uniformi, oklopljen.
 
Fotografije: Alma Lazarevska.
 
Kada je u blizini stana u kojem živim počela izgradnja američke ambasade, neko mi je šeretski čestitao komšiluk. Sjetila sam ga se kada se desilo ono sa Mevludinom Jašarevićem, te se sat vremena nije moglo mrdnuti iz kvarta. Nezgoda stanovanja u blizini ovakvih objekata ima još. Recimo: sa fotografisanjem. Komad zapadnog neba koji se vidi s mog balkona prekrasno je obojen u ljetno veče. Ali je, avaj, iznad Ambasade. Breze na bulevaru Franca Lehara u jesen mame da ih snimiš za svoj spomenar, ali…kako god da se okreneš, uz Ambasadu si. Kada je clear day produžiš pogledom s kraja Kranjčevićeve preko reklame na Prirodno- matematičkom fakultetu, do snijegom pokrivenog planinskog vrha. I mi Innsbruck (ili je Japan - planina Fuji!) imamo ! Pomislim i posegnem za kamericom. Ali, avaj, i ovaj se pogled pruža preko Ambasade. I breze i planinski vrh, sve bih to nekako halalila - do leptira koji se nenadano spustio na …nešto. A ja sam, priznajem- griješna, priličan poznavalac i ljubitelj leptirova. Ne lovim, samo snimam. Finoj kolekciji koja se nakupila nedostaje Cynthia cardui usred grada! Samo što sam posegnula za kamericom (bezmalo mi je uvijek u džepu) otrijeznim se. To je kao da vadim iz džepa pištolj i uperim ga u glavni ulaz Ambasade!
 
 
Helem, svakodnovno prolazim pored Američke ambasade i s nelagodom u džepu stiskam svoju kamericu. Stiskala. Vrijeme je da koristim prošlo vrijeme. 
 
Moja digitalna kamerica Fuji je uništena. U materijalnu štetu koja je načinjena Sarajevu 7. februara, ja dopisujem moju Fuji kamericu. Bilo bi,valjda, poželjno (nekome bi to jako prijalo) reći: uništili su je huligani. Nisu. Osim ako se huliganom ne naziva svaka osoba koja nasrne na tebe ni krivog ni dužnog, otrgne, otima ti tvoju imovinu, urla, prijeti. Ovaj nije imao duksericu. Bio je u uniformi, oklopljen.
 
Stajala sam na kraju svoje ulice- Kranjčevićeve, ovaj put ne tamo gdje je Ambasada, nego izlaz na Alipašinu ulicu, s pogledom na Predsjedništvo, Alipašinu džamiju, Općinu Centar. U svom sam gradu, s njim sam sve i jedan dan i sve i jednu noć dijelila najteže dane (neko bi pomislio: zar je ikoga osim Željka Komšića i Bakira Izetbegovića u opsadi bilo?!) Neka bude i ovaj dan što se, evo, pretvara u noć. U ruci mi je  kamera, na dlan može stati. Ono što je uslijedilo umalo da me je uvjerilo da je moj Fuji opasno oružje i da sam ja zločinac, terorista.
 
Urlik: Ne slikaj ne slikaj ne slikaj kad ti kažem!!! Osoba što urla trga mi iz ruke kamericu. Kad dođem sebi, moja kamerica leži na udaljenosti od dvadesetak metara- smrskana. Jedva se usudim pogledati svoju ruku. Takva bijaše ona sila da mi se činilo kako sa kamericom odlazi i šaka.
 
 
Sutradan pokušavam saznati šta sam ja to loše učinila. I zašto, ako sam zločinac, nisam i uhapšena.
 
Pitala sam one za koje sam pretpostavljala da bi trebali znati. Ne nađoh odgovora. Upustila sam se u surfanje. Nije česta tema na ovdašnjim portalima. Na hrvatskim, primjerice, jeste.Na forumu Klix ba nailazim Fotografisanje na javnoj površini. Tema je postavljena 2009. a posljednji je post bio 2013. godine. U međuvremenu- tek desetak postova. Shvatila sam da su svi zainteresirani za ovu temu uglavnom bili kolateralna šteta. Od onih su što snimaju ne baš leptirove, ali nešto u tom smislu. Jedan čak ima nick Romeo i vozi bicikl do Kozije (ta sam!) a upao je u neki mutan prizor i, naivan, snimio. Sljedeći post-adžija ga pokroviteljski oslovljava sa : E moj Romeo… Naročito mi se svidio ovaj post : 'rmpalija izleti iz kasarne dok sam slikao curu u Atmejdan parku, malo iznad muzičkog paviljona, i onako uspuhan, veli zabranjeno slikanje vojnih objekata. Mogu samo zamisliti koliko mu je dosadno moralo biti, kad je sišao dole do parka samo da nas upozori... 
 
Ja za svog ‘rmpaliju ne bih mogla reći da mu je bilo dosadno. Zapravo, neka na moju dušu ide ovaj paradoks u zaključivanju: bilo mu je dosadno! Unezvjeren kao bijesna zvjer, tražio je pogledom krivca, tražio akciju. Huligani kao da su nestali. Ali,evo je, izmaknuta, kojih dvadesetak metara od njegove zapetosti, stoji žena. Nad njom će on, ako ćemo pravo, počiniti  krivično djelo -fiziki napad otimanje i uništavanje private imovine? To se tako kaže? Zbog američke ambasade nisam snimila onog leptira, zbog ovog ‘rmpalije nisam snimila munaru Alipašine džamije koju često snimam kada iz grada idem u svoju Kranjčevićevu. S plamenom iza, na tamnom nebu, bila je slika koja bi imala i dokumentarnu vrijednost. Ne želim biti otužno sentimentalna kakvi su bili članovi Predsjedništa kada su post festum o demoliranoj zgradi u kojoj rade, govorili, ali ipak, evo, izjavljujem: dok sam dizala svoju kamericu ka tom prizoru: plakala sam.
 
Onaj je ‘rmpalija urliknuo još jednu rečenicu nakon Ne slikaj ne slikaj, kad ti kažem. Urliknuo je (čula sam i psovku?): Idi u bolnicu pa slikaj ranjene. On ima oružje i uniform-oklop i kao takav ima ovlaštenje da mi naredi šta da slikam. Da li i šta da pišem? Za čim (za kim) da zaplačem?