Što se tiče Gorana Takača, koji je bio povod za moj prvi susret s Arturom sa njim sam se sprijateljio već nakon prvog susreta početkom 80-tih.1990. smo osnovali agenciju IMS/Studio 6 Yugoslavia čiji sam direkitor bio do raspada Jugoslavije, vrlo intenzivno se družimo i danas.

 

 

Goran Takač je, u vrijeme ceremonije svečanog otvaranja sarajevskih olimpijskih igara, snimio prvu fotografiju od 360˚̊ na svijetu. Daljinskom komandom uključen je aparat koji je napravio krug oko svoje ose i na slajdu zabilježio sve što je „vidio“. Nije bilo jednostavno jer je Goran, zajedno sa svojim asistentom Kostom, ocijenio da je idealno mjesto za aparat usred svečane lože. Trebalo je isključiti određen broj sjedišta da bi fotografija uopšte bila snimljena. „Smanjiti“ svečanu ložu dan prije otvaranja, kada su već podijeljene sve VIP pozivnice, bio je pravi podvig. Kada me je Goran pitao mogu li mu obezbijediti nekog dizajnera koji bi dizajnirao poster s ovom fotografijom, bez razmišljanja sam predložio najboljeg – Dragana S. Stefanovića, koji je napravio fantastičan plakat. Nepunih 48 sati nakon otvaranja Igara, plakat je bio u knjižarama. Turisti su bili oduševljeni jer su imali šta slati diljem svijeta. Dragan je godinu dana nakon Olimpijade i mog višemjesečnog ubjeđivanja prihvatio da ode u Lozanu kod Gorana i bude Art Director Studija 6. Uradio je nekoliko velikih projekata, uglavnom kandidature gradova za Olimpijske igre i osamostalio se. Još uvijek je u Lozani, ima svoj studio OH NO, OH YES i privatnu izložbenu galeriju. Sada, za izdavčku kuću RabicSarajevo, dizajnira monografiju povodom 30-te godišnjice Zimskih olimpijskih igara koja će biti obilježena u februaru 2014. Već sam vidio naslovnu stranu, izgledat će sjajno, u Draganovom stilu.

 

 

Poster 360˚̊ sa otvaranja ZOI 84 ima još samo Tomislav Grizelj, vlasnik kompanije Grizelj. Stoji uokviren na zidu njegove kancelarije jer ga podsjeća na olimpijski plamen koji zauzima centralno mjesto na posteru. Veliki majstor Tomislav je, sa svojim timom, projektovao olimpijski plamen i proizveo kompletnu instalaciju. Ispod postera je i baklja s kojom je Sanda Dubravčić zapalila olimpijski plamen. Ni Goran više nema ovaj plakat. Prije par mjeseci sam ga odveo kod Grizelja da ga vidi.

 

 

Goran je prvi put u Sarajevu uradio i Zvaničnu knjigu MOK-a o jednim olimpijskim igrama. Poslije Sarajeva izdao je još osam zvaničnih knjiga Olimpijskih igara. U tim knjigama, koje su bile izvanredan podvig novinarstva, fotografije i izdavaštva, slavljeni su najsvjetliji trenuci sporta, Olimpijskog pokreta i igara.

 

Goranova je ideja, zapravo, bila da prvu knjigu uradi na Olimpijskim igrama u Los Angelesu, koje su održane iste godine kad i sarajevska olimpijada (tada su ljetne i zimske igre održavane iste godine, dok MOK kasnije nije odlučio da ih razdvoji, jer su dvije olimpijade u jednoj godini bile veliki napor i teret za MOK, televiziju i sponzore). Kada je Goran otišao kod predsjednika MOK-a, Huana Antonia Samarana, da mu prezentira ideju zvanične knjige, Samaran ga je upitao:

 

- Možete li je napraviti za Sarajevo?

- Ali, gospodine predsjedniče.......Možemo!

 

Sarajevske zimske igre su bile prve Olimpijske igre na kojima se Samaran pojavio u ulozi predsjednika MOK-a, sa njima je započela Samaranova epoha, vjerovatno najuspješniji period razvoja olimpijskog pokreta. Zahvaljujući i Samaranu, koji je veoma motivirajuće djelovao na Organizacioni komitet, bile su to do tada najbolje organizirane Zimske olimpijske igre u istoriji. 

 

Za mene je bilo fantastično iskustvo sarađivati u realizaciji Zvanične knjige MOK-a.

 

Goran je u Sarajevo stigao sa gotovom maketom knjige. Prema rasporedu i satnici takmičenja još u Lozani je napravio raspored strana. Sve je trebalo „samo“ da se dogodi, da bude fotografisano i stavljeno na unaprijed određeno mjesto. Naravno, trebalo je napisati i tekstove. Goran je angažovao grupu fotografa i 12 novinara za dvanaest disciplina i obezbijedio im akreditacije. Sve što je tokom dana i večeri fotografisano, išlo je odmah na razvijanje u laboratoriju koju je Kodak instalirao u Sarajevu za potrebe press centra. Nakon toga, u toku noći, trebalo je između više od hiljadu slajdova izabrati one najbolje i identifikovati takmičare čije ime ponekad ne znate ni izgovoriti, a kamoli napisati na sedam jezika, koliko je bilo različitih izdanja, uz specijalno poglavlje na šesnaest strana  za svaku zemlju izdavača i s posebnim naslovnim stranama. Trebalo je prevesti tekstove koji su prekucavani na pisaćim mašinama uz mogućnost bezbroj grešaka pri kucanju, a nije smjelo biti nijedne. Specijalni kuriri su svakog jutra u 7,00 sati jurili kolima za Milano gdje su rađeni filmovi koji su odmah odlazili u štampariju, u kojoj se svakog dana štampao tabak po tabak. Izazov je bio da knjiga bude odštampana u sedam odvojenih izdanja, na sedam jezika, 24 sata nakon ceremonije svečanog zatvaranja Igara.

 

I uspjelo je! 

 

 

 

Za ovih trideset godina od Sarajevskih igara mnogo toga sam naučio o štampi i štamparijama i mogu sa sigurnošću tvrditi da je napraviti Zvaničnu knjigu Olimpijskih igara i danas vjerovatno jedan od najvećih izazova, a možete misliti koliki je to izazov bio u to doba. Danas se to radi digitalnim kamerama, snimci se sa borilišta odmah mailom šalju u redakciju, nakon preloma se pripremljeni tabaci stavljaju na server odakle ih štamparija, bilo gdje u svijetu, skida za par minuta i šalje direktno u štampu. Nema nervoze, nema brige za kuririma koji moraju ludovati na cestama da na vrijeme stignu u Milano koji je od Sarajeva udaljen preko hiljadu kilometara, a nemaš mobitel da provjeriš dokle je stigao i da li je uopšte u komadu. I pored svih današnjih tehnologija i interneta, knjiga opet ne može izaći brže nego što je iz štampe izašla sarajevska. Apsurdno, ali je tako. Danas je pravilo da nisu toliko važne tehnolgije koliko content (sadržaj), a sadržaj su Olimpijske igre koje traju koliko su trajale i prije 30 godina.

 

 

Kad sam već pomenuo tehnologije želim napisati samo par rečenica o mom najvećem tehnološkom iskoraku u životu prije pojave računara, interneta i društvenih mreža.

 

Goran je u Sarajevo donio opremu među kojom je bila i jedna nova crvena IBM-ova električna pisaća mašinu s okruglom glavom na kojoj su bila smještena slova. Imala je automatski korektor za popravljanje grešaka. Svaki dan sam buljio u nju kao da je ne znam šta. Sanjao sam da i ja jednog dana imam takvu mašinu.  Nisam ništa u marketingu znao prodati na prepad, na priču u kafani. Za svaki projekat sam pisao ponudu. Tada je bilo u modi štampanje na geštetneru – otkuca se matrica i materijal se umnoži u koliko god hoćeš primjeraka, kao danas na kopir aparatu. Sve moje kolege su slale takve ponude, ja sam ih mrzio. Kod mene je svaka morala biti orginal i kucana na najboljem papiru. Kucaš nekad i pola sata jednu stranu, pogriješiš slovo u zadnjem redu, izvadiš papir, baciš ga i sve ponovo. Nisam znao diktirati daktilografkinji već sam sve radio sam.

 

Olimpijske igre u Sarajevu su završene, Goran je pakovao stvari za Lozanu i, kada su njegovi saradnici počeli pakovati IBM-ovu mašinu u koju sam se već bio zaljubio, Goran je rekao:

 

- Nemojte to pakovati, mašinu ostavljam Ekremu na poklon!

 

Nisam mogao da vjerujem svojim ušima. I sad dok ovo pišem, trideset godina kasnije zadrhtim. Bio je to najljepši poklon u životu. Goran je bio i ostao pravi džek. Šest godina kasnije, kada sam kao direktor njegove agencije u Jugoslaviji, prvi put došao u Lozanu, poklonio mi je nov novcat crni džip NisanPatrol. Bio je to jedan od prvih džipova u Sarajevu. Bez obzira što je vrijedio najmanje kao 20 IBM-ovih električnih pisaćih mašina, ni blizu mu se nisam radovao kao kad sam dobio pisaću mašinu.