Ključni problem je što su političari promijenili kanal, ali ne i način komunikacije s mladima

foto: Arnaud Jaegers on Unsplash / Ilustracija

Neizbježan su dio predizbornog rječnika. Političari ih pozivaju da ostanu, obećavaju im posao, stanove, stipendije, veće učešće u donošenju odluka, a u posljednjih nekoliko godina sve češće pokušavaju da im se približe i putem društvenih mreža.

U tom političkom vokabularu dobijaju i epitet budućnosti ove zemlje, a u svakodnevnom životu tek ih se rijetko sjete – pokoja čestitka za Međunarodni dan posvećen mladim osobama ili kritika zbog nedovoljne participacije u izbornim procesima, odnosno zbog apstinencije.

Vrlo rijetko koriste tradicionalne medije, svoje informisanje su usmjerili na medije koji su prilagođeni njihovim generacijskim potrebama, pa ono što ih zanima traže preko Instagrama, TikToka i drugih platformi na kojima provode vrijeme.

Problem počinje mnogo prije izbora – ako mladi nisu uključeni kada se pišu budžeti, strategije, zakoni i programi, teško je očekivati da nekoliko sedmica kampanje može nadomjestiti taj izostanak.

 Još je važnije pitanje da li se mladima nude politike koje imaju rok, novac i odgovornu instituciju ili samo poruke koje dobro zvuče u spotu i na društvenim mrežama.

Oni, pak, upozoravaju da sama činjenica da se pojavljuju u kampanji ne znači i da su postali politički prioritet.

U tom smislu, predsjednica Omladinskog savjeta Republike Srpske Dijana Gašić pravi jasnu razliku između političke poruke i javne politike.

„Politička poruka može biti jedna rečenica – 'mladi su naša budućnost'. Javna politika mora odgovoriti na mnogo teža pitanja: šta konkretno radimo, koliko novca za to izdvajamo, u kojem roku, ko je odgovoran i kako ćemo izmjeriti rezultat? Ako su mladi politički prioritet, to treba da vidimo i između dva izborna ciklusa – u budžetima, zakonima, strategijama, programima i redovnom dijalogu institucija sa mladima“, kaže Gašić za Media.ba.

Upravo taj kontinuitet, prema riječima izvršnog direktora organizacije „Perpetuum mobile“ Srđana Ostojića, najčešće izostaje. Smatra da se političke partije mladima vidljivije okreću tek kada počne predizborna borba.

„Nekad se puno više obraćala pažnja, radilo s mladima, komuniciralo s mladima, a sada je to samo u ovom predizbornom periodu. Većina političkih kampanja svodi se na obećanja, pa se neka od njih direktno tiču i mladih ljudi, međutim ta pitanja vrlo često i nakon izbora ostanu neriješena i postanu tema nekih sljedećih izbora i novih obećanja“, kaže Ostojić.

Ako je tako, onda pitanje više nije samo koliko se mladih pominje u programima političkih partija, nego koliko su ti programi uopšte nastali uz učešće mladih.

Mlade ne konsultuju u procesima koji se odnose na njih

Generalna sekretarka Vijeća mladih Federacije BiH Irma Rešidović navodi podatak njihove analize prema kojem je više od 90 posto ispitanih predstavnika Vijeća mladih reklo da nikada nisu bili konsultovani u procesima koji se odnose na mlade. Ne radi se o istraživanju cijele populacije mladih u Bosni i Hercegovini, ali podatak pokazuje koliko su mladi često udaljeni od mjesta na kojima se odluke donose.

„Mladi još uvijek nisu u potpunosti upućeni u proces donošenja odluka koje ih se tiču, niti sjede za stolovima odlučivanja sa političkim partijama i donosiocima odluka. Sa jedne strane nisu uključeni na pravi način, a sa druge nemaju dovoljno prilika da budu uključeni, niti ih, čini mi se, institucije najbolje razumiju“, kaže Rešidović.

Ipak, iskustvo Vijeća mladih Federacije BiH pokazuje da se ta pozicija može promijeniti kada učešće nije samo formalno.

Ističe kako njihovi predstavnici ravnopravno učestvuju u radu Komisije za pitanja mladih Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH, a kroz taj okvir održane su i dvije tematske sjednice posvećene mladima.

Rešidović izdvaja i primjer zagovaranja da se transfer za mlade, nakon izmjene budžetske metodologije, vrati kao posebna stavka u budžetu Federacije BiH i poveća na milion konvertibilnih maraka.

Takvi primjeri pokazuju da nije dovoljno mladima otvoriti vrata institucija ako iza tih vrata i dalje nemaju mogućnost da nešto promijene.

Mlade treba slušati

Slično na problem gleda i stručnjakinja za javnu komunikaciju Marija Milić. Ona smatra da političari često griješe već u početnoj pretpostavci da znaju šta mladima treba.

„Svi pretpostavljaju šta mladima treba i onda im tako rješavaju njihove probleme. Međutim, mlade treba slušati. Treba čuti koje su njihove potrebe i onda na osnovu njihovih potreba praviti poruke koje razumiju i koje ih dotiču, ali ne u smislu populizma da osmislimo nešto što će im se svidjeti, već da ono što čujemo kao problem poslije zaista pokušamo riješiti“, kaže Milić.

Ističe da je važno razumjeti da „mladi“ nisu jedna homogena kategorija. Upozorava i da se istoj generacijskoj grupi često šalje jedna univerzalna poruka, iako se potrebe mladih koji studiraju, žive na selu, traže prvi posao, rade, planiraju porodicu ili su već otišli iz zemlje mogu veoma razlikovati.

I Dijana Gašić koja navodi da ne postoji jedan „stav mladih“ prema politici. Među njima su stranački aktivni, oni koji prate politiku bez partijskog angažmana, oni koji djeluju kroz nevladine organizacije i lokalne inicijative, ali i oni koji su se od političkog života potpuno distancirali.

Upravo tu se otvara još jedno pitanje: da li prisustvo mladih unutar političkih partija znači i da su problemi mladih bolje zastupljeni?

Prema riječima Srđana Ostojića, to uopšte ne izgleda tako.

„Mladi koji jesu u političkim partijama već godinama unazad uključuju se u političke partije da bi više neka svoja lična pitanja, uslovno rečeno, rješavali, da poboljšaju svoj sopstveni status, bez puno interesa i zalaganja za pitanja koja se tiču direktno mladih ljudi. To se ogleda i u budžetskim izdvajanjima za omladinske organizacije, omladinske centre i slične stvari, koja stagniraju ili su u opadanju“, kaže Ostojić.

Politika je stigla na TikTok, ali razgovor nije

Dok su se institucionalni mehanizmi sporo mijenjali, način na koji mladi dolaze do informacija promijenio se mnogo brže.

Istraživanje Omladinske novinske asocijacije (ONA) u BiH: „Mladi u fokusu: Medijska izvještavanja o omladinskim politikama u BiH“ pokazalo je da analizirani mediji uglavnom nemaju posebne uređivačke politike prema mladima, dok se teme koje ih se tiču često obrađuju površno i bez šireg konteksta.

Dnevnopolitički sadržaj često preuzima prostor koji bi mogao biti iskorišten za ozbiljnije bavljenje problemima mladih, dok se oni u medijima pojavljuju kroz pojedinačne uspjehe, crnu hroniku, značajne datume ili kao posljedica neke političke odluke.

Pitanja zapošljavanja i socijalne politike često se obrađuju bez njihove perspektive.

Predsjednik Upravnog odbora ONAuBiH Muamer Lukomirak kaže da se, prema njihovim dosadašnjim zapažanjima, taj obrazac nije značajno promijenio.

„Komercijalni i tradicionalni mediji mlade uglavnom posmatraju kao pasivnu publiku kojoj treba ponuditi isključivo lagane i zabavne sadržaje, poput estrade, sporta, mode i tehnologije, umjesto da ih tretiraju kao ravnopravne aktere u društvu koji imaju svoje specifične probleme i stavove. Zbog toga se o mladima često izvještava ili kroz sporadične uspjehe pojedinaca ili kroz negativne kontekste poput vršnjačkog nasilja, odlazaka iz zemlje i političke nezainteresovanosti, dok nedostaje dublja analiza uzroka tih pojava“, kaže Lukomirak.

Istovremeno, mladi sve manje zavise od tradicionalnih medija da bi došli do političkih informacija. Portal, Instagram, TikTok, YouTube, kratki video i sadržaj koji algoritam preporuči postali su dio svakodnevnog informisanja. Političke partije su tu promjenu prepoznale brže od mnogih redakcija.

Odsustvo stvarne komunikacijske strategije

Komunikolog i profesor na Filozofskom fakultetu u Tuzli Mirza Mehmedović, međutim, smatra da je problem što su političari promijenili kanal, ali ne i način komunikacije.

„Na tim kanalima mi vidimo samo fotografije političkih lidera, gdje u opisu stoji poruka koju politički lider želi da plasira. Tu nema dvosmjernosti komunikacije, nema videosadržaja na kojima bi korisnici mogli da govore, da postave pitanja, nema livestreamova političara. Političari moraju pristupiti tim platformama kao kanalima dvosmjerne komunikacije i omogućiti mladim biračima da direktno postave pitanje na koje će dobiti odgovor”, kaže Mehmedović.

Takav način rada najbolje se opisuje riječima „odsustvo stvarne komunikacijske strategije“, smatra Marija Milić, koja godinama upozorava da su političari u najvećoj mjeri zanemarili taj segment.

„Rijetki su slučajevi gdje se društvena mreža zaista koristi kao kanal kojim će se tačno određenoj ciljnoj grupi poslati precizna poruka. Uglavnom je to: hajde da otvorimo društvene mreže da ih imamo. Mladi vrlo dobro poznaju te mreže i intenzivno su prisutni na njima, ali ih niko ne sluša“, kaže Milić.

Problem, dakle, nije samo u tome da li je političar na TikToku, nego šta tamo radi, posebno ako je naučio da svoje poruke šalje na univerzalan način, kao u dosadašnjoj praksi, gdje je sve bilo prilagođeno klasičnim medijima.

Srđan Ostojić upozorava da kratke forme kakve gaje društveni mediji, same po sebi imaju granice. Političare je, prema njegovom mišljenju, pandemija najviše natjerala da odu ka društvenim mrežama.

U tim uslovima, kaže, nije se mogla voditi tradicionalna kampanja 2020. godine i onda su političari otkrili da su ne samo mladi nego i ostali na društvenim mrežama i tako su preorijentisali svoje kampanje ubuduće, da jedan jako veliki dio pažnje ide na društvene mreže.

Ali ono što je sigurno: niko još nije pokazao da zna na odgovarajući način pristupiti i formulisati ili formirati samu kampanju da ona bude prijemčiva za mlade, da je mladi razumiju i da njima bude OK, kako oni to kažu.

„Teške političke teme i krucijalne stvari nije moguće jednostavno u tom kratkom periodu objasniti ili približiti bilo kome. Takav sadržaj može poslužiti da se neko zainteresuje i onda nastavi da istražuje, ali nije dovoljno samo dobijati informacije kroz društvene mreže i reći da neko na taj način dobija kvalitetne informacije“, kaže Ostojić.

Napominje da su to onda otvara i pitanje objektivnosti medija koji bi dali mladim osobama trebalo da daju informaciju više, u odnosu na društvene mreže.

I Dijana Gašić zato upozorava da prisustvo na platformi nije dokaz stvarne komunikacije.

„Biti na platformi koju koriste mladi nije isto što i komunicirati sa mladima. Kratak video, trend ili veliki broj pregleda nisu sami po sebi politika za mlade. Kvalitet komunikacije vidimo onda kada politički subjekt može mladom čovjeku jasno objasniti šta konkretno predlaže, saslušati njegov stav i nakon izbora ostati dostupan za isti taj razgovor“, kaže Gašić.

Može li jedna kampanja pokazati kako se to radi?

Kao primjer drugačijeg pristupa komunikolozi spominju gradonačelnika Banjaluke, Draška Stanivukovića, osobu iz mlađe plejade političara, koji je svoju popularnost, posebno kod mlađe publike, gradio prvenstveno na društvenim mrežama. Ističu, prije svega, njegovu kampanju za gradonačelnika Banjaluke 2020. godine.

Marija Milić smatra da je tada dobro prepoznao kome se obraća i gdje se ta publika nalazi.

„Našao je gdje mladi provode vrijeme, našao kanale i na tim kanalima kreirao poruke koje se čuju. Išao je među njih, definisao problem i ponudio rješenje. Ne govorim da je on primjer dobrog političara, nego da smo na tom primjeru vidjeli kako komunikacija prema mladima može da izgleda“, kaže ona.

No i u takvim uslovima, potrebno je održati kontinuitet. Mirza Mehmedović ističe da prisustvo na društvenim mrežama i veliki broj pregleda nisu sami po sebi dokaz da je politička komunikacija kvalitetna, naročito kada se pretvori u improvizaciju i komunikaciju bez jasne strategije.

Taj primjer zato manje govori o jednom političaru, a više o razlici između toga da političar zna gdje se mladi nalaze i da zaista zna šta želi da im kaže jer vrlo lako kampanju može okrenuti protiv sebe, posebno nakon brojnih lapsusa, koji postaju kasnije predmet ismijavanja.

„Mislim da Stanivuković prije svega mora imati nekog savjetnika za komunikaciju koji bi ga uputio kako da nastupa putem društvenih mreža. Nije dovoljno samo reći: 'Ja sam mlad, evo me, ja brinem o mladima, ja ću nastupati putem društvenih mreža'. Ipak, i ta kampanja mora biti strateška, kampanja mora biti osmišljena i ne smiju se u toj kampanji pojavljivati greške“, smatra Mehmedović.

Mladi nisu nužno apatični

Jedna od najčešćih slika o mladima u javnosti jeste ona o pasivnoj generaciji koja ne izlazi na izbore, ne interesuje se za politiku i čeka prvu priliku da ode iz zemlje. Sagovornici, međutim, upozoravaju da ta slika ne objašnjava dovoljno.

Muamer Lukomirak kaže da iskustvo ONAuBiH pokazuje da se nivo angažmana mladih značajno mijenja kada dobiju konkretna znanja i alate.

„Kada mladima obezbijedite znanje, metodologiju i alate, poput obuka za istraživačko novinarstvo, provjeru činjenica i monitoring javnih politika, oni pokazuju izuzetnu motivaciju da prate rad općinskih i gradskih vijeća, analiziraju trošenje budžetskih sredstava i pišu o lokalnim problemima. Glavni problem nije nedostatak interesa, već činjenica da se nakon angažmana često susretnu sa zatvorenim institucijama, ignorisanjem donosilaca odluka i nedostatkom podrške“, kaže Lukomirak.

Slično smatraju i u Omladinskom savjetu Republike Srpske, uz konstataciju da se pitanje političke pasivnosti ne može odvojiti od povjerenja.

Pozivajući se na podatke koje navodi UNICEF, Dijana Gašić navodi da 48,1 posto mladih iskazuje nepovjerenje prema političkim partijama, dok svega 3,1 posto iskazuje povjerenje.

„Zbog toga bih bila oprezna sa tvrdnjom da mlade politika ne zanima. Pitanje je koliko mladi vjeruju da svojim angažmanom mogu nešto da promijene“, kaže ona.

Slično govori i njena kolegica, predstavnica krovne omladinske organizacije iz Federacije BiH.

„Mladi nemaju dovoljno prilika da budu uključeni, niti ih, čini mi se, institucije najbolje razumiju i tu nastaje to nepovjerenje u njihovu političku snagu”, smatra i Irma Rešidović.

Istraživanje ONAuBiH među preporukama zato navodi da mladi ne bi trebalo da budu samo predmet medijskog izvještavanja, nego i učesnici u stvaranju sadržaja, uz jačanje medijske pismenosti i prostora za njihovo učešće.

A šta ostaje poslije izbora – povratak na početne pozicije ili društveni pomak?

Irma Rešidović upozorava da čak i kada političke partije imaju određene mjere prema mladima, uglavnom ne postoji jasan i široko korišten alat kojim bi se poslije izbora pratilo šta je od tih obećanja realizovano.

Srđan Ostojić, s druge strane, kaže da taj posao uglavnom rade nevladine organizacije koje porede šta je obećano u kampanji sa onim što je vlast kasnije uradila, te da bi mlade osobe mogle da preokrenu situaciju u svoju korist ako bi umjesto apstinencije izabrali izlazak na izbore.

„Problem je što većina tih mladih ljudi ne izlazi na izbore zato što zna za koga će glasati, zato što želi da bude na taj aktivan način dio političkog života, nego se jako često dešava da oni budu instruisani od strane svojih roditelja, poznanika, da glasaju za nekoga. Čini se da oni nedovoljno razumiju kolika je, u stvari, težina tog glasa i da je nekad nekoliko glasova jako bitno, jer može promijeniti ko će biti predstavnik u tim predstavničkim organima, kako na entitetskom, tako i na državnom nivou“, navodi Ostojić.

I iskustvo ONAuBiH pokazuje da mladi mogu pratiti lokalne budžete, sjednice vijeća i odluke institucija kada dobiju znanje i alat za to.

Zato pitanje da li su mladi tema predizborne kampanje možda i nije najvažnije, jer prema riječima sagovornika, mnogo je važnije šta se događa kada se ugase kamere, završe spotovi i prestane trka za pregledima na društvenim mrežama.

Politička poruka može trajati nekoliko sekundi. Javna politika traje godinama.

Ovaj članak realizovan je u okviru projekta 'Od rješenja do promjene: Jačanje uticaja mladih, aktivista civilnog društva i mladih novinara u Bosni i Hercegovini' koji Mediacentar implemetira uz podršku Ministarstva vanjskih poslova Njemačke putem ifa (Institut für Auslandsbeziehungen) i zivik programa finansiranja.

___