Bivši ombudsman za medije: Krivični zakon RS ne ograničava se samo na taj entitet

foto: Arhiva Mediacentra

„Je li vam poznato ime Dino Jahić?“

U prostoriji u kojoj je održavana pres-konferencija u Beogradu 21. augusta 2018. godine neko od novinara je tiho upitao: „Šta znači to ime?“.

„Meni znači svašta!“, uslijedio je odgovor.

Govornik koji je postavio to pitanje i koji je najavio da mu to ime „znači svašta“ bio je, pogađate, Milorad Dodik. Tada, kao i sada, predsjednik bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska (RS), koji će u međuvremenu, od oktobra 2018. pa do oktobra prošle godine zauzimati još višu funkciju člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine (BiH). Koju on, istina, osobno ne vrednuje na taj način. Ni višom, ni uglednijom. Pa se zato vratio na onu koja mu daje najveću moć. Opet je predsjednik RS, iako je prije godinu-dvije imao ideju da nekako spoji obje te funkcije i u entitetu i na čelu države. Nije mu pošlo za rukom, jer je to bilo previše komplikovano, trebalo je mijenjati i Ustav BiH. Ali to ionako nije važno. On je neupitni gospodar u „njegovoj državi“. Glavni Baja.

Dakle, zašto je Dodiku to ime značilo „svašta“? Zato što je Dino Jahić novinar i u to vrijeme glavni i odgovorni urednik Centra za istraživačko novinarstvo Srbije (CINS). I zato što u očima vlastodržaca ovog profila vjerovatno ne postoji veći grijeh nego što je to da si novinar a nisi poslušan. Novinar ili urednik koji profesionalno radi svoj posao i, uime javnosti, „ne ostavlja na miru“ ličnosti na javnim funkcijama.

Milorad Dodik se tom prilikom, dakle pred mnoštvom novinara u Beogradu, žestoko obračunavao sa CINS-om i Dinom Jahićem i optužio ih da „ruše političke strukture u regionu novcem međunarodnih organizacija“. Naravno, bez ikakvih dokaza, kao što su bili i svi dosadašnji napadi na novinare koji mu nisu po volji. Prosto, svrstao ih je na drugu stranu. Stranu neprijatelja. Stranu za - odstrel. Jer „oni ruše političke strukture“. Zato to ime njemu znači „svašta“. I nije jedino koje ne podnosi. Naprotiv. Ne možemo zaboraviti da je Dodik i do tada i od tada, sve do danas, brojnim novinarima/novinarkama zabranjivao dolazak na njegove pressice, drugima prijetio i poželio im da „završe na ulici“, treće nazivao „spodobama“ koje „lažu, petljaju, reketiraju“... I da je najmanje jednom novinaru (pokojnom Miši Vidoviću) poručio da želi da mu „srce stane“...

Ni to mu nije dovoljno. Od ličnosti sa tako „bogatom“ istorijom uvreda i mržnje i sa „osebujnim“ vokabularom psovki i prijetnji prema novinarima/kama i političkim neistomišljenicima šta se drugo moglo i očekivati osim da protiv njih upotrijebi sva raspoloživa politička i nepolitička sredstva. Koja ni dosad nisu bila mala, ni beznačajna, ali će odsad biti još veća. Da im zaprijeti krivičnim postupcima, drakonskim novčanim kaznama pa i zatvorom. Ko ne plati 30, 50 ili 80 hiljada KM, jer ne može i nema toliko osim da proda svu imovinu (ako je i posjeduje), moraće u zatvor.

I sve ovo sa lažnim obrazloženjem da na taj način želi da iz javnog prostora ukloni sve uvrede i klevete i da zaštiti „ugled i čast“ svake osobe. „Zakoni o lažima (?!) i klevetama donose se da se popravi atmosfera u kojoj se nalazimo koja je mentalno opteretila dio stanovništva“, rekao je. „I ovi će zakoni biti rigorozni“.

Što je obećao, to je i učinjeno. Samo mjesec nakon izborne farse, upravo zbog rezultata u prebrojavanju glasova za to mjesto koje on sada zauzima, Dodik je najavio radikalne promjene a Vlada tog bh. entiteta već u roku od tri mjeseca nudi rješenje. Promjene u Krivičnom zakoniku i poništavanje važećeg Zakona o zaštiti od klevete. Da, RS nepune 22 godine ima taj zakon koji je ovaj entitet prvi u regionu i među prvim u Evropi još 2001. godine izglasao u Narodnoj skupštini. Samostalno, bez nametanja OHR, za razliku od drugog entiteta (Federacija BiH) u kojem je  Zakon o zaštiti od klevete prvo nametnuo OHR i potom potvrđen krajem 2002. godine.

Zašto poništavanje zakona koji već postoji? Jednostavno zato što ne ispunjava želje i potrebe vladajuće „elite“. Ne pruža im zaštitu po službenoj dužnosti prije svega. Sudski postupak je parnični, može ga pokrenuti isključivo osoba koja smatra da trpi štetu zbog klevete; obeštećenja su relativno umjerena (po shvaćanju zagovornika novog zakona - sudski troškovi preveliki a eventualna naknada štete „rijetka i nikakva“!); moraju povremeno otići na sud da ih ispituju stranke, advokati ili sudije, ili da debelo plate advokate koji će to sve u njihovo ime obavljati... Kad imate na desetine tužbi, kao što ih je dosad imao začetnik ove inicijative da se zakon mijenja, zaista je to „veliki teret“. I glavobolja.

„Novi pristup“, dakle povratak na vrijeme kad su kleveta i uvreda bili krivična djela u sastavu Krivičnog zakona, za njegove zagovornike ima, s druge strane, niz prednosti. Za „počinitelje“ - rigorozne novčane kazne čak i do 120 hiljada KM (uz prijetnju zatvorom u slučaju neplaćanja!); osiguranu „državnu zaštitu“ i sudski postupak po službenoj dužnosti, bez plaćanja advokata i vlastitog sudjelovanja u procesima... Nema istina naknade štete, ali onima koje štiti država/tužilaštvo/sud po službenoj dužnosti to je i tako mala satisfakcija u odnosu na zadovoljstvo koje očekuju. Da više ne gledaju novinare koji im „prijete“ i „drsko“ ih provociraju. A ako se neki i „ne opamete“ - da onda vide novinare i političke oponente osuđene na novčane kazne koje ne mogu platiti; pogotovo da odu u zatvor; medije koji se gase... I, konačno, da imaju poslušnu medijsku scenu.

„Otkup“ zatvorskih kazni nije nepoznat pravni institut za manja krivična djela. Osuđeni kriminalci umjesto robijanja mogu platiti zatvorske kazne novcem koji će uplatiti. Po tarifi: svaki dan zatvora - toliko i toliko maraka. Ali ovdje su zakonodavci blagonakloni prema kriminalcima, pogotovo ratnim zločincima, koji mogu računati na razne privilegije kad su u pitanju „naši“. Mogu po svom izboru i uz odobrenje ministra pravde otići na služenje zatvorskih kazni u susjedne zemlje čije državljanstvo imaju (i potom ekspresno izaći na slobodu), a mogu i da „otplate“ slobodu. Upravo je objavljeno da su osam lica osuđenih na zatvorske kazne za ratne zločine platili 290.000 KM i da nisu u zatvoru proveli nijedan dan.

Ako budu osuđeni, novinari mogu očekivati samo obrnuti proces. „Otplatu“ novčanih kazni odlaskom u zatvor. Privođenjem, zapravo! Po istoj tarifi: za svaki iznos maraka presuđene novčane kazne - toliko i toliko dana, sedmica, mjeseci, pa i godina, u zatvoru. Zakonodavac je ozbiljan i rigorozan, naravno. Kazna mora da se izvrši. Pa će kriminalci na slobodu, jer imaju novac, a novinari i „oni koji ruše režime“ - ako se „ne opamete“ - u zatvor.

Ako mislite da se to odnosi samo na novinare, urednike i medije u tom entitetu, ili na političke protivnike u RS, varate se. Ovaj se Krivični zakon (nakon što budu prihvaćene promjene i kleveta i uvreda uvedeni u niz s drugim krivičnim djelima) ne ograničava na teritoriju entiteta. Način na koji je formulisan dozvoljava da se primijeni na sve koji počine takva „krivična djela“ i u BiH i čak van ove države. Ako vam Tužilaštvo iz ovog entiteta napravi optužnicu i sud u RS zakaže suđenje a vi sjedite u Sarajevu ili u Mostaru i Tuzli, probajte da se ne odazovete... Ne preporučujem, jer će vam doći policija na vrata i privesti vas „božici pravde“.

Ne vjerujete? Podsjetiću vas na „slučaj Klix“ krajem 2014. godine kad je u centru Sarajeva Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) RS izvršio pretres službenih dokumenata i radnih alata u prostorijama ovog portala. I kad su oduzeti hard diskovi, laptopi, dokumentacija! Po odobrenju sudije za prethodni postupak Općinskog suda u Sarajevu. Predmet istrage Tužilaštva i MUP-a RS bila je objavljena snimka „kupovine dva papka“, kojom se pohvalila tadašnja predsjednica Vlade RS Željka Cvijanović. Iako je javnost znala o čemu se radi, nije istraživano ko je i kako „kupovao“ poslanike za račun vladajuće partije Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), već ko je „neovlašteno“ objavio tajno sačinjeni snimak te izjave.

Policija u RS je naročito „osjetljiva“ kad novinari kriju izvor informacija koje im se ne dopadaju. Pravo na koje novinari imaju i po presudama Evropskog suda za zaštitu ljudskih prava i na osnovu Evropske konvencije i, konačno, pravo po Zakonu o zaštiti od klevete u RS (eto još jednog razloga što vladajući u RS ruše postojeći zakon!). Najnoviji primjer: prije samo nekoliko sedmica novinar EuroBlica i SrpskaInfo Nikola Morača priveden je u policiju na saslušanje zbog objavljenog teksta. Nije odao svoj izvor, pa mu je oduzet mobilni telefon i onda mu je saopšteno da će, umjesto da bude svjedok (!) u nekom budućem sudskom postupku - biti osumnjičeni.

Ne treba sumnjati da će, ako i kada budu usvojene izmjene u Krivičnom zakoniku i u njih budu uvršteni klevete i uvrede - što bi prema najavama moglo biti vrlo skoro - i MUP i tužilaštva u ovom entitetu imati pune ruke posla. Valja još više čitati portale i društvene mreže, otvarati istrage, pozivati na saslušanja... Ukratko, valja biti „budan“ jer oni, novinari i politički protivnici, „ruše političke strukture“.

Ali, ni ovo neće biti dovoljno ma koliko se oni trudili i čak prekovremeno radili. Milorad je Dodik najavio nove zakonske inicijative jer on zna da je sve „ovo došlo sa strane“. Tu se, dakle, krije neprijatelj. Nevladine organizacije koje primaju finansijsku pomoć iz inostranstva. „Svi će oni biti proglašeni agentima“, najavio je. „Ako na Zapadu postoje zakoni koji to zabranjuju (finansiranje NGO izvana, prim. autora), to ćemo i mi imati. Nisu nam dosad dali da to uradimo, ali ćemo to svakako ove godine“.

„Neprijatelji“ se dakle znaju, odabrana su sredstva za borbu protiv njih (novi zakoni), još samo da to bude usvojeno. I hoće, ne sumnjam, uz medijsku podršku „patriotskih novinara“. Medijska priprema je pola završenog posla.

Kao što se to dogodilo i prije četiri i po godine u slučaju kad je Dodik u Beogradu pitao prisutne novinare „da li im je poznato ko je Dino Jahić“ i odgovorio da njemu to ime znači „svašta!“ Taj slučaj zaslužuje dodatnu pažnju. Njegovoj pres-konferenciji prethodila je medijska kampanja. Prvo u InfoSrpska.ba, potom na portalu RTRS, pa u novinskoj agenciji Srna, na banjalučkoj Alternativnoj TV... Jedan od tih naslova glasio je „Prljavi poslovi Soroševog instruktora“ i u tekstu je Dino Jahić optužen kao „instruktor mađarskim studentima za angažman protiv mađarskog premijera Viktora Orbana“ i da raspolaže fondovima u vrijednosti od 38 miliona dolara. Dodik, kao i „autoriteti“ na koje se ugleda u svijetu, u borbi protiv novinara koriste sebi podobne novinare.

Svi novinari u BiH danas imaju izbor: ili će biti medijska podrška samoljubivim vlastodršcima, ili će se tome suprotstaviti. Glasovi iznimno malog broja novinara u RS i neprihvatljiva ravnodušnost većine novinara u drugim dijelovima BiH, pa i u regionu i u međunarodnoj zajednici ma šta pod tim podrazumijevali, da ne govorim o muku akademske zajednice i većine nevladinih organizacija, ne ulijeva veliku nadu.