Sarajevo Film Festival: Kolektivni sedmodnevni odmor od političkih tema

Analiza posvećivanja medijske pažnje crvenom tepihu Sarajevo Film Festivala u odnos na film kao suštinu festivalskog sadržaja već je postala opšte mjesto naših čuđena, ali teško je odoljeti te još jednom ne iskoristiti interesovanje za SFF kako bismo podcrtali štetne prakse u načinu medijskog izvještavanja. Iste one koje su prisutne i na drugim primjerima i koje se kontinuirano njeguju. Staviti fokus na profesionalni pristup i plasiranje informacija od interesa za javnost od dodatnog je značaja u trenutku kada je medijska profesija u situaciji u kojoj je danas. Odlazak velikog donatora, gašenje profesionalnih medija, nezavidan status onih neprofitnih, doprinosi devalvaciji profesije i skretanju pažnje na trivijalno. A odustajanje od kritike istovremeno bi bilo i odustajanje od novinarstva koje se ne smije dogoditi.

Kultura u fusnoti, cvjetić na ramenu

Vrsni bosanskohercegovački dokumentarista Srđan Šarenac, sa filmom „Izbor za Miss zatvora“ prošle godine osvojio je Grand Prix Mediteran Film Festivala u Širokom Brijegu, koji je istovremeno jedan od najznačajnijih festivala dokumentarnog filma u regiji sa izuzetno visokim kriterijima prilikom selekcije. Stručni sud se poklopio sa izborom gledatelja te je filmu pripala i nagrada publike.

Uz niz drugih priznanja „Izbor za Miss zatvora“ proglašen je najboljim dugometražnim dokumentarnim filmom IFA-Indie Film Awards. Sve to nije bilo dovoljno da jedna od njegovih protagonistica, tokom prolaska crvenim tepihom, ne bude istovremeno okarakterisana kao pano za tetovaže i držač za atraktivnu haljinu.

„Tko je istetovirana 'brazilska Georgina' koja je u haljini s prorezima plijenila poglede u Sarajevu?“, pitali su se u naslovu „teksta“ na portalu showbuzz.dnevnik.hr, a ja sam se naravno pitala „tko“ je uopšte Georgina. Iz teksta ću saznati kako je riječ o Ronaldovoj partnerici Georgini Rodriguez.

„U upečatljivoj crvenoj haljini s visokim prorezom, pokazala je svoj odvažni stil, a posebnu pažnju privukle su njene tetovaže koje su se savršeno isticale uz modnu kombinaciju. Cvjetni motivi na ramenu, ruci i nozi bili su među najkomentiranijim detaljima večeri, dodatno naglašavajući njen atraktivan izgled“, stoji u „tekstu“.

Propuštena je prilika da se kaže ponešto o izuzetnom ostvarenju koje tematizira život žena u brazilskom zatvoru Pirajui, procesu društvene reabilitacije i osnaživanju čiji je izbor za Miss ne samo još jedno vrednovanje žena na osnovu izgleda, nego manifestacija inkluzivnog karaktera koja ženama vraća dostojanstvo, ne svodeći ih samo na zatvorsku biografiju, u čije takmičenje su uvrštene i trans žene i deklarisane lezbejke.

Ovaj film donosi i prikaz jednog specifičnog mentaliteta i kulture u kojoj zatvor nije kraj svijeta a uz ljudski pristup njegove upravnice, zatvorenicama se nakon odslužene kazne zaista otvara mogućnost boljeg početka. Na istom portalu, koji je evidentno ove godine posvetio pažnju trivijalnim festivalskim segmentima, postavlja se pitanje „Tko je osebujna ljepotica koja je zaboravila grudnjak za prestižno događanje u Sarajevu?“

Ovakva vrsta izvještavanja ne samo da portalima donosi jeftine klikove, nego i čitatelje potiče na komentare koji dodatno diskreditiraju žene, svodeći ih isključivo na fizički izgled. Umjesto da se progovori o filmu i njegovoj društvenoj vrijednosti, prostor se zatrpava površnim zapažanjima. Fokusom na „atraktivne haljine“ i „tetovaže“ umjesto na samu srž festivala, film, autorice i autore, njeguje se tabloidni senzacionalizam, zahvaljujući čemu umjetnost i autorstvo ostaju u sjeni, dok se pojedinke pretvaraju u objekat banalne eksploatacije.

U konačnici, najveći gubitnik je publika, jer joj se uskraćuje pristup onome što je festivalska suština – filmu, njegovoj poruci i mogućnosti da makar na sedam dana godišnje u Sarajevu razgovaramo o umjetnosti, a ne o šlicevima i blicevima.

Godina je duža od crvenog tepiha

Posebna tema za sociologe mogla bi biti odnos svih koji žele biti primijećeni, bez obzira na to da li je riječ o ekonomskoj koristi i vidljivosti njihovog brenda tokom SFF-a ili potrebi za vlastitom vidljivošću, evidenciji o postojanju i haljini koju će zabilježiti neko od fotoreportera, kao da prije i poslije Sarajevo Film Festivala život ne postoji. U taj tuturiš smjeste se i drugi kulturni programi, pa sve djeluje onako kako je moj prijatelj opisao život u Americi, upoređujući dinamiku sa onom u našim selima kada se ubrzano skuplja sijeno u strahu od najavljene kiše. Zar je moguće da ne znamo njegovati kontinuitet i da nemamo kapaciteta da privučemo pažnju, bilo da smo komercijalni brend ili imamo proizvod iz registra kulturnih vrijednosti, pa ne možemo napraviti nešto što je van podržavanja društva spektakla. Ako imamo potrebu da sve smjestimo u jedan kadar sa crvenog tepiha, onda ne gradimo kulturu nego kreiramo leksikon za arhiviranje taštine.

A daleko od toga da nikoga film ne zanima. Naprotiv. Projekcije su tradicionalno bile prepune. I najčešće se, kolokvijalno rečeno, traži karta više. Takva je bila i ona Mladena Miljanevića, jednog od najznačajnijih konceptualnih umjetnika u Bosni i Hercegovini, koji se u programu „Suočavanje s prošlošću“ predstavio filmom „Finalna bitka“.

Ovaj film namjerno spominjem zato što su i on i njegov autor miljama daleko od svih mainstream okvira, što evidentno nije preduslov za interesovanje publike.

Produkcijom bespredmetnih medijskih sadržaja samo podcjenjujemo gledatelje koje imaju ispravne kriterije, kao što vidimo na primjeru praćenja Miljanovićevog izuzetnog ostvarenja sa snažnom antiratnom porukom. Jednaka potražnja za kartama bila je i na drugim projekcijama kojima sam prisustvovala, a čiji autori nisu najiščekivaniji posjetioci crvenog tepiha.

Ipak, uprkos tome što publika jasno pokazuje interesovanje za film, podjednako za rijetke domaće, kao i za regionalne i svjetske, medijski sadržaji redovno se oblikuje kao da je jedina potvrda vrijednosti festivala dolazak holivudskih zvijezda. Upravo ta navika da se vrijednost festivala mjeri isključivo holivudskim prisustvom još je jedan pokazatelj koliko su mediji zarobljeni logikom spektakla i iščekivanjem mesije u smokingu, a ne suštinom kulture.

Bila je Angelina, samo ne tamo gdje ste je tražili

Na 31. Sarajevo Film Festivalu bili su, između ostalih, Paolo Sorrentino, Stellan Skarsgård, Willem Dafoe, Ray Winstone, Michel Franco... ali uprkos tome postavlja se pitanje „Može li se ponoviti euforija zvana Angelina Jolie“.

Naravno, trebalo bi se „dobro zaroniti“ u program SFF-a pa znati da je Angelina Jolie prisutna i kada nije tu. Na primjer, u dokumentarnom filmu „Irma i ja“ reditelja Ademira Kenovića, koji je prikazan u okviru programa „Gledaj, razmisli, djeluj – Mladi za ljudska prava“. Riječ je o filmu posvećenom nesvakidašnjoj životnom iskustvu Irme Bejdić, koja je preživjela tešku saobraćajnu nesreću u Keniji. Da bi se njenom dugom procesu liječenja adekvatno pristupilo, bila je nužna evakuacija medicinskim avionom iz Kenije u Evropu. Zahvaljujući Angelini Jolie, njenom organizovanju i finansiranju evakuacije, Irma Bejdić je preživjela.

A i kud bismo sa Angelinom, možda do lokala u središtu grada, koji je iskoristio opravdanu dozvolu za rad tokom SFF-a do dva ujutro, ali sa nepodnošljivom zvučnom kulisom, podešenom „na najjače“ i repertoarom prilagođenom onom  iz vremena ispraćaja u vojsku. O nestanku rock muzike tokom SFF-a pisala je Slobodna Bosna kao i o važnosti pojavljivanja Fuada Backovića Deena sa njegovim partnerom na crvenom tepihu, te o licemjerju naše sredine koja će prihvatati filmske priče o istospolnoj ljubavi, dok će istovremeno biti spremna verbalno kamenovati ljude koji su u istospolnoj vezi. Deenovo pojavljivanje sa partnerom u nekim drugim društvenim ambijentima bila bi uobičajena ljetna posjeta domovini tokom važnog festivala, dok se u domaćim okolnostima može posmatrati kao čin građanske hrabrosti i društvene odgovornosti par excellence. Skoro jednaku pažnju i broj malicioznih komentara po društvenim mrežama izazvalo je pojavljivanje ugostitelja Seje Brajlovića na crvenom tepihu. Ko zna koliko puta sam napisala da su projekcije u Narodnom pozorištu otvorene za publiku, pa samim tim i hod po crvenom ćilimu dostupan svima sa kupljenom kartom. I ne vidim razloga zašto bi čovjek koji promoviše rad kao temeljnu vrijednost bio manje poželjan na crvenom tepihu od osoba kojima uglavnom ne znamo zanimanje ni biografiju.

Festival prođe, Dodik nikada

Da se Sarajevo Film Festival može itekako iskoristiti za slanje važnih poruka pokazala je grupa aktivista i aktivistkinja šaljući poruku podrške narodu Palestine uz natpis „Srce Sarajeva ide Palestini“.

I kada sam kod poruka, da zaključim s njima.

Na 31. Sarajevo Film Festivalu prikazan je, među ostalim, i kratki dokumentarni film „Lavanda“, lična priča rediteljice Mateje Raičković u kojem govori o traumi seksualnog nasilja u vezi koji je prethodno, na crnogorskom festivalu Underhill nagrađen nagradom „Maslačak“ za najbolji kratki dokumentarni film. Mimo festivala, adekvatne platforme za prikazivanje dokumentarnih ostvarenja, posebno kratkih, skoro pa ne postoje, i zato o tome trebamo misliti kada govorimo o Sarajevo Film Festivalu. O važnosti brojnih filmova i njihovih poruka koje su tokom tri decenije postojanja stigle do nas. I možda promijenile nešto u nama.

Od ogromne koristi bi bilo kada bi festival, pored niza edukacijskih segmenata koje već posjeduje, otvorio prostor i za mlade ljude, buduće filmske kritičare, koji bi se kasnije u većem obimu primjereno bavili filmom a ne potpeticama, svilama i kadificama na sarajevskim ulicama tokom SFF-a.

U ličnom kalendaru, završetak Sarajevo Film Festivala bilježim i kao kraj ljeta. A svaka jesen u Sarajevu samo je kratki uvod u dugu i tešku sarajevsku zimu. Zato me dodatno uznemirava potpuno tačan komentar na Facebook stranici Ministarstvo satire u kojem stoji: „Da hoće proći i ovaj SFF da se Dodiku vratimo u punom kapacitetu“.

Uz sve važne teme koje nam donosi i uz ponešto nevještog oponašanja glamura, sa svim adekvatnim medijskim sadržajima i onima koji to nimalo nisu, Sarajevo Film Festival je naš kolektivni sedmodnevni odmak od dominantnih Dodik tema. I šteta da taj rijetki predah od dnevne politike pretvaramo u katalog taštine.

___