S one strane „linije“

S one strane „linije“

S one strane „linije“

Devetnaest godina Dejtona, potpis u Parizu - jedno prisjećanje kako je sarajevski Media plan učinio prvi korak na razbijanju komunikacijskih barijera u BiH.
 
Četrnaestog decembra 1995. godine u Jelisejskoj palati u Parizu i zvanično je potpisan mirovni sporazum oko koga su se tri nedjelje ranije u američkoj vojnoj bazi Dejton sporazumjeli akteri rata u Bosni i Hercegovini. U novijoj istoriji bilo je malo slučajeva da se kraj jednog rata, prestanak stradanja ljudi i nastanak mira dočeka sa toliko kontroverznih osjećanja. A njegove godišnjice čak i tokom toliko godina nakon njega dočekuju sa zapitanostima je li to bio pravedan, nepravedan, iznuđen ili nametnut mir, koliko je ko sa njim dobio ili izgubio, da li se rat mogao završiti pobjedom ili za diplomatskim stolom. I konačno- šta slijedi iza Dejtona: zaleđeno stanje, korak po korak do Brisela, novi sporazum, poluskrivene strategije ili pokušaji da se iz postojećeg  izvuče što više dobrog, ili... 
 
Sjećam se jednog događaja u očekivanju dana da se mir ozvaniči u Parizu. Neki su mi prijatelji izvana, Bosanci, dobri ljudi i duboko osjećajni za Bosnu, ali daleko od njenih strahota, panično javljali da pred američkom ambasadom u Sarajevu treba demonstrirati protiv nepravednog mirovnog sporazuma u Dejtonu. Sjetio sam se kako sam gledao filmske žurnale o tome kako je u svijetu dočekan 9. maj 1945. godine, kraj Drugog svjetskog rata. U Londonu, Njujorku, Parizu izišle su oduševljene stotine hiljada ljudi. U mnogim zemljama se taj dan danas slavi kao Dan pobjede, iako su obični ljudi, stradalnici posebno, to ipak osjećali kao dan kraja njihovim mukama. 
 
U Bosni nije bilo ni demonstracija, ali ni uličnih slavlja. U Media plan institutu, koga smo osnovali pred sam kraj rata, odlučili smo da mimo ovih kontroverzi, u razbijenoj, zatrovanoj, zloupotrebljenoj medijskoj zajednici učinimo prvi korak ka rušenju komunikacijskih barijera, kao jednom od uslova za  zaživljavanje mira.  
 
Foto: Sarajevo 2000.  druga generacija Visoke skole novinarstva Media plan
 
Prvi oslonac – stari i novi prijatelji
 
U proljeće 1996. godine odlučio sam otići u Banja Luku. Samo par mjeseci poslije Dejtona bio je to rizičan, gotovo avanturistički poduhvat. Trebalo je otvoriti „istureno“ odjeljenje Media plana (Centar za saradnju i medijski razvoj) s one strane „linije“ i tako pokušati prekinuti ratom uspostavljenu komunikacijsku barijeru. Malo je ko u Sarajevu vjerovao da bi takav poduhvat mogao uspjeti. Još više je bilo onih koji su bili zapitani zašto to uopšte činiti. Govorili su: „Pa mogu vam bombu podmetnuti!“, a manje sumnjičavi: „A znate li da će vas prisluškivati?“ U Media centru Sarajevo, Boro Kontić me je upoznao sa Gordanom i Eduardom Katanom iz Banja Luke, koji su kao prvi novinari iz drugog entiteta stigli u Sarajevo. Oboružan krilaticom našeg instituta – „Mislite na budućnost da vas ne iznenadi Mir“ (a mir je već bio započeo), dobio sam dozvolu da se ukrcam na neki danski transporter i preko nekoliko kontrolnih tačaka raznih vojski stignem u Banja Luku. Nekoliko međunarodnih organizacija koje su radile na implementaciji mira u BiH i tada vrlo aktivni u Bosni i Hercegovini - Word Report iz Londona, dali su nam finansijsku podršku. Bilo je to pet mjeseci nakon Dejtona. 
 
Imao sam dosta prijatelja i kolega iz predratne Banja Luke, iz mojih radijskih dana: naš stari dopisnik Drago Perić, kome sam došao u pomoć za vrijeme banjalučkog zemljotresa, pa Lazar Petrović, dopisnik iz Jajca koji je Dragu zamijenio poslije penzionisanja. U Informativno- tehničkom centru tadašnje Radio- televizije Sarajevo sretao sam već afirmisanog TV novinara Nenada Pejića. Tu je radio i Rajko Vasić, takođe TV reporter, za koga sam brzo poslije prvog poratnog dolaska u Banja Luku čuo da se sprema u politiku. Inače, u jednoj kafanici u blizini tadašnjeg Glasa (sad je to Glas Srpske) nalazio sam se prije rata s našim dopisnicima i među njima je često bio i dopisnik zagrebačkog „Večernjaka“ – Slavko Podgorelec. Bila je neka ideja da ga „prevedemo“ u Radio Sarajevo, ali je on bio vjeran svojoj redakciji. Među novinarima – dopisnicima tada je vladala velika solidarnost. Kad se jednom naš Drago razbolio i nije završio neku anketu za važan prilog koji smo očekivali, nekoliko njegovih kolega se rastrčalo po gradu, anketiralo, i onako kolektivno, napisalo tekst i poslalo ga u redakciju. To su uradili beplatno za Dragu, iako smo mi, u Radio Sarajevu, normalno, podrazumijevali da to treba platiti. Inače, Banja Luka je bila prvi decentralizovani produkcioni studij nekadašnje RTV Sarajevo, u koga je taj grad, pored RTV Sarajevo, uložio veliki novac. No, prava medijska referenca za Banja Luku je bila radio stanica. Radio Banja Luka je emitovala iz male vile u glavnoj ulici, a tamo je i donedavno funkcionisao Radio Republike Srpske. Prije ovog rata tu sam često dolazio. Tada se znalo za jedan podatak koji nije bilo baš uputno spominjati: Banja Luka je dobila odličnu radio frekvenciju od Međunarodne telekomunkacione unije (ITU) iz Švajcarske još za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao grad tadašnje NDH, za koga se govorkalo da u Pavelićevom Zagrebu postoje ideje da postane čak glavni grad neke zapadne bosanske regije u sastavu NDH. I pored toga, Radio stanica u Banja Luci nije proradila za vrijeme Drugog svjetskog rata, a Jugoslavija odnosno Bosna i Hercegovina su nakon rata nasljedile tu frekvenciju i ona je dugo vremena bila „zaleđena“. Banjalučani su se na kraju izborili da se oslobode ideološko - političkog predznaka te frekvencije i da 1967. godine pokrenu jednu od prvih lokalnih radio stanica u BiH. Ulazak u domaći eter sa tako dobrom frekvencijom Radio Banja Luka je opravdala dobrim programom. Iz nje su i u Radio Sarajevo dolazili vrsni spikeri i novinari, a doajen tog radija Đorđe Čiča, kad smo se god sreli, govorio mi je: „Vidjećeš ti, stari, (a ja sam tada bio od njega mlađi bar petnaestak godina ) šta smo sve mi u stanju...“! (pojam konkurencije je, bar za medije, bio tada neprimjenjiv). 
 
Ulazio sam u Banja Luku ponovo poslije pet-šest godina. Rat je učinio svoje: mediji su se postrojili u jurišne redove, ali šta je sa ljudima koje znam, gdje su oni, da li ću ih vidjeti, da li će bar neko od njih shvatiti zašto sam došao i hoće li deviza „Mislite na budućnost da vas ne iznenadi mir“, koja mi se tada činila uzvišenom i motivirajućom, moći biti shvaćena? Trebalo mi je još više samopouzdanja. Gdje su sada svi ti ljudi koje sam spominjao? Ipak, oboružao sam se i novim imenima, neki su bili moji vršnjaci iz predratnog novinarstva, neki su stasali u novim vremenima: Gordana i Eduard Katana, Sunita Šukalo, Radmila Karlaš, pa profesor Živanović, Spasoje Perović... To su bili pioniri nezavisnog i opozicionog novinarstva još u ratno vrijeme, neki od njih saradnici prvog nezavisnog lista u Banja Luci, koji se zvao Prelom. 
 
Banjalučki Media plan - važno mjesto za susretanje
 
Pred hotel Bosnom (začuđen da je ovaj hotel sačuvao svoje ime) dočekuje me Gordana. Recepcija kao što je oduvijek pamtim. Djeluje siromašno, ali mi je gospođa iza pulta poznata. Sjećam je se još od prije rata, a kao i da ona mene prepoznaje. 
 
- Vi ste ono... iz Sarajeva? 
- Iz Sarajeva. 
- ...muslimanskog Sarajeva? 
- Iz Sarajeva - odgovaram ja. 
- Ali moraćete da platite veću cijenu sobe, to je za sve iz inostranstva - dodaje ona kao da se izvinjava. 
Sjetio sam se da je nekad u Jugoslaviji postojao propis da stranci plaćaju hotelski smještaj po većoj cijeni od domaćih ljudi, ali to je sada bilo najmanje važno - prvi susret sa prijateljima, onima „s druge strane“ prošao je normalno i prva kafa sa šlagom na koju su me poveli u Gospodsku ulicu bila je slatka kao nekad. 
 
Lazar Petrović je uradio prvi medijski  monitoring za nas, kasnije je postao prvi glavni urednik Televizije BiH. Rajko Vasić se zaputio u politiku, Đorđe Čiča iz Radio Banja Luke i Drago Perić su umrli, a Nenad Pejić je već gradio svoju karijeru na Radiju Slobodna Evropa. A Slavko Podgorelec me je tako živopisno vratio u naše nekadašnje novinarske dane. 
 
I tako je sarajevski Media plan stigao u Banja Luku. Našli smo prostor u samom centru grada, ulica „Braće i sestara Mažar“, ali je trebalo još vremena za registraciju Centra. Totalnu nedoumicu je izazivalo iz kog smo to Sarajeva došli, iz koje „države“. Razriješili smo i to, postavili tablu na ulaz prostorija i sredinom te, 1996. godine, počeli raditi punom parom. Banjalučka ekipa bila je izvrsna. Bombe nije bilo, a kad nam je u jednom razgovoru u Centru jedan kolega rekao da nas sigurno prisluškuju, Sunita je odgovorila: 
- Pa šta ?! 
I zaista, pa šta, bar novinari su na to naučili. 
 
Media plan u Banja Luci je postao važno mjesto gdje su se mogle naći i pročitati novine iz Sarajeva, Zagreba, susresti ljudi koji se nisu vidjeli više godina. Sjećam se, kad bi stigle novine iz Sarajeva (donosio bi ih neki naš saradnik ili službenik iz neke međunarodne organizacije) dolazio bi kurir iz kabineta predsjednice RS da ih tamo pročitaju i uredno vrate. Već početkom 1997. godine počeli smo organizovati susrete novinara iz RS u Banja Luci, Mrkonjić Gradu, zatim u Brčkom, Prijedoru, Vlasenici, Zvorniku, Trebinju... Doveli smo i prvu grupu banjalučkih novinara u Sarajevo, a malo kasnije i grupu novinara iz Sarajeva u Banja Luku. Prva trafika u Banja Luci primila je krajem 1997. godine sarajevsko Oslobođenje. Barijera je bila probijena. Ali najveći problem je i dalje bio to što nismo imali telefonskih veza između Sarajeva i Banja Luke. Uspostavili smo mrežu Banja Luka – Pariz – Sarajevo. Banja Luka je faksove i poruke slala u Pariz, do naših prijatelja, a oni su ih proslijeđivali u Sarajevo, i obratno. 
 
Foto: Banjaluka 2009, Zoran Udovičić sa novinarkama RTRS-a
 
Na banjalučkom iskustvu, centar u Mostaru
 
Banjalučko iskustvo je dobro došlo za sličan poduhvat u Mostaru. Iako su hrvatsko – bošnjački sukobi prestali još 1994. godine, te 1996. grad je i dalje živio u latentnoj atmosferi sukoba i odsustva bilo kakvih veza zapadne i istočne strane grada. Jedan od rijetkih, naš predratni tehničar iz Mostara, Đemo Šunje, prelazio je bez straha svaki dan na desnu odnosno lijevu stranu Neretve. Zahvaljujući njemu za naš Centar u Mostaru našli smo prostor u nekadašnjoj prodavnici namještaja, koliko toliko očuvan, negdje na samoj liniji razgraničenja, u čuvenoj Šantićevoj ulici. Prvi zadatak je bio uspostaviti monitoring lokalnih medija sa obje strane grada (lokalni radio i tv) kako bi analizom njihovog sadržaja ustanovili koliko pomažu u uspostavljanju punog mira i veza unutar podijeljenog grada. Odlučili smo da nađemo nepristrasnog monitora, ali to nismo uspjeli. Tada smo se sjetili spasonosnog rješenja. Poznavao sam jednog Čileanca, Eliasa Milojevića Ortiza, koji je kao student bio zatvorenik i mučen u Pinočeovom zatvoru. Elias je bio porijeklom naš čovjek. Otac mu je bio Srbin, doseljenik, a majka Indijanka. Intervencijom tadašnje Jugoslavije preko nekih prijateljskih južnoameričkih zemalja izvučen je iz zatvora i doveden u Jugoslaviju. Diplomirao je u Beogradu i odlično govorio naš jezik. Za vrijeme rata u Bosni držao je vezu jedne radio stanice u Barceloni sa sarajevskom nezavisnom radio stanicom Studio 99. Kad je kao humanitarac volonter došao krajem 1994. godine u Sarajevo, pričao nam je kako je jedan zajednički program preko satelita, koji su radili on iz Barcelone i Radenko Udovičić iz Sarajeva, sa zvučnika na glavnom trgu u Barceloni slušalo nekoliko desetina hiljada ljudi. Eliasa smo kao nezavisnog monitora angažovali za Media planu. Odlično je upoznao Mostar i dobro je radio taj posao, koji je kasnije nastavio profesor Slavo Kukić. 
 
U Banja Luci i Mostaru nema već duže vremena „isturenih odjeljenja“ Media plana. Barijere su pale i komunikacija ponovo uspostavljena. Koliko god mi se danas čini da je ovaj entuzijastički poduhvat Media plana bio idealistički, ipak sam uvjeren da je on bio makar mali korak koji je neko u to doba trebao prvi učiniti.
 
 
Ovaj tekst je objavljen uz podršku američkog naroda preko Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Autori publikacije su odgovorni za njen sadržaj i stavovi koji su u njemu izneseni ne odražavaju stavove USAID-a ili Vlade Sjedinjenih Američkih Država.