Three Dog Night

Three Dogs Night

Three Dog Night

Foto: Alma Lazarevska
 
U proljeće 1935. godine Virginia Woolf se sa suprugom Leonardom uputila u Italiju. Planirali su putovati automobilom, a preko Njemačke i Francuske. Svjesni su rizika - par je već prilično poznat po antinacističkim pogledima. A Leonard je Židov. Upozoreni su i od strane Foreign Officea. Ali kad Englezu onog vremena prahne da putuje, napose put juga, to je kao kad Muju u narodnoj pjesma majka kara, a on joj se pravda "kad meni naumpade draga ja ne gledam sunca ni mjeseca."
 
Par ipak poduzima nešto "in case". Leonard nosi pismo Princa Bismarcka koji radi u njemačkoj ambasadi u Londonu. Pismo, ako sudimo po spisateljičinim zapisima, nije zatrebalo, premda sve nije išlo glatko. Pomoglo je nešto drugo. O tome u dnevniku Virginije Woolf na dva mjesta.
 
Prvo: na ulasku u Njemačku, kad Virginia ostaje u automobilu, a Leonard obavlja “formalnosti” u carinskoj kućici. Za razliku od deset sekundi na holandskoj strani, ovdje Virginia odbrojava već desetu minutu. Registrira zlokobnu svastiku na stražnjem staklu automobila koji glatko prolazi. Baš kad pomišlja da izađe i provjeri šta se dešava, iz kućice izlazi njemački "mrgud". Spisateljica zapisuje: "Mrgud se smije Mitzi. Postajemo ponizni. Oduševila ga je".
 
Na drugom mjestu, Woolfove je put naveo u špalir koji očekuje Hitlera ili Göringa. Prolaze Woolfovi kroz dva paralelna reda crvenih zastava. Svastika do svastike. Ali, Nijemci frenetično pozdravljaju engleski automobil! Pozdravljaju Mitzi, naglašava spisateljica. Dvosmisleno zapisuje: ''Podigla sam ruku''. Manje su dvosmisleni pobrojani transparenti pruženi preko ulice: ''Židov je naš neprijatelj'“, ''Nema mjesta za Židove“. Prođoše opet Woolfovi, napose Židov Leonard, zahvaljujući Mitzi. Premda, Virginia zaključuje: ''Naše ulizivanje se postupno pretvara u bijes. Živci već popuštaju." 
 
Mitzi je ime koje pominje i Leonard u autobiografiji. ''Kada su vidjeli Mitzi masa je vrištala s oduševljenjem. Milju za miljom vozio sam između dva reda frenetičnih Nijemaca i sve su vrijeme vrištali Mitzi, te njoj, a sekundarno Virginiji i meni, salutirali ispruženom rukom.''
 
***
 
Sedamnaestogodišnjem Sirijcu Aslanu iz Alepa ovih dana nije ''prahnulo" da krene na put. Ali ga kao kap iz ogromnog izbjegličkog vala medijski izdvaja ključ koji funkcioniše i u scenama iz 1935. Woolfovi su putovali s Mitzi. Aslan sa Rose. Nije, doduše, sredina kroz koju prolazi Aslan zlokobna (nikad ne reci nikad?) kao ona iz 1935. Ali je jednako raznježena nad Rose kao onomad nad Mitzi. Ko je Mitzi? I ko je Rose? To treće u automobilu Woolfovih je majmunče. Tačnije - marmoset. Može se sklupčati na vozačevom ramenu, a da ga ovaj ne osjeti. Rose je, pak, plavooki haski. Na fotografiji se plavetnilo psećih očiju lijepo vidi, no novinar valjda smatra profesionalnom obavezom da to i riječima naglasi. Uzgred, jeste li primijetili kako kamere koje snimaju izbjeglice veoma fokusiraju plavooku izbjegličku djecu Preferiranje, forsiranje sirijske netipičnosti...kako god, neprofesionalno je i moralno upitno. Ma i bez namjere, ovo je stranputica ka rasizmu?
 
Čitaoca, skeptičnijeg, može zaintrigirati detalj da je sirijski užas star 4 godine, a Aslanov haski nekoliko mjeseci. Život je čudo. I otima se stereotipima.
 
Helem, Aslan i Rose, iskrcavši se na Lezbosu, u danu postaju mega junaci društvenih mreža i novinskih stupaca. Lansirao ih je UNHCR. Pljušte ponude za udomljavanje, pomoć. Blagoslovi, poplava sentimenta. Izljevi amaterskog psihologiziranja o Aslanovoj dobroti i dokazima ljudskosti itd. Aslan (za oca i majku, eventualnog brata ili sestru, niko ne pita), se zbunjeno smije. Simpatični flegmatik, reklo bi se na prvi pogled (kad smo već kod amaterskog psihologiziranja.)
 
Da se vlasnici drugih pasmina ne osjete zakinuti, potrudit će se novinar koji se raznježuje nad maltezerom. Ime mu je, maltezeru, saznajemo, Bubi. Bude i Johnny. Novinaru koji bilježi potonjeg ide na savjest što ostajemo uskraćeni za informaciju o pasmini. 
 
U ime političke ili kakve li već korektnosti, ima i mačaka. Preovladavaju, ili ih novinari preferiraju, psi. Helem, kada se sve sabere, u izbjegličkom smo valu saznali više imena kućnih ljubimaca nego ljudskih.
 
 
Ljubimci, a ne bi se tako zvali, izazivaju kod ljudi simpatiju. Osim ako čovjek nije ''nad mrgudom mrgud''. No, je li uloga UNHCR-a, koji ovih dana čak reflektira na Nobelovu nagradu za mir, da iskazuje ovakvo preferiranje i fokusiranje? Novinari?
 
Uostalom, uključimo sve opcije. Zamislimo da, poučen ovim, neki Isilovac nabavi ''slatkog malog haskija'' i s njim se zaputi u Evropu. Gorko-cinično zapisa Židov Leonard Woolf u autobiografiji: ''No one who had on his shoulder such a 'dear little thing' could be a Jew''. Glatko bi se moglo parafrazirati: ''No one who had such a dear little hasky could be an Isis.''
 
A ovdašnji čovjek je lekciju o "pets” i međunarodnom imidžu mogao savladati 1943, u vremenu istorijski presudnom. U Kairu, kamo je stigla partizanska delegacija, da saveznicima približi “našu stvar” i presudno iz igre izbaci četnike i kralja, jednom članu delegacije jedan Englez savjetuje kako da reagira na zakazani intervju. Neka obavezno naglasi da “mi pazimo na životinje”. Te utvrđuje gradivo: “Još ako imate kakvu sliku sa psom ili mačkom, mogli biste pridobiti naše ljude u Engleskoj”.
 
Vladimir Dedijer, iz čijeg Dnevnika ovo saznajemo, ne kazuje nađoše li se poželjne fotografije. Tek da je savjetovana osoba bez jednog oka. Netom ga je izgubila, stigavši u Kairo nakon što je u prvobitno okupljenoj delegaciji smrtno stradao Ivo Lola Ribar. 
 
Nije nedobronamjeran Englez što ga Dedijer pominje. Dapače je za “našu stvar”. Sin je čuvenog historičara, R.W. Seton-Watsona, poznatog po pseudonimu Scotus Viator. Sin je osobe, između ostalog, nezaobilazne u ispisivanju istorije dekonstrukcije austrougarskog carstva. Impresivna biografija. A sin mu je takođe historičar. Hugh Watson se poslije Kaira uputio u Istanbul. Tamo je bio zadužen za izbjeglice s Balkana. Bilo bi simpatično saznati da li mu se kakva balkanska izbjeglica uprizorila sa psom. Ostavljajući za sobom krave i ovce? 
 
Neosporna je čovjekova naročita koegzistencija sa psima. Ali, kako stvari sa izbjeglicama stoje, uputnije je podsjetiti se aboridžinske matrice. Kada je hladno, kažu Aboridžini, čovjek sklupčan u jami spava s divljim psom - dingom. Kada je hladnije, spava s dva psa. Najhladniju moguću noć Aboridžini (jezik im, nažalost, ne poznajem) nazivaju, prevedeno na engleski (a koji bi drugi?) jezik: Three dog night. Nepravedno je ako fanovi istoimenog rock banda ovo ne znaju.
 
Ima i sumorna strana priče o zapadnjačkoj deklarativnoj ponesenosti životinjama, napose psima, napose čistokrvnim. Onaj isti Dedijer pominje Engleza - oficira  koji ''ubi'' pričom o ljepoti nekih egipatskih pasa, o rasponu njihovih grudi, o svilenkastosti dlake, te kako će jednog takvog u Englesku povesti. E da bi Dedijer shvatio da su ti isti psi policijski istrenirani te su upravo preklali nekoliko ''esme''. Esme je lokalni, pogrdni naziv za Egipćane. Otprilike kao ovdašnji: balije. Po Englezu, stigla ih je opravdana kazna jer su se usudili provaliti u skladište oružja. Oficir Englez ima vjerenicu čija je majka Engleskinja a otac egipatski diplomata, porijeklom Turčin. Silno se trudi dokazati da ni u promilu nije esme.    
 
Uostalom, šta li je bilo sa onima što su salutirali majmunčetu Mitziju? Je li bar jedan iz te gomile mirno posmatrao kako nacisti hapse i u logor odvode ljude? Ne obavezno Židove. Nećemo povodom Aslana i Rose pretpostavljati ovako strašne mogućnosti, ali evo makar ova: da li bi raznježenost nad sedamnaestogodišnjim Sirijcem i njegovim ''beloved'' haskijem splasnula kada bi, recimo, Aslanova nana zamolila da joj se u stan ne ulazi u cipelama i da joj je se pas ne uvodi u kuću ili stan. Voli nana pse ali je psu, tako gleda tradicionalni musliman, mjesto u avliji. Ako Aslan nije musliman (nisu Sirijci obavezno muslimani), mora da ima makar jednu takvu nanu u Alepu, u susjedstvu. Toliko za razmisliti o evropskoj prilagodljivosti drugim i drugačijim kulturnim matricama, te aplaudiranju u situacijama kada se podilazi njihovim, zapadnjačkim.
 
O praktičnom aspektu putovanja izbjeglica u EU sa kućnim ljubimcem, UNHCR ni slovca. To da će Aslana, po zakonu, odvojiti od Rose, na izvjesno vrijeme - u najboljoj varijanti, da će karantin sam morati plaćati...itd. UNHCR i njegov Facebook se ne bave ovakvim trivijalnostima?
 
 
I love my dog!

"Some people will ask - you have only a small bag?""Yes.""And you bring your dog?""Yes.""Why?""I love my dog!"Many animal lovers will relate to this 17-year-old boy from Damascus, Syria. And we've seen many like him carrying their animals with them on the long journey from Syria, across the Mediterranean Sea and through Europe. When forced to flee home because of war, many people would never dream of leaving their pets behind.

Posted by UNHCR on Saturday, 19 September 2015