Bez razvijenog kritičkog mišljenja digitalni prostor lako postaje mjesto negiranja, relativizacije i manipulacije

foto: Unsplash / Ilustracija

Za preživjele i porodice žrtava rata u Bosni i Hercegovini, negiranje zločina nije samo drugačije tumačenje prošlosti, već novo suočavanje s nepravdom. A ono se događa i putem medija, i putem društvenih mreža, pogotovo putem njih, jer su jedan od glavnih izvora informacija za mlade, ali istovremeno i prostor u kojem se historijske činjenice često suočavaju s pokušajima manipulacije, negiranja i relativizacije.

Preživjeli i oni koji se bave ovom temom upozoravaju da način na koji mladi danas dolaze do informacija može imati veliki utjecaj na njihov odnos prema ratnoj prošlosti.

„Onaj ko negira zločin ne ubija žrtvu drugi put, ali pokušava ubiti istinu o njoj. Zato je naša obaveza da govorimo, ne zbog osvete, nego zbog budućnosti u kojoj nijedno dijete neće morati dokazivati da je preživjelo ono što je zaista preživjelo“, kaže Merima Šipković Begić, koja je kao četverogodišnja djevojčica sa porodicom izbjegla iz Nevesinja.

Sličnu poruku šalje i dvadesetogodišnja Sara Balenović, koja je učestvovala na nedavno održanom dvodnevnom Maršu mira Mostar – Nevesinje. Kaže da joj je to iskustvo promijenilo pogled na ratnu prošlost.

„Kada gledamo vijesti ili skrolamo po mrežama, rat često djeluje kao nešto daleko, kao niz datuma, imena i brojki. Međutim, kada koračaš istim putem kojim su ljudi bježali od rata, sve dobija potpuno drugu dimenziju. U jednom trenutku me preplavila misao o mojoj pranani. Ona je taj isti put prešla u opancima, noseći svoj život na leđima, bez ikakve sigurnosti. Taj fizički napor, umor i kamen pod nogama su me natjerali da shvatim kako te brojke o kojima mediji pričaju zapravo čine ljudi od krvi i mesa“, priča nam Sara.

Marš mira joj je, kaže, dao ono što nijedan ekran nikada neće: osjećaj težine, ljudske patnje, ali i nevjerovatne hrabrosti potrebne da se preživi.

Suptilni oblici manipulacije

Danas, kaže Sara, lakše uočava kada neko laže ili izvrće historiju i shvatila je da historijski revizionizam nije samo „drugo mišljenje“, već ciljani pokušaj da se izbriše dostojanstvo žrtava i da se budućnost gradi na lažnim temeljima.

Njena poruka mladima je da provjeravaju informacije, čitaju, istražuju i razgovaraju s onima koji su svjedočili prošlosti.

„Ako ne naučimo sami šta se dogodilo, neko drugi će nam pisati historiju onako kako njemu odgovara. Znanje je jedini način da budemo sigurni da se ništa slično neće ponoviti“, zaključuje Sara.

„Ne učimo mlade o prošlosti da bi živjeli u mržnji, nego da bi razumjeli vrijednost mira“, kaže Šipković Begić. Danas, tri decenije kasnije, posebno je zabrinjava kada se istina pokušava relativizirati ili potpuno negirati.

„Posebno boli kada mladi, koji nisu imali priliku čuti svjedočenja preživjelih, svoju sliku prošlosti grade na kratkim objavama, montiranim snimcima i sadržajima kojima je cilj manipulacija, a ne istina“, dodaje.

Smatra da društvene mreže same po sebi nisu problem i da mogu biti vrijedan prostor za čuvanje svjedočanstava i širenje znanja, ali bez razvijenog kritičkog mišljenja, lako postaju alat za širenje laži.

„Ako mlade ne naučimo da razlikuju činjenice od manipulacije, postoji opasnost da će sutra više vjerovati onome što je najglasnije, nego onome što je istinito“, upozorava.

Dvostruka uloga medija i društvenih mreža

Iz Memorijalnog centra Srebrenica navode da mediji i društvene mreže imaju dvostruku ulogu. Mogu biti prostor znanja, dokumentiranja i širenja istine kroz kvalitetne tekstove, svjedočanstva preživjelih, arhivsku građu i edukativne sadržaje. Istovremeno, često se koriste za relativizaciju zločina, ismijavanje žrtava, širenje teorija zavjere i negiranje genocida. Problem je, kako ističu, što društvene mreže nagrađuju brzinu, emociju i konflikt, a ne nužno tačnost.

„Ključno je da se sjećanje ne prepusti algoritmima, političkoj propagandi ili anonimnim profilima. Naša obaveza je da činjenice, presude, svjedočanstva i imena žrtava učinimo dostupnim, razumljivim i prisutnim i u digitalnom prostoru“, naglašavaju.

Dodaju da mladi u kontakt s revizionizmom najčešće dolaze kroz kratke i naizgled jednostavne sadržaje na društvenim mrežama poput komentara, meme stranica, TikTok i Instagram objava, YouTube isječaka ili dijelova podcasta izvučenih iz konteksta.

Često se, upozoravaju, ne radi samo o direktnom negiranju genocida, već o suptilnijim oblicima manipulacije poput tvrdnji da su „svi činili zločine“, da su „brojevi preuveličani“, da je riječ o „političkoj priči“ ili da su sudske presude „namještene“ ili da se „o tome više ne treba govoriti“. Ovakve poruke, navode, mladima mogu djelovati kao drugačije mišljenje, iako su u suštini pokušaj da se utvrđene činjenice zamijene relativizacijom.

Posebno je opasno kada se revizionizam predstavlja kao humor, provokacija ili „sloboda mišljenja“, jer tada mladi često ne prepoznaju da se iza takvih poruka nalazi negiranje patnje žrtve i rušenje osnovnih činjenica utvrđenih pred međunarodnim i domaćim sudovima.

Profesorica Lejla Turčilo upozorava da su mladi vrlo podložni manipulativnim sadržajima, ne samo zbog prekomjerne izloženosti društvenim mrežama, nego i zbog činjenice da relevantnost tih sadržaja često procjenjuju na osnovu njihove popularnosti, a ne kvalitete. Na njihovu percepciju utječu i odnosi koje razvijaju sa određenim izvorima, poput influensera i klanova zatvorenih grupa kojima pripadaju, a koji ne moraju biti vezani za kompetencije.

„Na taj način brojne 'alternativne činjenice' postaju neprikosnovene istine za mnoge mlade ljude. Također, mreže nude bijeg u eho komore u kojima je moguće komunicirati isključivo sa istomišljenicima, a da se ni na koji način ne čuje bilo kakav alternativni glas koji bi propisao ili uzdrmao nečiji stav. Ta kombinacija selektivnosti izvora bez jasnih kriterija i informacijskih čahura izuzetno je pogodna za manipulaciju“, smatra Turčilo.

Dodaje da, kada se tome doda činjenica da mladi danas ogroman broj odgovora na svoja pitanja traže preko alata vještačke inteligencije koji ne bi smjeli smatrati jedinim izvorom saznanja, dobijamo jedan informacijski haos kojem su izloženi i u kojem se pokušavaju snaći.

Interes za istinu

Iskustvo Memorijalnog centra Srebrenica pokazuje da među mladima postoji interes za istinu, ali da medijska pismenost još nije dovoljno razvijena. Mladi uglavnom znaju koristiti tehnologiju, ali to ne znači da automatski znaju prepoznati manipulaciju.

Mnogi ne provjeravaju ko je izvor informacije, kada je sadržaj objavljen, da li je izjava izvučena iz konteksta i da li se poziva na relevantne dokumente, presude i istraživanja ili samo na emociju i politički stav.

Zbog toga medijska pismenost u ovoj oblasti mora biti više od savjeta da se „provjeri izvor“. Mladi trebaju naučiti kako razlikovati činjenicu od interpretacije, kako prepoznati relativizaciju i razumjeti da negiranje genocida nije obična rasprava o mišljenjima, već pokušaj napada na žrtve, preživjele i javno znanje.

Memorijalni centar kroz svoje edukativne programe nastoji povezati rad sa činjenicama, svjedočanstvima, arhivskom građom i razgovorima s mladima. Cilj nije samo ponuditi zaključak, nego, kako su naveli, pokazati kako se do činjenica dolazi. Mladi, kroz posjete Memorijalnom centru, radionice, razgovore s preživjelima, izložbe, dokumentarne sadržaje i digitalne kampanje, dobijaju priliku da analiziraju konkretne primjere medijskih objava, od naslova i fotografije do izvora, jezika, komentara i političkog konteksta.

U budućnosti, kažu iz Memorijalnog centra, planiraju dodatno razvijanje digitalnih edukativnih formata, uključujući kratke video sadržaje, online vodiče, radionice o prepoznavanju negiranja i revizionizma, kao i programe namijenjene nastavnicima, studentima, novinarima i mladim aktivistima.

Medijsku pismenost, kao jedan od odgovora na ovaj problem, vidi i profesorica Turčilo. Međutim, kako ističe, uzme li se u obzir da ona u bosanskohercegovačkom obrazovnom kontekstu još uvijek nije razvijena na odgovarajući način, postoji bojazan da je to dugoročan put kojim idemo vrlo sporo.

„Dodatni problem je i činjenica da je i sam obrazovni sustav ispolitiziran i fragmetiran. Čak i kad se rijetki mladi ljudi umjesto mrežama okrenu udžbenicima historije, naprimjer, bojim se da će se naći gotovo istovjetan haos u interpretaciji ratne prošlosti. Naravno da su kritičko mišljenje i otvoreni um preduslov za razvijanje odgovornog odnosa prema prošlosti, no zapravo nijedno od to dvoje već 30 godina ne razvijamo kroz obrazovanje u Bosni i Hercegovini, tako da teret odgovornosti sigurno ne nose ni mladi, ni društvene mreže 'per se'“, zaključuje profesorica Turčilo.  

Ovaj članak realizovan je u okviru projekta 'Od rješenja do promjene: Jačanje uticaja mladih, aktivista civilnog društva i mladih novinara u Bosni i Hercegovini' koji Mediacentar implemetira uz podršku Ministarstva vanjskih poslova Njemačke putem ifa (Institut für Auslandsbeziehungen) i zivik programa finansiranja.

___