Iskorištene, razotkrivene i obilježene

Iskorištene, razotkrivene i obilježene

Iskorištene, razotkrivene i obilježene

One koji odsluže kaznu za ubistvo, neprimjereno je nazivati ubicama, ali ista vrsta obzira ne primjenjuje se prema djevojkama koje su se bavile prostitucijom ili bile žrtve kriminalaca, one ostaju i dalje etiketirane kao prostitutke.

„Načelnik opštine me trgao kao manijak“, „Djevojčice drogirali i zatvarali u kaveze“, neki su od naslova koji su u decembru 2007. godine najavljivali tekstove o tri maloljetnice koje su u Derventi više godina pružale seksualne usluge lokalnim moćnicima. Dok se javnost zgražavala, građani Dervente su bježeći od kamera dobacivali da su i profesori i policija i psiholozi i radnici Centra za socijalni rad upleteni u slučaj i o tome sve znali. Sudski epilog slučaja tek se očekuje ali je javnost uskraćena za detalje jer se radi o maloljetnicama. Međutim, njihov identitet nije ostao nepoznat zahvaljujući, između ostalog i medijskoj teatralizaciji slučaja. Da li žrtve i dalje ispaštaju žrtve ili su uspjele krenuti dalje i oporaviti se od trauma koje su im uništile djetinjstvo?

FENOMEN ĆUTNJE

Slučaj je otvoren 18. decembra kada su pripadnici MUP-a RS pretresli nekoliko motela, benzinskih pumpi i privatnih kuća u Derventi, u kojima su, prema saznanjima policije, podvođene tri maloljetnice iz grada. Privedeno je devet osoba. Pored vlasnika motela i benzinskih pumpi, uhapšeni su i radnici Centra socijalni rad, te direktor škole koje su pohađale žrtve. Javnost je bila šokirana, jedino su građani Dervente izjavljivali da je cijeli grad znao za, kako su rekli, „dugogodišnju prostituciju maloljetnica" ali su svi ćutali, strahujući od odmazde lokalnih moćnika. Nakon saslušanja u Okružnom tužilaštvu u Doboju većina osumnjičenih je puštena na slobodu dok su u pritvoru zadržane samo dvije osobe «sporedni igrači», kako su ih okarakterisale majke žrtava. Ovakav rasplet izazvao je revolt i majke djevojčica javno protestvuju, čime je identitet žrtava indirektno otkriven. Da li je s maloljetnicom "spavao" načelnik opštine ili tajkun, sve te priče u medijima svodile su zlostavljane djevojčice na nivo seksualnog objekta, a novinske i TV priče, na erotizovani realiti šou. Novinari su snimili privođenje samo dvoje osumnjičenih: Maje Golub i Slobodana Jamedžije, dok su lica sedmorice privedenih, među kojima dvojica biznismena koje su žrtve navele kao glavne organizatore trafikinga, ostala sakrivena od javnosti. Tužilaštvo BiH javno se izjasnilo tek deset dana nakon hapšenja osumnjičenih.

 

Protesti majki zlostavljanih djevojčica nisu imali potrebnu podršku. Zabilježeno je da im se prvog dana pridružilo pedesetak demonstranata, uglavnom rođaka, prijatelja i policajaca zainteresovanih da se slučaj istraži do kraja. "Podizanje javnosti na noge" nije uspjelo. Reakcija nevladinih organizacija svela se na nekoliko saopštenja koja su uputile Boračka orgnaizacija RS, dobojski "Centar za humanu politiku" i Koalicija NVO za borbu protiv trafikinga "Ring". Izostala je podrška čak i NVO «Udružene žene» koje su tih dana u Derventi realizovale projekat sa ciljem «zaštite prava žena». Aktivistkinja NVO «Lara» iz Bijeljine Milkica Milojević ispričala nam je kako je od direktorice organizacije «Udružene žene», tražila da se uključe u slučaj ovih djevojčica i da im pomognu. Dobila je odgovor da ne žele čak ni komentarisati pomenuto. Njihovo ponašanje tada je kritikovao Branko Todorović, predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava RS: „Slučaj u Derventi pokazao je potpunu nesposobnost nevladinih organizacija koje bi trebalo da se bave pitanjima mladih, zaštite žena i porodice. Očiju uprtih u međunarodne donatore, zaokupljeni sami sobom i svojom veličinom i značajem, potpuno su izgubile vezu sa realnošću i stvarnom svrhom svoga postojanja."

LOV NA DJEVOJČICE

Podaci iz Ureda državnog koordinatora za borbu protiv trgovine ljudima su zabrinjavajući. Dok je broj identifikovanih stranih žrtava u stalnom opadanju, broj građanki BiH koje se identifikuju kao žrtve trgovine ljudima u stalnom je porastu. Sve je više maloljetnica koje postaju žrtve trgovine ljudima, govore analize koje svake godine provodi ovaj Ured, a samo u protekloj godini među njima je bilo 28 djece, što u postocima iznosi zabrinjavajućih 85%. Uglavnom se vrbuju najslabije kategorije, djeca iz porodica sa jednim roditeljem i slabijeg imovinskog stanja. „Vrbovanje započinje kroz navikavanje potencijalnih žrtava na uzimanje alkohola i droga, kroz vršnjačko druženje i rano stupanje u seksualne odnose maloljetnica nakon čega žrtve postanu predmet ucjene njihovih "partnera", odnosno trgovaca ljudima“, stoji u analizama Ureda državnog koordinatora.

 

Danica Borčić, koja je šest mjeseci seksualno iskorištavana, objašnjava na koji je način vrbovana: “Bilo je ljeto 2005. Vraćajući se kući, srela sam Maju, djevojku koju sam znala iz škole: 'Sviđaš se jednom momku', kaže mi. 'Hajmo u Del Capo na sok, pa ću ti ispričati.' Oko 17 sati sam došla u Del Capo i tek što smo popile sok, ušao je čovjek srednjih godina, sjeo za naš sto i rekao: 'Majo, idemo.' Pitam: 'Kuda?' Kaže: 'U Bosanski Brod, tamo te čeka momak.' U Brodu, u restoranu, čekao nas je čovjek koji mi otac može biti. Pitam Maju: 'Šta si mi to namjestila? Odoh iz ovih stopa kući!' Kaže: 'Nećeš, šta ti fali da spavaš za 100 KM sa njim?' Bile smo daleko, napolju je bio mrkli mrak, pomislila sam - naletjet ću još na gore... Nisam imala izbora." Danica je tada imala 15 godina. Ovu je priču povjerila majci prije nego će biti smještena u sigurnu kuću, 24. decembra 2007.

ŠTA KAŽU PSIHOLOZI: TRAJNA TJELESNA I DUŠEVNA OŠTEĆENJA
Višegodišnje istraživanje J.A. Flaherty prezentovano u knjizi «Psihijatrija, dijagnoza i terapija» pokazuju da posljedice seksualnog iskorištavanja izazivaju u ponašanju depresije, fizička slabost, noćne more, osjećaj izolovanosti, bespomoćnosti, odavanja alkoholu i drogama. Obično žrtve pokušavaju da promijene sebe da bi udovoljile sredini zbog pojava jakih emocija straha koji paralizuje, birajući između bježanja i borbe. Svaki traumatski doživljaj proizvodi tjelesna i duševna oštećenja. Prva u obliku bolova, znojenja, ubrzanog rada srca, poremećaja spavanja, slabljenja imunološkog sastava, odavanja alkoholu, konzumiranja droga, razdražljivosti. Jedan od velikih problema je učestala sklonost ka samopovređivanju i granični poremećaji ličnosti.

Prva djevojčica tada uvučena u prostituciju bila je u to vrijeme četrnaestogodišnja Irena Minić koja je seksualno zadovoljavala lokalne moćnike, a potom dobila nalog da za 50 maraka vrbuje i druge djevojke svojih godina. Kafić Del Capo u Derventi, u vlasništvu Branislava Novića,  koji je u bijegu, bio je objekt gdje su djevojčice privođene. Djevojke su bile drogirane tzv. drogom za silovanje, koja djeluje 24 sata i za posljedicu ima privremeni gubitak pamćenja. Irena Minić je u policiji priznala da joj je Branislav Nović plaćao 70 maraka da drugaricama sipa drogu u sok. Lokalna policija je znala za sve, tvrde žrtve. Pripadnici policije su prolazeći kraj djevojčica zlobno zapitkivali: „Kurvo, koliko si zaradila sinoć?“ Nadležni su najavljivali pokretanje istraga protiv zaposlenih u CJB Derventa, Centru za socijalni rad i srednjoj školi u Derventi, no, ništa do sada nije utvrđeno. „Na nama se moglo vidjeti da imamo problema i da mnogo toga u našem ponašanju nije normalno“, kaže Irena. „Svi su znali šta radimo. Kada bi me razrednik zbog velikog broja izostanaka slao kod direktora, on bi sve opravdao i ispitivao me s kim sam bila, kako sam se provela...Rekao je da ću biti i njegova čim se završi škola».

Nusreta Spasenić, majka jedne žrtve, iznosi sumnju da je zlostavljanje djevojčica postalo «slučaj» i dospjelo na sud uslijed sukoba biznismena. „Znate kad biznismeni krenu jedan drugome smetati. Moja mala je najkraće bila u tome, nekih 5-6 mjeseci. Kolo je vodila Irena Minić sa dva moćna čovjeka iz Dervente. Jedan od njih odveo je Irenu i malu Borku da prijave sve policiji, da bi ih nagradio donjim vešom od 50 evra. Sve se to sazna kasnije“. I dok su nekada zajedno tražile zaštitu svojih djevojčica, Nusreta Spasenić i Milodanka Borčić više nisu u kontaktu sa Ireninom majkom Snježanom Minić. O razlozima ne žele govoriti smatrajući da su one i njihova djeca najgrublje iskorištena.

Da su mediji bili igračka kontroverznih biznismena, nagovijestio je advokat jednog od osumnjičenih, Siniša Đorđević navodeći: „Naš branjenik je kao uspješan privrednik bio izložen pritiscima konkurentskih firmi, bliskih pojedincima iz policijske stanice u Derventi, koji su se trudili da ga onemoguće u poslovanju.“ Tužioci i policajaci složni su u ocjeni da privođenje osumnjičenih u pratnji TV kamera nije moglo doprinijeti interesima istrage. Umjesto kvalitetne istrage, dobili smo medijsku šaradu.

NOVI POČETAK

Nedjelju dana nakon privođenja osumnjičenih, tri djevojčice su napustile svoje domove i zbrinute su u sigurnoj kući. Irena Minić je upućena u Zenicu, dok su druge dvije smještene u Sarajevo.

Pomoćnik ministra za ljudska prava Saliha Đuderija, članica Državne grupe za borbu protiv trgovine ljudima, tvrdi da je zbrinjavanje djevojčica dobro urađeno, premda su u javnosti  podijeljena mišljenja o tome. „Da li je istraga dobro ili loše urađena možemo govoriti nakon završetka sudskog procesa. Menadžerice Sigurne kuće su nas redovno obavještavale o stanju ovih djevojčica i znam da su žrtve imale sve uslove za  siguran boravak i oporavak.“ Menadžer skloništa u Sarajevu, Amela Fendić objašnjava da su djevojčice u ovom skloništu provele 14 mjeseci. „Kada žrtve dođu u sklonište prvo se obave medicinske pretrage kako bi se utvrdilo da li imaju zaraznih ili prenosivih oboljenja, kao i da li se radi o ovisnici jer je to je čest problem osoba koje su seksualno iskorištavane. Na žalost većina žrtava se nalazi u stanju šoka, imaju traumatična iskustva tako da im je neophodan period privikavanja koji obično traje oko mjesec dana da bi se odmorile, shvatile da su na sigurnom, da osoblju skloništa mogu vjerovati. Najčešće im je potrebna pomoć kliničkog psihologa koji u nizu razgovora pokušava utvrditi šta se konkretno desilo, koja su joj najbolnija iskustva, najveći strahovi, jer se na osnovu tih podataka može utvrditi tačna dijagnoza, odnosno način na koji će žrtva najprije uspjeti revitalizirati se i vratiti normalnom životu». Tužilaštvo BiH odlučuje kada žrtva treba da napusti sklonište, mada im niko ne garantuje bezbjednost.

NOVI SLUČAJ: BRAT I SESTRA SEKSUALNO ZLOSTAVLJANI
Nakon što su građane Dervente šokirali detalji ovog slučaja, kao i objavljeni snimci zlostavljanja tamošnjeg srednjoškolca od strane vršnjaka, pokrenuta je kampanja s ciljem suzbijanja zlostavljanja djece. Da je bilo odjeka pokazuje nedavno podizanje optužnice protiv Stanka Trkulje, takođe iz Dervente, koji se tereti da je vršio polno nasilje nad desetogodišnjom djevojčicom i njenim godinu dana starijim bratom. Za zlostavljanje se vjerovatno ne bi saznalo da napastovana djevojčica nije na času razredne nastave, kada se razgovaralo o ovoj problematici, ispričala šta je doživjela. O svemu je odmah obaviješten Centar za socijalni rad, a potom i policija.

„Upoznala sam jednu od žrtava. Njena priča nije tako jednostavna i stereotipna kakvom se pokazuje. Ona jeste žrtva, sa 14 godina dovedena u situaciju da je seksualno iskorištavaju. Ali, u glavi te djevojčice, sada već punoljetne osobe, mnoge su stvari ozbiljno pomjerene. Ne bih mogla da se zakunem da je svjesna kroz šta je prošla, niti da i danas zna razlikovati dobro od lošeg.  Novac koji je zarađivala trošila je, kaže na izlaske, da bi bila glavna u društvu. U školi u koju je premještena, u drugom gradu, vršnjaci su otkrili ko je, ali je nisu odbacili. Da li zato što je podržavaju kao žrtvu, ili zbog toga što je lijepa, dobro obučena i našminkana, na neki način, medijska zvijezda», ističe novinarka ATV-a, Milkica Milojević. „Toj djevojčici, ni mjesec dana nakon otkrivanja skandala, nije bio urađen test na sidu i hepatitis C, ali su se ljekari koji su je pregledali potrudili da joj saopšte da "nikad neće imati djecu" .

Iako se medijska prašina odavno slegla, djevojčice i njihove porodice i danas trpe ismijavanja i prezir. „Najradije bih otišla negdje daleko. Više nikome ne vjerujem, trpim neprijatnosti od komšija pa nadalje“, kaže Snježana Minić, Irenina majka.“Htjela sam izvršiti samoubistvo, prodala sam kuću da bih djete skrivala i sačuvala. Nemam prijatelja, gladna sam, “ sa suzama završava razgovor. Irena živi u Banjaluci, udata je za momka koji je prihvatio teret njenih trauma i sjećanja na skoro 3 godine iskorištavanja. Rade zajedno u pekari sa planovima da Irena završi i 4. razred srednje škole. Irena tvrdi da živi normalan porodičan život i da je sve traume iz prošlosti ostavila iza sebe. Na žalost, stručna osoba ovo nije potvrdila jer nakon odlaska iz Sigurne kuće nijedna djevojčica nema psiho-socijalni nadzor psihologa niti bilo kakav vid pomoći. Ipak njena majka tvrdi da Irena slabo spava, često u snu vrišti, ima strah od nepoznatih ljudi. Ovo je uticalo i na njenog mlađeg brata koji je napustio srednju školu priznajući da nije mogao izdržati vrijeđanja na račun sestre i majke.

 

KAZNE – RIJETKA POJAVA

Majka treće žrtve, Nusreta Spasenić, izbjegava novinare, a više puta je mijenjala broj kućnog telefona. Za svoju kćerku kaže da je lijepo vaspitana i da je uvijek bila primjerna učenica.“Nikad se nije neprikladno oblačila, nije nosila kratko, ničim se nije isticala i nikakve promjene na njoj nisam primjetila. Inspektori su mi došli na vrata i rekli ko je i šta je radio, ali sam kasnije shvatila da je to bilo samo da se ovi sklone, da ne smjetaju drugim biznismenima». Zbog svega što se desilo djevojčice nisu mogle redovno pohađati nastavu pa su izgubile pravo na zdravstveno osiguranje. Irena i Danica su kao djeca poginulih boraca izgubile pravo i na finansijska primanja po tom osnovu. Dvije su u međuvremenu
zasnovale porodice. Pokušavaju položiti ispite iz srednje škole i vratiti se normalnom životu.

Aktivistkinja NVO «Lara» iz Bijeljine Rada Žigić smatra da je najbitnije žrtvama trgovine ljudima omogućiti što lakši povratak redovnim aktivnostima.“Ako nekoga ko odsluži kaznu za ubistvo, više ne nazivaju ubicom, zašto bi neka djevojka bila etiketirana kao prostitutka zato što se jednom bavila prostitucijom ili bila žrtva kriminalaca?“

I dok majke i djevojčice pokušavaju živjeti normalnim životom, sa teškim uspomenama i brojnim problemima, krivci za njihove traume još nisu kažnjeni. Sudski proces je u fazi glavnog pretresa i saslušanja svjedoka, potvrđeno nam je u Tužilaštvu BiH. Broj korisnika seksualnih usluga koji je dostavljen tužiocu sadrži 150 imena.

 

Statistika govori, na osnovu podataka prikupljenih od policijski agencija i tužiteljstava, da su u 2008. godini vođene 23 istrage kojim je obuhvaćeno 53 lica u slučajevima trgovine ljudima i posredovanja u prostituciji. Ukupno je podnesena 21 optužnica i sve su potvrđene. Dok broj podignutih optužnica svake godine raste, broj izrečenih presuda nema značajniji porast. Tužilaštvo BiH od svog osnivanja 2003. godine radi na procesuiranju predmeta kaznenog djela trgovine ljudima. Propisane kazne se kreću od jedne do pet godina zatvora ukoliko su žrtve maloljetnice. Ukoliko se radi o osobi koja je organizator trgovine ljudima, kazne se kreću od 10 godina do dugotrajnog zatvora, potvrdio nam je portparol Tužilaštva BiH, Boris Grubešić: „Do sada najveća izrečena kazna zatvora za trgovinu ljudima po optužnici Tužilaštva BiH je 11 godina. Kazne se uglavnom kreću u širokom zakonskom rasponu, ovisno o ulozi koju je optuženo odnosno osuđeno lice imalo prilikom izvršenja tog kaznenog djela.“

Izvor statističkih podataka: IZVJEŠTAJ O STANJU TRGOVINE LJUDIMA I ILEGALNOJ
IMIGRACIJI U BOSNI I HERCEGOVINI (2008), Ured državnog koordinatora za borbu protiv trgovine ljudima