‘Novinarstvom rešenja’ protiv loših vesti?

‘Novinarstvom rešenja’ protiv loših vesti?

Da li je odgovornost novinara i da otkrivaju rešenja društvenih problema
i izveštavaju o njima? Debata oko ovog novog pristupa novinarstvu
otvara etička pitanja.

Uobičajeno izveštavanje u svim medijima usredsređuje se na razne vrste konflikata i sve njihove negativne prateće pojave i posledice. Vesti je uglavnom loša vest. Međutim, postoji li alternativa?

‘Novinarstvo koje daje rešenja’ [engl. solution journalism] kao novi model, ali ne i opšte priznat, podstakao je debatu o kojoj piše Ann Babe u tekstu objavljenom na sajtu Centra za međunarodnu medijsku etiku (The Center for International Media Ethics CIME).

‘Novinarstvo koje daje rešenja’ novi je model u novinarstvu po kojem mediji ne treba da budu samo prenosioci loših vesti, već i da daju odgovor i rešenja za te probleme.

“Pojam ‘novinarstva koje daje rešenja kaže da vesti ne bi trebalo samo da ukažu na probleme u svetu, već i da ponude primere kreativnih ideja i modela koji se mogu iskoristiti za njihovo rešavanje. Kada su usmereni na rešenje, mediji mogu aktivno da delaju kao platforma za društvenu inovaciju i pozitivne promene”, kaže se u tekstu.

‘Okvir rešenja’ umesto ‘okvira problema’

Da je svaka vest loša vest govori i istraživanje koje je 2008. godine sprovela agencija Associated Press, a prema kojem negativnost vesti – tragedije, kriza, rat, užas – doprinose takozvanom “umoru od vesti” koji ostavlja publiku s osećajem da je sve loše, a njihova sposobnost da išta promene sve slabija. Tako počinju da se osećaju ne samo suočeni s vestima, već i prema svetu uopšte, pa i prema zajednicama u kojima žive i svojem neposrednom okruženju, što sve smanjuje izglede za pozitivnim promenama.

Kao primer novinarstva okrenutog rešenjima navodi se sajt Dowser, čiji je moto “Ko rešava šta i kako”. Kako stoji na sajtu Dowser, on “predstavlja svet kroz ‘okvir rešenja’ umesto kroz ‘okvir problema’”. Tvorci sajta su zainteresovani kako ljudi dobijaju ideje i sprovode ih u praksu, te šta ih na to motiviše.

Naglašavaju da ne objavljuju vesti koje uljuljkuju i samo čine da se dobro osećamo, već se bave pouzdanim informacijama i nastoje da daju provokativne ideje iz kritičkog ugla. Bave se svim sektorima – neprofitnim, poslovnim, vladinim, i zanimaju ih društveni inovatori na svakom polju – “ljudi koji kreativno rešavanju društvene probleme”.

Još jedan izvor ovakvog novinarstva je Worldchanging, neprofitna medijska organizacija koja, kako stoji na njenom sajtu, “izveštava o inovativnim rešenjima za probleme naše planete”, a bavi se pitanjima kao što su “pomoć izbeglicama, obnovljive energije i inovativna rešenja za poboljšanje izgradnje, prevoza, komunikacija i kvaliteta života”.

Napuštanje novinarske objektivnosti?

Međutim, da li je zaista uloga novinara da nalaze primere specifičnih načina na koji može doći do neke promene i izveštavaju o njima, kada je njihov već dobro poznati zadatak da informišu javnost i tako podignu društvenu svest koja treba da postane osnov za promene? Tu se postavljaju i neka etička pitanja.

Tako se, na primer, postavlja pitanje gde je granica između ‘novinarstva koje daje rešenja’ i tzv. ‘zagovaračkog novinarstva’ [engl. advocacy journalism] za koje neki smatraju da nije etično jer zahteva od novinara da se stavi na neku od strana i tako napusti objektivnost.

Iz kog ugla novinar treba da izveštava o rešenjima problema? Da li je uopšte izvodljivo uzeti u obzir sva moguća rešenja, ili će novinar neizbežno odabrati da izveštava o nekom od njih po sopstvenom nahođenju i nazorima?

Skeptici smatraju da ‘novinarstvo koje daje rešenja’ neće biti široko prihvaćeno među novinarima jer se razlikuje od onoga što novinari uobičajeno vide kao svoju misiju, a to nije doprinos iznalaženju rešenja za probleme.

S druge strane, postoje mišljenja da je ‘novinarstvo koje daje rešenja’ još jedan oblik istraživačkog novinarstva budući da oba nastoje da isprave neki problem u društvu. Navodi se i mišljenje da ni jedan od ova dva tipa novinarstva ne zagovara konkretno rešenje, već oba naprosto istražuju šta funkcioniše kao rešenje, a šta ne, vodeći se time da treba da služe kao korektivni faktor u društvu.

Time što istraže neko zanimljivo rešenje za određeni problem kritički se postavljajući prema njemu i postavljajući pitanja da bi utvrdili da li je zaista takvo kakvim ga predstavljaju zagovarači, novinari i dalje rade svoj uobičajeni posao i tu se ‘novinarstvo koje daje rešenja’ izjednačava sa tradicionalnim novinarstvom.

Na kraju, kaže se u tekstu, važnije od cele debate je jednostavno pitanje da li je neki novinarski rad dobar ili loš.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------

Tekst autorke Ann Babe je objavljen u oktobarskom (2011) biltenu neprofitne organizacije Centar za međunarodnu medijsku etiku (The Center for International Media Ethics CIME).


Osoblje CIME radi na nekoliko kontinenata i stvara mrežu novinara širom sveta radi obezbeđivanja obuke, diskusija i ekspertize na polju etike u novinarskoj profesiji.