Prve višestranačke izbore 1990. godine građani Bosne i Hercegovine doživjeli su euforično. Mogućnost izbora činila se moćnim demokratskim sredstvom čak i za one koji su u etničkim  raslojavanjima prepoznali nacionalizam, totalitarizam i fašizam i pokušali biranjem drukčijih opcija utjecati na opće stanje u društvu. Decenije jednostranačja i ideologije jednoga i istoga zamijenilo je višestranačje i ideologija drugoga i drukčijeg što se dokazivalo na različite načine a posebice putem medija. Većina političkih stranaka, posebice onih pozicionih, u Bosni i Hercegovini su iz obećanih demokratskih organizacija (pre)rasle u oligarhijske strukture koje, kao takve, nisu mogle i ni danas ne mogu mogu stvoriti demokratsku zajednicu niti stvoriti uslove u kojima će u političkim procesima participirati građani kao rezonujući akteri i pokretači društvenih promjena. Status quo iz perioda prvih predratnih i poratnih višestranačkih izbora koji su građane BiH podijelili u etnose, izolirali ih jedne od druge, nastojeći zajednički život prikazati nemogućim, postao je modus vivendi političkih opcija koje opstaju ponajviše zahvaljujući takvom stanju.

Medijska kolonizacija politike

Zamagljivanje društvene stvarnosti pred očima javnosti političke stranke vrše na različite načine koji se tiču i unutarnje strukture i funkcioniranja stranaka, ali i odnosa sa okruženjem. Autokratski način djelovanja unutar stranaka, djelimice naslijeđen iz prethodnog političkog modela a djelimice izrastao iz potrebe da se na pozicijama održe snage kojima spomenuti status quo najviše odgovara, posljednjih se decenija očituje najviše kroz personaliziranje politike  i političku kolonizaciju medija.

Težište se sa stranaka kao sistema prenijelo se na pojedince  (Meyer; 2003) a medijska prezentacija stranaka fokusirala se na medijske nastupe političara, naročito tokom predizbornih kampanja. Predizborne kampanje političkih stranaka u BiH  evoluirale  su iz predizbornih etno-skupova i euforičnog sudjelovanja članova i simpatizera stranaka u masmedijski posredovan one man show. Takvi nastupi, međutim, niti su u funkciji promicanja programskih ideja i ciljeva niti promicanja stranaka kao sistema, već su u funkciji promicanja političkih lidera kao zvijezda show bussinesa. Njihova medijska prezentacija i nastupi sve više nalikuju nastupima glumaca, muzičara, sportista itd. pri čemu se društvena zbilja banalizira a javnost nastoji umrtviti i otupjeti.

Medijska prezentacija političkih lidera  i nastupi sve više nalikuju nastupima glumaca, muzičara, sportista itd. pri čemu se društvena zbilja banalizira a javnost nastoji umrtviti i otupjeti.

Ovakvim personaliziranjem i banaliziranjem politike stvaraju se uslovi za holivudizaciju medijskih sadržaja koji se odnose na politiku i stvaranja spektakla od političkih događaja koji  se mogu ponuditi i prodati tržištu a istovremeno stvoriti utisak dobre informiranosti i osjećaj participiranja u sferi političkog što masovni mediji u svijetu i u BiH uveliko prakticiraju. Umjesto da javnost obavještavaju o programima, ciljevima, rezultatima djelovanja političkih stranaka, mediji se fokusiraju na imidž političara, na njihove rutinske aktivnosti koje imaju malo ili nimalo veze sa stvarnim problemima i rješenjima¹.

Neposredno nakon održavanja prvih demokratskih izbora u BiH  bilo  je registrovano blizu 400 različitih printanih izdanja, preko 50 lokalnih radio stanica te 4 TV stanice te državna RTV sa tri programa.  Pored toga, mediji iz susjednih republika, Hrvatske i Srbije, bili su dostupni građanima BiH i otvoreni za različite vrste propagande i ideološkog utjecaja političkih i vojnih centara moći. Nakon rata nastavljen je proces liberalizacije medijskog tržišta što donosi značajne promjene -  transformaciju državnih medija u javne servise i osnivanje niza komercijalnih medija koji su vremenom pruzimali dominaciju na tržištu nudeći pretežno zabavne sadržaje. Javni emiteri uspjeli su zadržati publiku zahvaljujući najprije informativnim sadržajima koje komercijalni mediji sve rijeđe nude.

Izbjegavanje informativnih sadržaja komercijalnih medija ima pragmatičke i ideološke korijene. S jedne strane složenost produkcije (kadrovska, materijalna, finansijska, strukturalna) čini informativne sadržaje iznimno zahtjevnim segmentom sveukupne produkcije, te komercijalne medijske kuće (uz rijetke izuzetke) informativnu funkciju počinju i završavaju kratkim informacijama baziranim na agencijskim ili PR  vijestima selektiranim na principima niti miriše, niti smrdi. Ovaj mehanizam gatekeeping-a  direktno je povezan sa ideološkim, budući da su medijski sadržaji većine komercijalnih medija upućeni publici kojoj je svejedno da li će omiljenu seriju ili pjevačicu gledati na jednom ili drugom kanalu. Produkcija sadržaja koji neće (po)dijeliti publiku niti otjerati oglašivače imperativ je ovakvih medija, te se oni orijentiraju na sadržaje bez dubljeg značenja i potrebe za tumačenjem. S druge strane, javni emiteri prolaze kroz vrlo kompleksnu fazu. Pored nastojanja za stvaranjem etničkih kanala očit je i „neuspjeh javnih RTV emitera da se etabliraju kao javni emiteri za BiH i sve njene građane. Okvir reforme javnog RTV emitiranja nije doveo do toga da javna televizija djeluje kao faktor društvene integracije i kohezije. Osim toga, javni RTV emiteri su u izuzetno teškom finansijskom položaju, što se naročito odnosi na RTVFBiH, ali i BHRT, dok je RTRS u nešto boljoj poziciji. Ovo je rezultat čitavog niza faktora: prekomjernog broja uposlenih, neracionalnog dupliciranja rasporeda i produkcije programa, te niske stope ubiranja mjesečne RTV takse. Loša finansijska situacija je u velikoj mjeri direktno povezana s cjelokupnom organizacijom javnog RTV sistema, koja je, opet, odraz kompleksnih etničkih, političkih i teritorijalnih realiteta u zemlji“ (Jusić, Džihana; 2008).

Produkcija sadržaja koji se tiču političkih tema, posebice kada je riječ o javnim emiterima,  u BiH se vrši u uvjetima skrivenih, ali i otvorenih pritisaka a parlamentarne diskusije o statusu, funkcioniranju i ulozi javnih emitera poprimaju formu sapunica s par loših glumaca i opskurnom scenografijom.

Osim toga, javni emiteri obavezni su emitirati  skoro pa polovinu programa  informativnog  i edukativnog tipa, te, kako ne bi izgubili utrku sa sa komercijalnim medijima, i sami pribjegavaju holivudizaciji i mekdonaldizaciji programskih sadržaja pa i u sferi informativnih sadržaja, posebno onih koji pokrivaju političke teme². Produkcija sadržaja koji se tiču političkih tema, posebice kada je riječ o javnim emiterima, u BiH se vrši u uvjetima skrivenih, ali i otvorenih pritisaka³ a parlamentarne diskusije o statusu, funkcioniranju i ulozi javnih emitera poprimaju formu sapunica s par loših glumaca i opskurnom scenografijom.  Pri tome su sve češći zahtjevi za razdvajanje javnih emitera na nacionalne kanale, zahtjevi za preispitivanje odluke o raspodjeli rtv takse i načinu njezine naplate što dodatno otežava funkcioniranje javnih emitera.

Ovakav medijski kolorit zapravo je idealan za političke centre moći koji su konstituirali svoju politiku na traumi ideologije i pretočili je u ideologiju traume (Kovačević,Vuković, 2008). Ovi centri koriste istu⁴ i prepoznatljivu retoriku već godinama nastupajući isključivo za sebe i u ime sebe koristeći etnički podijeljenu javnosti (ali i međunarodnu zajednicu) kao svojevrstan alibi: bez njih ne možemo ili s njima nećemo.

Poitička kolonizacija medija

Obrasce primijenjene u političkom apsolutizmu na nivou funkcioniranja stranaka i ostalih političkih organizacija, politički lideri aplicirali su  i na način komuniciranja s okruženjem koje se odvija uglavnom autoritarnim načinom diseminiranja njihovih stavova i mišljenja, bilo da je riječ o medijskom nastupu ili nekom drugom obliku javnog komuniciranja. Konačni cilj ovakvog načina komuniciranja jest „zbunjivanje stada i pretvaranje biračkog tijela u pasivne promatrače ili statiste demokracije odnosno pasivne aktere izbornog postupka“ (Milardović; 2007).

Bh verzija zbunjivanja stada podrazumijeva još jedan nivo  persuazivnog komuniciranja koje se odnosi na učvršćivanje stavova onog dijela građana koji smatraju da se politčkom participacijom (pa ni izborima) ne može postići bitna promjena i da sve opcije nude isto rješenja. Primitivna retorika, nacionalistički diskurs i nerijetko vulgarni javni nastup pojedinih lidera odvija se u javnoj sferi godinama uz svojevrsno saučesnišvo medija koji u bespoštednoj tržišnoj utrci i pod snažnim utjecajima vlasničkih ili političkih interesa ne uspijevaju (za)držati kritički stav i (p)ostati psi čuvari demokratije i prava građana na objektivnu informaciju.

Saučesništvo politike i  medija u kreiranju spektakla, ubijanju stvarnosti i „zbunjivanju stada“⁵ posebice je uočljivo u vrijeme (pred)izbornih kampanja. Predizborna kampanja u BiH nije kratkoročni koordinirani program koji ima za cilj postizanje određenih rezultata, već proces koji traje još od prvih višestranačkih izbora. Političke poruke bh lidera već godinama su utemeljene na istim kodovima i simbolima koje više nije potrebno dekodirati i za koje se pretpostavlja da imaju ono isto značenje kao u vrijeme kada su stvarani. Simbolika javne komunikacije konstituirane na ideologiji individualne i kolektivne traume vremenom se pretočila u simbole takve ideologije - političke lidere koji simboliziraju nas ili njih bez potrebe za tumačenjem.

Primitivna retorika, nacionalistički diskurs i nerijetko vulgarni javni nastup pojedinih lidera  odvija se u javnoj sferi godinama uz svojevrsno saučesnišvo medija koji u bespoštednoj tržišnoj utrci i pod snažnim utjecajima vlasničkih ili političkih interesa ne uspijevaju (za)držati kritički stav i (p)ostati psi čuvari demokratije i prava građana na objektivnu informaciju.

Skoro pa istovjetnost poruka diseminiranih godinama nakon rata, ne samo na konotativnoj već i na denotativnoj razini, upućuje na zaključak o konzistentnosti nastupa političkih lidera posredstvom homogeniziranih medijskih poruka, ali i na njihovu (samo)uvjerenost u ishod ovakvog načina općenja s javnosti i održavanje homeostaze. Projekcija etnojavnosti/etnobirača kao konstante na koju se može računati definirala je strategiju, tehnike i vrijeme objavljivanja koji se ponavljaju iz godinu u godinu, Više nije ni upitno da li se pri tome koristi istina ili laž, već je važno ko laž i zarad koga i čega izgovara, i u obliku kakvog spektakla se ona iskazuje. Dayton, genocid, ustavne promjene, referendum, nedjeljiva deklaracija, paket, sporazum, zauvijek, nikada itd ključne su riječi koje zadržavaju postojeći (javni) diskurs utopljen u medijsko lišavanje smisla (Šačić, 2007) u čemu suučestvuju i mediji i politika. Personaliziranjem političkih  poruka medijski posredovanih tako je zaokružen lanac ishrane javnosti gladne senzacija, skandala, heroja i krivaca, mitova i obećanja, nas i njih. Zapravo je političkom (personaliziranom) javnom komunikacijom i medijskim posredovanjem iste stvorena slika da je bilo koja opcija unaprijed osuđena na propast što pozicioni čelnici zapravo i žele – što manji broj „nepredviđenih“ to izvjesniji rezultati.

Dvorska javnost u (medijskoj) dvorani s iskrivljenim ogledalima

Bosanskohercegovačka javna sfera „nalik dvorani s ogledalima, gde je sve što postoji medijski odraz drugih medijskih prikaza, svijet simulacija koje sačinjavaju hiperrealnost imunu na razumnu kritiku“ (Tompson; 2003), pozornica je na kojoj se odvija drama s dobro poznatim likovima, radnjom, zapletom, režiserima, scenografima, kostimografima,  pa čak i suflerima, a radni naslov drame glasi „Reci NE .......“  budući da joj kraj još nije napisan.

Oligarhijska struktura političkih stranaka u Bosni i Hercegovini od politike je odavno stvorila one-man-show u kome, nažalost, domaći Trumani⁶ nikada ne pronađu kulise iza kojih bi iskoračili u stvarni svijet. (Nad)reality show tako traje već godinama a zbunjeno stado konzumentskim manirima, naučenim u kratkim kursevima demokratije za početnike, guta sadržaje bez značenja poput raspršenih crnih rupa (Baudrillard;2001).

Primordijalni karakter kompletne javne scene zasnovan je na arhetipskim pričama, mitologiji, personifikaciji i simbolici virtualnog vremena i prostora koga svaka strana tumači situaciono i ostrašćeno. Zapravo, „najveći problem naše politike moguće je odrediti pojmom manjka moderne, njenom povijesno-civilizacijskom nerazvijenošću, odnosno nedovoljnom obrazovanošću naše politike, inteligencije i naroda (plural) za modernu politiku pomoću koje bi ova trijada mogla iz stadija sebe-triju-naroda da se uzdigne na nivo moderne političke nacije“ (Šimić, 2000). Iz vizure oligarhijskih struktura političke moći  moderna politička javnost sposobna da kritički rezonuje svakako je jedna od najvećih opasnosti njihovog opstanka na javnoj sceni.

Stoga ovi centri političke moći javnost percipiraju isključivo kao glasačko tijelo,  etnički konstituirano još tokom prvih višestranačkih izbora u BiH 1990. godine. Oprobana tehnika zavođenja pozivanjem na kolektivni identitet i ideologiju traume suštinski se ne mijenja i odnosi se na otprilike istu ciljnu javnost dok se na ostale javnosti, uključujući i one neopredijeljene, niti računa niti sa njom nastoji komunicirati. Čak šta više, radikalizacija javnih nastupa bh političkih lidera pozicionih stranaka pred izbore  kao da za cilj ima stvoriti odbojnost prema izborima općenito kod onih koji na izbore ne izlaze. U ovakvom strukturiranju javnog nastupa političkih stranaka uključeni su i mediji koji ponekad i sami kao da pervertiraju u svojevrsnu političku stranku koja se natječe u konstruiranju stvarnosti koristeći političke metode razvodnjavanja društvene stvarnosti i prelijevanja političkog u nepolitičko i obrnuto tako potpomažući u brisanju realnosti i konstrukciji virtualne političke javne scene.

Saučesništvo politike i medija u konstrukciji stvarnosti i stvaranju teatarske države s dvorskom javnosti (Meyer; 2003) bazirano je na medijsko-političkom spektaklu strukturiranom na temeljima suvremene medijske produkcije i konstrukcije realnosti u svojevrsnoj političkoj  kolonizaciji medija i medijskoj kolonizaciji politike.

------------------------------------------------------------------------------------------

¹ Meyer navodi primjer posjete školama i druženje premijera i predsjednika sa učenicima i učiteljima kojima je ta ista vlada smanjila izdatke za školstvo. U BiH ovakvi primjeri nisu izuzeci već praksa djelovanja.

² Slogan Nove TV „Samo gledaj!“ na najbolji način oslikava trend nastojanja umrtvljivanja publike i stvaranja konzumentske javnosti sposobne samo da gleda i kupuje.

³ Prema podacima Udruženje/udruge BH Novinari i Linija za pomoć novinarima samo u prva četiri mjeseca 2008. godine registrovano je  17 slučajeva kršenja novinarskih prava i medijskih sloboda. Čak 12 slučajeva odnosilo se na vrijeđanja, verbalne napade, prijetnje pa i fizičke napade na novinare. (www.bhnovinari.ba).

⁴ Značenje simbola koji se koriste u promidžbama političkih lidera obično je zamagljeno „Kada biste danas pitali Bošnjake koji su njihovi simboli, odnosno kada je odlučeno da krinovi ili ljiljani budu njihov simbol, ili kada biste pitali Srbe po čemu su danas važeći simboli Republike Srpske, izuzev jedne istorijske pjesme Bože pravde koja je prerasla u himnu, simboli srpskog naroda, odnosno po čemu je onaj grb koji je danas grb Republike Srpske grb srpskog naroda, ne bi znali odgovor.“ Krstan Simić ; Zarez br. 182, 2006.

⁵ Walter Lippman, teoretičar liberalne demokratije, koristio je termin „zbunjeno stado“ za opisivanje uloge javnosti u demokratskim procesima. Javnost, prema Lippmanu, ima ulogu posmatrača a ne učesnika u procesu političkog odlučivanja. Pri tome mediji imaju, između ostalog, i funkciju odvraćanja pažnje sa stvarnih problema.

⁶ Truman show film je Peter Weira o prodavcu osiguranja Trumanu Burbanku (Jim Carrey) koga je kao dijete usvojila medijska korporacija za potrebe najduljeg i najpopularnijeg reality show programa. Na kraju filma Truman otkriva da je idilična sredina u kojoj živi zapravo TV set a njegova porodica, prijatelji i kolege unajmljeni glumci.

-----------------------------------------------------------------------------------------

Bibliografija

Arendt, H.(1999): Istina i laž u politici, Filip Višnjić, Beograd
Assmann, J.(2008): Kulturno pamćenje, Vrijeme&NAM, Tuzča-Zenica
Baudrillard, J. (2001): Simulacija i zbilja, Jesenski i Turk, Zagreb
Baudrillard, J. (1998): Savršen zločin, Čigoja, Beograd
Castells, M (2009):The Rise of the Network Society, With a New Preface: Volume I: The Information Age: Economy, Society, and Culture (Information Age Series), Willey-Blackwell
Debord G., (1999): Društvo spektakla, Arkzin, Zagreb
Edelman, M. (2003): Konstrukcija političkog spektakla, Politička kultura, Zagreb
Ćurak, N.(2004): Dejtonski nacionalizam (Ogledi o političkom), Buybook, Sarajevo
Fidler, R.(2004): Mediamorphosis, Clio, Beograd
Kovačević, L., Vuković.V.(2008): Krajolik posttranzicijskih institucija i njihovi politički učnici,  dostupno na  http://eipcp.net/transversal/0208/kovacevic-vukovic/hr,  pristup ostvaren 4.12.2009)
Jusić T, Džihana A. (2008): Razjedinjeni propadaju: Javni RTV servis u BiH, dostupno na http://www.media.ba/mcsonline/bs/tekst/razjedinjeni-propadaju-bih, pristup ostvaren 19.11.2009.
Louw, E. (2005): The Media and Political Process, SAGE Publications, London
Malović, S.(2007): Mediji i društvo, Sveučilišna knjižara, Zagreb
Meyer, T. (2003): Mediokracija: Medijska kolonizacija politike, Politička misao, Zagreb,
Milardović,A. (2007); Kriza i transformacija političkih stranaka, Zbornik Fakulteta političkih znanosti, Zagreb
Plenković M., Hadžić, S., Kučiš, M. (2006): Dijalektika medijske moći i izborno građansko ponašanje (Hrvatski parlamentarni izbori 2003), Informatologia, 39, 2006, 1, 1–21
Šačić, N.(2007 ); Medijsko lišavanje smisla, Zeničke sveske br.6/2007, str.178-184
Šimić, S. (2000): Teorija političke moderne:Komunikacijsko iskustvo politike, Naša riječ, Zenica
Tompson, K. (2003): Moralna panika, Clio, Beograd