Od analognih spisa do digitalnih baza s milionima tekstova – arhivisti govore o odgovornom, naizgled nevidljivom, ali važnom poslu za jedno društvo.

foto: Canvas / Ilustracija

„Iako se na prvi pogled ne čini da su novinari i arhivi duboko povezani, oni to zapravo jesu“, tvrdi Saša Madacki, komparativist i bibliotekar, te informacijsko-dokumentacijski aktivist. „Arhiv i novinar su dvije strane istog procesa pamćenja – jedan čuva dokumente, drugi hvata duh trenutka“.

Kako bi što bolje opisao odnos arhiva i novinarstva, poziva se na nizozemskog arhivistu Erica Katelaara, koji u radu Archival Temples, Archival Prisons analizira scenu iz Ratova zvijezda. U njoj Obi-Wan Kenobi traži podatke o nepoznatom planetarnom sistemu, a arhivistica madam Jocasta Nu mu hladno odgovara: „Ako nečeg nema u arhivu, to ne postoji.“ Katelaar tu metaforu, ističe Madacki, koristi da opiše dvije suprotne sile koje oblikuju arhivistiku – strah od posjedovanja i strah od gubitka.

„Ta scena, čitana danas, savršeno oslikava odnos između arhiva i novinarstva. Arhivist vjeruje u postojanje samo onoga što je dokumentovano; novinar, naprotiv, traga za onim što nije zapisano, ali postoji u društvu – u emociji, u zraku, u iskustvu ljudi. Arhiv čuva red, novinar sumnja u njega. A istina se uvijek nalazi negdje između“, konstatira Madacki.

Zato su, prema njegovim riječima, „arhivi za novinare mnogo više od izvora informacija – oni su alat za razumijevanje konteksta“.

„Kroz arhive novinari ne istražuju samo prošlost, nego i obrasce mišljenja, jezik moći, i načine na koje je društvo samo sebe bilježilo. Vrijedi i obrnuto: bez novinara, arhivi bi bili samo tihi svjedoci. Novinar daje glas onome što je arhiv zabilježio, prevodi ga u sadašnji trenutak i time arhivu vraća društvenu svrhu. U tom smislu, novinari su današnji arhivisti budućnosti – oni već danas stvaraju dokumente koji će sutra biti svjedočanstva našeg vremena“, smatra Madacki.

I kad se tako pogleda, dodaje, „veza između arhiva i novinarstva postaje jasna: arhiv čuva pamćenje, novinar ga održava živim“. „Jedan bez drugog nisu potpuni – baš kao Obi-Wan i madam Jocasta Nu iz Katelaarove priče, koji tek zajedno otkrivaju ono što postoji i ono što još čeka da bude pronađeno“.

Jedno drugome daju kontekst i smisao

Govoreći o važnosti arhiva u jednom društvu, ali i u novinarstvu, prisjeća se vremena dok je radio u Državnom arhivu Bosne i Hercegovine, te često čitao službene dokumente iz perioda Austro-Ugarske Monarhije i Kraljevine Jugoslavije, odnosno akte zvaničnih organa uprave. Kroz njih je, prisjeća se, mogao vidjeti kako država razmišlja, kako definiše svoje stavove i prioritete. Tek kada je uz te dokumente pročitao tadašnju dnevnu štampu, priznaje, otvorio bi se sasvim novi sloj razumijevanja.

„Iz novinskih tekstova izlazili su duh vremena, reakcije javnosti, dileme i sumnje koje zvanični dokumenti nisu mogli ni smjeli zabilježiti“, kaže. „Državni dokumenti daju okvir – ono što je zapisano, što je službeno i trajno. Novine donose ton, emociju i puls društva. Tek zajedno daju cjelinu: arhiv bez periodike gubi boju, a periodika bez arhiva gubi dubinu. Jedno drugome daju kontekst i smisao“.

Kako bi što bolje opisao konstataciju o kontekstu i smislu, odnosno spomenuto „prožimanje igre“, nudi metaforu – „kao što prve i druge violine u orkestru stvaraju sklad: jedne nose melodiju, druge daju harmoniju, i tek zajedno čine da muzika zaista postoji“.

„Iako prve violine obično smatramo važnijima, a druge manje istaknutima, istina je da se njihova uloga mijenja u zavisnosti od toga šta nam je u datom trenutku važno da čujemo. Tako je i s arhivima i novinarima – ponekad tražimo strukturu i dokaz, ponekad osjećaj i kontekst. Tek kad se ti slojevi ukrste, dobijemo potpunu sliku vremena“, smatra Madacki.

Temeljna institucija u očuvanju kolektivne memorije društva

Arhivi predstavljaju temeljnu instituciju u očuvanju kolektivne memorije svakog društva, ukazuju iz Arhiva Bosne i Hercegovine, podsjećajući kako ta institucija čuva dokumentaciju koja obuhvata više od stoljeća političkog, kulturnog, pravnog i društvenog razvoja države. Ta građa, dodaju, ima trajnu vrijednost, jer pruža provjerljive, pouzdane i autentične informacije o procesima, događajima i odlukama koje su oblikovale savremeno bosanskohercegovačko društvo.

„Za novinarstvo, arhivska građa je posebno dragocjena jer predstavlja najpouzdaniji izvor primarnih informacija. U vremenu ubrzanog protoka podataka, digitalnog šuma i dezinformacija, arhivsko gradivo omogućava novinarima da provjere činjenice, postave događaje u širi historijski kontekst i argumentiraju svoje priče dokumentima koji imaju punu dokaznu vrijednost. Time arhivi nisu samo pasivni čuvari prošlosti, već aktivni partneri u izgradnji informisanog i odgovornog društva“, kažu u Arhivu BiH.

Ističu i kako ih novinari kontaktiraju redovno i ciljano, najčešće kada rade na: istraživačkim projektima, tematskim prilozima o političkoj i društvenoj historiji BiH, provjeri tačnosti historijskih navoda, pripremi dokumentarnih emisija, analizama pravnih ili institucionalnih promjena u dužem vremenskom periodu.

Najčitaniji fondovi među novinarima su oni vezani za rad državnih institucija, ustavne procese, diplomatsku korespondenciju, administraciju iz austrougarskog i jugoslovenskog perioda te građu koja se odnosi na politička zbivanja u posljednjim decenijama 20. stoljeća.

Infobiro čuva između 1,3 i 1,4 miliona tekstova

Potvrdu odgovora iz Arhiva BiH daje i Dragan Golubović, voditelj Digitalnog arhiva Infobiro, kojeg je Mediacentar Sarajevo pokrenuo 2004. godine. Karijeru je posvetio razvoju sadržaja digitalne baze štampanih medija, te unapređenju usluga arhiva Infobiro, koji trenutno omogućava pretraživanje novinskog sadržaja u periodu od 1850. do danas, odnosno između 1,3 i 1,4 miliona tekstova samo jednim korisničkim zahtjevom. Dovoljno je to sadržaja, kaže Golubović, za bilo koga ko je zainteresovan da provjeri neku činjenicu ili da iz razonode traga za nekim informacijama.

„Digitalne arhive mogu postati i tržišni i strateški resurs kada se posmatraju ne samo kao čuvari prošlosti, nego kao aktivni izvori znanja, podataka i sadržaja koji se mogu koristiti na različite načine“, objašnjava Golubović.

Za medijske kuće, nastavlja, digitalne arhive kao što je Infobiro, predstavljaju podlogu za istraživačko novinarstvo, jer omogućavaju brzu provjeru činjenica i kontekstualizaciju događaja ili za svakodnevni novinarski posao kao pripreme za intervjue, digitalne kopije novina u montaži televizijskih priloga, provjera o pisanju pojedinih tema kroz različite novinske izvore. Kad su u pitanju obrazovne i istraživačke institucije, digitalne arhive su pouzdan izvor historijskih izvora, posebno u društvenim, medijskim i kulturnim studijama; platforma za razvoj digitalnih kompetencija, gdje studenti i istraživači uče raditi s velikim skupovima podataka; osnova za saradnju između akademskog i medijskog sektora, kroz zajedničke projekte digitalne humanistike, izradu tematskih baza podataka i istraživačke publikacije.

Na pitanje kakav je interes javnosti – pojedinaca, udruženja, medijskih kuća, institucija, ustanova – za arhivsku građu koju čuva Infobiro, odgovara kako današnje društvo živi u vremenu kada su svi na dnevnom osnovu „izloženi“ različitim sadržajima, no uprkos tome postoji interes javnosti za sadržaj novinskog arhiva. Posebno se čini zanimljiv sadržaj, napominje, koji je pohranjen u „historijskom arhivu“, jer je to sadržaj koji predstavlja kulturnu baštinu Bosne i Hercegovine.

„Pojedinci mogu da traže poveznice za porodičnu historiju. Istraživački zaposleni na  fakultetima / univerzitetima naročito iz inostranstva su dobili priliku da iz svojih kancelarija pretražuje sadržaj sa distance. Nemaju potrebu da dolaze u Bosnu i Hercegovinu i 'kopaju' po novinskim arhivama podrazumijevajući da Infobiro može da odgovori njihovim potrebama. O potrebi korištenja od strane medijskih kuća je nepotrebno i pojašnjavati“, kaže Golubović.

Ogledala našeg odnosa prema istini i odgovornosti

Vraćajući priču na današnje doba, odnosno život u eri informacijskog preopterećenja – buke i šuma, Madacki priznaje da tada „arhivi djeluju kao tihi svjedoci, nevidljivi i, naravno, nezanimljivi“. No, dodaje, kad dođe trenutak da društvo mora razumjeti vlastitu prošlost, kada (panično) traži dokaz, sjećanje ili istinu – arhiv odjednom postaje centar svijeta. Po njegovim riječima, to dovoljno govori o našem odnosu prema pamćenju.

„Arhivi su zapravo ogledala našeg odnosa prema istini i odgovornosti. U njima je sabrano i ono što želimo pamtiti i ono što bismo najradije zaboravili. Strah od posjedovanja i strah od gubitka, o kojima sam pisao u arhivističkim glasilima, dva su pola iste dileme: arhivista se boji i onoga što ima i onoga što može izgubiti. Između ta dva straha gradi se čitava etika arhivske profesije – ne samo kako čuvati dokument, nego i kako čuvati smisao“, ukazuje Madacki.

„U svijetu koji vjeruje da je sve 'već tu' – u oblaku, na internetu, u feedu – arhiv nas podsjeća da postojanje nije isto što i dostupnost, niti dostupnost isto što i razumijevanje“, ističe. „Digitalni višak ne znači pamćenje; naprotiv, često proizvodi zaborav. Arhiv nije skladište informacija nego mjesto odnosa – između činjenice i tumačenja, između prošlosti i onoga što tek dolazi“.

Priča i kako je u toku svog rada u arhivima i bibliotekama, uvidio koliko arhivi imaju i moralnu dimenziju – „oni čuvaju ne samo dokumente, nego i povjerenje“. „A kad se to povjerenje izgubi, gubi se i temelj zajednice. Zato arhiv nije mrtva institucija, nego živa tačka društvene etike“, smatra Madacki.

Postavlja i pitanje zanemaruje li se važnost arhiva, te daje odgovor: „da, ali ne zato što ih društvo smatra nevažnim, nego zato što je njihova uloga teška i zahtjevna“. „Arhivi nas podsjećaju na ono što bismo najradije prešutjeli – da iza svake činjenice stoji odluka, a iza svake odluke odgovornost. U vremenu koje nagrađuje brzinu i zaborav, arhivi insistiraju na pamćenju i kontekstu. Možda baš zato ostaju u sjeni – jer nas tjeraju da mislimo, da pamtimo i da se suočimo s onim što bismo najradije potisnuli“, kaže Madacki.

Izazovi i ograničenja uvijek postoje

U Arhivu BiH svjesni su da savremeni digitalni ekosistem značajno utiče na način na koji javnost pristupa informacijama. Zbog toga se arhivi suočavaju s rastućom potrebom za bržom dostupnošću i većom vidljivošću građe. U tom smislu, Arhiv BiH aktivno radi na digitalizaciji i modernizaciji svojih usluga, ali mogućnosti unapređenja digitalnih arhiva u velikoj mjeri zavise od raspoloživih resursa.

Uz sve ograničavajuće faktore i uprkos svim poteškoćama, Arhiv BiH se ipak nastoji prilagoditi kroz kontinuiranu digitalizaciju prioritetne građe, međunarodnu saradnju i razmjenu iskustava, edukaciju korisnika i javnosti o važnosti korištenja provjerene i autentične građe, savjetodavnu i stručnu podršku institucijama koje upravljaju dokumentacijom.

„Arhiv Bosne i Hercegovine ostaje opredijeljen da štiti, čuva i učini dostupnom dokumentarnu baštinu države, ali uspjeh i brzina digitalne transformacije u velikoj mjeri zavise od finansijske i institucionalne podrške koju arhiv kao državna institucija može dobiti“, ističu.

I Infobiro se suočava s određenim tehničkim i organizacijskim izazovima u procesu digitalizacije arhivskog materijala, posebno kada se govori o medijskim sadržajima. Kad su tehnički izazovi u pitanju to su, prije svega, kvalitet i očuvanje izvornika prilikom digitalizacije, jer stari primjerci novina i časopisa znaju biti u lošem fizičkom stanju, pa digitalizacija zahtijeva pažljivo rukovanje građom. I prepoznavanje teksta (OCR), odnosno kvalitet tog procesa značajno varira zbog različitih tipografija i kvaliteta tiska. Tu su i dugoročno čuvanje i sigurnosne kopije, jer ih je neophodno čuvati na više lokacija i redovno migrirati podatke na nove tehnologije.

Kad su organizacijski izazovi u pitanju, Golubović ističe resurse i kapacitete, jer je digitalizacija dugotrajan i skup proces koji zahtijeva obučene kadrove, tehničku infrastrukturu i kontinuirano finansiranje; autorska prava, odnosno upravljanje pravima na medijski sadržaj (Mediacentar Sarajevo ima potpisane ugovore sa izdavačima o pravu arhiviranja i distribucije sadržaja novina i časopisa); održavanje kvaliteta i dostupnosti (nakon digitalizacije, izazov postaje održavanje integriteta digitalnih materijala u online okruženju kao i sigurnosti korisničkog pristupa kroz online arhiv).

Mjesto gdje se odlučuje šta je istina vrijedna čuvanja

Podsjećajući na kraju na najjednostavniju, po njegovim riječima, i najbolju definiciju arhiva, Madacki ističe kako je to „mjesto gdje se odlučuje šta je istina vrijedna čuvanja“. Napominje da je kod privatnih, porodičnih ili tematskih arhiva, ta istina zaista odluka zajednice ili pojedinca – odluka o tome šta želimo da ostane nakon nas, no kod državnih arhiva stvar je složenija.

„Oni ne čuvaju emociju sjećanja, nego dokaz postojanja – čuvaju pravni kontinuitet, upravljačku memoriju, osnovu odgovornosti. Državni arhiv ne pita da li je nešto 'vrijedno pamćenja' u moralnom smislu; on mora garantirati autentičnost, integritet i pravnu valjanost dokumenata. Drugim riječima, arhiv je temelj državne memorije, bez koje nema ni identiteta, ni odgovornosti, ni kontinuiteta“, konstatira Madacki.

Zato ističe da „privatni arhivi njeguju sjećanje, a državni čuvaju dokaze“ i napominje kako su „oba nužna: prvi za razumijevanje društva, drugi za njegovo funkcioniranje“. „Kad jedan od njih zakaže – kada arhiv postane samo skladište, a ne svjedok – tada gubimo i pamćenje i povjerenje“, zaključuje Madacki.

___