Sudeći po izjavama vladajućih struktura u RS, kriminalizacija klevete je gotova stvar. 

foto: Ministarstvo pravde RS

U prethodnom periodu pravnička, medijska i aktivistička javnost u Bosni i Hercegovini (BiH) bila je zaokupljena mogućim dodatnim zakonskim ograničavanjem slobode izražavanja u Republici Srpskoj (RS). Narodna skupština je usvojila Nacrt zakona kojim se u Krivični zakonik RS uvode odredbe o kleveti, uvredi i iznošenju ličnih i porodičnih prilika, kroz zakonsku glavu kojom se propisuju krivična djela o zaštiti časti i ugleda.

Otpor usmjeren prema ovom ograničavanju slobode izražavanja javno i glasno pružili su mnogobrojni mediji, nevladine organizacije, pravnici, aktivisti, ali i međunarodne organizacije.

Četiri javne rasprave

Nakon usvajanja održane su četiri javne rasprave povodom ovog nacrta zakona i to u Banjoj Luci, Istočnom Sarajevu, Bijeljini i Trebinju.

Dok su predstavnici Ministarstva pravde RS insistirali na tome da su ovakve izmjene neophodne, ne obrazlažući zbog čega je to zaista tako, sem ponavljanja floskula i opštih mjesta bez pravnog i logičkog pokrića, glavna poruka građana koji su prisustvovali raspravama bila je: povucite sporne članove!

Poseban problem vezan za rasprave bilo je to što su zakazane u ne baš sjajnim terminima. Tako je npr. rasprava u Banjoj Luci održana u toku radnog vremena 5. maja, dan uoči obilježavanja velikog pravoslavnog sveca Svetog Georgija (Đurđevdan), kada je mnogo ljudi zauzeto, jer je to jedna od najrasprostranjenijih slava kod Srba. Čini se da je namjerno izabran baš ovaj datum kako bi što manje građana prisustvovalo javnoj raspravi. Ipak, to se nije desilo, pa je sala Narodne skupštine na početku banjalučke rasprave bila prepuna.

Uz to, ova rasprava je održana neposredno nakon ubistava u osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar” u Beogradu kada je veliki broj građana još bio u šoku, i to na Dan žalosti u BiH zbog ovog događaja, te nije jasno zašto rasprava nije pomjerena za koji dan kasnije zbog tragičnih i nepredviđenih okolnosti koje su se desile.  

Skrivanje radne grupe

Prva stvar koja se nije razjasnila ni nakon javnih rasprava je da se još ne zna ko je pisao zakon. Imena članova radne grupe (ukoliko je uopšte postojala) nisu objelodanjena. Na pitanja na javnoj raspravi u Banjoj Luci ko su autori zakona, predstavnici Ministarstva pravde nisu odgovorili, praveći se kao da ta pitanja nisu ni postavljena. Veoma je čudna ovakva praksa i čini se da je to samo djelić tajnovitosti ovog zakona.

Da li je u pitanju to da je zakon nastao izvan institucija, ili je zaista napisan u Ministarstvu, ali da niko ne želi da stane iza njega kao njegov stvaralac, ili je pak u pitanju nešto treće, još uvijek nismo saznali. A kada ćemo – ne zna se.

Bez prav(n)og obrazloženja

Ministarstvo pravde je obrazlažući razloge za donošenje izmjena zakona u Nacrtu samo navelo da određene zemlje propisuju krivična djela protiv časti i ugleda, a da je iznošenje neistina i ličnih i porodičnih prilika određenih kategorija prevazišlo svaku normu društveno prihvatljivog ponašanja i na svaki način obezvrijedilo ljudsko dostojanstvo, tjelesni i duhovni integritet, čovjekovu privatnost, kao i lični i porodični život.

Dakle, niko od pisaca zakona se nije potrudio da iznese konkretne razloge, sem opštih, zbog kojih bi se trebalo pristupiti kriminalizaciji klevete, uvrede i iznošenja ličnih i porodičnih prilika. Nije urađena analiza dosadašnje primjene Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o javnom redu i miru, niti je naznačeno zbog čega su građanskopravna i prekršajnopravna zaštita neefikasne, pa je neophodno prebacivanje u krivičnopravnu sferu. Čak nisu urađene ni detaljne analize zakona koji obrađuju sličnu materiju u regionu, koji su napisani na istom jeziku, ukoliko su strani jezici bili problem za izradu studija i analiza.

Dakle, kada su u pitanju javne rasprave, predstavnici Ministarstva ovu problematiku nisu uopšte obrazložili. Doduše, bilo je navoda o broju postupaka koji se vode u građanskoj sferi, ali bez bilo kakvog konkretnog objašnjenja u smjeru toga kakve to veze ima sa kriminalizacijom klevete.

Konstatacije koje su date iz Ministarstva apsolutno ništa ne znače u smislu potrebe donošenja zakona i analize trenutne situacije i stavljanja zakonâ, težine budućih krivičnih djela i neophodnosti u demokratskom društvu u neku ravan. Sve za šta one mogu da posluže je neka vrsta statistike, koja ne govori ništa konkretno i može da se tumači na različite načine, jer nema podrobne i dubinske analize.

Kada se ograničavaju osnovna prava građana, zaštićena ustavima i međunarodnim aktima, ovakvo brzinsko pisanje zakona, bez velike analize i obrazloženja je jednostavno nedopustivo. Osim u društvima koja ne haju za ljudska prava i demokratiju.

Medijska zajednica i priča iz Ministarstva

Medijska zajednica je ispratila sve javne rasprave. Većina ih je napuštala na samom početku, uz zahtjev da se povuče Nacrt zakona. Pri tome su predavali u ruke uposlenika Ministarstva svoje obrazložene zahtjeve zašto dio o zaštiti časti i ugleda treba da bude izbačen iz Nacrta. 

Svaka od ovih rasprava je proticala uz jasnu i glasnu poruku medijske zajednice: „Mišljenje nije zločin! Stop kriminalizaciji klevete i uvrede!”

Na javnim raspravama je bilo i riječi koje su negativno iznenadile prisutne pravnike i aktiviste. Tako je ministar pravde na prvoj raspravi u Banjoj Luci rekao da je u prethodnom periodu izostalo to da neko konkretno istupi i dâ konkretne prijedloge i sugestije, a da je na toj raspravi to napokon i urađeno.

Iako su aktivisti, pravnici i mediji mjesecima prije javne rasprave dostavljali različite primjedbe, sugestije i kritike Ministarstvu, vezane upravo za nacrt ovog zakona. Da li uposlenici Ministarstva kriju ove dopise od ministra ili je ovo bio samo lapsus, još uvijek ne znamo, otprilike kao i u slučaju imena članova radne grupe.

Ministar je na javnoj raspravi u Istočnom Sarajevu izjavio da se ove izmjene i dopune ne mogu dovesti u bilo kakvu poveznicu sa ograničavanjem slobode govora, iako se sve vrijeme raspravlja upravo o tome da li su ograničenja u ovakvom obimu dozvoljena ili ne u društvu koje hoće da se nazove demokratskim. Stoga, sloboda izražavanja se dodatno ograničava, ali je pitanje da li se to radi na pravilan način i da li su ovakva ograničenja neophodna. Ne znam da li je za ministra ukazivanje na ove stvari – banalizacija, kako je u brojnim javnim nastupima naglašavao da su primjedbe od strane medija, aktivista i pravnika banalizovanje odredbi zakona. 

Imali smo i izjavu predstavnice Ministarstva pravde na pitanje predstavnika Radničkog pokreta - da li bi povukli zakon ako im on dostavi 20.000 potpisa građana koji su protiv ovakvog zakona. Ona mu je odgovorila kontrapitanjem: „Da li vi mislite da mi ne možemo skupiti 20.000 potpisa da ovaj zakon prođe”.

„Demokratija šta ćeš? Tako je...” što reče jedan čovjek.

Međunarodni standardi – uzmi šta ti odgovara

Veoma zanimljiva stvar je i da su predstavnici ministarstva konstantno insistirali na tome da je Nacrt zakona usaglašen sa međunarodnim regulativama i standardima, iako je ovo notorna neistina i obmanjivanje javnosti.

Nažalost, u okviru javnih rasprava nisu dobijena praktično nikakva objašnjenja zašto predstavnici ministarstva smatraju da su u pravu. Sve što smo čuli je da stav 2. člana 10. Konvencije za zaštitu ljudskih  prava i osnovnih sloboda (Evropska konvencija) dozvoljava ograničenje ovog ljudskog prava. Prema ovoj konvenciji, zaista, sloboda izražavanja može da se podvrgne formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu, između ostalog, i  zaštite ugleda ili prava drugih.

Međutim, pri takvom ograničavanju prava moraju da se uzmu u obzir presude Evropskog suda za ljudska prava, koje su u stvari tumači teksta Evropske konvencije, pomoću kojih se ona razrađuje i objašnjava. Sve presude Evropskog suda u sebi sadrže precedentne standarde „koji imaju status obavezujućih pravnih normi”, ali one su takođe i put prema kome se Evropska konvencija posmatra kao živi instrument koji se mora tumačiti u svjetlu današnjih uslova. Ministarstvo ovu praksu uopšte nije uzelo u obzir pri pisanju Nacrta zakona.

Na javnim raspravama pravnici su dokazali da Nacrt nije u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava, ali ni mišljenjima mnogih međunarodnih institucija i organizacija, niti generalno standardima ljudskih prava.

Da sve ovo nije samo priča domaćih aktera, pokazuju i mišljenja relevantnih međunarodnih institucija kao što su:

• stavovi Specijalne izvjestiteljice za promociju i zaštitu prava na slobodu mišljenja i izražavanja i Specijalnog izvjestitelja za prava na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja koji su direktno 10. marta ove godine zatražili od vlasti RS da povuku predložene izmjene i dopune Krivičnog zakonika;
• otvoreno pismo 19 organizacija iz različitih evropskih država koje se direktno bave zaštitom ljudskih prava koje se protive kriminalizaciji klevete i uvrede;
• hitni komentari na Nacrt zakona kojim se uvode krivična djela protiv časti i ugleda koje je objavio ODIHR (Kancelarija za demokratske institucije i ljudska prava pri Organizaciji za evropsku bezbjednost i saradnju - OSCE) i koji poziva vlasti da ne podrže usvajanje odredbi koje imaju za cilj uvođenje „uvrede” i „klevete” u Krivični zakonik.

Na javnim raspravama su uz sve ovo, pravnici i aktivisti potanko obrazlagali:

• zašto kriminalizacija klevete i uvrede i iznošenja ličnih i porodičnih prilika nisu neophodne u jednom demokratskom društvu;
• da postoje procedure koje je Minstarstvo prekršilo;
• zbog čega je loše propisivanje preširoko definisanih krivičnih djela, ali i kolika je neproporcionalnost mjera;
• koje su nelogičnosti u Nacrtu zakona;
• kakva je problematika primjene ovakvog zakona u praksi;
• na koji način će doći do nejednakosti primjene ovakih odredbi u BiH gdje neće u svim njenim dijelovima postojati ova krivična djela;
• kakva će situacija uslijediti sa sudijama i tužiocima i kako će doći do njihove zauzetosti i nepripremljenosti, itd.

Javne rasprave i demokratija

Ako je suditi po izjavama i radnjama vladajućih struktura u RS, kriminalizacija klevete i uvrede je gotova stvar. Možda bi eventualno u okviru izrade prijedloga zakona i samog donošenja zakona moglo da se razgovara o rasponu kazni. Političari su u više navrata ponavljali izjave baš u ovom smjeru, govoreći kako to nije zakon koji je uperen protiv novinara i medija, i da su takve tvrdnje „špekulacija koja je nametnuta javnosti” (sic!).

Novinari su cjelokupnu priču o javnim raspravama doživjeli kao farsu i još jedan ekser u kovčeg slobode izražavanja u BiH. Aktivisti i pravnici su pokušali ukazati na loše strane ovakvog propisivanja i nesaglasnost sa standardima ljudskih prava. Nevladine organizacije su zajedno sa medijima zagovarale protiv ovakvih izmjena i napravile i kampanje protiv Nacrta zakona.

Javne rasprave su jasno pokazale da se mnogi aktivisti, novinari, pravnici, odnosno jednostavno rečeno - građani, protive ovakvim mjerama, a argumenti koji su iznijeti protiv zakonskih izmjena, i to neistomišljenika na drugim poljima, u svakom demokratskom društvu doveli bi do toga da dio o zaštiti časti i ugleda ne bude uvršten u prijedlog zakona.

Ipak, na kraju zadnja riječ ostaje na poslanicima u Narodnoj skupštini i eventualno Ministarstvu pravde, ukoliko ne odluči da uputi prijedlog zakona u proceduru u propisanom vremenu. Pored ovih institucija, lični utisak mi je da je na kraju glavna riječ o ovome prepuštena predsjedniku Republike Srpske i njegovoj dobroj volji.

Vidjećemo šta će nam bliska budućnost donijeti i koliko su ove javne rasprave bile djelotvorne, a koliko su one fasada demokratije održane samo formalno.