Konfliktom u Ukrajini upravljaju mediji

Konfliktom u Ukrajini upravljaju mediji

Konfliktom u Ukrajini upravljaju mediji

Tom Giuretis je australijski novinar koji je zahvaljujući brojnim putovanjima izvještavao sa mjesta poput Černobila, Aušvica, ratom zahvaćene Ukrajine i sl. Od novinarstva još ne zarađuje, pa novac za putovanja obezbjeđuje radeći u odjelima za komunikaciju sportskih klubova.

Kako je informatičar postao novinar?

Kad sam završio srednju školu i otišao na univerzitet znao sam da moram raditi nešto u vezi nauke ili matematike jer sam u tome bio dobar. Ali ispostavilo se da to nije ono što volim. Pa sam napustio fakultet i nekoliko puta putovao u Evropu. Slao sam mailove ljudima o onome što sam radio ali mi je to postalo naporno pa sam svoj blog o tehnologiji pretvorio u blog o putovanjima. I otkrio da sam na kraju trećeg putovanja više pisao o drugim ljudima, državama i istoriji mjesta koja sam posjećivao nego o onome što sam ja radio. Tada nisam shvatao da je to što radim ustvari novinarstvo.

O čemu ste pisali dok ste bili u Evropi?

Na mom prvom putovanju odlučio sam da odem u Černobil, Aušvic i na druga slična, ne baš sretna mjesta. Prvo sam pisao o istoriji Aušvica, ali u Černobilu sam sreo zajednicu koja tamo živi sada i za koju ljudi i ne znaju da postoji. Ljudi misle da je to grad duhova, ali ustvari tamo ima onih koji vode turističke ture, popravljaju ruševine i slično. Radije sam pisao o tome nego o onome što sam ja iskusio u Aušvicu i Černobilu.

Kada je pisanje prešlo granicu između bloga i nečeg ozbiljnijeg?

Prvi put sam bio u Kijevu 2010. godine i zadržao sam zanimanje za taj dio svijeta, pa sam se na studijima fokusirao na istočnoevropsku politiku i istoriju. Kada su protesti u Kijevu počeli krajem 2013. godine odbili su da mi izdaju vizu. A onda je počeo rat i otišao sam polovinom 2014. godine. Proveo sam tamo tri sedmice, bio sam u Istočnoj Ukrajini i intervjuisao mnogo izbjeglica. Nisam išao do same ratne zone ali to je bila prekretnica - specijalizacija i znanje koje sam imao o Ukrajini omogućili su mi da to pretvorim u novinarstvo. U periodu kad mi je bila uskraćena viza, kada nisam mogao otići tamo, radio sam dosta istraživačkih stvari od kuće, koristeći Google Earth i videa koja su ljudi postavljali na internet o raketnim napadima i bombardovanju. Postavljao sam to na Redditu i nekim ruskim i ukrajinskim sajtovima i tada sam stvorio ime kao neko ko analizira konflikt u Ukrajini. Iako nisam zaradio novac od toga, savjetovao sam OSCE i promijenili su mišljenje o jednom raketnom napadu koji je izvela ukrajinska vojska, a za koji su SAD, Ukrajina i OSCE optužili Ruse. Moji dokazi su bili dovoljno jaki da su im promijenili mišljenje.

Koliko propaganda utiče na izvještavanje iz Ukrajine?

Propaganda jako utiče na cijeli sukob. Mislim da je ovo jedan od prvih konflikata kojim upravljaju mediji. U jednom momentu, svi veći gradovi u Istočnoj Ukrajini su mogli otići na bilo koju stranu. Tamo gdje je bilo medija sa obje strane bilo je i proruskih i proukrajinskih protesta i uglavnom su te oblasti ostale pod ukrajinskom kontrolom. Ali tamo gdje su imali pristup samo ruskim državnim medijima - Donjeck, Lugansk i regija Krim - dobijali su samo jednostran pogled na sve. To omogućava ruskim medijima da kontrolišu šta ovi ljudi misle. Ne moraju nužno lagati, ali dovoljno je da ne prikazuju jednu stranu priče. Russia Today, koju nazivaju 'zvijer Putinove propagande' je veoma popularna i prikazuje samo jednu stranu. A kao odgovor, Ukrajinici su napravili Ukraine Today, ali ne kako bi kreirali balans, nego pristrasnost na drugoj strani. Veliki problem je i što zapadni mediji obično žure da okrive Ruse za nešto, čak i sa M17 avionskom nesrećom, iako nije završena konačna istraga. I to je moj problem sa velikim zapadnim medijima - predstavljaju nešto kao činjenicu iako ona to nije.

Šta je se dešava u Australiji kada je riječ o medijskim slobodama?

Nemamo striktnu slobodu medija - sloboda govora nije zagrantovana našim ustavom. Ipak, mislim da je situacija prilično zadovoljavajuća. Imali smo probleme sa nekoliko oligarha koji su uništavali živote istraživačkim novinarima tjerajući ih da prolaze kroz višegodišnja suđenja da bi otkrili svoje izvore. Moram spomenuti slučaj koji se tiče tražilaca azila. Puno ljudi iz Afganistana, Iraka ili Sirije se preko azijskog kontinenta ukrcavaju na brodove da bi došli u Australiju. I pošto smo ih odbijali, navodno su počeli namjerno potapati brodove i mi smo ih onda preuzimali jer po zakonu, u slučaju da pronađemo neko plovilo koje tone, mi ih moramo pokupiti i dovesti u našu zemlju. Najprije smo ih vodili na australski teritorij, ali su propisi promijenjeni, pa sad te izbjeglice šaljemo u Kambodžu, Papua Novu Gvineju i slično. Do sada australska vlada je branila svim novinarima da uđu u centre gdje ih smještaju, tako da nemamo pojma šta se dešava tamo. Povremeno čujemo o pobunama ali ne znamo detalje, nikad nisam pročitao nijednu ličnu priču ljudi iz tih kampova. Najbliže je došao novinar koji je platio ulazak na jedan od brodova i pridružio se izbjeglicama. U posljednjem trenutku, kad su ih australske vlasti pokupile, pokazali su paoše, pa su ih odveli na najbliži aerodrom i deportovali. Ovo je jedan od najgorih slučajeva kršenja ljudskih prava u zapadnim zemljama. Mediji nemaju pristupa a to se pravda sigurnosnim interesima nacije.

Ima li istraživačkog novinarstva u Australji?

Nema modela finansiranja kao u Evropi, po principu nevladinih organizacija, pa je teško pronaći prilike za bavljenje dugoročnim istraživačkim novinarstvom. Puno sadržaja sada prelazi u domen zabave. Više govorimo o seksualnom životu naših političara i tome šta oni rade vikendom nego o samoj politici. Izgleda da je to ono što je zanimljivo australskoj publici i to je ono što obezbjeđuje klikove i prodaje novine. Mnoge novine u Australiji su zadržale odjele koji se bave istraživačkim novinarstvom ali nisam siguran koliko će to dugo trajati. Ipak, trenutno je relativno dobra situacija. Čak i ovi novinari koji su proveli nekoliko godina braneći se na sudu od oligarha su zadržali poslove u svojim organizacijama, bez obzira na činjenicu da npr. po tri godine nisu ništa pisali jer su se borili na sudu. Na kraju su dobili slučajeve i nastavili raditi svoj posao.