Inzistirajući isključivo na zahtjevima vlasti da ispune svoje obaveze, protesti i plenumi su za sada jedini način da se ova mogućnost otvaranja novog političkog i društvenog horizonta u BiH održi – mogućom.

Nedavno sam u Utrechtu sudjelovala u diskusiji o Beboluciji, aktivizmu u podijeljenom i tranzicijskom bosanskohercegovačkom društvu, i ulozi međunarodnih faktora u svemu tome.

Učesnici su bili aktivisti i profesionalci raznih profila, od mladih Nizozemaca zainteresiranih za društvene pokrete u jugoistočnoj Europi, do stručnjaka za Balkan, poput međunarodno uglednog eksperta jednog velikog istraživačkog mislećeg rezervoara, koji je moderirao našu diskusiju. U pola sata trebali smo pretresti mnoga značajna pitanja: da li protesti imaju potencijal da premoste etničku podijeljenost BiH; zašto je tako malo ljudi izišlo na ulice tokom Bebolucije; zašto zahtjevi na protestima nisu bili precizno artikulirani; kako da civilno društvo i međunarodna zajednica prodru do razine korijenja trave i potaknu procese koji bi mogli razbiti balkansku apatiju, pogotovo apatiju kod mladih.

Jedino značajno opažanje koje sam ponijela s te diskusije jest još jedna potvrda jaza između normativnog, pozitivističkog monopola na izricanje stvarnosti i mogućnosti znanja o svemu onomu što se u tako izrečenu stvarnost ne uklapa. Bebolucija se nikako nije dala uklopiti u stvarnost etnički podijeljenog bh. društva, i svaki moj pokušaj skretanja pozornosti na svakodnevne egzistencijalne probleme s kojima se stanovnici BiH susreću, završavalo je moderatorovim inzistiranjem da je etnički identitet ipak najvažnija kategorija balkanske stvarnosti.

Vatra kao potvrda društvenog pokreta

Jednako tako, nastojanja da se predodžba o balkanskoj apatiji kritički otpakira, završavalo je kvantitativnim argumentom o malom broju ljudi izišlih na ulice tokom Bebolucije. Kao antropologinji koja se upravo vratila s jednogodišnjeg terenskog rada u BiH, nije mi preostalo ništa drugo nego da frustrirano pomislim kako takve ekspertize ne bi bila u stanju uočiti društveni pokret ni da im taj zapali hrpu automobilskih guma pod balkonom. Uzalud je bilo na tom mjestu i pomisliti govoriti o događaju, kako ga tumači Alain Badiou, i procesu trans/formiranja subjekta kroz takav događaj. Bebolucija je za BiH bila upravo takav jedan par excellence događaj – brutalan, čeoni sudar s krajnjim limitom etnonacionalističkog simboličkog poretka, koji je ubio – ontološki i doslovno – dva tek rođena ljudska bića prije nego što su ona uopće imala šansu biti u njemu formirana. Tako ogoljen rascjep između narativa kojim totalitarno određuje što je stvarnost, i osuđenosti na smrt u njemu još neformiranog subjekta, koji ga još nije imao priliku braniti ili prekršiti pod cijenu svoga života, jest susret s onim neodredivim, neuhvatljivim Lacanovim Realnim, koji nam razotkriva etnički narativ kao laž, masku, prevaru. Iskustvo ovog Realnog može biti jezivo i zastrašujuće, kako se tokom Bebolucije moglo vidjeti po panici čuvara etnonacionalističkog simboličkog reda u BiH, ili ekstatičko, kako se moglo vidjeti tokom protesta, koji su doista izgledali i protekli kao festival, kao iznenadni vatromet sustezanog, u formama kreativnog, alternativnog re-simboliziranja nečega novog – otvaranja neke nove mogućnosti.

Prešućena lekcija Bebolucije

Nešto drugačije je ipak moguće: to je najvažnija prešućena lekcija Bebolucije. Kad su početkom ovoga mjeseca diljem BiH počele gorjeti hrpe automobilskih guma i zgrade kantonalnih vlada, politička i ekspertna zajednica našla se ponovno pred svojom istom ontološkom zagonetkom: kako je ovo moguće, otkud ovo dolazi, kako to protumačiti, i kako na to odgovoriti? Kaubojsko potezanje za pištolj visokog predstavnika međunarodne zajednice o tome govori najrječitije: u frontalnom sudaru s bijedom i ogorčenjem populacije kojoj s visoka docira o europskom putu BiH, Valentin Inzko daje paničan intervju austrijskim novinama o mogućnosti intervencije EU trupa. Treba li nakon ove militantne geste uopće nadugačko i naširoko analizirati sve one reakcije na proteste, pokuljale u protekle dvije sedmice, u obranu etnonacionalističkog simboličkog reda u BiH, zapečaćenog Dejtonskim sporazumom kao svetom knjigom: hodočašćenja raznih stranih državnika 'svojima' u regiji, teorije zavjera 'ovih' protiv 'onih', tobožnje moralno zgražavanje nad nasiljem i vandalizmom, proglašavanje prosvjednika teroristima, medijske manipulacije izvještavanjem o protestima, ideološke i fizičke prijetnje učesnicima Plenuma, itd.?

Ideološka obrana i ontološki šok od puke mogućnosti pomaljanja nečega novog na horizontu političke i društvene stvarnosti u BiH ogleda se najjasnije u političkom i analitičkom cinizmu stranih stručnjaka za Balkan i političkih predstavnika međunarodne zajednice u BiH.

Zatvoren u savršeni šizofreni krug onoga što Gregory Bateson naziva dvostrukom spregom, dominantni narativ međunarodne zajednice poziva građane BiH da se aktivnije uključe u reforme svoga društva, ali samo onoliko koliko im Dejtonski sporazum za to ostavlja prostora. Ni prevladavajući ekspertni stav o protestima u BiH, utemeljen na narativu o dubokim etničkim mržnjama i dugoj historiji nasilja, ne predviđa mogućnost pojave nečega novog; otud se i protesti tretiraju kao ontološka greška, anomalija, kriza koja prijeti svaki čas da se pretvori u etnički pokolj.

Čak i tekstovi koji europsku javnost pozivaju na solidarnost s bh. protestima ne uspijevaju izbjeći ponovno upisivanje tekućih događaja u narativnu matricu o nasilnoj bosanskohercegovačkoj prošlosti. Plenumi, srećom, prolaze nešto bolje: egzotična pojava na jugoistoku Europe koju tek treba dobro proučiti prije nego što budemo sigurni šta je to.

Nepredviđeni prekid narativa

U prošlosedmičnom tekstu o autentičnom političkom događaju, Slavoj Žižek podsjeća: „Naše historijsko iskustvo formirano je kao narativ, što znači da stvarne događaje uvijek postavljamo unutar nekog narativa koji ih čini dijelom smislene priče. Problem nastaje kad nepredviđeni preokreti događaja – izbijanje rata, duboka ekonomska kriza – više ne mogu biti smješteni u dosljedan narativ. Od tog trenutka, sve ovisi o tomu kako će taj katastrofalni preokret biti simboliziran, o tomu koja će se ideološko tumačenje ili priča nametnuti i odrediti opće shvaćanje krize.“

Protesti i plenumi građana i građanki diljem BiH u protekle dvije sedmice uspjeli su odoljeti mnogim pritiscima i manipulacijama da njihova okupljanja poprime bilo kakvo nametnuto ideološko tumačenje, a ujedno su otvorili prostor za ponovni susret nas, jednih s drugima, ovaj put iz drugačije perspektive, daleko bliže svakodnevnim egzistencijalnim potrebama. Inzistirajući isključivo na zahtjevima vlasti da ispune svoje obaveze, protesti i plenumi su za sada jedini način da se ova mogućnost otvaranja novog političkog i društvenog horizonta u BiH održi – mogućom.

To je ujedno i jedini način da se, parafrazirajući Badioua, ostane vjeran i otvoren novom, autentičnom događaju.