Razgovor sa Hasanom Nuhanovićem za Sarajevske sveske, povodom 20 godina od genocida u Srebrenici.

Tvoje posljednje mirnodopsko veče. Prije nego što sve postane bijeg i zbijeg. Početak aprila?
To je prvi april 1992.

Ti si student četvrte godine Mašinskog fakulteta u Sarajevu. Šta radiš te večeri?
Učim Mehaniku fluida.

To je grana fizike vezana za vode?
Za sve materije koje se ne nalaze u krutom stanju. Uz Termodinamiku jedan od najtežih ispita. Položio sam teoriju i radim zadatke. Pred sobom imam crtež podmornice uronjene u vodu i trebam izračunati koliki je pritisak na metal podmornice, s koje strane je najveći i koja jačina metala treba da izdrži taj pritisak. Kad to položiš računaš da bi mogao diplomirati u narednih godinu, godinu ipo. Bio bih inžinjer mašinstva i  očev plan je bio, pošto je radio u Šipadu, da naučim engleski i odem u Indijanopolis, Ameriku gdje je Šipad imao fabriku stolica. To je bio plan. San.

Sutra odlaziš u Vlasenicu gdje ti žive roditelji?
Da. To je drugi april, moj rođendan. Putujem roditeljima i bratu. Bajram je, mada bih svakako išao jer je to i vikend. Ali, glavni razlog je što sam želio da se sa roditeljima dogovorim -  šta raditi. Već sam poslao svoju djevojku Mirzu njenoj kući u Prijepolje. Zapravo sam roditeljima htio predložiti da bježimo iz Bosne.

Imao si instinkt da dolazi katastrofa?
Nije to bio instinkt. Vidio sam da se svi okupljaju. Srbi, Hrvati, Muslimani.

Govoriš o studentskom domu?
Da. Okupljaju se u grupe već mjesecima. I prekoputa moje sobe su neki Srbi za  koje mi, Bošnjaci, govorimo da su četnici. Nose i kokarde. I ja vidim da ulazi puno ljudi u tu sobu. Dvadesetak njih. Ulaze i neki ogromni tipovi koji su bili izbacivači u diskoteci, kojih se ljudi plaše. Oni su obično kao studenti dolazili iz Trebinja i Nikšića. I vidim da ulazi jedan taj veliki, bio im je glavni. I ja da bih taj strah odagnao, možda ti je smiješno, kad sam gledao kaubojske filmove imaš onu scenu kad kauboj dođe kod Indijanaca, sjedne uz vatru i ti se pitaš – hoće li on živ izaći. Ja sam tako sebe vidio. Hajde da odem u njihovu sobu i da vidim šta se to tamo dešava? I sjednem. Ova dvojica komšija, docimera, znao sam ih dobro, studirali su takođe mašinstvo nisu imali ništa protiv. Hajde sjedi, vele. I tako ušlo je dvadesetak, uglavnom muškaraca, bilo je i djevojaka, upališe svijeće i kad je taj najveći, glavni ušao upita on sve: Jesmo li svi Srbi? Ja se javljam i kažem: Nismo. Nije mi bilo baš prijatno da se javim ali on reče: Dobro, dobro, nema veze. I onda su oni počeli pričati ali sam osjećao da je neugodno i njima i meni. I izašao sam. Meni je sve to izgledalo strašno čak sam od oca tražio pištolj.

Da ga nosiš u studentski dom?
Smatrao sam da će mi u jednom trenutku zatrebati da se branim.

Šta ti je otac rekao?
Rekao mi je - ne. Dokle je išlo, razmišljao sam kad je bila neka frka u domu, da provedem žicom struju od utičnice do šteke na vratima. Osjećao sam strah i napetost u Sarajevu.

Dolaziš kući početkom aprila da upozoriš roditelje. Jesu li oni strahovali?
Ja sam očekivao od oca, direktora firme od 500 radnika, koji je uvijek imao neko rješenje, da je on obavješteniji od mene. Ispostavilo se suprotno. Šta je objašnjenje? On živi u Vlasenici, da tako, iz retrospektive kažem, integrisan sa Srbima. Prijatelji mu Srbi, kolege, komšije, gotovo svi. Do njega u firmi nije došlo kao kod mene u domu. Ta polarizacija. Postojala je, to nam je pričao, ali nije bila toliko očigledna. Iako mi je govorio kako mu je stražar, Srbin, u firmi, tih dana, u prolazu dobacio: Direktore, nećeš ti još dugo. Znači posljednji u hijerarhiji firme objašnjava mu bližu budućnost, prijeti. Čak mu je rekao: Ja sam već zadužio mitraljez.

Zar mu to nije bio znak?
On je bio bukvalno posvećen firmi. Nije plata isplaćena - to je bio njegov najvažniji problem. Nije bio u strankama, iako je imao ponuda, i time se ponosio. Činilo mi se da razmišlja, Sarajevo je problem, neće to doći do nas na periferiji?

Roditelji Hasana Nuhanovića. Ibro i Nasiha. Početak 1980-tih. Porodična arhiva

Dolaziš kući i vi dan, dva kasnije odlazite u Zvornik, rodbini tvoje majke, na praznik - Bajram.
To se dešava nakon Bijeljine i upada Arkanovaca u taj grad. Mi i pored toga idemo u tom pravcu. Zvornik je na pola puta između Vlasenice i Bijeljine. Bilo me strah ali oni odlučuju da se ide kao da se ništa ne dešava.

To je baš dan ili dva prije upada vojske iz Srbije u Zvornik?
Mislim da je vojska sljedeći dan ušli u grad. Kako bih objasnio situaciju u Zvorniku? Napeto. Mi smo na ručku ali ja odlazim u grad jer nemam mira. Imam tu napetost duže od godinu, osjećam taj nemir i strah da nas niko ne može zaštiti. I u Zvorniku pokušavam kupiti nož. Na kiosku nema nijedan i napokon u Robnoj kući Zvorničanka na odjeljenju lovačke opreme kupujem jedan. Kaže mi prodavac: Kupili ste posljednji nož. Nema više. Sve sam ih rasprodao danas.

Naveče se vraćate kući u Vlasenicu.
Po mraku. Sutradan otac odlazi na posao a tetka Azra vrišteći se javlja iz Zvornika: Četnici silaze niz Vratolomac. To je strmo brdo, iznad kuće mojih djeda i nane.

Šta se desilo s njima?
Dugo nismo ništa znali. Tek smo par godina kasnije u Srebrenici preko poruka Crvenog krsta saznali da su još mjesecima živjeli u Zvorniku i u nekom posljednjem vozu sa 1000 Bošnjaka izašli iz grada, stigli do Mađarske, kasnije Slovenije da bi svi otišli u Australiju.

Šta vi radite dok je otac na poslu?
Ja gledam kroz špijunku na vratima. Sasvim slučajno prekoputa dolazi u stan jedan od najdeklarisanijih četnika u BiH. To je isti čovjek koji je pročitao zahtjeve SDS nakon blokade Sarajeva početkom marta 1992. Iza referenduma.

Govoriš o...
Rajku Dukiću. Njegova sestra živi pored nas i on dolazi da je posjeti. Vidim uniformisane ljude, s oružjem, koji ulaze u stan.

Kada vi napuštate Vlasenicu?
Uspijevam da ubijedim oca i mi 12. aprila odlazimo za Sarajevo. Vozi nas otac. Skoro smo jedini na cesti. U Vogošći vidimo naoružane ljude. Dolazimo u naselje Bare kod amidže. Tu nas otac ostavlja i on se vraća: Jer mora u Vlasenicu, na posao. Ja sam mislio - neće se vratiti živ. U Sarajevu smo bili šest dana. Otac ponovo dolazi 18 aprila.

Da vas vrati?
Da. Stiže sa vozačem Reljom. On je Srbin. To je zapravo bilo njihovo osiguranje. Čija god da je kontrola na cesti imaju oba odgovora spremna. I tako se mi u službenom pežou vraćamo u Vlasenicu. Ja kukam na raskrsnici za Tuzlu, iza Kladnja, molim da bar odemo u Tuzlu. Otac govori, ne, ne, idemo u Vlasenicu. Kasnije će mi on objasniti da mu je neki kolega Srbin, iz druge firme, rekao: Ibro gdje ti je porodica? Kad mu je rekao u Sarajevu ovaj mu je kazao: Vodi ih iz Sarajeva, Sarajevo će biti sravnjeno sa zemljom. Međutim kad smo došli u Vlasenicu, Relja je odvezao službeni auto, otac nam je rekao imate pola sata da se spremite, kupite najnužnije stvari, idemo u Stoborane. To je selo njegovog oca gdje je on rođen i odrastao. Nekih 40 kilometara od Vlasenice.

To ipak govori da ne gubi inicijativu..
Njegov plan je bio - krenimo prema selu tamo ima šuma, planine. Dalje od haosa koji je u Sarajevu, možda i Vlasenici...

Stoborani. Selo u Istočnoj Bosni. Snimak iz 2012. Snimio B. Kontić

Stoborani su blizu Žepe. Trebate se popeti na plato Romanije planine, proći Han pijesak.
I onda ima 20 kilometara do Stoborana.

Stoborani su, vidio sam, idilično mjesto. Pašnjaci, duboke šume, lijep pogled gdje god se okreneš. Kako vas dočekuje tih aprilskih dana?
Tih je dana pao snijeg. Lokalni ljudi su već bili organizovani. Straže. Tu su bošnjačka i srpska sela striktno odvojena. Otac je stražario, kasnije i mi, oko svojih kuća. Srbi napadaju Stoborane početkom juna. Tada smo morali napustiti selo. Prije toga će biti prekidi struje, isključenje, nadletanja helikoptera....Stoborani su oko pet kilometara vazdušne linije udaljeni od planine Veliki Žep za koju se uvijek znalo da je ogromna vojna baza, ispod zemlje, da postoje tuneli, Titovo sklonište...To je sada bilo u rukama srpske vojske kasnije će biti i komanda generala Mladića. Tako da nije bilo logike da ostanemo nedirnuti u takvom okruženju. I doživljavamo rat, katastrofu, spaljeno selo. To se dešava 4. juna. Morali smo bježati. Živimo u šumi nekih sedam dana, bježimo na drugu planinu još veću. To je bio plan. Što si na višoj koti manja je vjerovatnoća da će se oni penjati visoko, pogotovo sa tenkovima. Odmah smo naučili da tenkovi idu livadama i cestom. Mi smo bili bombardovani i u šumi ali nije bilo pješadije. Shvatili smo takođe da i pješadija neće u šumu tek tako. Tako smo bježeći iz Stoborana došli u selo Luka s druge strane planine. Tamo je živjela sestra mog oca. Selo Luka je najudaljenije selo srebreničke opštine. 45 kilometara je od Luke do Srebrenice. I ono je lijepo, priroda, šume ali je bukvalno na kraj Bosne. Imaš još samo kanjon Drine i Srbiju prekoputa. Selo je doživjelo avionsko bombardovanje ali nije unisteno i tu ćemo mi provesti dio juna, juli i avgust. Dva i po mjeseca.

Odatle ćete krenuti u Srebrenicu?
29. avgusta 1992. smo krenuli čamcem kroz kanjon Drinu.Moglo bi se reći da smo kao porodica napravili veliki krug. Živjeli smo u Srebrenici do 1976. prešli smo u Vlasenicu da bi 1992. opet stigli, ovog puta, u ratnu Srebrenicu.

U svojoj knjizi Zbijeg opisujući taj vaš put od Vlasenice preko Stoborana, Luke prema Srebrenici pišeš da si počeo upoznavati oca, majku i brata.
Pogledaj ovo. Ja sam sa 19. godina otišao u JNA. Vratio se, proveo samo 15 dana sa svojima i otišao u studentski dom. Četiri godine u Sarajevu. Sa svojima ću se viđati povremeno, vikendima. Šta pamtim? Toplinu. Savjete. Ja sam na prvoj godini studija položio vrlo malo ispita do ljeta. Odbranu i statiku, mislim. Dođem kući i kažem ocu: Da se prebacim na ekonomiju? Ovo mi mašinstvo baš i ne ide. Nije se protivio ali mi kaže: Sjedi. Onda je nastavio: Slušaj, što se mene tiče možeš promijeniti fakultet. Ali, opet se vraćaš na prvu godinu. U životu ćeš često naići na prepreke. I ako ih svaki put budeš zaobilazio, a ne išao kroz njih, neće valjati. Poslušao sam ga, vratio se u Sarajevo, i za dva mjeseca položio pet ispita. I tako stekao uslov za drugu godinu. Međutim, ovo u aprilu 1992. je sasvim drugo. Živiš sa njima 24 sata, okrenuti smo jedni drugima više nego ikad ranije.

I šta saznaješ, vidiš, novo?
Upoznaješ njihove vrline i mane. I oni moje. Ono što ranije nisi vidio ili znao. Ali, moja komunikacija sa bratom već je bila upitna.

Gornji Milanovac, oktobar 1987. Polaganje zakletve JNA. Ibro, Hasan, Nasiha i Muhamed Nuhanović. Porodična arhiva.

Koliko ja razlika među vama?
Šest godina. Ja sam prije rata glumio velikog brata. Ja dođem na vikend a eto njega kasno naveče kući. Onda ga ja izružim, vičem na njega. I toga sam se sjećao tog ljeta 1992. Ti si blizu smrti svakog momenta. Bilo mi je žao svakog momenta kad sam vikao na njega, maltene ga maltretirao glumeći starijeg brata.

Kako se on snalazio tih dana?
Dobro. On je bio šutljiv ali interesantno gdje god je došao imao je puno drugova. Ljudi su ga stvarno voljeli. I mislim da je njegova komunikacija s drugim bila bolja nego sa mnom. Ipak je to razlika šest godina. I tek smo mi trebali...da nije bilo rata, da postanemo prijatelji. On je u ratu prošao put od tinejdžera do odrasle osobe. Imaće nepunu 21 godinu kad bude ubijen.

Zapisuješ u pećinama iznad Luke da ste zajedno i da ima neki fluid koji vas veže.
Mi smo se u toj surovoj sredini ponašali kao jedno. Ta je sredina i prije rata bila surova.

Surova, u smislu to su gorštaci?
Surovo je sve. Priroda, ljudi. Tamo se radi po cijeli dan i nema sjedenja previše. Da bi živio moraš stalno raditi. I u tom ratnom periodu ljudi su stalno radili, snalazili se. Bukvalno, ako ne doprinosis svojim radom ti si za njih bezvrijedan. Nisi ravnopravan član zajednice ako ne pomažeš. Iako su oni mog oca cijenili od prije rata jer je bio jedan od rijetkih koji je završio fakultet i bio direktor. Ali, sve je to kratko trajalo. Kako koji dan bude prolazio sve će manje biti bitno ko si bio prije rata. Samo postaje bitno ko si ti sada u ratu. Šta možeš uraditi? Koliko doprinijeti? Koliko si opasan? Koliko si opasan prema neprijatelju da te niko ne smije dirati? To će se još više pokazati kasnije u Srebrenici. Bilo je solidarnosti, suosjećanja ali je surovost preovladavala tokom cijelog rata. Taj fluid koji spominjem odnosi se na nas četvoro. A svi ostali su nešto sasvim drugo. Znali smo ako ti se nešto desi, padne granata, budeš ranjen, niko te drugi neće nositi osim oca ili brata.

Tvoj otac Ibro Nuhanović završio je ekonomski fakultet?
Da. Kad je diplomirao u Subotici vratio se u Vlasenicu.

Tu je našao posao?
Tu je već radio. On je studirao i radio. Moj otac je završio srednju šumarsku školu na Ilidži. I sa tom školom radio je u šumarskim preduzećima Istočne Bosne. I onda je kroz rad završio i fakultet.

U međuvremenu se i oženio?
Da. Pamtim kad sam imao pet godina, brat se još nije bio rodio. Živjeli smo tada u Srebrenici. Otac se vratio iz Italije sa službenog puta. Na ulaznim vratima, pune ruke poklona. Donio mi je kompletnu kaubojsku opremu od mamuza, opasača sa pištoljima do šešira. Donio nam je, i to sam vidio prvi put - špagete. To mi je kao djetetu bio praznik. Te špagete sa sosom i parmezanom. Ispričao nam je tada kako je ta cijela delegacija iz Srebrenice bila u Veneciji i kako su, između ostalog, pili i vino sa poslovnim partnerima, italijanima. Postoji sačuvana i slika sa tog puta. I među njima je bio jedan Mićo iz Srebrenice koji je valjda tako govorio da mu je jedan od Italijana rekao“: Piccolo uomo, grande comuniste. Mali čovjek ali veliki komunista.

I zamisli, u toku rata na jednom od sastanaka UN posmatrača sa srpskom stranom, u Skelanima, jedan od konobara koji je donosio kafe i vode poče zagledati u mene. Prevodio sam. I kad sam pošao u toalet zaustavi me on i kaže: Jesi li ti Ibrin? Radio je ranije u Vlasenici u jednoj kafani. Moj je otac išao u kafane, volio je družiti se sa ljudima. Ono, zajedno i Srbi i Muslimani, kako je već bilo prije rata.

Očigledno je da imao posebno iskustvo prijateljstava, društva, do rata.
Ništa od toga više ne postoji. Sad smo u ratu. I to smo shvatili na tom putu od Stoborana do Luke i Srebrenice. U tim uslovima nema puno izbora. Uzimaš pušku u ruke, ako je imaš, ako je otmeš od neprijatelja. I postaješ ravnopravan. Postaješ borac. Nisi relevantan ako nisi bio borac.

Pogled na Žepu. Snimak iz 2012. Snimio B. Kontić

To mora da mu je teško bilo?
On nije bio od toga. Nije bio taj tip. S druge strane stalno vidim kod njega to užasno opterećenje što je dozvolio da mi tu zaglavimo. Puno mu ljudi spočitava – Otkud ti ovdje? Zapravo je vrlo mali broj intelektualaca ostao u Istočnoj Bosni. Oni koji nisu ubijeni, već su otišli dalje, vrlo ih je malo ostalo.

Čitajući tvoju knjigu imao sam godina koliko i tvoj otac. Nekako sam mogao fizički osjetiti tu njegovu zebnju, nemogućnost da pomogne a želio bi.
Njegov strah je bio da ćemo poginuti, da će nas odvesti na liniju. On je balansirao. Ne toliko za brata jer je imao malo više od 17 godina koliko za mene. Imao je ogroman strah za nas. Ne vjerujem da se ikad plašio za sebe ili majku. Prioritet smo bili mi.

Pišeš da si ga prvi put nazvao imenom Ibro, a ne tata, u junu 1992.
U toku granatiranja Stoborana dok bježimo u šumu. U tom selu niko ne zove tata. Zovu po imenu ili babo. Ja sam ga zvao tata i zvaću ga tako do jula 1995. U kući. Pred ljudima Ibro. I sad bježimo kroz šumu i ja vičem - Ibrooo. Ne možeš tada ni izgovoriti tata.

Tražio si mu pištolj da braniš položaj. I dao ga je.
Mi smo u jednom momentu bili bez odbrane, boraca i vidim treba Srbi da uđu u šumu i govorim hajde da pripucamo da pomisle da tu ima nekoga. To je jedan zbijeg. Moj brat i ja smo tu najmlađi. Sve su to stariji ljudi. I ja zovnem par njih sa lovačkim puškama i ja sa očevim pištoljem kao da ćemo ih zaustaviti. Nismo ni zapucali. Niko nije ušao.

Ti si pomalo počeo i preuzimati komandu u porodici.
To je prvi put u životu da mi on daje malo prostora unutar porodice da se pitam i ja za nešto. Od te šume u Stoboranima. I to će sve biti izraženije. Posebno kad počnem raditi za UN u Srebrenici. Da mogu da doprinesem, da uspijevam naći rješenje.

Mora da je za njega bio ogroman problem ta očita nemogućnost da učini nešto?
Jeste. Bila je. I kasnije kad dođemo u Srebrenicu gotovo nikad mi neće dozvoliti da idem s njim u neku riskantnu akciju potrage za hranom. Bojao se da ću poginuti. On je svoj život stavljao u torbu išavši deset, dvadeset, pedeset kilometara od Srebrenice tražeći hranu. Na tim putevima prolazio je i pored sela Kravica gdje su mnogi nestali. Par puta smo se uhvatili za prsa.

U raspravi?
Nije mi dozvoljavao odlazak na najopasnija mjesta - na primjer, na obalu Drine. Jeste možda grozno ući sa ocem u fizički sukob ali sve je to ništa da neko pogine ili bude osakaćen od granate. Mi smo imali dogovor – što se dešava između nas četvoro, riješićemo nekako, može neko i da pukne ili poludi. Tako da ti incidenti verbalni ili fizički koji su se dešavali između nas zaboravljani su odmah. Sutradan niko o tome nije pričao.

Negdje vam je u svemu tome obećao novi svijet.
To se dešava kada smo bili u šumi, na brdu, poslije dvodnevnog granatiranja. Poslije pakla. Uz sve to granatiranje počinje kiša. Zamisli sebe u šumi, kiša ne prestaje dva dana a ti nemaš skloništa. Pa to je za običnog čovjeka i u miru tragedija. Nemaš se gdje osušiti a ne smiješ zapaliti vatru. Možeš samo od toga umrijeti a da ne spominjem granate. I onda sve to prestaje. I granatiranje i kiša. Pojavljuje se sunce. I otac kaže: Ako sve ovo preživimo vodim vas u Australiju.

Na kraj svijeta.
Idemo odavde da više nikad ne budemo tu. Nije ovo bilo slučajno. Mamina rodbina je tamo živjela već desetinama godina. I zvali su brata da ide pa se vjerovatno i toga sjetio. Nije ga htio pustiti sa 16 godina da ide u Australiju.

To su ga zvali preko ljeta?
Zvali ga za skroz. Vidjeli su 1991. da se zakuhava kod nas i zvali ga. Sad se vjerovatno kajao što to nije uradio.

Koje je godište tvoja majka Nasiha?
1947.

Kada su se vjenčali tvoji roditelji?
Oni su se vjenčali 1967. Pretpostavljam. Ja sam rođen 1968.

Ibro i Nasiha Nuhanović. Septembar 1987. Porodična arhiva.

Gdje su se upoznali?
U Bratuncu. Očev prvi posao je bio u jednoj pilani kod Han Pijeska.

Tu pilanu si mi pokazao na putu od Han Pijeska prema Stoboranima.
On je došao iz srednje škole što je bilo kao fakultet sad. On je jedini u cijelom tom području imao šumarsku školu. Ostali su uglavnom bili sjekači šume. Njega su čak zvali inžinjer. Kasnije je dobio posao u Bratuncu i tu je sreo svoju buduću ženu, moju majku. Ona je na vikend došla kod sestre koja se tu već bila udata. Majka je imala 20. a otac 24. godine kada sam rođen.

Kao ti kad je počeo rat.
Da. Brat je rođen u Srebrenici 1974. godine. Otac je tada radio tu.

Iz koje je porodice tvoja majka?
Mehinagić. Kažu neko poznato zvorničko prezime.

Ona se uvijek brinula o vama, nije radila?
Ona je završila srednju školu i sjećam se precizno, imam tu sliku u glavi, u Srebrenici, u našem malom stanu ona mene pita: Da li bi se ti ljutio Hasko, mene su čitav život zvali tako. Brata su zvali Braco. Pita me: Da li bi se ti ljutio da ja počnem da radim? Posao je nekih 300 metara od stana.

Koliko si imao godina?
Možda pet. Onda je ona počela da radi u očevoj firmi – Drina, Šipad. Otada je uvijek radila. A ja sam otada ostajao sam kod kuće. I tu ima raznih priča i anegdota. Kakve sam budalaštine pravio. Izgubio sam jedno dvadeset ključeva od stana. Ali, bio sam prilično samostalan cijeli svoj život. Kao desetogodišnjak bio sam zadužen za Bracu. On je imao četiri godine. Od kako su oba roditelja radila moja je obaveza bila da ga vodim u vrtić. Nije mogao izgovoriti moje ime nego je uspjevao samo: Hako, dodajući daj mi ruku. Stanovali smo u tim novim zgradama u Srebrenici. To su bila dva jedina solitera u gradu.

To neće biti daleko od kuće u kojoj ste našli sklonište kada se ratne 1992. pojavite u Srebrenici?
Ma, sve je to blizu. Srebrenica je mala. Sve je to unutar par stotina metara.

Kako se ona snalazi dok se iz Vlasenice, Stoborana, Luke krećete prema Srebrenici?
Ona je tada imala 44 godine. Kao moja žena danas. Ona je uvijek fizički izgledala slabije. Mozda ne slaba ali blijeda, osjetljiva. Povremeno se žalila na neke zdravstvene probleme ali kako god da je bilo ona je morala svojom nogom da pređe sve te kilometre zajedno sa nama.

Koliko je taj put od Stoborana do Srebrenice koji ste vi prešli u ljeto 1992?
Jedno 70 kilometara.

Kad stignete u Srebrenicu njen je život briga o vama i raspoređivanje tih malih količina hrane koju nađete?
Ona ne ide nigdje. Mi smo skupljali a njena je briga da to skuha ili izmišlja iz ničega nešto.

Onda je u jednom trenutku sav svoj nakit prodala za čašu brašna.
Za ćasu brašna. Nisam ja znao ni koliko toga ima niti sam je pitao o tome. Jedino što sam znao jeste da smo imali 1200 njemačkih maraka na početku rata. Slušam na radiju kako ljudi u Sarajevu govore: Dosadili su nam hljeb, makaroni – mi to očima nismo vidjeli. Jedan jedini konvoj humanitarne pomoći je u Srebrenicu stigao – ja pišem u knjizi novembra, a rođak me zove i  ispravlja - decembra 1992. godine.

I nakon toga?
Nijedan do marta 1993. kada stižu Danci i koji će kad istovare hranu voziti za Tuzlu žene i djecu iz Srebrenice. Nakon toga počinje jedan veliki napad na grad i tada se uspostavlja zaštićena zona Srebrenice i počinju da dolaze tri puta sedmično. I tako će biti do proljeća 1995. Izračunaj, tri konvoja hrane sedmično će biti dovoljno da mi preživimo. A tokom cijele 1992. godine imali smo samo jedan. Osim granatiranja i srpske vojske koja je uvijek bila opasnost da probije linije najveća opasnost je bila glad. I to nikad ne prestaje.

Ratna Srebrenica je glad?
Bukvalno. Ja sam izgubio nekih 25-30 kila. Otac skoro 40. Šta smo jeli? Ne znam. Nemaš ništa. Majka napravi kukuruzni hljeb, prečnika jedno 15 centimetara, podijeli ga na četiri komada. I to je to. Uvijek smo jeli dva puta. U 9 ujutro i u pola 4 popodne. Ma ni kukuruza nije bilo dovoljno.

U knjizi navodiš da su ljudi umjesto kvasca koristili prah iz aparata za gašenje vatre?
Da. Navodno taj prah sadrži sodu. Mi to nismo koristili jer nismo imali bijelog brašna. Prah iz aparata je za bijelo brašno ne za kukuruzu. Za kukuruzu ide samo voda.

Tvoj mlađi brat Muhamed. Zovete ga Braco. On je 17-godišnjak na početku rata?
1974. je godište. Znači osamnaesta. Bio je stvarno druželjubiv. Omiljen. Voljeli su ga ljudi. To sam mogao vidjeti. Njegova komunikacija sa drugima bila je bolja nego između nas dvojice.

Koju je srednju školu učio?
Išao je u srednju školu prirodno-matematskog smjera. Ali, nije mu išla baš najbolje. Za razliku od mene odličnog učenika on je bio, neka sredina. Zato je bio aktivan izvan kuće. Imao je svoj bend. Ja sam to malo podcjenjivao smatrao sam više nekom dječijom igrarijom. Bio je bubnjar.

Muhamed – Braco Nuhanović. Srebrenica 1994. Porodična arhiva.

Da li si ga ikad gledao?
Jesam nešto u prolazu. Imao je smisao za ritam. U to vrijeme su ga zvali Groma. To je valjda dolazilo od ogroman. Bio je snažan. Niži od mene ali krupniji. To je bilo prirodno, nije vježbao. Bio je na oca. Majka je bila puno krhkije građe.

Ali za vrijeme tog puta do Srebrenice i tih godina, nešto se mijenja?
Ima ona uzrečica iz engleskog take it for granted. Uzimaš neke stvari zdravo za gotovo. Mi smo i bez razgovora dali jedan drugom do znanja da znamo o kakvoj se situaciji nalazimo, koji su prioriteti i koje su naše obaveze. Mi to riječima nismo izražavali. Inače u našoj porodici nismo se nikad grlili i ljubili. Prije rata. Kao ovo sada. Ja kad dođem iz Sarajeva za vikend otac me i ne poljubi. Čak se možda i ne rukujemo. Pa ni brata. Jedino me nekad majka znala poljubiti u obraz. Prije rata nikad nisam rekao bratu da ga volim. Pa ni ocu. Ne znam jesam li majci to rekao. Jeste ona nama to govorila. Ni u ratu se to nije previše promijenilo.

Kako se on snalazi u ratu, kad nijedna definicija više ne važi. Imate ta dva utvrđena zajednička trenutka ujutro i popodne. Kako provodi ostalo vrijeme?
Uglavnom sa mladim ljudima iz ulice. Bolje se uklapao sa ljudima nego ja. Ja sam jedno vrijeme donosio knjige iz biblioteke nudio sam i njemu ali da li je čitao ...ne bih rekao. On je bio u srednjoj školi uoči rata. Škole su obnovljene kad su trupe UN stigle u grad. Da li je završio ni to nisam siguran? Nije bio nešto zainteresovan. Moj je otac predavao njemački jezik u jednoj takvoj školi. Otac je znao njemački prije rata ali je morao učiti kod kuće da može predavati.

Da li je time mogao nešto zaraditi?
Ne, nije tu bilo plate. Možda kila brašna. To, što si me pitao o odnosu prema ocu. To se totalno mijenja. Nakon dolaska UN ja ću biti taj koji donosi pare i hranu, praktično. I on će to prihvatiti. Ja sam onaj koji donosi hljeb. Imaću taj osjećaj da sam favoriziran u porodici.

Da li je Braco imao djevojku?
O tome niko nije razmišljao u ono vrijeme strašne gladi. Do sredine 1993. Onda dolaskom UN to se sve mijenja i mnogi će biti dokoni. Imaš hiljade tih omladinaca koji samo hodaju po gradu i druže se. Intenzivno. Bukvalno su izmišljali nešto da popune vrijeme. Ja sam bio u drukčijoj poziciji. Radio sam svaki dan od rano ujutro do kasno naveče. Bio sam potpuno izvan njegove raje, druženja. Njegovo iskustvo je potpuno drugačije od mog. Koliko se sjećam imao je tri djevojke u Srebrenici. Jednu od njih vidjeću u bazi UN, 11. jula 1995. Tanka djevojka sa predivnom plavom kosom.

Ti si rođen kao Hazim ali su ti poslije dva mjeseca promijenili ime u Hasan.
Umro je djed, očev otac, dva mjeseca po mom rođenju pa su mi onda dali ime po njemu.

Ko je bio Hasan Nuhanović stariji?
Znao sam nešto o njemu kao dijete. Uglavnom neko strahopoštovanje. Sad znam mnogo više. Bio je 1945. predsjednik kotara Žepa, bio je partizanski jatak a nedavno mi jedan čovjek pričao kako je moj djed bio 1936. godine na nekom valjda, komunističkom skupu u hotelu Evropa u Sarajevu zajedno sa Srbima i Hrvatima. To mi zvuči nestvarno da neko iz Stoborana, sela na kraju Bosne, bude u takvim aktivnostima. Čuo sam da su ga četnici u ratu vodili na strijeljanje, da je ranjen ali se spasio, da je poslije rata bio na Golom otoku.

Šta je bio zločin?
On je kao najuticajniji čovjek iz tog kraja, koga su svi Bošnjaci poštovali, išao je da se buni da su partizanski spomenici dati i onima koje je on znao kao četnike. Otišao je u Sarajevo da protestuje i nije se vratio. Niko nije znao gdje je. I ode njegov najstariji sin, moj amidža, koji je i danas živ, da ga traži i dođe kod nekog generala - Muslimana. Znao ga je otac. Uđe u kuću i pita za tog generala. Žena mu šuti. Ne znam kako se zvao taj general, možda Asim. Došao sam da pitam za oca veli amidža kad - izađe taj general iz neke sobe. Kaže, Hasibe ja sam u kućnom pritvoru. Gdje mi je otac? Kaže, ne pitaj. Amidža ode u neki zatvor i neki mu je Srbin rekao: Otac ti je u zatvoru, idi kući, ne pitaj puno, jer otićeš i ti kod njega  Nije mu loše. Uglavnom saznali su da je na Golom otoku. Vratio se poslije par godina. Ali je imao boračku penziju i to mu nije bilo oduzeto.

On je živio u Stoboranima u kući u kojoj vi, aprila 1992, pokušavate da nađete spas?
Mi smo bili u njegovim odajama, tako se to tamo kaže. Na spratu. Kad bi mu nešto zatrebalo on bi samo kucnuo štapom. Tuk, tuk. I neko mora izletiti gore da ga pita šta treba. Imao je jedanaestoro djece. To je bila firma. On je bio direktor a moja nena, njegova žena bila mu je sekretarica. Tu su bile snahe, unuci... Svi stanuju tu. Trideset, četrdeset ljudi. Imaju 500 ovaca. Konje, krave. I tu nema pogovora. Ima čak i bič ako zatreba. I samo kaže, ti vodiš goveda tu, ti vodiš ovce, ti mi osedlaj konja i tako. Do smrti je upravljao. I ja to sve sada saznajem.

Otac ti nije pričao o njemu?
Jeste nešto malo ali ja nisam bio zainteresovan. Počeo sam svirati gitaru. Vidim postere i neke mršavce i shvatam da možeš biti popularan i da ne treniraš. Ne moraš biti ni razvijen. Tada sam prestao trenirati karate a bio sam jedan od najboljih u klubu u Vlasenici. Muzika, fakultet, vojska. To postaje moj krug. Ja sam, nekako prije rata, te priče iz Stoborana doživljavao kao nebitne. Pred sam rat, kad sam imao djevojku Mirzu, zavolio sam Stoborane.

Vi iz ratnih Stoborana, preko Luke krajem aprila krećete ka Srebrenici. Zato što je tamo slobodna teritorija?
Mi smo krenuli zbog hrane. Planinska sela nikad nisu imali klimu za kukuruz ili pšenicu. Sijali su eventualno raž. Sad i kad bi htjeli ne mogu. Rat je. I mi bukvalno zavisimo od onog što nađemo. Kad smo pojeli posljednje zalihe hrane krenuli smo ka Srebrenici jer smo čuli da tamo ima. Srebrenica je druga klimatska oblast. To je nekih 200 metara nadmorske visine uz Drinu, plodna ravnica i tu raste sve.  A taj kukuruz koji je uzgajan i koji je ostao u rezervi nije bio za ljude. Bio je za stoku. Ja sam nakon par mjeseci vidio razliku. Kažu, ovo ti je hibrid. A ovo je osmak. Osmak baš sladak, ukusan. Šta je osmak? Kad uzmeš klip on ima osam zrna u krugu a hibrid šesnaest. Hibrid je mnogo veći ali nije ukusan. Saznajem ono što su ti ljudi znali uvijek. Tako da smo mi bukvalno pojeli stočne zalihe iz bošnjačkih spaljenih sela. Ljudi iz Srebrenice išli bi pored srpskih linija tražeći po napuštenim selima taj kukuruz i donose ga, jedu ili prodaju u Srebrenici.

Kad dođete u Srebrenicu, početkom septembra 1992, lako ste našli smještaj?
Da. Tada je više od pola kuća bilo slobodno. Skoro da smo mogli birati gdje ući.

Shvatio sam da niste željeli ući u srpsku kuću?

Kuća Bašića u kojoj je od septembra 1992. do jula 1995. živjela porodica Nuhanović. Snimak iz 2012. Snimio B. Kontić

Dotada nismo stanovali u tuđoj kući. Nekako smo željeli da to bude muslimanska, bošnjačka kuća. Bili smo u jednoj par dana i onda smo je napustili, ne sjećam se zašto. Otac je saznao da je prazna kuća koja je bila u vlasništvu Veljka i Razije Bašić.

Što se kaže - mješoviti brak?
Veljko je poginuo od struje radeći tu kuću. Glačao je mašinom beton na balkonu. Negdje sedamdesetih. Moj ga je otac znao. Razija i djeca su otišli na početku rata kada i većina Srebreničana. Završili su u Kanadi. Kad smo mi došli u Srebrenici tu je živjelo svega 200 prijeratnih stanovnika. Ratna Srebrenica su izbjeglice. Kad smo ušli u tu kuću bila je slika Veljka Bašića na zidu. Ličio je malo na Clark Gable. Crno-bijela fotografija, lijep čovjek sa onim tanjim brčićima. Frizura kao holivudski glumci. Nikad niko nije dirnuo tu sliku. Bila su bombardovanja, avio napadi, tresla se kuća ali slika je ostala. Ta fotografija na zidu mi je poslednji kadar koji pamtim iz te kuće koju sam napustio 9. jula 1995. godine.

U te pohode za hranu 1992, 1993. tvoja porodica ne ide?
Nikad nismo išli. Kad su ovi odlasci u napuštena  bošnjačka sela postali nemogući onda počinje period napada na srpska sela. Za ovo se uvijek znalo unaprijed i ljudi su se spremali. Vreće, ruksake, puške, pištolje ko ima. To se zvalo akcija.  Glavna motivacija za napade na srpska sela bila je glad. Teško bi neko nekog mogao natjerati da ide u takav rizik, napadaš sela, da bi uzeo hranu iz njegove kuće. Drugo je pucati iz rova a drugačije otići u selo da otmeš hranu iz nečije kuće. Iz frižidera bukvalno. Podruma.

Oni zapravo nastupaju iza vojske?
Pa da. Ne može hiljadu ljudi sa vrećama osvojiti selo. Ide prvo vojska. To su zapravo male jedinice, pedesetak boraca sa jednim od tih karizmatičnih vođa. Oni zauzmu selo i uzmu sve sebi. Kad se oni povlače onda ovi nastupaju i uzimaju ono što je preostalo. I to je ogroman rizik. Ovi sa puškom su se već povukli a ti dolaziš goloruk. Tu je veliki broj civila izginuo. Izginuo je i jedan dio srpskih civila i njihove vojske. Sjećam se jedne mlade djevojke iz ulice koja je otišla u taj pohod za hranu i nikad se nije vratila. Išli su svi osim male djece.

Srebrenica 1993. Snimio Z. Stevanović.

U to vrijeme ti radiš u lokalnoj biblioteci?
Ne. Ja radim u Domu kulture koji je potpuno prazan. Dobio sam zaduženje da na šalteru tog Doma, gdje su se nekad prodavale karte, upisujem izbjeglice. Ponekad su to valovi ljudi kao jednom, više od hiljadu njih iz Žepe. Nakon upisivanja imena, ja ih upućujem tamo gdje su prazne kuće ili ih jednostavno odvedem tamo. Dok ih čekam uzimam knjige iz biblioteke na spratu. Čitam ih tamo ili nosim kući.

Šta si čitao?
Najinteresantnija mi je bila knjiga u tri toma sa puno fotografija. Drugi svjetski rat. Čitao sam o stvarima o kojima nikad nisam čuo prije. Saznajem o ratu ono što nikad nisam čuo u školi.

Istovremeno živiš u ratu.
I poredim moj život i ono što čitam u knjiganma. Čak se tješim. Sve je katastrofa ali vidim da je bilo puno gorih stvari ranije.

Utješilo te, nisi jedini na svijetu?
Skoro. Čitao sam i Derviša Sušića. On je inače iz Vlasenice porijeklom. Zapravo, to sam čitao i prije rata. Ali sada uočavam način na koji opisuje Drugi svjetski rat. I to mi je bila novo. Njemci napadaju partizanske položaje, ustaše stavljaju sa lijeve a četnike sa desne strane svog krila. Oni se mrze ali zajedno sa Njemcima napadaju partizane a nemaju kontakta jedni sa drugima. Čitao sam o stradanju zapravo pogromu nad Jevrejima u Poljskoj. Nisam ništa znao o tome. Znao sam za holokaust, naciste. Nisam znao da su ih Rusi ubijali. Poljaci. Da ih je svako ubijao. I to i decenijama prije Drugog rata.

Srebrenica 1993. Snimio Z. Stevanović.

Da li su ukućani nešto od  toga čitali?
Oni su samo razmišljali kako naći hranu. Otac je išao i molio neke prijeratne prijatelje. Nek' ti neko da kilo brašna golemo ti je učinio. Preživiš dva dana.

Jednu se veče vraćaš kući, zatičeš majku samu i pitaš je da li vjeruje u Boga?
Razgovarali smo puno puta i prije rata. Ovo ratno pamtim jer mi ona u toj hladnoj noći kaže: Pa, ako nema Boga, a mi smo gdje smo, onda nema nade. Jer, ako mi zavisimo od volje čovjeka a ljudi mogu biti jako zli, što smo već upoznali - beznadno je.

A otac?
Ne sjecam da sam sa njim imao neki ozbiljniji razgovor o vjeri.  Mi smo bili sekularna porodica kao i većina drugih do rata.

Pretpostavljam da je njegov otac, tvoj djed, imao drugačiji odnos prema religiji, kao većina starijih?
U tom smislu ne sjećam se da je pričano o njemu kao o nekom ko ide u džamiju. Ako se govori o partizanskom jataku, načelniku kotara, čovjeku koga su poštovali svi ili da je bio na Golom otoku... Možda je i išao..?

Čuvao si jedne farmerice za kraj rata. Šta je bilo sa njima?
Te sam leviske pokupio tog 18. aprila 1992 kad smo napuštali stan u Vlasenici. Da budem iskren, mislio sam na svoju djevojku Mirzu. Čuvao sam još jednu lijepu majicu i nove cipele. Razmišljao sam ako se sretnemo treba da izgledam lijepo. Za kraj rata. Da izgledam kao insan. U ratu nisam ličio ni na šta. Kao i drugi. Ali, sve se što sam imao poderalo se, uprljalo i u jednom momentu usred rata obučem te leviske. Nisam imao šta drugo. Bilo je ratnika sa puškom koji su imali para. Čim imaš pušku, ideš u akciju, šta god doneseš to se pretvara u pare. I sad šta mu fali? Samo nove leviske.

Da li si ih prodao?
Nisam, ali oni su više zagledali moje gumene čizme. Nove, novcate, ribarske. Pronašao sam ih u kući Bašića, u kojoj smo živjeli. U ratu su gumene čizme – vrhunac. Cipele se u ratnoj Srebrenici nisu mogle ni nabaviti ni kupiti. Mogao si nabaviti neki drugi odjevni predmet ali obuću ne. Ako izgubiš ili podereš obuću, bio si gotov. Nisi mogao nigdje. Posebno ako je snijeg, kiša. Kasnije sam kad je Unprofor stigao i kad sam počeo raditi za njih kupio sam sebi i bratu nove leviske. U tim farmericama je ubijen. Napisao sam o tome priču „Made in Portugal“. Tamo su napravljene. Donio ih je jedan Rus konvojem UNHCR iz Beograda.

U to vrijeme počinješ da učiš i engleski?
Hodam jedan dan po tom praznom Domu kulture a moram jer je hladno i tada sam navukao tu bolest koja mi vjerovatno nikad neće proći. Zgrada je od betona, mermera, bez grijanja, strašni minusi, smrzavao sam se i navukao bolest mokraćnih kanala. Bukvalno sam izbacivao krv. Ta će me bolest pratiti do kraja života. I tako hodajući otvorim vrata i vidim cijeli bunt istih knjiga. Kurs engleskog ali sve na engleskom. Što je možda i bilo dobro. Ja sam inače naučen na sistematski rad i učenje. Studij mašinstva naučio me je tome.  To sam primijenio na engleski. Za nekih tri mjeseca, ja sam sve to prešao bez izostavljanja ijedne stranice. Kraj 1992, početak 1993. godine. Gramatiku sam baš savladao tako da, kad su prvi Unproforci stigli, ja sam vladao jezikom.  Bio sam među petoro ljudi koji su od tih 50-tak hiljada ljudi kako-tako znali engleski.

Srebrenica 1993. Snimio Z. Stevanović.

To ti je bila ulaznica za posao?
Nalazim posao jer me je otac tri dana ubjeđivao da odem do vojnika i tražim cigarete. On nije zapalio mjesecima. I kad sam tražeći cigaretu progovorio engleski, ovaj mi stranac iz UN kaže: Hajde sa mnom. I uđem tamo. Tamo mi je jedan oficir pričao i ja ga gotovo ništa nisam razumio. Klimao sam glavom iako nisam shvatao šta on priča. I on mi dade posao. Radio sam nekoliko mjeseci i nisam bio plaćen. Ali bio sam zadovoljan da iz pepeljare pokupim opuške koje su vojnici ostavljali. Ostavljali su i pola cigare. Istresem to u dlan, stavim u džep, donesem kući. Onda otac i brat to odvajaju.

I brat je pušio u ratu?
Da. Svi su u Srebrenici pušili. Ja sam imao pristup tim UN opušcima. Znali su svakih nekoliko dana dati, bukvalno baciti kao cuki, MRE – Meal ready to eat. To je zapravo vojnički obrok. Nisam bio nezadovoljan jer sam podsvjesno znao da ako se opet desi neki napad da je dobro biti tu oko Unprofrora. Radio sam za vojne posmatrače.

Ipak su u jednom trenutku počeli da vas plaćaju.
To je pokrenuo Tobi, švedski posmatrač, kad je shvatio da mi nemamo ugovore.  On je otišao u Tuzlu, u komandu, i napravio frku – Dajte im ugovore. Ja i Emir Suljagić smo polagali test. Nije nam kontrolor dozvolio ni minut više od dozvoljenih 45 minuta. Dobio sam dvojku, jedva sam prošao. Emir trojku i imao je 100 dolara veću plaću od mene.

Kolika je bila plata?
Oko 600 dolara. Ja sam do jula 1995. imao ušteđenih 6000 maraka. To sam podijelio na četiri dijela. Svakom od nas po 1500. Imali smo dogovor da, ako dođe do kakvog haosa, pogibije, svako bježi bez osvrtanja i eto ima jedan mali fond da se snađe ko preživi. Njihove su pare, dakle, bile sa njima kad su ubijeni. Ali u Srebrenici je od uspostave zaštićene zone prestao rizik od snajpera i granata.

Poslije maja 1993. godine?
Da. Bilo je nesigurno prvih mjesec dana, dva najviše. Nakon toga mjesecima u gradu nije bilo rizika od pogibije. Nijedna granata nije pala do proljeća 1995. Granatiranja je bilo u rubnim dijelovima ali život u gradu je bio normalan. Dolazi konvoj, što je bio radostan momenat. Djeca trče, traže bombone, svi se raduju i pitaju – šta je unutra? Ima li nešto novo što dosad nije bilo? Ljeti su svi hodali u papučama. Hiljade ljudi. Nema obuće. Bosi, nemaju čarapa. Papuče su od nekih materijala, ručno pravljene. I jednom smo u konvoju dobili svi po jedne cipele. UNHCR dovezao iz Beograda. I sad u masovnim grobnicama nalaze te iste cipele. A ja u svemu tome radim, imam platu, pušim prave cigare i to mi je jedini užitak. Ocu i bratu donosim papiriće za cigarete. Oni su bili privilegovani u gradu jer su ostali motali duhan u obični papir. Jednom sam, preko nekog Čeha, donio 300 paklica. Slavili su taj dan. Čak sam nabavio gajbu piva. Iz Bratunca od Srba, preko UN.  To mi je donio jedan Rus, jer on je imao dobre odnose sa Srbima sa druge strane linije i mogao je da ide na obje strane. To su mi trazila dvojica prijatelja, negdje pred sam pad Srebrenice. Jedan je prezivio a drugi je pronadjen u masovnoj grobnici. Eto, mozda sam mu ispunio posljednju želju.

Srebrenica 1993. Snimio Z. Stevanović.

Tada pokušavaš da prvi put stupiš u kontakt sa Mirzom, djevojkom?
Mi smo se rastali početkom aprila 1992. Ona je nastavila studij u Prištini i pred sam pad Srebrenice bila je pred diplomiranjem. Ali, ja prvo pokušavam sa njom stupiti u vezu preko radio amatera. To je išlo preko radio amatera iz Srebrenice koji uspostave vezu sa radio amaterima iz Srbije. Kasnije, kad su došli Holanđani koristio sam njihov satelitski telefon. Za 25 dolara bih kupio karticu za 3 minuta razgovora. I tako ja iz Potočara zovem Prijepolje.

Vi se u tom trenutku niste vidjeli, koliko, dvije godine?
Mi se nećemo vidjeti tri ipo godine a u tom trenutku mi se prvi put čujemo tačno nakon 17 mjeseci.

Ti si pokušao da se sa njom tada, usred rata, i sretneš?
Dugo sam, mjesecima, molio kolege, posmatrače iz UN da mi pomognu da nekako izadjem iz Srebrenice, samo na kratko. I onda se slučajno potrefilo, ne znam je li to bio razlog, ali tri posmatrača su bila iz muslimanskih zemalja. Inače je u posmatračkom timu uvijek bilo pet, šest nenaoružanih oficira iz različitih zemalja. Tako sam upoznao cijeli jedan novi svijet. Od Bangladeša do Rusije. I tom momentu su bila samo trojica. Jedan iz Sudana, jedan iz Indonezije a treći iz Bangladeša. Jusuf, Ahmed i Amin. U Srebrenicu nijedan predstavnik međunarodne zajednice nije mogao ni ući ni izaći ako ti Pale ne daju dozvolu. I Pale svaki dan primaju stotine zahtjeva iz čitave BiH, sa naznačenim maršrutama, brojevima kartice, imenima i prezimenima, vremenima prolaska itd. Onda oni sa Pala šalju faxom ko je dobio odobrenje. I jednog dana poslije toliko pokušaja stigne papir da se ja, Hasan Nuhanović, mogu kroz Bratunac i Zvornik prebaciti do Banje Koviljače. To je kod grada Loznice u Srbiji, gdje je taj posmatrački tim bio stacioniran.

Koje je to vrijeme?
Bio je tačno 5. januar 1994. godine. Išao sam bosanskom stranom do Zvornika. Džipom UN-a. Trojica posmatrača sa mnom. Ovaj iz Bangladeša mi je dao dvije majice. Jednu, kaže tebi a jednu tvojoj djevojci. To kod nas košta jedan dolar. Ovaj drugi kaže – Imam sobu u Banji Koviljači. Dajem ti je na pet dana.

To je cijela priča u režiji međunarodnih predstavnika?
Operacija prava. Na prvom check pointu oni Srbi pitaju – Otkud ti, đes¸ to krenuo - velim evo dozvole. Kažu: Opa, dobio si dozvolu za spavanje, onako obradovani, vele mi, sretno za taj moj „reunion“ sa djevojkom. Samo što nisu aplaudirali. Na drugom check pointu, ja se bojim nekog maltretiranja, kad ono posvetiše se ovom Jusufu iz Bangladeša. Natjeraše ga da izvadi cijeli kofer iz gepeka da mu kopaju po vešu. U Zvorniku prije mosta u Karakaju, gdje je inače bilo najteže, prepoznam druga iz škole u Vlasenici. A čuo sam za slučajeve da najgore prođeš kad te prepozna neko s kim si bio dobar.  Ja sam se gotovo sageo dole da me čovjek ne vidi. On u uniformi, puška. I prelazim preko mosta u Karakaju još samo sto metara i ja u Srbiji. Sa roditeljima i bratom sam razgovarao. Ostalo je da ja trebam odlučiti da li da se vratim. Moj plan je bio da se vratim nakon 5 dana. Oni su mi govorili da se ne vraćam. Ostavio sam im skoro sve pare, za sebe samo par stotina maraka. Dolazim na granični prelaz, srbijanska strana, neki čovjek ima sto kila, brkovi, velika glava, maskirna uniforma. Samo je mene izveo iz auta njima nije ni dao da izađu. Nešto mu je sumnjivo bilo tri muslimana posmatrača i ja, Hasan. Tu smo ostali tri sata.

Nisu ti dali da uđeš?
Nije samo to. Nama, na radio stanicu, javlja ataše UN iz Beograda da se odmah vraćamo jer su dobili informaciju da su srpske vlasti izdale nalog za moje hapšenje. Vjerovatno bih završio u nekom logoru. I prije nego ovi dobiju fax iz Beograda, sa takvim naređenjem, mi okrećemo auto i nazad za Srebrenicu. Idemo nazad iako sam tako poremetio let ovim ljudima koji su išli u Srbiju i nastavljali za svoje zemlje. Zakasnili su na avione i moraju me vratiti u Srebrenicu. Na predzadnjem check pointu, već je bio mrkli mrak, srećem momka koji je bio sa mnom na dvije radne akcije.

Srbin?
Da. Plav, izrazito. Bili smo nekad veliki prijatelji. Nisam ga vidio godinama. Bato iz Milića. Otvara vrata, gleda u mene kaže tiho, okolo su mu kolege: Otkud ti? Kažem mu, šapćući, mogu li proći onaj posljednji punkt. Veli mi, daj papir. Uze ga, okrenu naopako, napisa nešto i reče: samo pokaži ovo. Jer, ja nemam dozvolu da se vratim. Kad dobijes tu dozvolu sa Pala to je samo za jedan pravac. I na zadnjem check pointu otvaramo prozor kad tamo isti tip koji nas je jutros ispratio. Šta je Hasane, pita. Ništa, velim: nisu me pustili u Srbiju. A majku mu, pa što to baš se naljutio. I tako se vratim u Srebrenicu.

Mirza čekala uzaludno?
Nije čekala, plan je bio da je nazovem iz Srbije, kad uđem. Tada bi ona došla.

Sjedište holandskog bataljona u Potočarima. 20. juli 1995. Snimak sa TV.

I tako sve teče do jula 1995. Ti si o tome napisao knjigu Pod zastavom UN u kojoj do u detalj pratiš djelovanje međunarodne zajednice, sve što se dešavalo uoči, tokom i nekoliko dana nakon 11. jula 1995. godine. Iz tvoje knjige je vidljivo da UN nisu učinile gotovo ništa. Šta je razlog?
To je pitanje za knjigu od 500 strana. Tolika je zapravo, moja. Jedna je stvar šta ja mislim u retrospektivi. Jedna šta sam mislio u tom momentu. Treća je stvar šta sam sve saznavao kasnije. Ima i nešto što se zove naknadna pamet. Do zadnjeg momenta je među narodom vladalo uvjerenje da će biti zračni udari. Da neće dozvoliti da Srbi pregaze zaštićenu zoku. Tek par sati nakon podneva, 11. jula se formira kolona, uglavnom muškaraca koji se pokušavaju probiti prema Tuzli. A ostali, žene, djeca i još dosta muškaraca idu ka Potočarima. To je plan, kojeg nema i koji se pravi u zadnji momenat kad je Mladić već ušao u grad. Do zadnjeg momenta smo očekivali taj spas od međunarodne zajednice. Uvijek su nam tako govorili, dvije ipo godine. Ti Holanđani, UN vojnicu u Srebrenici su imali minobacače na svakom punktu. TOW - raketne lansere. Uvijek su se hvalili. Domet 3,5 hiljada metara, probija sve oklope. Teške mitraljeze. Metka nisu ispalili.

A bili su i napadnuti?
Da. Hajde da ne računamo na njih. Naši su ljudi pokušavali da zaustave srpske snage. Pet ili šest dana je trajala ta bitka za Srebrenicu. Srbi su izgubili dosta vojnika. Nije grad tek tako pao. I mi smo do zadnjeg momenta očekivali te avione. Mi nemamo pojma šta se dešava izvan Srebrenice. U Sarajevu, Hagu, New Yorku. Tek kasnije ja slažem te kockice ali nismo gubili vjeru do posljednjeg momenta. Nas je ukopala ta lažna nada, prisustvo UN, status zaštićene zone i prisustvo aviona koje smo mogli čuti.  

Iz svih tih dokumenata vidljivo je da nije ni postojala želja da vas sačuvaju.
Uoči pada Srebrenice Akaši je situaciju opisao kao fluidnu. 10. jula naveče u vezi sa eventualnim bombardovanjem srpskih položaja on piše da je situacija na terenu fluidna. Ako je fluidna onda se preliva. Hoće da kaže ako dođu avioni neće se znati gdje su srpske snage, gdje je UN a gdje su civili pa može doći do kolateralne štete.Postoji sačuvan UN notes pisan dijelom stenografski. Tu se prenose rečenice Jasuši Akašija specijalnog predstavnika. On 11. jula sjedi u Zagrebu sa svojim savjetnicima, znaju da je pala Srebrenica i vijećaju. I on kaže: Da, to je povoljna situacija za UN. On kaže: Desireable. Poželjna. Isto je i sa Žepom i Goraždem. Zašto. Bukvalno kaže: Dugo priželjkivani scenarij kada mi, dakle UN, možemo da izvršimo redeployment, prebacivanje snaga hoće reći iz tih istočnih enklava negdje drugdje. Po tim dokumentima ovo bio pozitivan rasplet događaja jer su te enklave, Srebrenica, Žepa, Goražde, stajale na putu mirovnog procesa koji je trebao biti realizovan u nekom narednom periodu. Ove se istočne enklave, jednostavno, nisu uklapale u mape koje su trebale biti iscrtane. Ali, jedini problem koji se napominje u Akašijevom notesu jeste kako to prodati medijima. I koristi riječ: challenge. Izazov, dakle. Neko je u zagradi stavio: Impossible. Nemoguće. Sad ne znam je su li to riječi Akašija ili ovog koji je to pisao. Čovjek koji je ovo zapisivao i danas je živ. Zvao sam ga telefonom nekoliko puta. Amerikanac. Tony Bunberry. Tu sam bilježnicu dobio od američkog novinara Davida Rhoda. Kad sam Bunberry-ja zvao prvi put, bio je u Kambodži. U UN misiji. Pitao sam ga mogu li koristiti ovo što si pisao. Kaže možeš. Rekao je zapravo: Ti, možeš.

Pad Srebrenice se naslućuje već 9. jula?
Te sam večeri mislio da će Srebrenica pasti. I to su mislili svi oko mene. To je jedna vrlo upečatljiva scena. U zgradi Pošte su se našli gotovo svi komandanti. Svih tih malih četa, odreda iz Srebrenice. Razgovara se šta uraditi. Odlučuju da pošalju vozača. To je mercedes sa vozačem na službi jednog od srebreničkim komandanata.

Kako se mercedes sačuvao sve vrijeme rata?
Čovjek ga je prevezao preko Drine splavom. Popaljena su sela višegradske opštine 1992. godine. On je bio iz Župe jednog višegradskog sela i bježao je u Žepu. Dakle, iz Župe u Žepu. On je na splavu prebacio taj mercedes i parkirao ga u Žepi. Onda je negdje kasnije kad je, par dana, bilo prohodno, sišao sa njim u Srebrenicu. I stavio je na raspolaganje sebe i mercedes nekom od komandanata. I tog kritičnog 9. jula njemu naređuju da ode kolima do Štaba i vidi šta se dešava. I on sjeda, nas trideset gleda, i baš je neka tišina, kobna. I čovjek se vraća nakon par minuta iz tog gornjeg dijela grada odakle već danima napadaju četnici. Izlazi iz auta svi gledaju u njega, šute i neko upita: Šta je? Prvo šuti pa onda kaže: Nisam stigao ni do škole. To je kilometar od nas a komanda, gdje je krenuo, je tri, četiri kilometra dalje. Pitamo ga: Što? Pa, kaže: kad sam stigao do škole zvižde meci oko mene. Tada smo pomislili da bi grad mogao pasti. Emir Suljagić sa dvojicom UN posmatrača odlazi u Potočare u bazu a ja se upućujem prema gornjem dijelu grada gdje se nalazi moja porodica. Znači prema prostoru koji je sada na samoj granici borbi. I trčim ja gore uz te metke, granate. Bio sam u izuzetnoj kondiciji. Stižem do Robne kuće i srećem Hakiju Meholjića, šefa policije, stoji i viri iza zida zgrade. I stanem uz njega, držim ga za rame. On je imao, mislim automat Thompson. Pitam ga: Đe su četnici? Kaže: Ne znam ni ja. Gore negdje. I ja sam jurnuo, što kažu sto na sat, uzbrdo prema kući u kojoj živimo. To je na putu prema Guberu. Tu se nalazim sa roditeljima i bratom.

Ulica u Srebrenici. Kuća u kojoj su stanovali Nuhanovići, prva sa desne strane. Snimak iz 2012. Snimio B.Kontić

Da li ste vi tog 9. jula napustili kuću?
Ne. Samo ja i brat odlazimo iz kuće. Mi se zapravo rastajemo od roditelja i mislimo da se više nikada nećemo vidjeti. Oni ne žele ići jer je cijela ulica tu. Otprilike je nekih hiljadu ljudi živjelo u tih 20-tak kuća. Ja i brat izlazimo, on nosi neki ruksak. Na prozorima kuća pojavljuju se ljudi. Među njima i naša prva komšinica, Zumra Šehomerović. Znaš ko je ona? Ona žena koja u BBC dokumentarcu govori kako joj je vječno ostala ruka muža na ramenu kad su se zauvijek rastali 11. jula.  Već je noć a u to vrijeme obično prestanu borbe. I sad ne smijem ni ja napraviti paniku među ljudima. Ne mogu im reći bježite jer se ipak još ništa ne zna.Vide me da odlazim pa mogu to i pomisliti. Kažem bratu, polako idi, kao da šetamo. Mi smo sišli u grad i negdje kod škole vidimo stotine ljudi trči. Kažu stižu avioni. Mi u podrum, čekamo nekih sat vremena, izlazimo, nema nikakvih aviona. Tu sam ga veče ostavio u jednoj zgradi koja je najbliža Pošti gdje je UN bio. Kod nekog njegovog druga. Plan je bio, ako dođe do nekog kritičnog momenta, da ga povučem sa sobom. Da bude uz mene jer mi je to bila garancija sigurnosti.

Šta se dešava nakon toga?
10. jula on je i dalje kod tog prijatelja. Vode se borbe, granatiranja, ubiše teškim granatama baš to područje. Tu je i bolnica. I ona je gađana. I ja sam par puta dolazio u taj stan, u nekim pauzama.  Da provjerim, šta se dešava, je li sve u redu? Puna je soba bila momaka i djevojaka, njegovih prijatelja, koje sam ja znao. Ne soba, cijeli stan. Bilo ih je dvadesetak. Šta je moja dilema? Ja izvlačim brata a tu je još dvadeset ljudi. Ali, nije to njima nikakav problem. Ne ljute se. I to mi je jedna od najtežih stvari u životu. Tog sam njegovog prijatelja Abida, iz tog stana, sreo u Tuzli u avgustu 1995. On je sa tom kompletnom ekipom iz tog stana uspio, nakon pada grada, doći iz Srebrenice u Tuzlu. Šest dana su išli šumama i bili na čelu kolone i među prvima su preživjeli Marš smrti. Oni su meni govorili: Ostavi ga sa nama, ići ćemo zajedno. Međutim ja njega izvlačim iz stana. Kažem mu: Braco, ideš sa mnom. Teško mi je govoriti o tome. Imao sam najbolji plan ali nisam mogao ni pomisliti da će Holanđani biti isto što i četnici. Mi se te večeri krećemo prema tom malom holandskom punktu u gradu i upravo oni, iz avlije, ispaljuju projektile ka gornjem dijelu grada.

Znači ipak su reagovali na napade Srba?
To me je dodatno zbunilo jer mi je to više značilo da je grad pred padom. Tek kasnije ću saznati da su ovo bili signalni a ne bojevi projektili. Tako da mi idemo prema Potočarima, to je šest kilometara od grada. Idemo pješke, zajedno sa drugim prevoditeljom Emirom Suljagićem. Nas dvojica smo bili jedini koji su obavještavali sav Unprofor, komande u Tuzli, Sarajevu, Zagrebu, šta se dešava u Srebrenici 9, 10. i 11. jula. I tu na putu naiđe jedan džip, holandskih komandosa. Stadoše nam, uskočimo sva trojica i ja na taj način prošvercam brata u UN bazu. Vojnik je samo otvorio kapiju i džip je uletio unutra.

Tako je tvoj brat 10. jula ušao u UN bazu.
Zapravo bio je prvi koji je tu ušao i biće jedan od zadnjih koji će je napustiti tri dana kasnije. Bilo mi je sve lakše znajući da je Braco na sigurnom. Ja se odmah vraćam u Srebrenicu i biću cijelu noć i sutra 11. jula u gradu. Prevodio sam taj značajni sastanak holandskog komandanta Karemansa sa komandantima odbrane Srebrenice. Kad je u ponoć 10/11. jula obećao zračne udare. Na kraju tog sastanka, prošla je ponoć, čeka nas deset hiljada ljudi napolje. I vojska i civili, porodice cijele. Ja prolazim svi me hvataju za ruke: Znaš li šta se dešava? Meni Karemans naređuje: Ti ostaješ tu u toj maloj bazi,  blizu zgrade Pošte ako u toku noći bude još nekih razgovora ili pregovora. Ja stojim tu na kapiji jer mi nije dozvoljeno da napustim i moja majka, sasvim slučajno, pojavljuje se iz tog mraka i dolazi do te žice. Naslanja se, sva je blijeda i ona se meni zahvaljuje: Hvala ti kaže Hasko što si spasao Bracu. Ta mi je scena bila strašna. Zamisli, da mi se za to majka zahvaljuje. Moji će roditelji sutra, kad uđu Srbi u grad,  u toj ogromnoj masi ljudi napustiti Srebrenicu i krenuti ka Potočarima.

Koliko je ljudi živjelo u Srebrenici početkom jula 1995. godine?
Zvanično 42. hiljade. Niko ne zna tačne brojeve ali između 12. i 15. hiljada kreće prema Tuzli a oko 25 hiljada u koloni idu prema Potočarima

Potočari su selo oko 6 kilometara od Srebrenice u pravcu Bratunca. Tu je velika UN baza i ljudi računaju tu će naći spas?
Da. I ja stižem sa njima na jednom od kamiona. Unutar baze se smjestilo oko 5 hiljada ljudi. Odmah tu, ali izvan ograde smješta se ostalih, oko 20 hiljada ljudi. Njima nije dozvoljeno da uđu. Holanđani su rasporedili svoje vojnike i oko baze.

Tvoji roditelji i brat nalaze mjestu unutar baze. Pokušavaš da ih spasiš?
Da. I treći dan ne uspjevam. U ta tri dana holanske trupe će izbaciti sve te ljude iz baze i prepustiti ih srpskim trupama. Bukvalno, brutalno i hladnokrvno.

Iako vide..
Postoje već i dokumenti. Vide nekoliko smaknuća muškaraca Bošnjaka upravo tu oko baze.

Šta je u pitanju, goli strah ili ..
Čak i da je strah ne može biti opravdan. Ne znam nijednog Holanđanina za kojeg bi mogli reći da su došli Srbi i ošamarili ga. Od čega ih je bilo strah? Niko nije očekivao da oni ginu za nas. Ali, mogli su dići glas. Neko je mogao pitati: Šta to radite? Nisam nikad o tome pričao pogotovo na sudu jer sam samo sa činjenicama baratao. Smatram da je u pitanju jedna forma rasizma. Odnosno, predrasude prema bošnjačkom stanovništvu. To mislim sada nakon 20 godina.

Vidio si te oblike..
I indiferentnosti jedne jedinice koja stiže iz zapadne zemlje u neki, takozvani haos gdje se ne zna ni ko pije ni ko plaća. Njihov komandant Karemans na kraju kaže, na press konferenciji, u Zagrebu tri stvari koje sam upamtio zauvijek. U Srebrenici nije bilo loših i dobrih momaka, dakle, Srbi i Bošnjaci su bili isti za njega. Rekao je: da nije bilo ratnih zločina i rekao je: da se divi Mladiću, kao vojniku, za način na koji je zauzeo Srebrenicu. Po meni samo zbog te tri izjave trebao bi biti suđen za ratni zločin. To je rečeno na aerodromu Pleso u Zagrebu, 21/22 jula 1995. godine.

Razgovor u Bratuncu. Ćamila Purković i Ibro Nuhanović. 12. juli 1995. Snimak sa TV.

Tvoj je otac je 12. jula bio u tročlanoj delegaciji iz Srebrenice koja je pregovarala sa Mladićem. Kako se to dogodilo?
Slučajno. Mladić je od holandskog zapovjednika Karemansa tražio predstavnike izbjeglih. I ovaj našao tri osobe sa fakultetom. Otišli su moj otac, Nesib Mandžić i Ćamila Purković.  Nesib je bio direktor škole a Ćamila je bila ekonomista.

Da li si razgovarao sa ocem, kako je tekao taj razgovor?
Malo, par minuta. Kazao mi je da je, kad su se kamere ugasile, prišao Mladiću. Oni su isto godište. Priđe mu i onako ga, ovlaš, udari po stomaku. Moj je otac koristio taj neki šarm u komunikaciji prije rata, ono u smislu – Daj...

U smislu da opusti atmosferu?
Udari ga po stomaku i kaže mu: Daj, čovječe, pusti one ljude dole u Potočarima da idu, propatili su tri godine, dosta je bilo...Ima još nešto, mislim, ali to mi je maglovito. Pitao ga je Mladić: Odakle si? On je rekao iz Stoborana a ovaj je rekao nešto kao: A to su oni što su okretali Srbe na ražnju.

Ne mogu se oteti misli da tvoj otac do kraja nije znao sa kakvim se zlom suočio?
Nikad nećemo znati šta je on stvarno mislio. Ponekad mislim da je krio svoj strah da ne prepadne nas troje. Kasnije sam saznao da ga je jedan četnik udario ispred baze UN, 12. jula. Vikao mu je: Jeste li vi Turci a on je odgovorio: Mi nismo Turci, mi smo Bošnjaci. Onda ga je ovaj vojnik udario. To mi je ispričao Nesib Mandžić.

Ti si pokušavao da ih staviš na listu ljudi koji ostaju u UN bazi ali nisi uspio. Oni su 13. jula 1995. istjerani iz tog kakvog/takvog skloništa. Taj trenutak mora da je bio strašan..?

Ja o tome ne mogu da pričam.

Oni su istjerani pred mojim očima. Gledao sam svog brata. Njegove plave oči i blijedo lice. Izgledao je mirno. Možda bi neko rekao da izgleda zabrinuto ali ne uplašeno. Da li je to bilo zato što je toliko mlad da jednostavno nije mogao pojmiti šta se dešava oko njega. Ili je samo mislio da je to samo još jedan u nizu groznih događaja kroz koje naša porodica prolazi od aprila 1992 kad smo napustili dom u Vlasenici. Da li se pretvarao da nije uplašen jer se njegova bivša djevojka takođe nalazila unutar UN baze? Tanka djevojka sa predivnom plavom kosom. Morao ju je vidjeti u onoj gužvi juče. Ja sam je primjetio. U tom trenutku je Christina Schmidt, koordinatorica Ljekara bez granica rekla jednom od UN posmatrača kapetanu Andre de Haan-u „Da li si vidio onih devet mrtvih tijela izvan baze“.Ja sam se okrenuo i rekao svojima.“Ubijaju ljude izvan baze. Ubiće nas sve“.  Moja je majka odmah izgubila svijest. Jednostavno se nije mogla izboriti sa mišlju da će joj Srbi pred njom ubiti djecu. Iako je trebala hitnu pomoć niko se od stranaca nije ni okrenuo. Čak ni profesionalni medicinari. Bili su samo metar od tog prizora.Otac je smirivao: „Neće nas ubiti. Zašto bi to uradili? Nemoj tako govoriti“.

Tada su tri holandska vojnika došli u kancelariju i zajedno sa tri UN posmatrača rekli mi „Hasane, tvoja porodica mora napustiti bazu. Sve su izbjeglice već to učinili i oni više ne mogu ostati ovdje“.Počeo sam plakati. Moji su roditelji ustali. Holanđani i posmatrači su stajali tačno ispred nas. I čekali. Izgledalo je kao će čekati neko vrijeme i onda upotrijebiti silu da ih istjeraju. Ponovili su:“ Hasane, nema više vremena za čekanje“. Moj brat je naglo ustao sa stolice i gnjevno izgovorio:“Neću ih moliti., Idemo. Hasane, nemoj ih više moliti za mene. Nek' se jebu svi“.

Moj se plač pretvorio u viku. Urlao sam: Idem s vama. Neću dozvoliti da odete sami“. To je tek uplašilo moje roditelje. Oboje su mi govorili:“ Neka je Braco sa nama. Nas troje idemo kao porodica. Nemoj brinuti, on je sa svojim roditeljima. Ništa nam se neće desiti“.

Krenuli smo prema izlazu. Bratu sam dao svoju staru UN legitimaciju. Govorio sam mu da je pokaže Srbima jer bi možda neko od onih koje sam sretao na sastancima sa UN mogao pomoći. Savjetovao sam ga da ako ga neko od Srba udari da ne reaguje. Da ih provocira bilo čime. Učinilo mi se u trenutku da bi njegova kožna jakna mogla biti provocirajuća i dao sam mu svoju teksas a skinuo njegovu kožnu. Poljubio sam ga, plačući i onda glasno rekao: „Idem s tobom“ dok smo se kretali prema izlazu. On se okrenuo i viknuo:“Ne ideš sa mnom. Ostaćeš ovdje i nećeš ideš“. Majka ga je pratila. Stajao sam sa ocem koji se želio oprostiti od mene. Tada se pojavio holandski major Franken rekavši: „Hasane, reci ocu da može ostati. On je bio na listi predstavnika za razgovor sa Srbima i tako stekao pravo da može ostati“. Moj je otac rekao pokazujući na majku i brata:“Šta je s njima“? Oni su bili 30-tak metara ispred nas na putu ka izlazu iz baze. Franken je odgovorio meni:“Ako ne želi ostati može napustiti prostor sa porodicom. To je njegov izbor“. Moj je otac pružio Frankenu ruku, rukovao se, nasmiješio se prema njemu i okrenuo za majkom i bratom.
(Hasan Nuhanović, Under the UN flag, chapter: Lunch at my mother's, str: 550 – 555)

Razgovor u Bratuncu. Ibro Nuhanović. 12. juli 1995. Snimak sa TV.

Da li ikad mogao rekonstruisati šta se sa njima desilo, kakav je bio njihov dalji put?
Brat je odmah odvojen od roditelja. Onda su i roditelji razdvojeni. Majka je najvjerovatnije ugurana u autobus. Došla je do Tišće to je mjesto gdje su svi izlazili. To je nedaleko od Kladnja. Uđe se u kanjon i ide se pješke prema prostoru Armije BiH.

Ona je znači bila oslobođena?
Da. I prema nekim svjedocima ona se samovoljno okrenula u suprotnom smjeru i otišla prema Vlasenici.

Vjerovatno da bi ponovo našla muža i mlađeg sina?
I mene. Ona nije znala ni da ću ja ostati živ.

Ona je nestala na tom putu između Tišće i Vlasenice?
Čuo sam da je zaustavljena na srpskom punktu da su je odveli u Vlasenicu. Koliko je tamo provela, koliko su je maltretirali, ne znam tačno. Vjerovatno je provela par dana u nekom zatvoru i jedan je, krvnik, ušao, uzeo joj pare, onih 1500 maraka. Čuo sam da se hvalio po Vlasenici za te pare. Navodno joj je rekao da će biti puštena a ona, navodno, rekla: Znam da ćeš ti mene sada ubiti. I ona je, vjerovatno, sljedeći dan ubijena baš od te osobe. To mi je rekao očevidac kome sam platio za tu informaciju. On mi je takođe rekao da su je, zajedno sa nekih pet muškaraca, dovezli kamionom. Otvorili su one stranice, oni su izašli, i naoružani su pucali na njih. Na moju majku izbliza. Zatim su ih polili benzinom i zapalili. Nađena je tu, ispod smeća, koje su bacali Srbi iz sela Jarovlje u jedan potok, 15. godina poslije. Nađeni su nagorjeli posmrtni ostaci ispod naslaga smeća.  Komandir policije u Vlasenici, jula 1995, danas je šef sektora za podršku Ministarstva sigurnosti BiH. Zove se Radenko Stanić. Tužio sam ga na Sudu prije skoro deset godina. Osim što mu je jedno vrijeme bio oduzet pasoš ništa se nije desilo. Pa, ne moram ga ja tužiti. On je u Vlasenici bio komandir policije od 1992. do 1995. godine. Broj ubijenih u Vlasenici u tom periodu je bio nekoliko hiljada. Tu je i logor Sušica. Otvoren i zatvoren u tom periodu. Ne treba slučaj moje majke da bi se taj čovjek procesuirao. Ali, eto on i danas radi u zgradi bukvalno pored moje kancelarije. Kad uđu u lift nepoznate face ja pomislim možda je i on tu.

Kada si našao oca i brata?
Otac je prvi pronađen. Odnosno identifikovan. 2007. I to u sekundarnoj grobnici.

Znači, ubijen i sahranjen na jednom mjestu pa onda ostaci prebačeni i sahranjeni na drugom mjestu.
Najvjerovatnije su i otac i brat ubijeni u Pilici - Branjevo. Nađeni su u jednoj od 13 sekundarnih grobnica u Čančarima - Snagovo.

Koliko ima kilometara između te dvije lokacije?
Mogu ti samo reći otprilike. Oko 30 kilometara.

Otac i brat su bili zajedno u tim posljednjim trenucima?
Najvjerovatnije. To su tragovi koje imam. Kad je otac eshumiran nađena je moja UN kartica koja je istekla. Tu sam službenu karticu dao bratu a nađena je pored oca. Iz toga zaključujem da su bili zajedno. Brata sam identifikovao pomoću patika. Ovaj ih je jedan Rus, posmatrač, donio iz Beograda. Adidas. Crne sa bijelim prugama. I leviske na kojima je pisalo „Made in Portugal“. Sačuvala se sintetika. To i oznaka -Lewis 501. Sve ostalo od pamuka je istrulo.

Njihovi posmrtni ostaci su sahranjeni na mezarju u Potočarima?
Da. Otac, majka, brat i amidža. Očev brat.

Naslovnica knjige Hasana Nuhanovića „Zbijeg“. Crtež Dejan Slavuljica (Fabrika).

Šta ti radiš između 13. i 20. jula 1995. Od trenutka njihovog napuštanja baze i odlaska cijele UN baze iz Srebrenice u Zagreb?
To mi je totalno maglovito. Ja sam u tih sedam dana jeo a ne pio valium. Našao sam jednu cijelu hrpu i to sam uzimao kao bombone. Onda sam razmišljao da se objesim ali me je Dulo - Abdulah Purković odvratio. Sjedio je pored mene danima i samo mi govorio: Nemoj Hasane. I ja sam pokušao ali vjeruj mi nema uzaludnije stvari od toga.

Dulo je onaj čovjek koga reporter srpske televizije Snježan Lalović nakon pada Srebrenice tjera pred kamerom da prizna kako je: Narod radostan zato što su ga oslobodili od islamskih terorista i prijetećim glasom mu sugeriše šta da odgovori?
Da. On je nakon tog maltretitranja pokušao da se objesi ali su ga skinuli sa vješala. I njegova sestra Ćamila, koja je sa mojim ocem bila na pregovorima, i ona je pokušala samoubistvo tih dana. Ćamila je umrla od moždanog udara prije šest, sedam godina. Dulo je umro prije dvije godine.

Napuštaš Potočare 20. jula 1995?
Da. Napustili smo bazu zajedno sa svim vojnicima UN. Preko Bratunca do Ljubovije na granicu sa Srbijom. Tamo su nas čekali neki ljudi u crnim odijelima, crnim naočalama i crnim kolima. Pratili su nas negdje do Rume. Onda smo okrenuli prema Zagrebu, Hrvatskoj. Tu sam bio nekoliko dana i onda nazad u Bosnu, u Tuzlu. Imao sam samo jedan plan da budem blizu njih da ih pronađem. Ispostaviće se da ću boraviti nekih desetak, petnaest kilometara od mjesta gdje su oni strijeljani. Bio sam smješten na aerodromu Dubrave kod Tuzle.

Radiš u UN?
Najviše zbog toga što sam imao mogućnost da zovem i srpsku stranu ali i da idem na pregovore sa Srbima. Narednu godinu dana biću jedini prevodilac koji volonterski ide na srpsku stranu.

Da li si dobio neku vrijednu informaciju?
To je bilo više sklapanje mozaika. I to je trajalo godinama. Tu imaš svakakvih informacija i dezinformacija.

Da li si plaćao za informacije?
U početku ne. Niko nije želio da priča. Ni za pare ni onako. Tek kasnije su počeli da pričaju za pare.

Istovremeno, u Tuzli se suočavaš sa trenucima kada međunarodna zajednica umije vrlo brzo da reaguje, kad hoće.
To je bio avgust 1995. Srbi su počeli bombardovati aerodrom Dubrave. Gađali su sa jedne kote kod Kalesije. Ubili su dvojicu Norvežana oko piste. Svi stranci bježe iz komande traže zaštitni bunker. Ostajem samo ja. Na neki način lud čovjek. Zamisli izgubiš oca, majku i brata. Šta si ti sad? S jedne strane šta i ako poginem. S druge, ako sam preživio Srebrenicu šta će mi uraditi tih dvadesetak granata. Napravio sam kafu, sjedim. Iz te komande nije pobjegla još samo jedna Izraelka, civil, koja radi u UN. Ilana Betel. Ona pita: Odakle ove granate stižu? Ja joj kažem. Znaš li kote, pita? Odemo u operativni centar, izdiktiram joj koordinate sa vojne mape na zidu. Ona ih prenese telefonom komandi u Sarajevu. Za desetak minuta naiđoše Nato avioni i baciše dvije bombe. I prestade granatiranje.

To izgleda nevjerovatno. Samo jedan poziv i eto aviona. To u Srebrenici nije moglo i pored čitave UN baze.
To je živa istina. Bili smo samo nas dvoje u operativnom centru. Zgrada je bila prazna. Svi ostali su pobjegli. Ta žena će se nekoliko godina kasnije udati za generala Ruperta Smitha koji ljeta 1995. komanduje UN trupama u BiH. I danas sam sa njom u kontaktu.

U Tuzli pokušavaš ponovo da stupiš u kontakt sa svojom djevojkom Mirzom.
Kad sam došao u Tuzlu u početku sam mislio, šta će mi iko. Nemam oca, majku, brata niko me ne interesuje. Susretao sam se sa ljudima po gradu i kad bi pokušao da im kažem ko sam, šta mi se desilo, vidio sam da većinu ljudi to ne interesuje. Onda shvatim da je Mirza jedina osoba koja zna moje roditelje i brata jer ih je upoznala prije rata. Barem njoj ne moram ništa da pričam.

Gdje ste se vi upoznali?
U studentskom domu u Sarajevu. Dva puta sam je dovodio svojima u Vlasenicu. Zvao sam je iz komande UN ponovo, satelitskim telegfonom i rekao: Ja sad još imam samo tebe. Trebalo nam je još par mjeseci da se sretnemo. U Segedinu, u Mađarskoj. Iz trećeg pokušaja. Prvo sam pokušavao preko Rima pa onda preko Zagreba i Skopja da bi uspjeli tek u Mađarskoj. Pravim ogroman krug iz Tuzle preko Dalmacije, cijele Hrvatske i cijele Mađarske do sjeverne granice sa Srbijom. Ona dolazi vozom iz Prijepolja i prelazi u Mađarsku i tu se poslije skoro četiri godine srećemo. Ali, ona ima problem da uđe u Hrvatsku jer ima srpski pasoš. Platio sam na hrvatskoj granici 500 maraka, šteku Marlbora i litar viskija da je prošvercujem u Hrvatsku. I onda smo preko Splita putem prema Livnu ušli u Bosnu. I dok smo u Mađarskoj čekali da krenemo ka Tuzli u kafani upoznam jednog čovjeka koji takođe čeka tu vezu. Frizura, kao Karadžić. Odmah mi je bio antipatičan. Ali šta ćeš, tu smo sami, okrenuti jedan drugom. Htjeli ne htjeli - pričamo. Kaže živio je u Srbiji četiri godine ali hoće da se vrati u Tuzlu. Tamo je prije rata imao neku malu fabriku. Sada je to firma Vulkan. Dugo vrijeme, čekamo pa i nastavljamo razgovarati. Kad je krenuo autobus za Bosnu on je jedini Srbin unutra. Sve ostalo Bošnjaci. Ima tu i djece, odraslih. Mi stižemo na prelaz Kamensko, put Split - Livno. Oktobar je 1995. Ulazi tip unutra, ja kažem ustaša, ne znam kako bih ga drugačije opisao. Pijan, naoružan, maltretira, i na kraju izvede ovog čovjeka.

Ovog što liči na Karadžića?
Da. I sad ova žena koja je naš vodič, vlasnik firme, obavještava nas o svemu. Ona je, inače, tada imala tri pasoša, tri imena i tri nacionalnosti. Ni danas ne znam ko je ona bila. Ali je odrješita i uspjela je istjerati ovog vojnika iz autobusa.  Onda se vratila i kaže: Dali su nam dozvolu da idemo ali bez ovog čovjeka. Ako ga pustimo on je gotov. I bio bi gotov. Kaže, da skupimo para da ga otkupimo. Bilo nas je petnaestak, dvadeset u autobusu. Ja dadoh 50 neko još toliko maraka i tako ukrug. Dade ona te pare onim vojnicima i vratiše nam čovjeka. I otada svaki praznik Stojan Davidović se meni javlja, čestita. Nikad ovuda nije prošao da se ne javi.

Hasan Nuhanović. Snimak iz 2012. Mediacentar Sarajevo.

Ti počinješ novi život sa suprugom Mirzom. Dobijate djevojčicu Nasihu. Po imenu tvoje majke.
Nasiha se rodila 1998. godine. Danas pohađa gimnaziju i pjeva u rock 'n' roll bendu. Doselili smo u Sarajevo. Radim kao stručni saradnik u Memorijalnom centru Potočari, Srebrenica. Namjera nam je da se još više obogati muzejski sadržaj. Centar se nalazi prekoputa mezarja Srebreničana gdje su sahranjeni i moji i na istom mjestu gdje je bila baza UN. Istovremeno tražim roditelje, brata. Pišem knjige o Srebrenici. Vodim veliki sudski spor sa državom Holandijom. Moj proces protiv države Holandije trajao je 11. godina. Tužio sam ih za izbacivanja roditelja i brata odnosno svih Bošnjaka izbjeglica iz UN baze i predavanja u ruke Srbima.  Odbrana Holandije, kad su u pitanju činjenice vezane za taj 13. juli 1995, zasnivala se na tri, četiri tvrdnje. Između ostalog da moj brat nije imao pravo da ostane jer su tako govorila pravila koja je uspostavio Franken, zamjenik komandanta holandskog bataljona. Pravilo da niko ne može ostati ko nema karticu UN. To nije bilo tačno jer su ostali i ljudi koji nisu imali tu karticu. Ukupno je oko 30 Bošnjaka ostalo u bazi što ja nisam znao u tom momentu.  Oni su čak toliko izmijenili moje tvrdnje da su u jednom trenutku tvrdili da sam ja tražio da falsifikuju karticu UN i daju je mom bratu.

Ti to nisi tražio?
Ja nisam tražio ništa da falsifikuju. Tražio sam samo da brat ostane u bazi. I onda je bila ta tvrdnja da je moj otac, Ibro Nuhanović imao izbor. Da mu je ponuđeno da ostane. A to mu je ponuđeno u posljednih desetak sekundi, prije samog izlaska iz baze. Na prvostepenom suđenju ja sam izgubio. Sud je stao na stajalištu da je Ibro Nuhanović imao izbor.  Na drugostepenom suđenju ja sam pitao sudije: Da li smatrate da je to za jednog oca izbor. Da ostane sa starijim sinom živ ili da ode sa mlađim sinom u vjerovatnu smrt. Znači, da ne pusti mlađeg sina samog. I na kraju će u presudi pisati: Ibro Nuhanović nije imao izbor. To je možda moja najveća pravna pobjeda.

Ali, kakva je to pobjeda kad se boriš protiv nekoga koji svjesno laže. Jer govorimo o slučaju krivice za genocid. Uloga Holanđana u onom što zovemo - Genocid u Srebrenici - je sastavni dio priče. Ja znam da to i Holanđanima i Bosancima i svakome zvuči nevjerovatno: Pa Srbi su ih ubili. Jesu ih Srbi ubili ali holokaust nad Jevrejima, ne poredeći holokaust i genocid, nisu samo počinili nacisti. Počinili su ga i oni što su izdavali Jevreje. U ovom slučaju si imao direktno izučenje iz baze UN. I ovo sam pitao sudije. Ako je UN proglasio Srebrenicu zaštićenom zonom i ako je od cijele zaštićene zone ostala samo ta mala površina, te UN baze, zašto su oni su moje roditelje, brata i sve ostale koji su tu tražili spas izbacili iz te zaštićene zone. Ovo nije crno – bijelo. Ovo je ozbiljna priča u kojoj je UN u Potočarima bukvalno okrvario svoju zastavu.

Napisao si dvije knjige. Jedna čisti dokument, jezikom činjenica i pisanih dokumenata govori šta se dešavalo uoči, tokom i nakon pada Srebrenice. O ulozi međunarodne zajednice. Druga je hronologija tvoje porodice od aprila 1992 do maja 1993. Dokumentarno ali čista literatura. Šta ti je bilo teže pisati?
Bilo mi je teško sve. Vraćaš se u te dane. Drugo, bilo šta da pišeš moraš satima sjediti. Ljudi koji ne pišu ne znaju da je to i težak fizički posao. To su stotine i stotine stranica.  Možda bih mogao reći da mi je prvu knjigu, dokument o ulozi UN u Srebrnici bilo lakše pisati jer sam ja zaista vladao tom materijom. Ja ništa nisam napisao tamo do 2000. godine, misleći, vjerujući kad sam sve to ispričao jednom, i kad je bilo na televiziji, da sada svi znaju. Doduše, to govori koliko sam naivan ali uvijek me začudi da nakon tri dana ljudi postavljaju ista pitanja. Čak i ljudi koji su me jednom pitali opet kasnije postavljaju ista pitanja. Hiljadu puta sam ponavljao novinarima, strancima, našim ljudima, svakog 11. jula me pitaju: Gospodine Nuhanoviću zašto je UN odgovoran? Pa da sam mašina i dugme koje neko pritišće više bi se i ta mašina umorila. I tako sam stavio sve to na papir, crno na bijelo, hronološki obrazložio, izanalizirao. Drugo, kad me sutra više ne bude ko će pričati onda? Evo čitajte. To je bila moja motivacija. U svemu tome ima još jedna bitna stvar. Po meni vlast BiH nije uradila svoj posao. Postoji li relevantniji posao od rasvjetljavanja uloge UN i međunarodne zajednice u Srebrenici? Ima li takva knjiga osim moje, kod nas ili izvan našeg prostora. Šta je moje razočarenje? Zašto da ja usamljen pišem tu knjigu a ne tim istraživača, pravnika,  politologa, vojnih analitičara itd. Žena mi kaže nedavno: Kad se ti ne bavio ovim ti bi poludio. A ona me poznaje bolje nego iko. Postoje periodi koji su užasno naporni. Zima je obično lakša a uoči jula, bolje da ne pričam. Meni godišnje dođe više od 100 ljudi povodom Srebrenice. Uvijek je intervju a da li je novinar, student koji radi magisterij, doktorat, predsjednik nevladine organizacije, stručnjak za nešto...Podijeli to sa 365 dana.  A nikog ne odbijam
Što se tiče druge knjige ona ima posebnu težinu. U njoj sam morao dočarati slikovito sve te događaje iz 1992. i 1993. godine koji su potpuno zasjenjeni onim što se desilo jula 1995. Ima se utisak da je Srebrenica samo taj početak jula 1995. kao da nismo preživjeli ništa strašno do tada. A zapravo su prve dvije godine rata bile strašnije. Izabrao sam u drugoj knjizi drugačiju formu zato što sam vidio da naši ljudi neće da čitaju prvu knjigu. Ta prva knjiga je bila interesantna rijetkim novinarima, magistrima, studentima, doktorantima koji pišu o ovome. To mi je bilo čitalaštvo. U toj drugoj knjizi su u prvom planu emocije, moji stavovi, poredim stvari dakle ima sve što nije bilo u prvoj knjizi.

Šta je bilo sa fakultetom koji si studirao do rata.
Imao sam ogromnu pauzu. 10 godina. Fakultet je nekako ostao u drugom planu. Diplomirao sam tek 2009. godine u svojoj 39. godini i dobio diplomu Mašinskog inžinjera ali se ne radim taj posao. Ostalo mi je bilo 13 ispita a polagao sam u prosjeku dva godišnje.

Kad si položio Mehaniku fluida koju si vježbao noć uoči odlaska u rat, aprila 1992?
Priznali su mi one zadatke koje sam spremao. Teoretski dio sam uradio ranije. Tražio sam asistenta koji je sveske sa zabiljeskama odnio u Ljubljanu. On je bio Slovenac. Nazovem ga telefonom i pitam – Gdje je ona tvoja sveska? Kaže, nemam pojma. Nađi je, velim mu, tamo su mi urađeni zadaci. I tako su mi na kraju priznali da sam, prije rata, položio ispit iz Mehanike fluida.

Sarajevske sveske 47-48, septembar 2015.